Poslovni broj: P-314/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d, Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Katji Bajčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljica 1. ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. VA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanih po punomoćnicima iz OD Kovačević, Koren i partneri d.o.o., odvjetnicima u Rijeci, protiv tužene BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Dušanu Trifunoviću, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 2. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljica, punomoćnika tužene i tužene osobno, 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su tužiteljice 1. ČA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. VA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svaka u po 1/2 idealna dijela suvlasnice nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], šuma, površine 1305 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je tuženica dužna trpjeti da se tužiteljice na temelju ove presude u zemljišnim knjigama upišu kao suvlasnice predmetne nekretnine, svaka u po 1/2 idealna dijela.

II Ovlašćuju se tužiteljice da po pravomoćnosti ove presude zatraže uknjižbu prava suvlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], šuma, površine 1305 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s imena tuženice na ime tužiteljica, svake u po 1/2 idealna dijela.

III Nalaže se tuženoj BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužiteljicama ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i VA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.807,44 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 23. kolovoza 2018. godine tužiteljice traže utvrđenje prava vlasništva nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je u zemljišnoj knjizi upisana na ime tužene. Tužena je upis prava vlasništva ishodila temeljem presude zbog izostanka Općinskog suda u Krku posl. br. P-39/02, u kojem postupku je na strani tuženika sudjelovala i prednica tužiteljica, sada pok. ĆA. Po prijedlogu pok. ĆA ukinuta je potvrda pravomoćnosti na presudi posl. br. P-39/02 u odnosu na nju te je u ponovljenom postupku povodom žalbe ĆA i ukidne odluke drugostupanjskog suda tužbeni zahtjev ovdje tužene radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pravomoćno odbijen u odnosu na ovdje tužiteljice, kao sljednice pok. ĆA. Međutim, upis tužene kao vlasnice cijele k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i dalje egzistira, unatoč odbijajućoj presudi u odnosu na suvlasnički dio koji je bio upisan na ime ĆA. Prema navodima tužiteljica, tužena nikada nije bila u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine, već su u poštenom posjedu upravo tužiteljice koje svoj posjed izvode iz posjeda majke pok. ĆA koja je do nezakonitog upisa tužene u zemljišnu knjigu bila upisana kao suvlasnica i posjednica u katastarskom operatu. Predlaže se stoga prihvatiti tužbeni zahtjev i utvrditi da su tužiteljice suvlasnice predmetne nekretnine svaka u 1/2 dijela, uz ovlaštenje da ishode upis prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi i obvezu tužene da naknadi tužiteljicama trošak parničnog postupka.

2. Tužena je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila navode iz tužbe ističući da se nalazi u poštenom posjedu predmetne nekretnine od 8. kolovoza 2001. godine kada je istu kupila od UA kao vanknjižnog vlasnika. U odnosu na postupak koji se pred ovim sudom vodio pod posl. br. P-39/02 tužena je pojasnila da je presuda kojom je tužena utvrđena vlasnicom predmetne nekretnine ostala na snazi u odnosu na sve tuženike, osim u odnosu na prednicu tužiteljica ĆA pa je u odnosu na sve preostale suvlasničke udjele istaknut prigovor presuđene stvari. Tužena je pravo vlasništva stekla dosjelošću, kao pošteni posjednik, a osim toga i građenjem jer je predmetna nekretnina sastavni dio okućnice kuće koju je sagradila i uredila upravo tužena. Predlaže se stoga odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljicama da naknade tuženoj prouzročeni trošak parničnog postupka.

3. U ovoj su pravnoj stvari održana ročišta 4. travnja 2019., 1. listopada 2019., 24. siječnja 2020. kada je održan uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke Roberta Svobode, ing. geod., radi identifikacije prijepora, 16. rujna 2020., 30. rujna 2021., te 16. siječnja 2023. kada je saslušan vještak i 14. ožujka 2023. kada su saslušane parnične stranke nakon čega je presudom posl. br. P-1288/2019 od 29. listopada 2024. godine odbijen tužbeni zahtjev te je tužiteljicama naloženo da naknade tuženoj trošak postupka u iznosu od 3.250,00 EUR.

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-535/2025 od 12. ožujka 2025. godine ukinuta je prvostupanjska presude te je predmet vraćen na ponovni postupak, uz uputu da prvostupanjski sud dopuni činjenično stanje provođenjem predloženih, a neizvedenih dokaza, te raspravi sve činjenice važne za ishod postupka, vodeći računa o pretpostavkama koje moraju biti udovoljene za brisovnu tužbu i za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, sve s obzirom na činjenične navode tužiteljica iz same tužbe.

