Poslovni broj: P-435/2025-45

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice NĆ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Vidović , odvjetnica iz Zagreba, Ulica kralja Zvonimira 100 protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 , kojeg zastupaju punomoćnici ŠĆ, EĆ , Melita Grozaj i Ivan Zec , odvjetnici u Odvjetničkom uredu Hrvoje Matić iz Zagreba, Maksimirska 81 nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 3. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Maje Vidović, odvjetnice iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Zeca , odvjetnika iz Zagreba, dana 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 se nalaže isplatiti tužiteljici : NĆ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 17.585,01 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose od :

1,54 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

2,40 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

2,44 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

3,21 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

0,73 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

10,34 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

17,22 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

21,88 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

23,99 EUR tekućom od 4.2.2016.,

18,19 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

19,30 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

10,42 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

3,89 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

5,63 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

9,07 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

8,77 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

5,29 EUR tekućom od 4. 2. 2016. ,

11,82 EUR tekućom od 4. 2. 2016.,

17,06 EUR tekućem od 4.2.2016. ,

24,51 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

22,80 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

32,92 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

31,00 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

34,73 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

67,10 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

60,44 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

80,79 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

73,76 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

62,43 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

86,31 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

113,96 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

92,96 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

101,04 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

91,66 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

93,37 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

133,06 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

108,39 EUR tekućom od 4.2.2016. ,

28,53 EUR tekućom od 5. 7.2011.,

170,07 EUR tekućom od 9. 8. 2011.,

153,05 EUR tekućom od 7. 9. 2011.,

139,42 EUR tekućom od 5. 10. 2011.,

131,19 EUR tekućom od 10. 11. 2011.,

129,77 EUR tekućom od 5. 12. 2011.,

138,58 EUR tekućom od 9. 1. 2012.,

146,27 EUR tekućom od 6. 2. 2012.,

12.588,48 EUR tekućom od 10. 2. 2012.,

65,20 EUR tekućom od 6. 3. 2012.,

61,99 EUR tekućom od 3. 4. 2012.,

63,56 EUR tekućom od 2. 5. 2012.,

64,63 EUR tekućom od 13. 6. 2012.,

62,83 EUR tekućom od 4. 7. 2012.,

63,30 EUR tekućom od 1. 8. 2012.,

61,94 EUR tekućom od 6. 9. 2012.,

59,07 EUR tekućom od 4. 10. 2012.,

62,18 EUR tekućom od 5. 11. 2012.,

63,68 EUR tekućom od 5. 12. 2012.,

62,59 EUR tekućom od 9. 1. 2013.,

56,71 EUR tekućom od 7. 2. 2013.,

61,70 EUR tekućom od 4. 3. 2013.,

62,14 EUR tekućom od 4. 4. 2013.,

60,18 EUR tekućom od 6. 5. 2013.,

54,10 EUR tekućom od 13. 6. 2013.,

53,95 EUR tekućom od 4. 7. 2013.,

55,44 EUR tekućom od 8. 8. 2013.,

57,84 EUR tekućom od 4. 9. 2013.,

61,15 EUR tekućom od 4. 10. 2013.,

59,44 EUR tekućom od 15. 11. 2013.,

60,65 EUR tekućom od 10. 1. 2013.,

62,03 EUR tekućom od 17. 1. 2014.,

50,51 EUR tekućom od 4. 2. 2014.,

51,96 EUR tekućom od 10. 3. 2014.,

51,49 EUR tekućom od 4. 4. 2014.,

49,88 EUR tekućom od 12. 5. 2014.,

49,37 EUR tekućom od 5. 6. 2014.,

49,60 EUR tekućom od 4. 7. 2014.,

51,42 EUR tekućom od 8. 8. 2014.,

52,96 EUR tekućom od 9. 9. 2014.,

52,64 EUR tekućom od 6. 10. 2014.,

53,97 EUR tekućom od 6. 11. 2014.,

54,87 EUR tekućom od 2. 12. 2014.,

54,34 EUR tekućom od 5. 1. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 9. 2. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 9. 3. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 7. 4. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 25. 5. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 3. 6. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 3. 7. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 4. 8. 2015.,

