Poslovni broj: P-1684/2025-65

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Central European Credit d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 30583315594, zastupanog po punomoćnici Vlatki Nadramija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Nadramija i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Marka Vučinića, odvjetnika iz Zagreba, te punomoćnika tuženika Domagoja Gregurića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Nadramija i Partneri d.o.o. Zagreb, dana 13. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Utvrđuju se da su ništetne slijedeće isprave

- Ugovor kreditu po kreditnoj partiji 1-2008-06-0029 sklopljen između Central European Credit d.d., [adresa], broj u sudskom registru MBS [matični broj subjekta] broj MB [matični broj], zastupan po ZE kao članu uprave i po RE kao članu uprave putem opunomoćenika ŽE i GE iz [adresa], G, br. osobne iskaznice [broj osobne iskaznice] MUP Rijeka na iznos kunskog kredita uz valutnu klauzulu od 72.770,00 CHF (slovima: sedamdesetdvijetisućesedamstosedamdeset švicarskih franaka) u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju na dan isplate.

- Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini OV 19585/08-1 po javnom bilježniku Vesne Pučar, Miramarska 24 Zagreb od 22.08.2008. te se ističe da su isti bez pravnog učinka.

-Tuženik je u obvezi naknaditi troškove ovog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužiteljici GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tuženiku Central European Credit d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 30583315594, trošak parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 EUR, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice GE za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 1. srpnja 2014. godine navodi da su ona i tuženik dana 22. kolovoza 2008. godine sklopili ugovor o kreditu, broj kreditne partije 1-2008-06-0029, kunski kredit uz valutnu klauzulu u iznosu od 72.277,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju na dan isplate. Ističe da je navedeni ugovor o kreditu osiguran Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini OV-19585/08-1 od 22. kolovoza 2008. godine po javnom bilježniku Vesni Pečar iz Zagreba, Miramarska 24, a kojim je određeno osnivanje založnog prava na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, katastarske općine [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška], u naravi dvosobni stan br 01. u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, balkona, ukupne površine 59,10 m2. Ističe i da je tuženik protiv tužiteljice pokrenuo ovršni postupak po prethodno navedenoj tražbini kredita, a koji se vodi pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br. Ovr-3420/10. Tužiteljica navodi i da je zatražila zasebno od Hrvatske Narodne banke potvrdu o tome da li je tuženik imao valjanu dozvolu za obavljanje djelatnosti u Republici hrvatskoj, odnosno da li je isti ovlašten od strane Hrvatske Narodne Banke za obavljanje svoje djelatnosti te da joj je navedeno tijelo izdalo potvrdu kojom se izvješćuje da Hrvatska narodna banka nikada nije zaprimila zahtjev niti izdala odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj instituciji pod nazivom Central Europen Credit d.d. [adresa]. Napominje da su navedenim ugovorom regulirana prava vjerovnika i dužnika iz kreditnog odnosa te da je definiran kreditni odnos stranaka i to za davanje kredita koji je tuženik dao tužitelju. Ističe da je predmetni pravni posao kreditiranja sklopljen na području Republike Hrvatske, kao i da ugovor nije javnobilježnički ovjeren te da je Sporazumom o osiguranju koji je sklopljen pred hrvatskim javnim bilježnikom određena primjena hrvatskog zakonodavstva i smatra se da je ovdje tuženik profesionalno obavljao bankovne poslove i to poslove davanja kredita. Tužiteljica navodi i da je tuženik duži niz godina davao kredite i obavljao poslove na području Republike Hrvatske te da je organizirano direktno i putem mreže svojih posrednika vršio davanje kredita i samim tim kreditno poslovanje kao banka na području Republike Hrvatske. Dakle, da ugovor ima sve elemente koji određuju da je predmetni ugovor sklopljen na području Republike Hrvatske i da se na predmetni ugovor primjenjuju odredbe hrvatskog prava, uključujući i odredbe kojima se određuje valjanost pravnog posla, odnosno ugovora o kreditu. Navodi i da se cjelokupni postupak za dobivanje kredita od posredovanja, dogovora, ovjere i drugog vršio na području Republike Hrvatske, pa je time i posao, odnosno djelatnost bankovnog kreditiranja vršen na području Republike Hrvatske. Ističe da je obavljanje poslova banke uređeno člankom 4. Zakona o bankama te da bankovne usluge smiju pružati samo pravne osobe