4. Kako je u ponovljenom postupku došlo do promjene uređujućeg suca, na ročištu održanom 28. svibnja 2025. godine glavna rasprava je u smislu čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) započela iznova. Punomoćnici stranaka su se suglasili da se ne provode ponovno izvedeni dokazi te je sud u nastavku postupka na prijedlog stranaka, a prema uputi drugostupanjskog suda, na ročištu održanom 6. listopada 2025. godine saslušao svjedoke UA, ŽA, HA i ĐA, a na ročištu održanom 2. veljače 2026. godine svjedoke GA, OA, NA i RA, nakon čega je izveden dokaz uvidom u isprave priležeće spisu i ovosudni spis posl. br. P-39/02 (kasnije P- 1093/2012, P-2210/2015) te je zaključena glavna rasprava.

5. U smislu čl. 8. ZPP-a, sud je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, iz razloga kako slijedi.

6. U postupku koji se pred ovim sudom vodio pod posl. br. P-39/02 presudom zbog izostanka od 24. ožujka 2003. godine utvrđeno je da je ovdje tužena BA dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Na presudu je stavljena potvrda pravomoćnosti s danom 22. travnja 2003. godine te je BA temeljem iste ishodila uknjižbu prava vlasništva na svoje ime. Povodom prijedloga ĆA, rješenjem Županijskom suda u Rijeci posl. br. Gž-1413/08 od 20. listopada 2009. godine ukinuta je potvrda pravomoćnosti i ovršnosti na presudi zbog izostanka posl. br. P-39/02 u odnosu na tuženu ĆA. ĆA je potom podnijela žalbu protiv presude zbog izostanka posl. br. P-39/02 te je rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-3923/2012 od 14. studenog 2012. godine ista ukinuta u odnosu na tuženu ĆA, u kojem dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovljenom postupku presudom posl. br. P-2210/2015 od 8. rujna 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev BA radi utvrđenja prava vlasništva predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u odnosu na tuženu ĆA, odnosno tužiteljice kao njezine nasljednice. Prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-211/2016 od 21. lipnja 2016. godine. Neovisno o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na suvlasnički dio pok. ĆA, u zemljišnim knjigama i dalje egzistira upis prava vlasništva na ime tužene u cijelosti.

7. Prilikom uviđaja lica mjesta održanog 24. siječnja 2020. godine tužiteljica ČA je prema nalazu i mišljenju vještaka Roberta Svodobe, ing. geod., (list 44-54 spisa), pokazala prijepor koji je na skici lica mjesta (list 53 spisa) omeđen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-A te je obojan žutom, zelenom, modrom i plavom bojom. Tužiteljica je tako prema nalazu vještaka na uviđaju pokazala zapadni dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obojan žutom bojom površine 977 m2, središnji dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obojan zelenom bojom površine 371 m2, zapadni dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obojan modrom bojom površine 175 m2 i sjeverozapadni dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obojan plavom bojom površine 25 m2, dok nije pokazala dio predmetne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 220 m2 koji je na skici obojan ružičastom bojom, a čemu je tužiteljica ČA prigovorila ustrajući ka tome da je pokazala k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti. Vještak se na izneseni prigovor očitovao u podnesku od 15. siječnja 2023. godine i u usmenom iskazu na ročištu održanom 16. siječnja 2023. godine, kada je pojasnio da je tužiteljica ČA na očevidu stajala na točki koja je na skici lica mjesta označena slovom F te je pokazala granicu prijepora upravo na način kako je to prikazano na skici. S obzirom da je vještak otklonio prigovor tužiteljica, sud je prihvatio nalaz vještaka. Međutim, imajući u vidu da predmetna nekretnina ima površinu veću od 1.500 m2 i da je tužena tijekom razdoblja svojeg posjedovanja predmetne nekretnine izmijenila stanje na terenu na način da je istu raščistila i sagradila kameni zid po sredini nekretnine (na skici lica mjesta označen slovima E-P2-P1-J-A), nije životno ni realno očekivati da će tužiteljica, koja ni nije u faktičnom posjedu iste, pokazati točne međe predmetne nekretnine. Stoga sud nije uzeo kao odlučnu činjenicu da tužiteljica na uviđaju kao dio predmetne nekretnine nije pokazala manji dio nekretnine obojan ružičastom bojom, pored nesporne činjenice da je pokazala preostali veći dio nekretnine površine veće od 1.300 m2 i cijeneći činjenicu da je tužiteljica u iskazu navela da je bazen izgrađen uz raniji suhozid, a što odgovara skici prema kojoj je bazen izgrađen upravo uz među k. č. [katastarska čestica] s predmetnom k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u spornom dijelu obojanom ružičastom bojom.