54,49 EUR tekućom od 3. 9. 2015. pa do isplate , a po stopi iz čl.1.Uredbe o visini stope zatezne kamate do dana 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke ,koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženiku : Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 se nalaže tužiteljici : NĆ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.526,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 13. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.656,25 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica NĆ u tužbi tvrdi da je s tuženikom Addiko Bank d.d. iz Zagreba, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 016- 727/2005, na iznos od 124.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF i to banka kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita te su dana 3. veljače 2016., ugovorne stranke sklopile i Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-727/2005, kojim su djelomično izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu te nadalje tužiteljica navodi da je povodom kolektivne tužbe, a u kojoj je sudjelovao i tuženik u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 dana 4. srpnja 2013. donesena prvostupanjska presuda, a koja je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, potvrđena je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a navedena je odluka potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. , a prema čl. 502c Zakona o parničnom postupku fizičke osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati te temeljem čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija povreda je utvrđena u kolektivnom sporu tako da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje ove tužbe, a prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. ,,ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326.st.1.ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326.st.2. ZOO, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) '' pa tužiteljica navodi da i samim odredbama Zakona o obveznim odnosima jasno je propisano kako samom konverzijom ugovorna ništetna odredba ne može postati pravovaljana već moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl.325. Zakona o obveznim odnosima, a koje u ovom slučaju nisu ispunjene i nadalje tužiteljica tvrdi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br.102/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. , a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača s kreditima u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR i kamatna stopa određena Dodatkom ugovoru o kreditu određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu tih kamatnih stopa nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke) iz čega proizlazi da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a to navodi i sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐĆ protiv Erste bank Hungary ZRT) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kada utvrđuje da se čl 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prava i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji i činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par.41. i 43. Presude) te postupanje tuženika pri čemu je došlo do preplaćenih iznosa glavnice i kamate po anuitetima po osnovi promjenjive kamatne stope, kao i po osnovi valutne klauzule i do više zaduženog iznosa po konverziji kredita, tuženik je stekao novčane iznose bez osnove, a u slučaju da sud smatra da se ne radi o stjecanju bez osnove, tužiteljica podredno ukupno preplaćeni iznos zahtijeva, kao naknadu štete te nadalje ističe kako joj je predmetnom konverzijom dug s osnove razlika po osnovi valutne klauzule i konverzije, radi čega traži od tuženika isplatu preplaćenog iznosa od 18.000,00 EUR/135.621,00 kn i to po osnovi valutne klauzule i po osnovi više zaduženog iznosa po osnovi konverzije kredita, a sve s kamatom i također tužiteljica skreće pažnju i na odluku suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u španjolskom predmetu poslovni broj: C-452/18, kojom je utvrđeno da potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne i odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo na način da je potrošač mogao utjecati na njezin sadržaj, može se testirati na poštenost i može se proglasiti nepoštenom, zatim odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, odnosno ne može se odreći prava osporavanja odredbi ugovora kojim se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da te odredbe nema, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze, a presudom poslovni broj: C-452/18 sud Europske unije nadopunio je presudu poslovni broj: C-118/17 kojom je već utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo zatražiti povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba i ovdje sud potvrđuje da to vrijedi i kada stranke postignu sporazum kojim mijenjaju sporne ugovorne odredbe baš kao što je bilo u slučaju konverzije, dakle bez obzira na konverziju, tužiteljica ima pravo na odštetu obzirom da u trenutku potpisivanja konverzije nije znala da će sporne odredbe biti proglašene ništetnim pa se nije mogla niti odreći budućih potraživanja po toj osnovi, a potrošači se konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao i potrošači su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču i odredbe osnovnih ugovora i odredbe dodatka ugovora, kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja , a Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 26.svibnja 2020. donio odluku poslovni broj: Rev-18/18 u kojoj navodi kako sklapanje sporazuma o konverziji nije zapreka za utvrđivanje ništetnim osnovnog ugovora o kreditu, kao i njegove pojedine odredbe i sud se poziva na raniju odluku poslovni broj: Rev-2868/18 u kojoj je zauzeo stav da činjenica sklapanja sporazuma o konverziji ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti te da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te kako ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada ništetnost naknadno nestane, a također i Ustavni sud je donio odluku poslovni broj: U-III-2233/19 , kojom je izrazio stav da se zbog postojanja kolektivne presude u pojedinačnim postupcima ne moraju posebno izvoditi dokazi te da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti temeljem kolektivne presude tako da tužiteljica ističe kako se provedenom konverzijom ista nije odrekla niti slobodnom voljom, a niti sporazumno da se iznosi po osnovi ništetnih odredbi kojima je regulirana promjenjiva kamatna stopa i valuta CHF, uračunava u izračun konverzije niti se je ni na koji način odrekla svojeg prava da ostvaruje pravo na povrat preplaćenih iznosa pa slijedom svega navedenog tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa od 18.000,00 EUR/135.621,00 kn ,s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana 5. ožujka 2025.precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 17.585,01 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Addiko Bank u odgovoru na tužbu tvrdi da ne spori da je dana 29. travnja 2005. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj:016-727/2005, međutim, tužiteljica je predmetni ugovor izmijenila u dijelu valute obveze sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu 2. veljače 2016, jer je tuženik bio obvezan ponuditi tužiteljici sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 ), a sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku poslovni broj: Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine'' br. 102/15) iz kojeg razloga tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu pa tako tuženik u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli tvrdi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i taklo su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno,a ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika i tuženik navodi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula pa tako i CHF valutne klauzule i tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima pa je razvidno da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, a osim toga Zakonom o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužiteljica potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten te je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužiteljica, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe pa tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF te tuženik smatra da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti , jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina, s time da tuženik u odnosu na konvalidaciju ništetnih odredbi posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a, međutim , ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom i tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe budući da više nije riječ o istoj odredbi, dakle , odredbe Aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne , a odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka i taj sud navodi : „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri.“ , dakle odredbe o valuti obveze izmijenjene su u skladu sa zakonom i budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužiteljica je stavljena u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu tako da je tužiteljica nakon konverzije ispunjavala svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti i jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu, a u odnosu na pravni interes tužiteljice te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 tuženik ukazuje na obrazloženje te presude : „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine", br. 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ , dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu, a kako je u konkretnom slučaju napravljena konverzija i sporna odredba je zamijenjena novom i to s retroaktivnim učinkom, tužiteljica nema više interesa voditi ovaj postupak niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje dok u odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18 i odluku poslovni broj: Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku poslovni broj: Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ , dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke, što znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa, stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužiteljica nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora , a da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima poslovni broj: U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi : „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ i dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku poslovni broj: Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“ tako da logično proizlazi kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, tužiteljica nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja te tuženik u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tvrdi da istu osporava i protivi se korištenju privatno izrađenog nalaza kao dokaza u ovom postupku pa nadalje tuženik tvrdi da ukoliko tužiteljica tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ u tom slučaju bi se izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu, a u prilog tome govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a i tužiteljici je priznata preplata vidljiva u Obavijesti o provedenoj konverziji u iznosu od 7.068,07 kn, a kojom je tužiteljica u cijelosti obeštećena i pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate, jer sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, a sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe i s obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora pri čemu tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata, a tuženik također ističe prigovor zastare iz razloga da u slučaju ako bi tužiteljica isticala pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu poslovni broj: P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužiteljicu u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a i budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužiteljica u ovom postupku potražuje isplatu i tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužiteljice primjenjuje zastarni rok od pet godina računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa tuženik slijedom svega navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži od tuženika naknadu troškova parničnog postupka.