određene zakonom te koje imaju dozvolu, odnosno odobrenje za rad Hrvatske narodne banke. Tužiteljica navodi da je nesporno da je tuženik poslovao kao banka na području Republike Hrvatske te da je trebao imati suglasnost i odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova kreditiranja na području Republike Hrvatske, a koju dozvolu tuženik nije imao. Navodi i da je predmetni ugovor o kreditu ništetan i iz razloga jer je u točki 1. navedenog ugovora sadržana odredba da se na sve dospjele, a neisplaćene iznose primjenjuje anatocizam, odnosno obračun kamata na kamate, a da je navedena odredba ništetna po odredbi članka 27. Zakona o obveznim odnosima. Navodi i da je ugovor ništetan jer se po njemu obračunava i naplaćuje PDV na kamate i paušale naknade, a da je isto u suprotnosti s odredbom članka 11. stavka 1. točkom 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Ističe i da je predmetni ugovor ništetan s obzirom da je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, a što proizlazi iz odredbe ugovora da kamatna stopa šestomjesečni CHFLIBOR uvećan za maržu, koja se određuje na svaki dan kamata te sve poreze, kao i odredbe da se na sve dospjele, a neplaćene iznose zajmoprimac duguje najviše zakonske zatezne kamate. Tužiteljica upućuje da je razvidno i neprijeporno da su kamate kao predmet obveze neodređene i neodredive te da je tuženik sam po svom nahođenju određivao kamate od ugovorenih 7,66% do 10,66% pa i više, a iz čega proizlazi da su kamate očito neodredive. Tužiteljica navodi i da je nesporno da je ukupna kamatna stopa veća od 26%, odnosno da su navedene kamate zelenaške / lihvarske, pa da je stoga ugovor ništetan na temelju odredbe članka 329. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o zajmu i Sporazuma o osiguranju, kao i parnični trošak (podnesak od 12.11.2015. godine na listu 97 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30. srpnja 2014. godine navodi da priznaje kao nespornu činjenicu da je između tužiteljice i tuženika 22. kolovoza 2008. godine sklopljen ugovor o zajmu te da je radi osiguranja potraživanja s osnove tog zajma upisano u korist tuženika založno pravo na nekretninama u vlasništvu tužiteljice, i to na nekretnini upisanoj u [broj poduloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Navodi da je temeljem navedenog ugovora o zajmu tuženik isplatio tužiteljici iznos kunske protuvrijednosti od 72.770 CHF i to na način da je navedenim iznosom platio dug koji je tužiteljica imala prema ŠKZ Imetak u iznosu od 594.452,62 kn, a za koje potraživanje je ŠKZ Imetak imala upisano založno pravo na nekretnini upisanoj u [broj poduloška] zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i na nekretnini u Pazinu, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 148 zgr. Navodi da tužiteljica nije ispunjavala svoje obveze s osnove ugovora o zajmu, pa da je stoga tuženik 6. rujna 2010. godine raskinuo ugovor te poslao tužiteljici poziv da bez odgađanja podmiri tužitelju iznos od 386.452,15 kn. Ističe da tužiteljica nije u ostavljenom roku postupila po pozivu tuženika te da je tuženik 24. siječnja 2011. godine ishodio rješenje o ovrsi kojim je sud odredio ovrhu na nekretnini u vlasništvu tužiteljice na kojoj je bilo upisano založno pravo radi osiguranja potraživanja tuženika. Tuženik navodi da se, suprotno navodima tužiteljice, ovršni postupak pred Općinskim sudom u Rijeci vodi pod posl.br. Ovr-3482/10. Navodi da se tužiteljica, nakon pokretanja ovrhe, obratila tuženiku 14. ožujka 2011. dopisom u kojem priznaje svoje dugovanje, te da je molila da joj se napravi novi ugovor u kojem će se produžiti rok otplate zajma. Ističe da nije pristao na tužiteljičin prijedlog vansudske nagodbe, s obzirom da je u to doba već prestao s davanjem zajmova te da je nastavio s ovršnim postupkom. Navodi da je tužiteljica na predmetno rješenje o ovrsi uložila žalbu i prijedlog za odgodu, a koji su pravomoćno odbijeni. Tužitelj navodi da je tužiteljica podnijela ovu tužbu kako bi odugovlačila s ovrhom, odnosno da je to generiranje razloga za ponovno ulaganje zahtjeva za odgodu ovrhe. Tuženik navodi da je nesporno da nikad nije zatražio niti dobio odobrenje Hrvatske narodne banke za svoj rad, a sve iz razloga što to nije bio dužan učiniti. Naime, ističe da je 1. siječnja 2009. godine prestao davati zajmove, odnosno pružati financijske usluge, s obzirom da je tada na snagu stupio Zakon o kreditnim institucijama koji je uveo obvezu ishođenja odobrenja Hrvatske narodne banke za pružanje financijskih usluga. Ističe da izdavanje zajmova bez odobrenja HNB-a može eventualno predstavljati prekršaj, ali da nikako ne može značiti ništetnost cijelog ugovora, a još manje oslobođenje tužiteljice od obveze vraćanja posuđenog novca, zajedno s pripadajućim