8. Tužiteljica ČA je u svojem stranačkom iskazu navela da su ona i sestra VA predmetnu nekretninu naslijedile od majke pok. ĆA koja je preminula 2009. godine. Predmetnu je nekretninu koristila nona tužiteljica, a nakon nje majka tužiteljica. Tužena da je još 2005. godine na predmetnoj nekretnini sagradila neke kućice i srušila suhozid pa više nije vidljiva međa između predmetne i susjednih nekretnina. Prema kazivanju tužiteljice, bazen tužene je sagrađen do ranijeg suhozida. Tužiteljica poznaje UA, ali on nikada nije bio vlasnik predmetne nekretnine. Tužiteljica VA pridružila se iskazu ČA.

9. Tužena BA iskazala je da je predmetnu nekretninu kupila od Galante Josipa 2000. godine, od kojeg je 1998. godine kupila i ruševinu na susjednoj nekretnini. Ruševina je bila knjižno vlasništvo UA, dok je predmetnu nekretninu CA prodao tuženoj kao svoje vanknjižno vlasništvo i na licu mjesta joj je pokazao granice prodanih nekretnina. Tužena da je u cijelosti isplatila UA i odmah je po kupoprodaji započela s uređenjem okućnice. Nitko da joj nije osporavao pravo na posjed i vlasništvo za cijelo razdoblje njezinog posjedovanja.

10. Svjedok CA potvrdio je da je pred više od 20 godina prodao tuženoj staru kuću s okućnicom koja je u cijelosti bila omeđena suhozidom i koju je na licu mjesta pokazao tuženoj i njezinom suprugu. Prodao je tuženoj isključivo nekretnine koje su bile njegovo knjižno vlasništvo, a upitan da te nekretnine pokaže na skici lica mjesta na listu 53 spisa svjedok je pokazao k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te je izričito iskazao da tuženoj nije prodao ništa osim pokazanog. Nakon kupoprodaje svjedok je saznao da je tužena proširila svoj posjed i na predmetnu nekretninu koju joj on nije prodao, a o čemu da je obavijestio nonu svjedoka ŽA, pok. ŠA koju je osobno poznavao i koja je bila vlasnica iste. Naime, s obzirom da cijeli život živi u [adresa], dobro mu je poznato kome pripadaju sve susjedne nekretnine, a da je predmetna pripadala pok. ŠA zna i po priči njegovih prednika. Nitko od tuženika u postupku P-39/02 svjedoku nije spomenuo da je dobio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva tužene na predmetnoj nekretnini, niti mu je to spomenula pok. ŠA.

11. Svjedok ŽA je sin tužiteljice ČA i poznato mu je da je predmetna nekretnina pripadala njegovoj noni pok. ĆA. Ona i njezini rođaci su bili upisani kao vlasnici iste i CA ju nije mogao prodati tuženoj jer nije niti bio vlasnik iste. Predmetnu su nekretninu aktivno obrađivali roditelji njegove none pok. Č i MA do polovice 60.-tih godina prošlog stoljeća, a kasnije se koristila za sječu drva jer je njegova nona pok. ĆA živjela u [adresa] i nije se bavila poljoprivredom. Svjedok je posljednji put tamo sjekao drva krajem 90.-tih godina, nekoliko godina prije nego su saznali da je tužena proširila svoj posjed na predmetnu nekretninu. Posljednji je put na predmetnoj nekretnini bio pred 20-tak godina kada je netko iz sela obavijestio njegovu nonu da im netko raščišćava nekretninu, odnosno da netko tamo pili drva. Tom su prilikom pozvali policiju koja je obavila razgovor s osobama koje su vršile sječu drva po nalogu tužene. Svjedoku nije poznat sadržaj razgovora i nije dobio policijski zapisnik o istom. Ima saznanja o tome da je njegova nona razgovarala sa svjedokom CA koji joj je potvrdio da nije prodao tuženoj predmetnu nekretninu.