4. U ovom predmetu je Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku dana 25. srpnja 2025. donio presudu , kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 17.585,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.726,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude 25. srpnja 2025. dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 EUR.

5. Protiv navedene presude prvostupanjskog suda žalbu je podnio tuženik, a Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem poslovni broj: Gž-760/2025-2 od 18. rujna 2025. ukinuo u cijelosti prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Tužiteljica je nakon provedbe dopunskog financijskog vještačenja uredila tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 17.585,01 EUR , s time da je izmijenila pojedine iznose zakonskih zateznih kamata , kao i datume dospijeća istih te osim toga traži od tuženika naknadu troškova parničnog postupka s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

7. Tuženik se protivio takvom tužbenom zahtjevu tužiteljice iz razloga , koje je već naveo u odgovoru na tužbu.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Anex uz Ugovor o kreditu broj:

016-727/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. veljače 2016, uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek poslovni broj: OV- 2205/2016 od 16. veljače 2016., uvid u Obavijest o provedenoj konverziji od 23. veljače 2016. , uvid u Otplatni plan ( list 18 do 27 spisa ), uvid u podatke o stanju nakon provedene konverzije ( list 28 spisa ), uvid u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5. studenog 2015., uvid u Simulirani otplatni plan u EUR ( list 47 do 53 spisa ), uvid u Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. ( list 54 do 56 spisa ), uvid u nacrt Anexa uz Ugovor o kreditu broj: 016-727/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. veljače 2016,uvid u obrazac ,,Prihvaćanje izračuna konverzije '' ( list 61 spisa ) , uvid u ,,Bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak'' ( list 62 i 63 spisa ), uvid u prijedlog za upis založnog prava od 3. svibnja 2005., uvid u Ugovor o kreditu broj: 016-727/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. travnja 2005., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek poslovni broj: OU-1085/2005 od 3. svibnja 2005., uvid u Izvadak iz zemljišne knjige ( list 76 do 81 spisa ), uvid u Izvadak iz sudskog registra ( list 84 i 85 spisa ), uvid u Tablicu kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule ( list 87 do 95 spisa ), uvid u Elektronički zapis o prebivalištu ( list 174 spisa ), uvid u Specifikaciju uplata ( list 183 do 189 spisa ), uvid u Pregled prometa za klijenta ( list 190 do 222 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, uvid u dopunu nalaza i mišljenja navedenog financijskog vještaka i saslušana je tužiteljica NĆ u svrhu dokazivanja.

9. Nesporno je da je tužiteljica NĆ ( u Ugovoru Mujić ) s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, pravnim prednikom tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba sklopila Ugovor o kreditu broj : 016-727/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 29. travnja 2005. za kupnju stana , kojim se Ugovorom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 124.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita ( čl. 2. Ugovora ) , zatim su stranke ugovorile kamatnu stopu od 3,99% dekurzivno godišnje te da se korisniku kredita odobrava period bez otplate duga uz plaćanje kamata do 31. svibnja 2005. i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 591,28 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja počevši od 30. lipnja 2005. ( čl 3 Ugovora ).

10. Nesporno je da je gore navedeni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek pod poslovnim brojem : OU-1085/2005 od 3. svibnja 2005.

11. Nesporno je da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba dana 3. veljače 2016. zaključili Anex uz Ugovor o kreditu broj: 016- 727/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 19.913,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR te su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.629,21 kn i stranke su suglasno utvrdile da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta , sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

12. Nesporno je da je Anex uz Ugovor o kreditu broj: 016-727/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3. veljače 2016 solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Ilinke Lisonek poslovni broj: OV-2205/2016 od 16. veljače 2016.

13. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl. 2. i 3. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima za CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. , sada tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb važećem za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, sporna je visina tražbine tužiteljice , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe i sporan je tijek zateznih kamata te da li je konverzijom kredita tužiteljica u cijelosti obeštećena.

