Poslovni broj: Us I-1780/2025-4

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Domagoju Mužiću odvjetniku u Splitu, Starčevićeva 13, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi određivanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera, odlučujući o tužbi tužitelja od 14. srpnja 2025. i odgovoru na tužbu tuženika od 30. rujna 2025., izvanraspravno 13. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže poništenje rješenja Ministarstva prostornog uređenja graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/I-371- 01/24-13/1820, URBROJ: 531-14-3-25-20 od 4. lipnja 2025., kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva prostornog uređenja graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820, URBROJ: 531-14-3-25-20 od 4. lipnja 2025., točkom I. izreke ukida se Privremeno rješenje KLASA: UP/I-371-01/24- 13/1820, URBROJ: 531-01-25-13 od 14. veljače 2025. godine.

Točkom II. izreke, riješeno je da je 1. siječnja 2025. prestao pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati iznos prosječne najamnine određen točkom III. ovog rješenja, a Republika Hrvatska preostali iznos određen točkom IV. ovog rješenja.

Točkom III. izreke, riješeno je da je zaštićeni najmoprimac IN, koji s članovima kućanstva UN i ĐN, živi u stanu površine 104,00 m[2] , na adresi [adresa], 1. kat, dužan plaćati vlasniku stana (najmodavcu) NN, iznos od 412,89 eura na označeni račun banke.

Točkom IV. izreke, riješeno je da ostali iznos prosječne najamnine u visini 562,11 eura, vlasniku stana (najmodavcu) navedenom u točki III. isplaćuje Republika Hrvatska na označeni račun kod banke, počevši od najamnine koja vlasniku pripada za mjesec kolovoz 2025. pa do prestanka statusa prijelaznog zaštićenog najma u predmetnom stanu.

Točkom V. izreke, riješeno je da će razliku iznosa prosječne najamnine, iznad iznosa koji prelazi 25 % primanja zaštićenog najmoprimca, za razdoblje siječnja, veljače, ožujka, travnja, svibnja, lipnja i srpnja 2025. u sveukupnom iznosu od 522,27 eura vlasniku stana (najmodavcu) navedenom u točki III. jednokratno isplatiti Republika Hrvatska na označeni račun kod banke.

Točkom VI. izreke, riješeno je da su zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska, iznos prosječne najamnine naveden u točkama III. i IV. dužni plaćati na bankovni račun vlasnika stana (najmodavca) do posljednjeg dana u tekućem mjesecu za sljedeći mjesec.

Točkom VII. izreke, riješeno je ako zaštićeni najmoprimac kasni s plaćanjem svog dijela prosječne najamnine tri mjeseca uzastopno, prijelazni zaštićeni najam stana prestaje, prvi dan mjeseca koji slijedi nakon tromjesečnog razdoblja neplaćanja prosječne najamnine.

Točkom VIII. izreke, riješeno je da je osoba navedena kao vlasnik u točki III. ovog Rješenja obvezna u roku od 15 dana od dana primitka ovog Rješenja ili od svake promjene nositelja prava vlasništva, prijaviti Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine ime, prezime i OIB novog vlasnika predmetnog stana. Točkom IX. izreke odbacuje se zahtjev zaštićenog najmoprimca IN od 19. ožujka 2025. godine, jer nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka.

Točkom X. izreke nalaže se Upravi za financije, javnu nabavu i imovinu oduzetu u kaznenim postupcima isplata sredstva na način predviđen u točki IV., V. i VI. izreke ovog rješenja.

2. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u tužbi, u bitnom, navodi da je tuženik kao upravno tijelo u provedenom upravnom postupku pogrešno primijenilo odredbu čl. 4. st. 1. t. 11.a) Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske što da je za posljedicu imalo donošenje nepravilne i nezakonite odluke pod točkom III. i IX. pobijanog rješenja odnosno izostavljanje supruge tužitelja VN kao člana njegovog kućanstva. Nadalje navodi da je Privremenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820 od 14. veljače 2025. godine supruga tužitelja također izostavljena kao član njegovog obiteljskog kućanstva, a zbog čega da je tužitelj kao zaštićeni najmoprimac izjavio prigovor dana 16. travnja 2025. godine, da je po izjavljenom prigovoru tuženik po službenoj dužnosti izvršio uvid u Elektronički zapis o prebivalištu MUP-a i utvrdio da je supruga tužitelja VN izvršila prijavu prebivališta na adresi stana [adresa], s danom 16. travnja 2014. godine. Zbog toga da je tuženik pozivom na odredbu čl. 4. st. 1. t. 2. i t. 11.a) Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske utvrdio da VN ne ispunjava uvjete za člana obiteljskog kućanstva jer da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti:

• određeni stupanj srodstva,

• da je s njim stanovala u stanu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996. ili je naknadno rođena,

• da živi i ima prijavljeno prebivalište u kontinuitetu posljednje tri godine na adresi na kojoj je prijavljeno prebivalište zaštićenog najmoprimca. Konkretno, da supruga tužitelja nije s tužiteljem kao zaštićenim najmoprimcem stanovala u stanu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996. obzirom da je prebivalište u stanu na adresi prijavila tek 16. travnja 2025. godine.

2.1. Navodi da je odredbom čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske propisano da su članovi obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, br. 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96. i 99/96. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-130/1995). Da je navedena odredba blanketna norma jer upućuje na primjenu Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, br. 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96. i 99/96. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-130/1995). Da je odredbom čl. 12. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, br. 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96. i 99/96. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-130/1995) propisano da se članovima porodičnog domaćinstva stanara, prema tom zakonu, smatraju bračni drug te osobe koje zajedno s njim stanuju posljednje dvije godine, i to: srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi bračni drugovi, braća i sestre, pastorčad i usvojenici, djeca bez roditelja uzeta na uzdržavanje, očuh i mećaha, usvojilac i osobe koje je stanar dužan po zakonu uzdržavati, osoba koja s njim živi u izvanbračnoj zajednici, ako se takva zajednica može izjednačiti s bračnom zajednicom, te osoba koja nije određena stanarom na stanu u kojem stanuje zbog primjene odredbe iz člana 67. stava 3. i 4. ovoga zakona. Dakle, da je bračni drug zaštićenog najmoprimca član njegovog porodičnog domaćinstva pa da nije bilo mjesta daljnjoj primjeni odredbe čl. 4. st. 1. t. 11. a Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske budući da ta odredba uopće ne propisuje krug osoba koje se smatraju članom obiteljskog kućanstva.

2.2. Da je odredbom čl. 4. st. 1. t. 11.a Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske definirano značenje pojma „odgovarajući stan” u smislu tog zakona koji je definiran kao stan u istoj općini ili gradu ukupne korisne površine 35 m2 za jednu osobu te dodatnih 10 m2 za svaku daljnju osobu iz kućanstva, uz uvjet da je daljnja osoba iz kućanstva član obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca koja je s njim stanovala u stanu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996. ili je naknadno rođena, ako ta osoba živi i ima prijavljeno prebivalište u kontinuitetu posljednje tri godine na adresi na kojoj je prijavljeno prebivalište zaštićenog najmoprimca, uz dopuštenih do 7,5 m2 više ako se time ostvaruje ili približno ostvaruje mjerilo »jedna osoba - jedna soba«. Da bi to značilo da tužitelj kao zaštićeni najmoprimac, pod uvjetom da se odluči na programsku mjeru koja obuhvaća drugi odgovarajući stan, nema pravo na stan s uvećanjem od dodatnih 10 m[2] za svaku daljnju osobu, konkretno svoju suprugu VN, jer da ista nije s njim stanovala u stanu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996., ali da to ne znači da ona nije član njegova kućanstva jer da to nije definirano odredbom čl. 4. st. 1. t. 11.a već odredbom čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske. Dakle, da je pri utvrđenju tko je član obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca tuženik pogrešno primijenio odredbu materijalnog prava i to odredbu čl. 4. st. 1. t. 11.a Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske jer da istu odredbu uopće nije trebao primijeniti jer da se ista odredba ne odnosi na definiciju pojma člana obiteljskog kućanstva već na potpuno drugu definiciju pojma „odgovarajući stan”. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud donese presudu kojom će poništiti Rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820, URBROJ: 531-14-3- 25-20 od 04. lipnja 2025. godine te da naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

3. Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 30. rujna 2025. navelo da je dana 04. lipnja 2025. godine donijelo Rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820, URBROJ: 531-14-3-25-20 kojim je sukladno članku 18., članku 19. i članku 20. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. (Narodne novine br. 36/2024, dalje: Zakon) regulirao iznos i način plaćanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera za izvršenje Presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (Broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 3242/2018 i dr. ( Narodne novine br. 153/2024, dalje: Programa mjera) između tužitelja i vlasnika stana u kojem tužitelj ostvaruje svoj status, ranije zaštićenog najma, a nakon 01. siječnja 2025. prijelaznog zaštićenog najma. Istim Rješenjem, da je tuženik odlučio i o prigovoru tužitelja da kao član obiteljskog kućanstva nije priznata VN iz razloga što u relevantnom razdoblju nije živjela i imala prijavljeno prebivalište na adresi zaštićenog najmoprimca. Tuženo tijelo je potom opisalo kronologiju predmetne upravne stvari navodeći da je tužitelj dana 15. srpnja 2024. godine podnio zahtjev za unos stana na adresi [adresa] (dalje: Stan) u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci (dalje: Registar); da je tuženik po zaprimljenom zahtjevu i priloženoj dokumentaciji utvrdio da je na temelju stanarskog prava stečenog od strane RN (bake tužitelja), a koje je stečeno prije 05. studenog 1996. godine, stupanjem na snagu odredbi Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018, 105/2020, 36/2024, dalje: ZNS) na predmetnom Stanu nastao status zaštićenog najmoprimca. Da je tužitelj je uz Obrazac za prijavu Stana u Registar dostavio i Rješenje Sekretarijata za opću upravu Općine Split broj: 07/UP-1-2198/80/HP/R0 od 02. srpnja 1980. godine, Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen 1999. godine između RN, kao zaštićenog najmoprimca te I i AN, kao tadašnjih vlasnika stana te Rješenje Općinskog suda u Splitu o osnivanju sudskog pologa posl. broj: R2- 3623/2022 od 09. svibnja 2024. godine. Nadalje, da je tužitelj uz prijavu U u Registar dostavio i Elektronički zapis o prebivalištu MUP-a broj zapisa: 2024-0000- 87487 kontrolni broj: 443-506-063 iz kojeg je vidljivo da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog Stana od 05. ožujka 1984. godine do danas. Da je tužitelj dostavio i elektroničke zapise o prebivalištu MUP-a za članove svoje obitelji, pa je tako dostavio:

- Elektronički zapis broj zapisa: 2024-0000-80288 kontrolni broj: 702-375-552 za VN iz kojeg je vidljivo da ista ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog Stana od 16. travnja 2014. godine do danas,

- Elektronički zapis broj zapisa: 2024-0000-80586 kontrolni broj: 764-359-038 za UN iz kojeg je vidljivo da ista ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog Stana od 28. travnja 2010. godine do danas,