12. Svjedokinja HA je iskazala da je bila prisutna na licu mjesta kada je CA pokazivao tuženoj predmetnu nekretninu koju je predstavio kao svoje vanknjižno vlasništvo. Kupoprodaja da se vršila u dvije faze, u prvoj fazi je tužena kupila ruševinu s okućnicom, odnosno dio koji je na skici lica mjesta (list 53 spisa) obojan bordo i rozom bojom te neobojani dio na kojem je izgrađen bazen, dok je u drugoj fazi kupila dio obojan zelenom i žutom bojom. Međutim, svjedokinja je odgovarajući na pitanja punomoćnika stranaka iskazivala proturječno navodeći da nema saznanja o kupoprodaji, odnosno da ne zna je li CA na kraju taj dio koji je na terenu pokazivao tuženoj, ujedno i prodao tuženoj.

13. Svjedok ĐA je suprug tužene koji je iskazao da je tužena 1998. godine od UA kupila ruševinu s okućnicom, a 2001. godine je kupila i predmetnu nekretninu za koju da im je CA rekao da je njegovo vlasništvo. O kupoprodaji te nekretnine nije sačinjen pisani ugovor, a svjedok se ne sjeća je li CA potpisao kakvu potvrdu o primitku kupoprodajne cijene. Kupoprodajna cijena da je plaćena u ratama, a svjedok da je novce predavao UA u njegovoj kući. Svjedok nije upućen u vođenje sudskih postupaka, o tome je vodila računa njegova supruga, a koliko je njemu poznato nitko im u posljednjih 20 godina nije osporavao da bi predmetna nekretnina bila njihova.

14. Svjedok GA je u prijateljskim odnosima s ŽA, sinom prvotužiteljice, kojem je pred više od 35 godina pomogao sjeći drva na predmetnoj nekretnini. Svjedok živi u [adresa] od 1986., ali je i ranije dolazio tamo kod bake i dobro mu je poznao da je predmetna nekretnina, koja se nalazi u [adresa], pripadala baki ŽA jer su se oni zajedno igrali kao djeca. Poznaje UA i zna da je tužena od njega kupila staru ruševinu s okućnicom. U istom je smjeru iskazivao i svjedok RA koji je još kao dijete u osnovnoj školi, dakle pred 50 i više godina, dolazio kod ŽA i njegove bake pok. ĆA budući su ŽA i on bili školski prijatelji. Često su se igrali na predmetnoj nekretnini, a nekada su i skupljali drva. Svjedok je posljednji put bio na nekretnini pred 20-tak godina.

15. Svjedoci OA i EA bili su angažirani od strane tužene radi sanitarne sječe, odnosno izgradnje kamenog zida, pred 15-tak godina. OA se prilikom sječe vodio samo skicom na kojoj je tužena označila nekretnine koje treba raščistiti, dok je EA prije početka gradnje zida tražio od tužene da mu predoči vlasnički list kako kasnije ne bi imao problema s trećim osobama. Zid oko predmetne nekretnine gradio je 2003. godine i ti su radovi trajali 8-9 mjeseci. Svjedoci su suglasno iskazali da se nitko nije protivio njihovim radovima, a svjedok OA iskazao je da ne zna tko je ŽA i da ga nitko iz policije nije pozvao na razgovor glede sječe na predmetnoj nekretnini.

16. Sud je prihvatio iskaze svjedoka UA, GA i RA kao vjerodostojne i istinite. Osim što su iskazi svjedoka u ovom postupku istovjetni iskazima koje su ti svjedoci dali u postupku posl. br. P-2210/2015, svjedoci GA i RA imaju saznanja koja sežu više od 50 godina unatrag. Naime, svjedok GA je rođen 1964., a svjedok RA 1962. godine pa kako su iskazivali o dječačkom dobu dok su polazili osnovnu školu, za zaključiti je da saznanja svjedoka sežu najkasnije od sredine 70.-tih godina prošlog stoljeća, dok svjedok UA ima saznanja i od ranije budući je isti rođen 1958. godine i cijeli život živi u [adresa], gdje se i nalazi predmetna nekretnine. Dakle, svjedoci čiji su iskazi prihvaćeni imaju saznanja o posjedu predmetne nekretnine prije navodne kupoprodaje pri čemu su suglasno iskazivali da je riječ o nekretnini koja je bila vlasništvo bake ŽA, odnosno pok. ĆA. I svjedok CA, kao navodni prodavatelj predmetne nekretnine tuženoj, u oba je postupka istovjetno iskazao da predmetna nekretnina nije bila predmetom kupoprodaje koju je zaključio s tuženom, već da je ista bila vlasništvo pok. ĆA, a da je on prodao tuženoj isključivo nekretnine koje su predstavljale njegovo knjižno vlasništvo.