14. Tužiteljica NĆ je izjavila da je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu 2004. na iznos od 124.000,00 CHF, s rokom otplate od 30 godina, a namjena kredita je bila kupnja stana. Tužiteljica tvrdi da nije otplatila u cijelosti navedeni kredit već ga i dalje otplaćuje.Tužiteljica navodi da je uzela kredit u CHF, jer joj je ponuđen u banci kao najpovoljniji, a bila je i niža kamatna stopa i to 3,99 % te je došla u banku i tražila najpovoljniji kredit, s time da navodi da nema toliko znanja da bi mogla odlučivati i istraživati o tome može li dobiti kredit u kunama ili EUR. Tužiteljica tvrdi da je u banci pitala da li je ,,to sve sigurno'', a u banci su joj rekli da je i da je to najpovoljniji kredit te joj nitko nije u banci govorio da taj tečaj CHF-a može rasti, odnosno eventualno padati niti joj je što bilo rečeno o kakvoj stabilnosti CHF-a.Tužiteljica tvrdi da joj nitko nije objašnjavao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, kao što to čini prema EUR.Tužiteljica navodi da je bila i kod Javnog bilježnika gdje je ugovor o kreditu ovjeren odnosno solemniziran, međutim Javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao i govorio o Ugovoru o kreditu i uvjetima kredita.Tužiteljica navodi da je potpisala Ugovor u banci i banka je sastavljala taj ugovor te nije ništa pitala u vezi izmjene odredaba Ugovora o kreditu niti su joj u banci rekli da bi nešto u tom Ugovoru mogla mijenjati.Tužiteljica također tvrdi da je u početku mjesečna rata kredita bila ,,u redu'', ali se s vremenom promijenila tako da je mjesečna rata porasla, a nije znala zbog čega se to događa. Tužiteljica navodi da je u vezi s tim kontaktirala osobnu bankaricu te je iz njezinog objašnjenja saznala da mjesečna rata zapravo raste zbog kamata , ali isto tako je vidjela da mjesečna rata raste i zbog tečaja valute.Tužiteljica navodi da je znala osnove pojma valutna klauzula, ali joj nitko nije objasnio što ta valutna klauzula znači u slučaju njezinog kredita i nije o tome ništa pitala već joj je bilo bitno da može plaćati rate kredita , a i tako joj je sve to bilo prezentirano.Tužiteljica tvrdi da je s tuženikom zaključala dodatak odnosno Aneks ugovora o kreditu tako da je došlo do konverzije kredita iz CHF u EUR te se time zaustavio rast mjesečne rate kredita, ali tvrdi da joj nije uzeta u obzir neka preplata po tom kreditu. Tužiteljica navodi da je ona otišla u banku i zatražila da se provede ta konverzija i ,,misli'' da je telefonski bilo rješavano u vezi te konverzije i ,,misli'' da se čula s osobnom bankaricom i o svemu su se više puta dogovarali.Što se tiče valutne klauzule , tužiteljica misli da se radi o tome da je označena kamata u kreditu, koja može biti fiksna ili promjenjiva, a da je ona po zanimanju dipl. ekonomist. Tužiteljica tvrdi da je ona osobno otplaćivala predmetni kredit i dalje ga otplaćuje. Nadalje, tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja kredita nije imala nikakav obrt i tvrtku u vlasništvu, ali tijekom otplate kredita imala je tzv. jednostavni obrt ,,PAMA", ali taj obrt više ne posluje i to je bilo na adresi [adresa] , s time da taj obrt nije bio u stanu , kojeg je kupila, jer je stan kupila u Zagrebu, Čiovska 29a, a da se sada stan kojeg je kupila iznajmljuje. Tužiteljica navodi da je stan kupila za svoje stanovanje, odnosno življenje u njemu, a ne za iznajmljivanje i u kupljenom stanu živjela je osam godina.Tužiteljica tvrdi da je kao dipl. ekonomist radila na poslovima marketinga te da je pročitala ugovor prije potpisivanja, a nije prigovarala tuženiku na izračunu konverzije koji je izvršen u banci, s time da ističe da ne razumije financijski dio predmetnog ugovora o kreditu i dodatak tog ugovora.

15. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

16. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužiteljici kako to i proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza kako to proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza.

17.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

18. Prema tome ,iz uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da joj od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

19. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

20. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĐĆ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

21. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka dana 3. veljače 2016. zaključenog Anexa uz Ugovor o kreditu broj: 016-727/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Anexa nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Anexom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Anex Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

22. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Anex , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Anexa ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

23. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

24.

Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da nikada nije ,

postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Anexom Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli .

26. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke.

27. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to čl. 2. i 3. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima za CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. , sada tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb važećem za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja

28. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

29. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

30. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: izračuna preplate iznosa , kojeg je tužiteljica više platila do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj , koji je vrijedio prilikom isplate kredita , zatim ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužiteljica izvršila na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja , koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu , da se u izračun uračuna preplata iskazana kao konačni saldo preplate iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije , da se u izračun uključe sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike), a ne samo iznos preplate.

31.

Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi 17.585,01 EUR, zatim ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 596,66 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos, koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 16.988,35 EUR te je tuženik izračunom konverzije utvrdio glavnicu u iznosu 19.913,60 EUR, što je preračunato iznosilo 152.116,64 kn, a pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužiteljice prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi iznosila 206.262,09 kn i iz prethodno navedenog razvidno je kako je glavnica po stvarnom otplatnom planu i početnom tečaju na dan isplate kredita veća nego glavnica koju je tuženik utvrdio izračunom konverzije, stoga po osnovi izračuna razlika u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu i početnom tečaju ne proizlazi potraživanje tužiteljice , a prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. i Aneksom uz Ugovor kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužiteljice na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.629,21 kn te nadalje dana 23. veljače 2016. sastavljena je Obavijest o provedenoj konverziji kojom je uključujući i prijelazno razdoblje korigirana prethodno utvrđena preplata te je utvrđen ukupni saldo više plaćenog na dan 23. veljače 2016. u iznosu od 7.068,07 kn pri čemu vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužiteljici nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR, kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužiteljice za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužiteljice i tuženika, što predstavlja pravno pitanje , a pod pretpostavkom da je tuženik imao u ponudi kredite u kunama, koji bi bili ponuđeni i odnosili se na konkretnu tužiteljicu te da je kamatna stopa bila istovjetna kamatnoj stopi , koja se iskazuje u podatcima Hrvatske narodne banke, kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postocima na godišnjoj razini te pod pretpostavkom da bi tužiteljica udovoljavala kreditnoj sposobnosti za odobrenje kredita u kunama te da bi i prihvatio uvjete za kredit u kunama, početna kamatna stopa bi bila 11,74% godišnje, a ne 3,99% koliko je bila po ugovoru te bi inicijalni iznos anuiteta iznosio 5.931,80 kn, a ne 2.804,27 kn koliko je iznosio na dan sklapanja Ugovora u CHF, odnosno kamatna stopa bi bila veća te bi i početni anuitet u kunama bio veći za 111,53%.

32. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka osporivši metodologiju, koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a da je tuženik već ranije u postupku istaknuo da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu , jer svaki ugovor o kreditu, ovisno je li ugovorena primjena CHF, EUR valutne klauzule ili se radi o kunskom kreditu, sadrži različite visine kamatne stope i takvim načinom izračuna, primjenjujući iste kamate za istovrsne ugovore o kreditu, štiti se ravnopravnost ugovornih strana na način da tuženik kao kreditna institucija ima pravo plasirati ugovore o kreditu s različitim kamatnim stopama ovisno o vrsti kredita te također tuženik tvrdi da je vještak uspoređivao dva hipotetska otplatna plana umjesto da je usporedio realizirani otplatni plan sa otplatnim planom uz kamatu koja je vrijedila za kunske kredite pa u tom dijelu tuženik prigovara , a nadalje tuženik napominje da se u obračun razlika mora uzeti i preplata priznata konverzijom i također tuženik prigovora zahtjevu tužiteljice u dijelu , koji ne uključuje sve razlike te tuženik smatra kako se u obzir može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako i tzv. negativne razlike, međutim takvi prigovori , kao što i sam tuženik na glavnoj raspravi od 10. lipnja 2025. tvrdi su računski prigovori , a zapravo se radi o pravnim pitanjima te tuženik nije predložio da se vještak očituje o tim prigovorima niti da se poziva vještak na raspravu pa sud nije stoga pozivao vještaka na pismeno i usmeno očitovanje.

33. Nakon rješenja Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-760/2025- 2 od 18. rujna 2025. sud je proveo dopunsko financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: da se za priznatu preplatu konverzijom zbog promjene tečaja umanji potraživanje tužiteljice po osnovi više plaćenog iznosa zbog vezivanja anuiteta uz tečaj CHF i to uračunavanje izvrši primjenom odredbi iz čl. 171. i čl. 172. ZOO/05 odnosno čl. 312. i čl. 313. ZOO/91 na način da se za svaki mjesečni iznos preplate ne temelju ništetne ugovorne odredbe povezivanjem anuiteta uz tečaj CHF obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 3. veljače 2016. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji.