- Elektronički zapis broj zapisa: 2024-0000-80595 kontrolni broj: 777-761-567 za ŽN iz kojeg je vidljivo da isti ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog U od 06. kolovoza 2014. godine do danas. Da je iz prethodno navedene dokumentacije, u upravnom postupku nesporno utvrđeno da je status zaštićenog najmoprimca, a na temelju ranije stečenog stanarskog prava, prvo stekla RN (baka tužitelja), a nakon njene smrti taj status je trebao preuzeti neki od dotadašnjih članova njenog kućanstva, a koje su prema Ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom iz 1999. godine činili CN, EN, HN i IN. Kako je RN preminula 2009. godine, a CN 2005. godine te Florida Bokavšek 2012. godine, a iz Rješenja o osnivanju sudskog pologa Općinskog suda u Splitu posl. broj: R2-3623/2022 je vidljivo da je predlagatelj osnivanja pologa IN (ovdje tužitelj), tako je utvrđeno da je status zaštićenog najmoprimca u predmetnom Stanu u konačnici prešao na tužitelja. Stoga, da je tuženik izdavanjem Privremenog rješenja KLASA: UP/I-371-01/24- 13/1820 URBROJ: 531-01-25-13 od 14. veljače 2025. godine (dalje Privremeno rješenje) te prateće Potvrde o upisu stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojem žive zaštićeni najmoprimci KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820, URBROJ: 531- 01-25-12 od 14. veljače 2025. godine utvrdio status zaštićenog najmoprimca tužitelju te predmetni stan uvrstio u Registar pod stalnim registarskim brojem, a kao njegove članove kućanstva utvrdio UN i ŽN. Da je na podneseni prigovor tužitelja, u pogledu nepriznavanja statusa člana obiteljskog kućanstva za VN (suprugu zaštićenog najmoprimca, ovdje tužitelja), tuženik odlučio donošenjem Rješenja u kojem je prigovor tužitelja odbacio.

3.1. U odnosu na tužbene navode da je tuženik u provedenom upravnom postupku pogrešno primijenio odredbu čl. 4. st. 1. t. 11.a Zakona što da je za posljedicu imalo donošenje nepravilne i nezakonite odluke pod točkom III. i IX. pobijanog Rješenja, odnosno do izostavljanja supruge tužitelja VN kao člana njegovog obiteljskog kućanstva, tuženo tijelo je navelo da tužitelj pogrešno tumači odredbu čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona kada uzima da ona konačno i definitivno služi kao odredba prema kojoj se ocjenjuju i utvrđuju potencijalni članovi obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca. Ističe da ta odredba jest blanketna norma, sa svrhom da osigura kontinuitet ostvarivanja dijela sadržaja nekadašnjeg stanarskog prava, koje je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine, br. 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018, 105/2020, 36/2024) pretvoreno u zaštićeni najam, a stupanjem na snagu Zakona u prijelazni zaštićeni najam. Naime, da je i Zakon o najmu stanova, propis koji se prethodno primjenjivao na predmete zaštićenih najmoprimaca koji žive u stanovima u privatnom vlasništvu, u čl. 37. propisivao da se položaj članova obiteljskog domaćinstva stiče prema odredbama Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, da se tumačeći uređenje člana obiteljskog kućanstva kroz perspektivu cijelog Zakona, odnosno uzimajući u obzir da se kategorija člana obiteljskog kućanstva u provedbi bilo koje od Programskih mjera propisanih Zakonom nužno vezuje uz pojam odgovarajućeg stana, te da se nesporno zaključuje da je smisao kategorije člana obiteljskog kućanstva, da se kroz istu utvrde one osobe koje uz samog zaštićenog najmoprimca ostvaruju određena prava (kao članovi njegova kućanstva) u provedbi neke od Programskih mjera, a što da je vidljivo iz višeg iznosa isplate (u slučaju provedbe Programske mjere 2 po čl. 22. Zakona), veće kvadrature državnog stana koji će se dati u najam (u slučaju provedbe Programske mjere 3 po čl. 28. Zakona) ili veće kvadrature stana na koju se odobrava povlaštena cijena otkupa (u slučaju provedbe Programske mjere 4 i 5 po čl. 38. Zakona). Stoga, da tumačiti odredbu čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona kao išta više osim norme koja definira stupanj srodstva koju osoba mora ispunjavati kako bi se mogla smatrati članom obiteljskog kućanstva (uz obavezno ispunjavanje ostalih uvjeta kako je to propisano čl. 4. st. 1. t. 11. a Zakona), bi bilo protivno svrsi koju zakon za tu kategoriju osoba predviđa. Da bi takvo tumačenje norme bilo potpuno neživotno i bez ikakve težine za sve one osobe koje ne ispunjavaju i dodatne uvjete - zajedničkog stanovanja u predmetnom stanu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996. te suživota i prijavljenog prebivališta u kontinuitetu posljednje tri godine na adresi predmetnog stana. Stoga da je tuženik po izjavljenom prigovoru tužitelja na Privremeno rješenje od 14. veljače 2025. godine izvršio uvid u Elektronički zapis o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova Br. zapisa: 2024-0000-80288 kontrolni br.: 702-375-552 za VN, temeljem kojeg je utvrdio da je VN prijavila prebivalište na adresi [adresa], (adresi na kojoj zaštićeni najmoprimac IN ostvaruje status zaštićenog najmoprimca) dana 16. travnja 2014. godine, te da je ista rođena dana **.**.1988.. Stoga da je nedvojbeno da je VN, (obzirom da je rođena prije **.**.1994.) trebala imati prijavljeno prebivalište u periodu od 05. studenog 1994. godine do 05. studenog 1996. godine kako bi bio ispunjen drugi propisani uvjet za stjecanje člana obiteljskog kućanstva, a koji uvjet nije ispunjen obzirom da je ista prebivalište na predmetnoj adresi prijavila tek 16. travnja 2014. godine. Stoga da je prigovor zaštićenog najmoprimca (ovdje tužitelja) neosnovan te da je njegov zahtjev od 19. ožujka 2025. godine sukladno čl. 41. st. 2. ZUP-a trebalo odbaciti, a kako je i odlučeno u pobijanom Rješenju, radi čega predlaže da sud odluku donese bez održavanja rasprave, obzirom da tužitelj u tužbi problematizira primjenu samog Zakona, a sve u skladu s odredbom čl. 98. ZUS-a te da se o upravnom sporu obavijesti i vlasnik stana kao zainteresirana osoba.

4. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka te izvedenih dokaza u postupku koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja, a kako tužitelj u tužbi, a ni tuženik u odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevali održavanje rasprave, Sud je vođen načelom učinkovitosti, predmetni upravni spor odlučio riješiti bez rasprave primjenom odredbe čl. 98. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje ZUS-a).

5. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, te isprava koje je tuženo tijelo ovom Sudu dostavilo uz odgovor na tužbu.

6. Opunomoćenik tužitelja je zatražio naknadu troškova upravnog spora.

7. Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, pregledom isprava priloženih spisu, uzimajući u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva prostornog uređenja graditeljstva i državne imovine, KLASA: UP/I-371-01/24-13/1820, URBROJ: 531-14-3-25-20 od 4. lipnja 2025.

9. Među strankama činjenice nisu sporne, sporna je isključivo primjena prava, odnosno je li tuženik pravilno primijenio odredbu čl. 4. st. 1. toč. 11.a Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr.

10. Tužitelj smatra da citiranu odredbu u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti jer da se ista odredba ne odnosi na definiciju pojma člana obiteljskog kućanstva već na definiciju pojma odgovarajući stan.

11. Tužitelj smatra da je zbog pogrešne primjene citirane odredbe tužiteljeva supruga VN nepravilno i nezakonito izostavljena kao član tužiteljevog domaćinstva (zaštićenog najmoprimca), radi čega da su nezakonite odluke tuženika pod točkama III. i IX. izreke osporavanog rješenja.

12. Člankom 4. st. 1. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr., propisano je značenje pojmova, pa je tako:

- točkom 2. propisano da su članovi obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca, članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, br. 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96. i 99/96. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-130/1995)

- točkom 11. a) propisano da je odgovarajući stan u odnosu na zaštićenog najmoprimca, stan u istoj općini ili gradu ukupne korisne površine 35 m2 za jednu osobu te dodatnih 10 m2 za svaku daljnju osobu iz kućanstva, uz uvjet da je daljnja osoba iz kućanstva član obiteljskog kućanstva zaštićenog najmoprimca koja je s njim stanovala u stanu od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996. ili je naknadno rođena, ako ta osoba živi i ima prijavljeno prebivalište u kontinuitetu posljednje tri godine na adresi na kojoj je prijavljeno prebivalište zaštićenog najmoprimca, uz dopuštenih do 7,5 m2 više ako se time ostvaruje ili približno ostvaruje mjerilo »jedna osoba - jedna soba«

13. Nadalje, odredbom čl. 37. Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj: 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018, 105/2020, 36/2024) propisano je da osobe koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.), upisuje se u ugovor o najmu stana.