17. S druge strane, iskazi tužene BA i svjedoka ĐA u suprotnosti su s prihvaćenim iskazom svjedoka UA koji je u dva parnična postupka izrijekom osporio da bi prodao tuženoj predmetnu nekretninu. Osim toga, njihovi se iskazi ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni budući su iskazali da im za cijelo vrijeme posjedovanja nitko nikada nije osporavao pravo na posjed i vlasništvo, dok iz spisa posl. br. P-2210/2015 proizlazi da je pitanje posjeda i vlasništva tužene sporno praktički od stupanja u posjed budući je u tom postupku sama tužena 27. kolovoza 2015. godine iskazala da ju je, nakon što je započela s raščišćavanjem predmetne nekretnine, telefonski kontaktirala pok. ĆA koja ju je upozorila da je ušla u tuđi posjed. Osim toga, pravo vlasništva tužene je u svakom slučaju osporeno podnošenjem zahtjeva za ukidanje potvrde pravomoćnosti, a potom i podnošenjem žalbe protiv presude posl. br. P-39/02. Nadalje, i tužena i svjedok ĐA su u postupku posl. br. P-2210/2015 iskazali da o kupoprodaji predmetne nekretnine postoje pisani ugovor i potvrda o primitku kupoprodajne cijene potpisani od prodavatelja, dok u ovom postupku tužena nije spomenula postojanje takvih isprava, a svjedok ĐA je iskazao da o kupoprodaji predmetne nekretnine nije sačinjen pisani ugovor, dok nije sa sigurnošću mogao iskazati je li sačinjena kakva potvrda o primitku kupoprodajne cijene. Nije životno ni logično da bi netko kupio nekretninu veću od 1.500 m2, a da o tome ne bi sačinio pisani ugovor ili barem potvrdu o isplati cijene. S obzirom da tužena ne raspolaže nikakvom ispravom o navodnoj kupoprodaji, a cijeneći činjenicu da je CA u dva parnična postupka izrijekom osporio da bi predmet kupoprodaje bila predmetna nekretnina za koju je iskazao da nije njegovo vlasništvo već da je pripadala pok. ĆA, sud nije prihvatio iskaze tužene i svjedoka ĐA glede navodne kupoprodaje predmetne nekretnine.

18. Svjedokinja HA je proturječila sama sebi budući je u prvom dijelu iskaza opisivala koje je točno nekretnine tužena kupila od UA, pri čemu da je kuću kupila u prvoj fazi kupoprodaje, a predmetnu kao vanknjižno vlasništvo UA u drugoj fazi, dok je kasnije na upit punomoćnice tužiteljica iskazala da nema saznanja je li CA u konačnici prodao predmetnu nekretninu tuženoj. Navedena svjedokinja nije saslušana u postupku P-2210/2015 pa se njezin iskaz ne može ocijeniti u odnosu na raniji iskaz, kao što se može u odnosu na ostale svjedoke, ali ga sud ne može prihvatiti s obzirom na opisane proturječnosti i nesigurnosti prilikom iskazivanja o kupoprodaji predmetne nekretnine. Osim toga, iskaz svjedokinje HA u suprotnosti je s iskazom svjedoka CA kao navodnog prodavatelja.

19. Iskazi svjedoka OA i NA nisu od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari budući da nije sporno da je tužena u posjedu predmetne nekretnine i da ju je ona raščistila i sagradila kameni zid o čemu su svjedoci iskazivali. Svjedoci nemaju saznanja o stjecanju predmetne nekretnine i ranijem posjedovnom stanju koje je odlučno za ocjenu tužbenog zahtjeva.

20. Tužiteljice su u tužbi predložile uvid u povijesni posjedovni list koji nije dostavljen tijekom postupka, ali isti prileži spisu P-2210/2015 u koji je predloženo izvršiti uvid. Iz povijesti promjena u katastarskom operatu za predmetnu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] proizlazi da se ista vodila u PL 329 na ime FA p. V i ŠA sve do 2004. godine kada je stavkom promjena red. br. 8/2004 prešla u PL 1668 na ime ovdje tužene. Dakle, k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] se do 2004. godine vodila na ime prednice tužiteljica i FA pok. V, za kojega sud zaključuje da je brat pok. ĆA jer se njezin otac prema iskazu svjedoka ŽA zvao MA. Dakle, iz povijesti promjena u katastarskom operatu, koja isprava predstavlja javnu ispravu iz čl. 230. ZPP-a za koju se smatra da dokazuje istinitost onoga što se njome potvrđuje ili određuje, može se zaključiti da je prednica tužiteljica bila u posjedu predmetne nekretnine do trenutka ulaska u posjed tužene.