34. Financijski vještak je dopunila svoj nalaz i mišljenje dana 8. prosinca 2025. tako da je izračunala zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu, odnosno do dana 3. veljače 2016. , što iznosi 7.840,98 EUR, a u odnosu na dio dopunskog zadatka koji se odnosi na uračunavanje preplate priznate u konverziji, vještak na temelju izračuna u Tabeli B. daje prikaz razlike između zateznih kamata na preplaćene iznose do dana 3. veljače 2016. i preplate priznate po konverziji primjenom reda uračunavanja sukladno čl. 172. ZOO-a :„Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.“ pa s obzirom da je iznos zateznih kamata na svaki preplaćeni anuitet do 3. veljače 2016. 7.840,98 EUR , a da je preplata priznata po konverziji na dan 23. veljače 2016. 928,25 EUR , to preostala razlika po osnovu zateznih kamata nakon uračunavanja preplate priznate po konverziji iznosi 6.912,73 EUR , dakle ,p rimjenom čl. 172 ZOO-a, pod pretpostavkom da bi se preplata priznata po konverziji prebijala sa iznosima obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni anuitet do dana sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu, a s obzirom da su obračunate zatezne kamate veće od iznosa priznate preplate, tad bi proizašla preostala razlika zatezne kamate iznosila 6.912,73 EUR.

35.

Tužitelj i tuženik nisu stavili primjedbe na dopunu nalaza i mišljenje financijskog vještaka.

36. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković , jer je iste dala na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzela u obzir tečajne razlike ( pozitivne i negativne ) , zatim je uzela u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos priznat u konverziji , a i objasnila je način izračuna te sve to prikazala u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

37. S obzirom da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužiteljica preplatila iznos od 17.585,01 EUR (glavnica) , s time da se

iznos koji je priznat po konverziji od 928,25 EUR umanjuje tako da se od najstarije preplaćenih iznosa pripadajuća kamata računa ne od dana dospijeća već od 4. veljače 2016., kao idućeg dana od konverzije tj. sklapanja Aneksa (3. veljače 2016.) te kako preplaćeni iznos od 928,25 EUR , a koji je priznat od strane banke, doseže taj iznos kamate u srpnju 2011. nakon tog razdoblja tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose prema danu dospijeća kako je naznačeno u nalazu i mišljenju vještaka , a sve u skladu s čl. 1115. ZOO-a pa je valjalo odlučiti , kao u toč. I izreke presude.

38. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita, a osim toga tuženik niti nije stavio prigovor prijeboja.

39. Također u vezi gore navedenog valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužiteljica nije niti primila .

40. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

41. Tužiteljica je dokazala da je potrošač , jer nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski – stambeni kredit za kupnju stana pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.

42. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

43. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti,a iako je imala obrt ,,PAMA", isti više ne posluje i to je bilo na adresi [adresa] , s time da taj obrt nije bio u stanu , kojeg je kreditom kupila u Zagrebu, Čiovska 29a, a iako sada stan kojeg je kupila iznajmljuje, tužiteljica je stan kupila za svoje stanovanje, odnosno življenje u njemu, , dakle za svoje osobne potrebe kako to proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza.

44. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

45. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužiteljice nije osnovan.

46. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) .

47. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijeli tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

48. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 250 bodova ,za zastupanje na raspravi dana 30. 9. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 10. 6. 2025. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 26. 5. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 5. 3. 2025. po tbr. 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 27. 2. 2024. po tbr 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 1. 10. 2024. po tbr 8/4 25 bodova ,za zastupanje na raspravi dana 24. 11. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 16. 12. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 3. 2. 2026. po tbr 9/1 250 bodova a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 5.050,00 EUR te PDV od 25 % u iznosu od 1.262,50 EUR te troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 800,00 EUR , kao i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,00 EUR i troškovi sudske pristojbe na presudu u iznosu od 300,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 7.526,50 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 13. ožujka 2026.

49. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.656,25 EUR.

U Zaboku 13. ožujka 2026

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , Županijskom sudu u Bjelovaru.

Dostaviti:

1. Maja Vidović , odvjetnica iz Zagreba, Ulica kralja Zvonimira 100,

2. Odvjetnički ured Hrvoje Matić iz Zagreba, Maksimirska 81