kamatama. Tuženik navodi da je prvi puta upisan u sudski registar 13. lipnja 2007. godine, a s obzirom da je prestao davati zajmove 31. prosinca 2008. godine, ističe da je zajmove davao svega godinu i pol dana i to isključivo na području Republike Hrvatske. Tuženik ne osporava da se na predmetni pravni posao primjenjuje hrvatsko pravo te upućuje da u skladu s člankom 6. Zakona o bankama tuženik nije morao imati odobrenje HNB-a za kreditiranje, s obzirom da nije bio banka te da je takvo pravno uređenje bilo sve do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama. Dakle, ističe da je tek sa Zakonom o HNB-u iz 2008. godine uvedena mogućnost da HNB izdaje odobrenje za rad društvima koje nisu banke, a da je tek Zakonom o kreditnim institucijama uvedena obveza ishođenja odobrenja za pružanje financijskih usluga trgovačkim društvima koje nisu banke. Tuženik osporava da je obračunavao kamate na kamate. Navodi da je samo prilikom utuženja na dospjele a neisplaćene ugovorne kamate tražio isplatu zakonskih zateznih kamata, što je zakonski dozvoljeno. Ističe da primjena anatocizma ionako ne bi kao posljedicu imala ništetnost ugovora, već da bi bila ništetna samo odredba kojom je ugovoren anatocizam te da bi se dugovanje trebalo obračunati na način da se ne obračunava kamata na kamatu. Navodi da je morao na naplaćenu i fakturiranu kamatu obračunati PDV, a da je tužiteljica s tom obvezom bila upoznata u vrijeme uzimanja zajma. Navodi da ukoliko tužiteljica smatra da su kamate bile neodredive, te da je stoga odredba o kamatama ništava, to još uvijek ne znači da ne postoji obveza vratiti glavnicu, sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svake pojedine rate. Ističe da je zakonska zatezna kamata 12%, a ranije je bila i do 15% te da stoga ne vidi interes tužiteljice da osporava kamate koje su kao varijabilne bile odredive, a koje su prema navodima tužiteljice varirale između 7,66% i 10,66%. Navodi da je tužiteljica propustila obrazložiti na koji je način došla do izračuna da je ukupna kamatna stopa po predmetnom zajmu bila ugovorena na 26% i da je sama tužiteljica u tužbi navela da je godišnja kamatna stopa bila između 7,66% i 10,66%. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije te tužiteljici naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica u bitnome navodi da je tuženik Central European Credit d.d., sa sjedištem u [adresa], a koje je prema navodima tuženika brisano društvo, a ne Central European Credit d.d., sa sjedištem u [adresa], a koja pravna osoba se po navodima tuženika neosnovano predstavlja kao tuženik u ovom postupku te stoga tužitelj ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Nadalje, tužitelj navodi i da je predmetni ugovor o zajmu ništetan i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a koje odredbe su bitni sastojci ugovora o zajmu. Ističe da je navedeno pravno shvaćanje zauzeto u presudama sudova i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navodi i da se radi o lihvarskom ugovoru, s obzirom da su redovne kamate iznosile 10,66%, PDV 25%, marža 7,66%, CHF LIBOR 6,00%, odnosno ukupno 48% godišnje. Navodi i da je ugovor potpisan od neovlaštene osobe, s obzirom da BE kao ovlaštena osoba tvrdi da nije potpisao predmetni ugovor o zajmu. Tužitelj u podnesku od 27.07.2021. godine navodi da je ugovor ništetan iz razloga neodređenosti činidbe u smislu valutne kamate jer je kredit isplaćen po kupovnom tečaju na dan isplate (čijem), a određeno je da se vraća po prodajnom tečaju banke (koje banke), da se radi o neodređenoj činidbi i o velikoj extra zaradi i neravnoteži u pravima I obveza zajmoprimca i zajmodavca isplatom po kupovnom tečaju, a vraćanjem po prodajnom tečaju na štetu zajmoprimca kao slabije ugovorne strane i potrošača, da tuženik nije imao odobrenje HNB-a za davanje kredita, da ugovor nije solemniziran ni ovjeren kod javnog bilježnika, da ugovor nije potpisan od strane ovlaštene osobe jer ovlaštena osoba tvrdi da nije potpisala ugovor koji nije ovjeravan, da ništetnost ugovora proizlazi iz ništetnosti promjenjive kamatne stope te valutne klauzule kao predmeta i cijene ugovora, da se radi o lihvarskom ugovoru obzirom su pored redovne kamate naplaćivane i ostale kamate i naknade koje dovode do kamate koja je veća od zakonom dopuštene.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe da je nekretnina na kojoj je bilo upisano založno pravo u međuvremenu prodana na sudskoj dražbi, a čime je i izbrisano predmetno založno pravo. Navodi i da je u navedenom ugovoru o zajmu određena fiksna kamatna stopa, a ne promjenjiva kako to pogrešno ističe tužitelj. Navodi i da se na tuženika ne primjenjuje presuda povodom kolektivne tužbe, jer on nije banka, a nije bio niti stranka navedenog sudskog postupka.