21. Dakle, iz provedenih dokaza sud utvrđuje sljedeće činjenice:

- da je tužena ishodila upis prava vlasništva na temelju presude posl. br. P-39/02 koja je ukinuta u odnosu na prednicu tužiteljica,

- da je u ponovljenom postupku posl. br. P-2210/2015 tužbeni zahtjev ovdje tužene radi utvrđenja prava vlasništva pravomoćno obijen u odnosu na ovdje tužiteljice,

- da je tužena, unatoč opisanim sudskim odlukama, i dalje upisana kao vlasnica predmetne nekretnine u cijelosti,

- da je predmetna nekretnina u katastarskom operatu bila upisana na ime pok. ĆA i JA pok. V do 2004. godine,

- da je pok. ĆA bila u posjedu predmetne nekretnine najkasnije od sredine 70.-tih godina prošlog stoljeća, otkada sežu sjećanja svjedoka GA i RA, pa do ulaska u posjed tužene 2001. godine kada tužena tvrdi da je kupila predmetnu nekretninu,

- da CA nije prodao tuženoj predmetnu nekretninu i

- da je posjed tužene osporen najkasnije 25. srpnja 2005. godine podnošenjem prijedloga za ukidanje potvrde pravomoćnosti u postupku posl. br. P-39/02, dok

- tužena u ovom postupku ničim nije dovela u pitanje savjesnost (poštenje) posjeda prednice tužiteljica pok. ĆA.

22. Glede primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari, ističe se sljedeće. Uputa je drugostupanjskog suda bila da sud ispita jesu li ispunjene pretpostavke za brisovnu tužbu iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17, dalje: ZZK/96) i pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnima pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/14, 152/15 i 94/17, dalje: ZVDSP). Prema odredbi čl. 129. ZZK/96, nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Međutim, iako tužiteljice u historijatu tužbe iznose navode koji sadržajno odgovaraju brisovnoj tužbi, tužbeni je zahtjev usmjeren isključivo na utvrđenje prava vlasništva, bez zahtjeva za brisanje neistinitog, odnosno nevaljanog zemljišnoknjižnog upisa tužen. Tužiteljice kao univerzalne sljednice ranije upisane suvlasnice ĆA čije je pravo povrijeđeno upisom prava vlasništva na ime tužene nesporno imaju aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe, ali kako iste ne postavljaju tužbeni zahtjev u smislu čl. 129. ZZK/96 radi brisanja uknjižbe koja vrijeđa njihovo pravo, sud je o tužbenom zahtjevu odlučio pozivom na odredbe o stjecanju prava vlasništva dosjelošću.

23. Sud se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu vodio odredbom čl. 388. ZVDSP-a prema kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. S obzirom da je sud iz iskaza saslušanih svjedoka zaključio da je prednica tužiteljica bila u poštenom posjedu predmetne nekretnine najkasnije od sredine 70.-tih godina prošlog stoljeća, otkada sežu sjećanja svjedoka GA i RA, a sjećanja svjedoka CA sežu i ranije, vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjedanjem proteklo je prema ocjeni ovoga suda najkasnije sredinom 1990.-tih godina, kada je na snazi bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/80, 36/90, Narodne novine 53/91; dalje ZOVO). Sud dopušta mogućnost da su se pretpostavke za stjecanje prava vlasništva ispunile i ranije, posebno imajući u vidu iskaz svjedoka ŽA da su predmetnu nekretninu obrađivali roditelji njegove none pok. Č i MA, ali kako drugi svjedoci nisu iskazivali u tom smjeru, a niti je iz povijesti promjena u katastarskom operatu vidljivo da su prije pok. ĆA kao posjednici bili upisani njezini roditelji, sud ne može uzeti te navode dokazanima pa je kao vrijeme početka dosjedanja pok. ĆA uzeo godine o kojima postoje suglasni iskazi svjedoka.