14. Odredbom čl. 12. Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, broj:

51/1985, 42/1986, 37/1988, 47/1989, 12/1990, 22/1990, 51/1990, 22/1992, 58/1993, 70/1993, 91/1996, 99/1996, 99/1996, 91/1996) propisano je da se članovima porodičnog domaćinstva stanara, prema ovom zakonu, smatraju bračni drug te osobe koje zajedno s njim stanuju posljednje dvije godine, i to: srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi bračni drugovi, braća i sestre, pastorčad i usvojenici, djeca bez roditelja uzeta na uzdržavanje, očuh i mećaha, usvojilac i osobe koje je stanar dužan po zakonu uzdržavati, osoba koja s njim živi u izvanbračnoj zajednici, ako se takva zajednica može izjednačiti s bračnom zajednicom, te osoba koja nije određena stanarom na stanu u kojem stanuje zbog primjene odredbe iz člana 67. stava 3. i 4. ovoga zakona. Izbivanje iz stana osoba iz stava 1. ovoga člana - radi izvršavanja vojne obaveze, školovanja, specijalizacije, liječenja i sl. - ne smatra se prekidom zajedničkog stanovanja.

Rok iz stava 1. ovoga člana ne odnosi se na maloljetnu djecu i osobe koje su prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima izjednačene s njima.

15. Valja istaći da je iz naprijed citiranih zakonskih odredbi razvidno i kao nesporno utvrđeno da je propis koji se prethodno primjenjivao na predmete zaštićenih najmoprimaca koji žive u stanovima u privatnom vlasništvu, a što je upravo slučaj u konkretnoj upravnoj stvari, u čl. 37. Zakona o najmu stanova propisivao da se položaj članova obiteljskog domaćinstva stiče prema odredbama Zakona o stambenim odnosima.

16. Slijedom navedenog, a u skladu s naprijed citiranim zakonskim odredbama pravilno tuženo tijelo navodi da je čl. 4. st. 1. toč. 2. Zakona blanketna norma sa svrhom da osigura kontinuitet ostvarivanja dijela sadržaja nekadašnjeg stanarskog prava, koje je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine, br. 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018, 105/2020, 36/2024) pretvoreno u zaštićeni najam, a stupanjem na snagu Zakona u prijelazni zaštićeni najam te da je i Zakon o najmu stanova, propis koji se prethodno primjenjivao na predmete zaštićenih najmoprimaca koji žive u stanovima u privatnom vlasništvu, u čl. 37. propisivao da se položaj članova obiteljskog domaćinstva stiče prema odredbama Zakona o stambenim odnosima.

17. Sud u cijelosti prihvaća navode tuženikovog odgovora na tužbu koji imaju pravnog uporišta u pravilnom tumačenju gore citiranih mjerodavnih zakonskih odredbi i činjeničnog uporišta s obzirom na nespornu činjenicu da ĆN supruga tužitelja nije imala prijavljeno prebivalište na predmetnoj adresi u razdoblju od 5. studenog 1994. do 5. studenog 1996., već ga je prijavila tek 16. travnja 2014., slijedom čega je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je podneseni zahtjev tužitelja od 19. ožujka 2025. odbacilo primjenom odredbe čl. 41. st. 2. ZUP-a te donijelo osporavano rješenje uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

18. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja, po ocjeni ovog Suda u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog Rješenja, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg je riješena predmetna upravna stvar, a prigovori ni tužbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost, ni pravilnost osporavanog rješenja tuženog tijela.

19. Nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09) na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao izreci.

20. Odredbom članka 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

21. Kako tužitelji nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev opunomoćenika tužitelja za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 13. ožujka 2026.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

DNA:

1. tužitelju po opunom.

2. tužitelja pozvati na uplatu sudske pristojbe za tužbu i za presudu, po pravom.

3. tuženiku

4. NN, [adresa], - na znanje

5. u spis

6. kal. pravomoćnosti do 30.04.2026.