5. Nadalje, tužiteljica je podneskom od 12.11.2015. godine (list 97 spisa) djelomično preinačila tužbu i to prije zaključenja prethodnog postupka, a koju je preinaku sud dopustio jer je ista po mišljenju suda svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama (190. st. 3. ZPP-a). Međutim, tužiteljica je ponovno preinačila tužbu podneskom od 24.12.2019. godine (list 132-135 spisa), tako da sada ističe da su bitni sastojci ugovora o kreditu, valuta CHF, koja je predmet i promjenjiva kamatna stopa po odluci banke, koja je cijena, ništetni, pa u petitu tužbenog zahtjeva predlaže uz dotada traženo i „Staviti izvan snage predmetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini…“.

6. Tuženik se takvoj preinaci protivio, a sud ju nije dopustio budući je tužba preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka.

7. Ovdje još valja reći da je tužiteljica na ročištu dana 20.10.2021. godine (list 271 spisa istaknula da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva preciziranog podneskom od 27.12.2019., s time da povlači toč.3 petita navedenog tužbenog zahtjeva u kojem stoji da se nalaže zk odjelu Općinskog suda u Rijeci brisanje upisanih tereta…, dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen. Tom djelomičnom povlačenju tužbe tuženik se nije protivio, a taj povučeni dio tužbenog zahtjeva sadržan je i u podnesku od 12.11.2015. godine (list 97 spisa), pa preostali dio tužbenog zahtjeva u podnesku od 12.11.2015. godine glasi upravo onako kako je i odbijen pod točkom I. izreke presude.

8. U predmetnom postupku sud je 18. ožujka 2024. pod poslovnim brojem P- 2723/2019-54 donio presudu kojom je pod točkom I. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, točkom II. izreke predmetne presude naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.750,00 EUR, dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

9. Predmetna presuda je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-4098/2024-2 od 4. veljače 2025. ukinuta u točki I. i II. izreke presude te je predmet vraćen u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis Hrvatske narodne banke, Sektora bonitetne regulative i nadzora banaka (list 6 spisa), u Obavijest o plaćanju od 7.10.2008. godine (list 7 spisa), u Ugovor o zajmu (list 8-15 spisa), u račun broj 2008/139 (list 16 spisa), u Pismo namjere (list 23 spisa), u Izvadak iz knjige položenih ugovora (list 24 spisa), u Izjavu o trenutnom raskidu ugovora o zajmu br. 1- 2008-06-0029 (list 25 spisa), u Prijedlog za ovrhu na nekretnini (list 26-29 spisa), u Izvadak iz knjige položenih ugovora (list 30 spisa), u Prijedlog vansudske nagodbe (list 31 spisa), u Zamolbu za reprogramiranje postojećeg duga po zajmu (list 32 spisa), u Rješenje ŽS u Osijeku posl. br. Gž-1779/2014 od 22.05.2014. godine (list 33 spisa), u Ugovor o najmu stana (list 34 spisa), u Ugovor o najmu stana (list 35 spisa), u Ugovor o najmu garaže (list 36 spisa), u Ugovor o zakupu prostora (list 37 spisa), u Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4521/13 od 20.09.2013. godine (list 40 spisa), u Povijesni izvadak iz sudskog registra (list 41-47 spisa), u Plan otplate (list 58 spisa), u Rješenje Općinskog suda u Rijeci posl. br. Z-13817/14 od 28.11.2014. godine (list 62 spisa), u Rješenje Općinskog suda u Rijeci posl. br. Z-18815/2021 od 29.06.2021. godine (list 259-260 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 271- 273 spisa) i svjedok BE (list 286-282 spisa).

11. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Naime, tužiteljica je na zadnjem ročištu ponovno predložila provođenje financijskog vještačenja, a koji dokazni prijedlog je sud ponovno odbio jer je podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka.

12. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Među strankama i nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o zajmu, da je tužiteljica s tuženikom sklopila dana 22. kolovoza 2008. godine Ugovor o zajmu broj 1-2008-06-0029 te da je temeljem navedenog Ugovora o zajmu tuženik odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužiteljici zajam u iznosu od 72.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju na dan isplate zajma, da je radi osiguranja potraživanja s osnove tog zajma upisano u korist tuženika založno pravo na nekretninama u vlasništvu tužiteljice, i to na nekretnini upisanoj u [broj poduloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je temeljem navedenog ugovora o zajmu tuženik isplatio tužiteljici iznos kunske protuvrijednosti od 72.770 CHF i to na način da je navedenim iznosom platio dug koji je tužiteljica imala prema ŠKZ Imetak u iznosu od 594.452,62 kn, a za koje potraživanje je ŠKZ Imetak imala upisano založno pravo na nekretnini upisanoj u [broj poduloška] zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i na nekretnini u Pazinu, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 148 zgr., da tužiteljica nije ispunjavala svoje obveze s osnove ugovora o zajmu, pa da je stoga tuženik 6. rujna 2010. godine raskinuo ugovor te poslao tužiteljici poziv da bez odgađanja podmiri tužitelju iznos od 386.452,15 kn, da tužiteljica nije u ostavljenom roku postupila po pozivu tuženika te da je tuženik 24. siječnja 2011. godine ishodio rješenje o ovrsi kojim je sud odredio ovrhu na nekretnini u vlasništvu tužiteljice na kojoj je bilo upisano založno pravo radi osiguranja potraživanja tuženika, da se tužiteljica, nakon pokretanja ovrhe, obratila tuženiku 14. ožujka 2011. dopisom u kojem priznaje svoje dugovanje, te da je molila da joj se napravi novi ugovor u kojem će se produžiti rok otplate zajma te da tuženik nije pristao na tužiteljičin prijedlog vansudske nagodbe, s obzirom da je u to doba već prestao s davanjem zajmova te da je nastavio s ovršnim postupkom. Sve ovo gore navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu i to iz gore navedenih dokaza, a među strankama i nije sporno.

14. Među strankama je sporno je li predmetni Ugovor o zajmu ništetan, kao i Sporazum o osiguranju.

15. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. U konkretnom slučaju tužiteljica tvrdi da je ništetan Ugovor o zajmu i Sporazum o osiguranju. Također, tužiteljica tvrdi da su nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojom je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, da su iste ništetne.

18. Prema odredbi čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

19. Uvidom u Ugovor o zajmu broj 1-2008-06-0029 utvrđeno je da je isti sklopljen između Central European Credit d.d. i tužiteljice, kojim je zajmodavac odobrio tužiteljici kao zajmoprimcu zajam u iznosu od 72.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti nenamjenski.

20. Svjedok BE u svom iskazu navodi da je 2008. godine bio zaposlen kod tuženika i to na radnom mjestu člana uprave. Navodi da tužiteljicu vjerojatno nije upoznao, odnosno da se ne sjeća toga. Ističe da su u to vrijeme bili hipotekarni krediti sa valutnom klauzulom u CHF ili EUR, pa da su stranke mogle birati koju opciju žele. Navodi da je tuženik bio pod nadzorom HANFA-e koja je odobravala tuženikovu dokumentaciju, a da su ugovore pripremali odvjetnici te da su bili solemnizirani od strane javnog bilježnika. Navodi da je tuženik bio podružnica na [adresa], a da je sjedište bilo u Budimpešti te da je u uredu u Zagrebu bilo manje od 20 zaposlenika. Navodi da su prilikom izdavanja kredita stranke razgovarale sa osobnim bankarima, odnosno sa zaposlenicima tvrtke koje su prolazili treninge od strane kolega iz Mađarske koji su godinama radili u drugim bankama. Navodi da on nije osobno razgovarao s klijentima te da se ne sjeća na koji način je strankama objašnjavao valutni rizik. Navodi da vjeruje da je strankama kredit isplaćivan u kunama. Nakon uvida u predmetni ugovor o kreditu navodi da se ne sjeća na koji način je obračunavana paušalna i zaključna naknada, ali da je HANFA sve to odobrila.

21. Tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je u kolovozu 2008. godine trebao hitno iznos od oko 30.000,00 EUR-a, kako bi zatvorila drugi kredit, a u kojem trenutku je ona radila na crno u Italiji, a pok. suprug je bio nezaposlen. Navodi da je čula da tuženik daje kredite i osobama koje nisu zaposlene te da su stoga ona i suprug otišli u Zagreb gdje im je djelatnik tuženika ponudio kredit u protuvrijednosti od oko 300.000,00 kn na period otplate od 10 godina, s time da je rata u početku bila oko 3.000,00 kn mjesečno. Ističe da joj je djelatnik tuženika rekao da je kredit u CHF i da to nije problem jer je to stabilna valuta, a da nju nije posebno upozoravao da može doći do nekih problema u vezi sa CHF. Ističe da je odmah u uredu potpisala ugovor o kreditu i sve što je trebalo kao zalog - hipoteku za vraćanje kredita te da je dala svoj stan u [adresa] površine 59,1 m2 kao zalog. Navodi da je sve potpisala u tom uredu u Zagrebu te da nije išla i potpisivala ništa kod javnog bilježnika. Navodi da joj je za oko 8 do 10 dana na tekući račun došla uplata kredita od oko 300.000,00 kn, ali i da ju je tuženik teretio za iznos od oko 370.000,00 kn i to zato što su joj dio kredita odmah zaustavili i nisu isplatili, a da su joj rekli da se to odnosi na nekakve troškove, osiguranje i sl. Ističe da je otprilike dvije godine vraćala kredit, a budući da je tečaj CHF rastao, nakon oko 2 godine rata je dosezala gotovo 6.000,00 kn, pa da više nije mogla vraćati kredit. Ističe da je u te dvije godine vratila oko 120.000,00 do 130.000,00 kn uplatama po ratama. Navodi da je njezin suprug pokušao stupiti u kontakt s tuženikom nakon što nije više mogla vraćati kredit, ali da se oni nisu nikada javljali, nego da su ih obavijestili da cjelokupan iznos kredita dospijeva na naplatu, pa da su pokrenuli ovršni postupak na njezinom stanu u [adresa] koji je prodan na javnoj dražbi 2019. godine. Navodi da joj djelatnik tuženika nije pričao o nikakvim tečajima i da nije znala po kojem tečaju će joj biti isplaćen taj kredit, kao i da joj nisu dolazile nikakve obavijesti, već su joj jednostavno povećavali ratu kredita bez ikakvih obavijesti i obrazloženja. Navodi da laički zna razliku između kupovnog tečaja i prodajnog tečaja za devize, međutim da joj nitko ništa posebno od djelatnika tuženika o tome nije objašnjavao. Ističe da je u početku kamata bila oko 5%, a poslije je išla gore, odnosno da joj se rata povećala skoro duplo, pa da pretpostavlja da je i kamata otišla skoro duplo. Navodi da se od oko 70.000,00 kn koje joj je banka ustegnula od kredita, oko 35.000,00 kn odnosi na osiguranje kredita, a 11.000,00 za obradu kredita, a što je sve ona vidjela kasnije, jer joj to prije potpisivanja ugovora nisu posebno objašnjavali. Navodi i da nije dobivala nikakve obavijesti o povećanjima kamata i slično. Navodi da je službenik sa srednjom stručnom spremom, a da je njezin pok. suprug po zanimanju bio pravnik, ali da nije radio nigdje. Navodi da joj je novac trebao da zatvori kredit prema ŠKZ Županja, a da je taj kredit u ŠKZ Županja bio osiguran zalogom na tom istom stanu u [adresa], a da je uplatom predmetnog kredita taj dug prema ŠKZ Županja u cijelosti bio isplaćen. Zaključno, tužiteljica navodi da joj je stan prodan na javnoj dražbi 2019., a da je stan predan kupcu u travnju 2021. uz pomoć deložacije.

22. Sud je u bitnome prihvatio iskaz svjedoka ŽE kao logičan i uvjerljiv, međutim, bitnih činjenica u vezi s predmetnim zajmom isti se ne sjeća. Isto tako, sud prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je isti u suglasju i s drugim izvedenim dokazima i dokumentacijom u spisu, međutim iskaz tužiteljice u dijelu u kojem točno navodi koliko joj je novca isplaćeno, kolike su bile mjesečne rate, naknade i slično, sud uzima s rezervom, budući da u ovom predmetu nije provedeno financijsko vještačenje, koje je predloženo tek nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je stoga i odbijeno.