24. Prema odredbi čl. 28. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari stječe pravo vlasništva te stvari dosjelošću protekom deset godina, dok posjednik koji je barem savjestan stječe pravo vlasništva dosjelošću protekom 20 godina. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, pri čemu se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici (čl. 30. ZOVO). Dakle, u svakom slučaju, bez obzira radilo se o redovnoj ili izvanrednoj dosjelosti, da bi neka osoba mogla steći pravo vlasništva dosjelošću, ta osoba mora biti savjesni posjednik. Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZOVO, posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičnu vlast na stvari, a posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja, dok je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, pri čemu se savjesnost posjeda pretpostavlja, a onaj tko tvrdi suprotno mora to i dokazati (čl. 72. ZOVO).

24.1. Kako je pravna prednica tužiteljica bila upisana kao posjednica predmetne nekretnine sve do 2004. godine, a svjedoci GA i RA čije je iskaze sud prihvatio, su u svojim iskazima potvrdili da je ista bila u posjedu iste već pred više od 50 godina kada su dolazili kod pok. ĆA i njezinog unuka ŽA, zaključak je suda da je pok. ĆA bila poštena posjednica predmetne nekretnine, i kao takva u faktičnom posjedu iste dok joj posjed nije oduzet od strane tužene, a što je potvrdio i svjedok CA. Iako se predmetna nekretnina nije aktivno obrađivala jer je pok. ĆA živjela u [adresa], ista se prema iskazima svjedoka koristila za sječu drva što dokazuje da je prednica tužiteljica bila u neposrednom, faktičnom posjedu predmetne nekretnine.

24.2. Posjed se u dvojbi ima smatrati savjesnim, odnosno ZOVO pretpostavlja savjesnost posjeda, a teret dokazivanja nesavjesnosti pravne prednice tužiteljica leži na tuženoj koja tu činjenicu nije dokazala, štoviše nije ju ni isticala. Tužena ničim nije dokazala da prednica tužiteljica nije imala razloga osnovano vjerovati da posjed vrši kao vlasnica i niti jedan izvedeni dokaz ne dokazuje da prednica tužiteljica nije znala joj ne pripada pravo na posjed sporne nekretnine. Upravo suprotno, prema ocjeni ovoga suda, tužena je ta koja je u nepoštenom posjedu predmetne nekretnine, kako je to zaključio i Županijski sud u Rijeci u presudi posl. br. Gž-211/2016.

25. Shodno svemu navedenom, ocjena je suda da je u odnosu na prednicu tužiteljica pok. ĆA udovoljeno pretpostavkama stjecanja prava vlasništva temeljem zakona propisanima odredbom čl. 28. ZOVO.

26. Opreza radi, s obzirom da sud iz provedenih dokaza nije u mogućnosti utvrditi koje je točno godine sredinom 90. -tih godina prednici tužiteljica isteklo razdoblje posjedovanja, a imajući u vidu da je ZVDSP stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine, ističe se da i ZVDSP propisuje istovjetne pretpostave stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Naime, odredba čl. 159. ZVDSP-a propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost, pri čemu se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (čl. 160. st. 1. i 2. ZVDSP-a). Prema odredbi čl.18. st. 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da se poštenje posjeda pretpostavlja, osim ako se dokaže suprotno. Dakle, sve da je sud u ovoj pravnoj stvari imao primijeniti odredbe ZVDSP-a, primjenom citiranih odredaba na utvrđeno činjenično stanje, imala bi biti donesena ista odluka u odnosu na ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva u odnosu na pok. ĆA.

27. Rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Zvonimira Budimira posl. br. O- 21/09, UPP/OS-09/09 od 14. ožujka 2009. godine tužiteljice su utvrđene jedinim nasljednicama pok. ĆA te je ostavinska imovina raspoređena svakoj u 1/2 dijela. Predmetna k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije obuhvaćena popisom ostavinske imovine, što prema mišljenju ovoga suda nije odlučno za pitanje nasljeđivanja jer se prema odredbi čl. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, dalje: ZN) koji je bio na snazi u vrijeme smrti pok. ĆA, nasljedstvo stječe u trenutku smrti fizičke osobe i samom smrću ostavitelja njegova sva imovina prelazi na nasljednike, a rješenje o nasljeđivanju ima samo deklaratorni učinak. U tom smislu čl. 128. ZVDSP-a propisuje da se pravo vlasništva nasljeđivanjem stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, za nasljeđivanje nije odlučno je li neka nekretnina obuhvaćena i raspoređena rješenjem o nasljeđivanju, već je li u trenutku smrti predstavljala vlasništvo ostavitelja, bilo knjižno bilo vanknjižno vlasništvo. Kako je ocjena suda da je pravna prednica tužiteljica stekla pravo vlasništva dosjelošću za vrijeme njezina života, predmetna je nekretnina u času otvaranja nasljedstva, odnosno u trenutku smrti pok. ĆA, prešla na tužiteljice kao njezine univerzalne pravne sljednice, koje su od časa otvaranja nasljedstva u tzv. nasljedničkom posjedu predmetne nekretnine. Naime, prema čl. 17. st. 1. ZVDSP-a ostaviteljevi posjedi prava i stvari prelaze na njegova nasljednika zbog ostaviteljeve smrti i u času smrti, onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja. Za postojanje nasljedničkog posjeda pravno je neodlučno imaju li nasljednici faktičnu vlast na stvari u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZVDSP-a jer nasljednički posjed predstavlja izuzetak kada se posjednikom stvari smatra i osoba koja nema faktičnu vlast. Stoga za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučno tko se nalazi u posjedu predmetne nekretnine, već da su se u odnosu na kvalitetu i razdoblje posjedovanja prednice tužiteljica ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću shodno čemu je predmetna nekretnina u trenutku smrti pok. ĆA temeljem samog zakona postala vlasništvo tužiteljica kao njezinih nasljednica i univerzalnih pravnih sljednica.

28. S druge strane, tužena nije dovela u pitanje savjesnost prednice tužiteljica niti je dokazala osnov svog stjecanja prava vlasništva budući da pravo na posjed izvodi iz navodne kupoprodaje s UA koji je izrijekom osporio da bi predmetnu nekretninu prodao tuženoj i koji je u svojem iskazu potvrdio da je vlasnica iste bila prednica tužitelja. Tužena se ne može s uspjehom pozivati ni na građenje kao osnov stjecanja prava vlasništva jer se, s obzirom na vođenje parničnog postupka P- 2210/2015, ne može smatrati poštenom posjednicom predmetne nekretnine, a time ni poštenim graditeljem.

29. Slijedom svega navedenog, tužbeni je zahtjev ocijenjen osnovanim te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

30. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

31. Tužiteljicama je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa), koji s obzirom na postavljenu vrijednost predmeta spora iznosi 100 bodova za sastav tužbe i četiri obrazložena podneska (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) od 24. srpnja 2018., 19. kolovoza 2019., 14. listopada 2021. i 24. studenog 2021. godine, ukupno 500 bodova što prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.000,00 EUR. Tužiteljicama je za sastav podnesaka od 14. kolovoza 2019., 2. siječnja 2020., 20. siječnja 2023. u kojem su samo ponovljeni ranije izneseni navodi te 28. ožujka 2023. i 12. lipnja 2025. kojima su dostavljene adrese svjedoka, priznata naknada iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife u visini 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., što iznosi 25 bodova po radnji, ukupno 250,00 EUR. Nadalje, tužiteljicama je priznat trošak sastava žalbe od 16. prosinca 2024. godine u visini 125 bodova, odnosno 250,00 EUR (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), kao i trošak pristupa na ročišta održana 1. listopada 2019., 24. siječnja 2020., 16. rujna 2020., 16. siječnja 2023., 14. ožujka 2023., 29. listopada 2024., 28. svibnja 2025., 6. listopada 2025. i 2. veljače 2026. u visini 100 bodova po radnji (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), ukupno 900 bodova, odnosno 1.800,00 EUR. Za pristup ročištima održanima 4. travnja 2019. i 30. rujna 2021., koja su odgođena prije početka raspravljanja, tužiteljicama je dosuđen trošak u visini 25 bodova po radnji, ukupno 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 5. Tarife). Tužiteljicama je dakle priznat trošak zastupanja u ukupnom iznosu od 3.400,00 EUR, što uvećano za zatraženi PDV od 25% iznosi 4.250,00 EUR.

31.1. Pored troškova zastupanja po odvjetniku, tužiteljici je priznat trošak na ime predujma za geodetsko vještačenje u iznosu od 398,17 EUR te trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, na presudu u iznosu od 53,09 EUR (koji trošak je zatražen u troškovniku od 29. listopada 2024.) i žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

U Krku, 13. ožujka 2026.

Sutkinja:

Katja Bajčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri (3) istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.