23. Nadalje, valja reći da je u vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i prednika tuženika bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača od 18. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, dalje u tekstu: ZZP).

24. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

25. S obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor s tuženikom i to radi plaćanja duga koji je tužiteljica imala prema ŠKZ Imetak u iznosu od 594.452,62 kn, to bi ista po mišljenju suda imala svojstvo potrošača u smislu gore citirane odredbe.

26. Prednik tuženika u vrijeme sklapanja Ugovora s tužiteljicom nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO- a. Naime, iako ga tužiteljica naziva ugovorom o kreditu, isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.

27. Također, iz dopisa Hrvatske narodne banke, Sektora bonitetne regulative i nadzora banaka (list 6 spisa) proizlazi da tuženik nikada nije podnio zahtjev Hrvatskoj narodnoj banci za odobrenje rada u Republici Hrvatskoj. Stoga tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zajmu nije imao ovlaštenje za obavljanje određenih bankarskih usluga u smislu čl. 1044. ZOO-a te se na odredbe ugovora o zajmu ne primjenjuju na odgovarajući način odredbe ZOO-a o ugovorima iz bankarskog poslovanja.

28. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

29. Prema odredbi čl. 71. ZZP-a ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.

30. Prema odredbi čl. 96. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Prema odredbi čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

32. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

33. U konkretnom slučaju u Ugovoru koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika ugovorena je valutna klauzula koja doslovno glasi "72.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju na dan isplate kredita.“

34. Odredba čl. 96. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).

35. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

36. Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o zajmu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužiteljice radi činjenice što isti nije primjerice pročitala, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu bi bio dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale, što tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio.

37. Slijedom navedenog, na temelju izvedenih dokaza proizlazi da je predmetni Ugovor standardni ugovor kojeg je prednik tuženika zaključivao, te da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja i kamata, niti proizlazi da su joj bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora.

38. Time što je tužiteljica znala da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.

39. Tuženik pri tome nije dokazao da je nudio kredit u EUR-ima, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je nuđen isključivo kredit u CHF.

40. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o zajmu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

41. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o zajmu možda su bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive te se stoga u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 99. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti.

42. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke.

43. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

44. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti.

45. Stoga je prednik tuženika sklapanjem Ugovora o kreditu povrijedio pravo tužiteljice kao potrošača, jer je u njemu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i nepoštene i ništetne odredbe glede ugovorene kamate. Naime, u Ugovoru o zajmu stoji „Kamatna stopa: 6-mjesečni CHFLIBOR uvećan za maržu, godišnje koja se određuje na svaki dan određivanja kamate i sve primjenjive poreze uključujući PDV…“ Naime, prosječnom potrošaču zaista ne može biti jasno iz takve odredbe ugovora koliko to u praksi zaista iznosi.

46. Slijedom navedenog, proizlazilo bi da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o zajmu, a koje se odnose na valutu obveze i ugovorenu kamatu ništave, međutim, Ugovor koji je sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika nije zbog navedenog ništetan u cijelosti, jer isti može opstati i bez navedenih odredbi na način da se primjenjuje fiksni valutni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i fiksna kamatna stopa, kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

47. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi (pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.), Ugovori o kreditu, kod kojih je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanu za CHF, nisu ništetni u cijelosti, jer mogu opstati bez tih ništetnih odredbi, na način da se primjenjuje fiksni valutni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i fiksna kamatna stopa, kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

48. Stoga je valjalo zahtjev tužitelja da se predmetni Ugovor utvrdi u cijelosti ništetnim kao i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

49. U odnosu na navod tužiteljice da je ugovor ništetan iz razloga neodređenosti činidbe u smislu valutne kamate jer da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju na dan isplate (čijem), a da je određeno da se vraća po prodajnom tečaju banke (koje banke), sud ističe da je navedena ugovorna odredba dovoljno određena u smislu prethodno navedenog čl. 22. ZOO-a. Naime, s obzirom da ugovorom to nije jasno određeno, tada je primjenom zakonske odredbe tužiteljica kao dužnik bila dužna iznos zajma vratiti prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja, a što se odnosi i na obvezu tuženika prilikom isplate tužiteljici iznosa zajma ali prema kupovnom tečaju kako je to jasno definirano ugovorom o zajmu.

50. Nadalje, u odnosu na navod tužiteljice da se radi o velikoj extra zaradi te neravnoteži u pravima i obveza zajmoprimca i zajmodavca isplatom po kupovnom tečaju, a vraćanjem po prodajnom tečaju na štetu zajmoprimca kao slabije ugovorne strane i potrošača, sud ističe da je čl. 22. st. 1. ZOO-a ugovornim stranama ostavljena mogućnost slobodnog ugovaranja prodajnog ili kupovnog tečaja. Stoga predmetna ugovorna odredba predstavlja slobodnu dispoziciju ugovornih strana te ista ne može predstavljati razlog ništetnosti ugovora. Ističe se i da tužiteljica nije jasno navela o kakvoj bi se to velikoj extra zaradi radilo u predmetnom slučaju, a niti je pravovremeno na okolnost visine extra zarade predložila provođenje dokaza putem financijskog vještačenja, pa je sud isto odbio kao nedokazano (čl. 221. a. ZPP-a).

51. Isto tako, tužiteljica nije dokazala da je ugovorena visina ugovorne kamatne stope iznad ograničenja propisanih čl. 26. st. 1. ZOO-a, a sve obzirom da nije pravovremeno predložila provođenje dokaza putem financijskog vještačenja. Međutim, da je i ugovorena stopa kamata viša od navedenih zakonskih ograničenja, tada bi se na temelju čl. 26. st. 4. ZOO-a primijenila najviša dopuštena kamatna stopa te isto ne bi dovelo do ništetnosti ugovora. U odnosu na ugovorenu stopu zateznih kamata, ističe se da je ugovorena najveća dozvoljena zakonska zatezna kamata, a što je u skladu s čl. 29. ZOO-a.

52. Stoga je navedena činidba tužiteljice i tuženika određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. ZOO-a.

53. U odnosu na navod tužiteljica da je ugovor ništetan jer da nije potpisan od strane ovlaštene osobe jer ovlaštena osoba tvrdi da nije potpisala ugovor, ističe se da je svjedok BE u svom iskazu naveo da bi potpis na predmetnom ugovoru o kreditu mogao biti njegov.

54. U skladu s čl. 274. st. 2. ZOO-a pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čine predmet njezina poslovanja, valjani su.

55. Stoga je u svakom slučaju neosnovan navod tužiteljice da je ugovor o zajmu ništetan jer da tuženik nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za sklapanje ugovora. Naime, takva činjenice ne bi utjecala na valjanost ugovora o zajmu u skladu s prethodno navedenom zakonskom odredbom. Međutim, ističe se i da tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu nije niti trebao imati odobrenje Hrvatske narodne banke za sklapanje ugovora o zajmu.

56. Isto tako, ističe se i da zakonom u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o zajmu nije bila predviđena obveza solemnizacije ugovora o zajmu.

57. U odnosu na navod tužiteljice da se radi o lihvarskom ugovoru obzirom su pored redovne kamate naplaćivane i ostale kamate i naknade koje dovode do kamate koja je veća od zakonom dopuštene, valja reći da je sud ove navode odbio kao nedokazane (čl. 221. a. ZPP-a). Naime, bez provođenja financijskog vještačenja koje je predloženo nakon zaključenja prethodnog postupka, pa stoga odbijeno, sud na temelju iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka može samo paušalno zaključivati da su možda navodi tužiteljice točni ili ne, a što nije dovoljno za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz tih razloga.

58. Glede osporavanja pasivne legitimacije tuženika od strane tužiteljice, valja reći da je sam punomoćnik tuženika na ročištu dana 8.06.2021. godine naznačio tuženika kao Central European Credit d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 30583315594, pa je očito taj prigovor neosnovan.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st.1. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i troškovniku stranaka, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje u tekstu: OT), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eur, te sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18.). Tako je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 30.07.2014. godine u iznosu od 1.000,00 eur (Tbr. 8. toč. 1. OT), za podnesak od 13.01.2015. godine 50,00 eur (Tbr. 8. toč. 4. OT), za podnesak od 17.02.2020. godine 50,00 eur (Tbr. 8. toč. 4. OT), za podnesak od 15.05.2020. godine 50,00 eur (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 8.06.2021. godine 1.000,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 20.10.2021. godine 1.000,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 22.02.2022. godine 100,00 eur (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 10.05.2022. godine 1.000,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 2.02.2024. godine 1.000,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 28.01.2026. godine 1.000,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 6.250,00 eur, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 7.812,50 eur, a koliko mu je i dosuđeno pod točkom II. Izreke presude.

60. Budući je tužiteljica u cijelosti izgubila ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i njen zahtjev za naknadu parničnog troška.

61. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu,13. ožujka 2026. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku