Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Poslovni broj: P-216/2019-86

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužitelja VODOTORANJ d.o.o., Vukovar, Kardinala Alojzija Stepinca 7, OIB: 06125064649, zastupanog po punomoćniku Andriji Dikoniću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika NACIONALNI PARK KRKA, Javna ustanova, Šibenik, Trg Ivana Pavla II 5, OIB: 67969498372, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva „Marinović i partneri“ j.t.d. iz Zadra, radi naknade štete, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 22. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja ŠO i punomoćnika tuženika AO, na ročištu za objavu odluke 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 32.513,34 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadom preostalih 14.958,02 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos odbija kao neosnovan.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „ Raskida se Ugovor o građenju zaključen između Javna ustanova "Nacionalni park Krka", Trg Ivana Pavla II, broj 5, Šibenik, OIB: 67969498372 kao naručitelja i VODOTORANJ d.o.o. Vukovar, Bana Josipa Jelačića 92, OIB: 06125064649, kao izvoditelja, KLASA: 80/08/18-07/01 URBROJ: 2182/1-15/4-01-18-48 zaključen 17. prosinca 2018. godine u Šibeniku.“

i

r i j e š i o  j e

I Prigovor tuženika istaknut radi prebijanja odbacuje se kao nedopušten. II Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 10. listopada 2019. u bitnome navodi kako je sa tuženikom Javna ustanova "Nacionalni park Krka" 17. prosinca 2018. zaključio Ugovor o građenju o izvođenju građevinskih radova na "rekonstrukcija, dogradnja i prenamjena centra "Krka vrelo života", Kistanje i kompleksa "Eko kampus", Puljani". Sukladno čl. 8. Ugovora tužitelj je tuženiku dostavio jamstvo za uredno ispunjenje ugovora u obliku bankarske garancije u iznosu od 10% od ugovorene cijene odnosno u iznosu od 106.630,03 eura. Sukladno obvezama iz potpisanog Ugovora tužitelj je izvodio radove na gradilištu sve do 30. travnja 2019. kada su prilikom iskopa rovova za vanjsku kanalizaciju, u materijalu od iskopa primijećena sumnjiva minsko-eksplozivna sredstva, o čemu je tužitelj obavijestio tuženika kao naručitelja te je ta činjenica upisana u građevinski dnevnik, a o tome su obaviješteni i nadzorni inženjer, investitor i predstavnici MUP-a PU Šibensko-kninske te je izvođenje radova obustavljeno. I prethodno navedenom događaju tužitelj je nakon što je od lokalnog stanovništva doznao da u gusternama koje se nalaze u zoni obuhvata radova postoji mogućnost postojanja minsko- eksplozivnih sredstava na šestom koordinacijskom sastanku 14. veljače 2019. tužitelj je zabranio obavljanje bilo kakvih radova i aktivnosti dok se te informacije ne provjere. Također, 4. ožujka 2019. prilikom postavljanja armature radnici su naišli na jedno sumnjivo minsko-eksplozivno sredstvo o čemu je također odmah obaviješten nadzorni inženjer te je isto navedeno u građevinskom dnevniku. Na 10. i 11. zajedničkim koordinacijama održanim 21. i 28. ožujka 2019. svi prisutni (predstavnik investitora, nadzora i izvoditelja) zauzeli su stav da bi bilo potrebno napraviti izvid od strane nadležnih institucija za cijelo područje obuhvata predmetnog gradilišta. Po nalogu tuženika ovlaštena pravna osoba je obavila pirotehnički pregled za samo 144 m2 sporne površine, dok cijela zona obuhvata predmetnog gradilišta iznosi cca 990 m2. Izvođač radova – tužitelj – je pozvao tuženika da se sukladno postignutom dogovoru na koordinacijama izvrši pregled cijele zone obuhvata predmetnog gradilišta od strane ovlaštene osobe. Navedeno je zatraženo i od nadzornog inženjera. Sukladno navedenome je tužitelj tuženika pozvao 24. srpnja 2019. da ukloni svoju opremu i materijal kako bi se cijelo područje obuhvata moglo pregledati. Tada je tuženik tužitelju zaprijetio aktiviranjem odredbi ugovora koje se odnose na raskid ugovora krivnjom izvođača. Međutim, unatoč postignutom sporazumu na zajedničkim koordinacijama, upisima nadzornog inženjera u građevinskoj knjizi 30. travnja 2019. te činjenici da je tuženik pozvao tužitelja da ukloni materijale i opremu – isti pirotehnički pregled cijele zone obuhvata radova nikada nije obavljen. 25. rujna 2019. tuženik je tužitelja pozvao da nastavi s radovima, bez da mu je dostavio dokaz obavljenom pregledu cijele zone obuhvata, već se pozvao samo na potvrdu izdanu od Hrvatskog centra za razminiravanje iz koje proizlazi da navedena čestica nije u minski sumnjivom području te Izvješće PU Šibensko-kninske u kojem stoji kako nije pronađeno ni jedno eksplozivno sredstvo na terenskom pregledu obavljenom 30. travnja 2019. Po tužitelju je nesporno kako tada, 30. travnja 2019., nije mogao biti izvršen pregled cijele zone obuhvata jer je pregled trajao od 12,45 sati do 14,00 sati a sudjelovali su jedan pirotehničar s ručnim detektorom metala, jedan policijski službenik u civilu i jedan policijski službenik u uniformi koji je svoje kolege dovezao na gradilište. S obzirom na sve naprijed navedeno tužitelj je od tuženika zatražio produljenje roka izvođenja radova za daljnjih 50 dana. Tužitelj nije tuženiku odobrio produljenje roka pa je tako, po stavu tužitelja, ugovoreni rok za izvođenje radova krivnjom naručitelja protekao 30. kolovoza 2019. Tužitelj je ponovno 20. srpnja 2019. tuženiku, nadzornom inženjeru i svim sudionicima u projektu putem e-maila uputio zahtjev za produljenje roka izvođenja radova na koje se tuženik nije očitovao. Tužitelj ističe da kao poslodavac ima dužnost sukladno odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o zaštiti na radu prestati s radom kad nastanu promjene zbog kojih postoji opasnost za život i zdravlje radnika, što je po stavu tužitelja, ovdje bio slučaj. U skladu sa svim naprijed navedenim, sukladno čl. 360., 363. i 369. Zakona o obveznim odnosima, a budući da tuženik kao naručitelj nije ispunio svoju obvezu, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će raskinuti ugovor zbog neispunjenja obveze. Također, sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama potražuje naknadu štete i to kako obične štete u vidu umanjenja njegove imovine tako i štetu u vidu izmakle dobiti. Pa tako od tuženika potražuje iznos od ukupno 47.471,37 eura i to na ime izmakle koristi (očekivana dobit po predmetnom ugovoru), plaćenog smještaja za djelatnike tužitelja za razdoblje od 1. . 2019. do 30. 9. 2019., najma opreme po računima za svibanj, putnih naloga za zaposlenike Š i A za sastanak održan kod tuženika 19. 7. 2019., putnih naloga za uklanjanje opreme i alata s gradilišta radi sigurnosne provjere gradilišta 19. 7. 2019. do 30. 7. 2019., troškova za gorivo službenog teretnog vozila po putnim nalozima za sklanjanje opreme i alata s gradilišta radi sigurnosne provjere, ručnog utovara alata i opreme radi odlaska s gradilišta te istovara u Vukovaru, prijevoza kompletnog alata, opreme, kontejnera, limenog spremišta, podupirača, skele itd., nabave, dobave i postavljanja armaturnih mreža Q283 radi onemogućavanja pristupa gradilištu neovlaštenim osobama iz sigurnosnih razloga i označavanja gradilišta s tablama i natpisima, utovara viličarima alata, opreme, kontejnera, limenog spremišta, podupirača, skele itd., troškova koje je tužitelj imao zbog opreme i alata koji su za vrijeme obustave radova bili na gradilištu pa mu je bilo onemogućeno koristiti ih na drugim gradilištima.

2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu, dostavljenom sudu 12. studenoga 2019., naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Protivit se navodima tužitelja najprije u dijelu u kojem isti navodi da su prilikom radova odnosno iskopa pronađena minsko-eksplozivna sredstva, jer su to zapravo bila inertna sredstva koja nisu predstavljala nikakvu opasnost za ljude i okolinu. Unatoč jasnom stavu MUP RH tuženik je o svom trošku i po vlastitom nahođenju angažirao tvrtku Heksagon d.o.o. Iz potvrde izdane od strane Hrvatskog centra za razminiravanje proizlazi kako se predmetna nekretnina, ni cjelokupni prostor k. o. [katastarska općina] ne nalazi u minski sumnjivom prostoru. Isto tako, netočni su i navodi tužitelja da od strane djelatnika policijske uprave nije izvršen pregled cjelokupne čestice, a to i proizlazi iz izvješća MUP-a Šibenik. Smatra da je sa svime postupio u skladu sa zakonskom regulativom koja definira predmetnu problematiku čime je ispunio sve svoje obveze sukladno ugovoru, a iz ukupne spisu priležeće dokumentacije proizlazi da nije nikada pronađena minska naprava, uslijed čega je tužitelj mogao i trebao nastaviti s građevinskim radovima nakon što je pozvan od strane tuženika. Tuženik je 1. listopada 2019. poslao tužitelju Dodatak I ugovoru na što tužitelj nije nikada odgovorio. Tužitelju je 18. listopada 2019. poslana opomena pred raskid Ugovora u kojoj se tražilo da tužitelj pristupi zaključenju aneksa ugovora, dostavi valjanu bankovnu garanciju i nastavi s radom, što je tužitelj odbio pa je jasno da mu cilj nije bio završetak radova već isključivo raskid ugovora kao i podnošenje neosnovane tužbe s ciljem isplate nepostojeće naknade štete.

3. Rješenjem ovoga suda od 21. rujna 2020. na predmetni spis spojen je ovosudni spis posl. br. P-257/2019.

4. U tom predmetu, koji sada predstavlja jedinstveni postupak, tužbu je podnio tužitelj Vodotoranj d.o.o. protiv tuženika Nacionalni park Krka 27. studenoga 2019. U bitnome, sažima i detaljizira odnos s tuženikom kao i činjenični slijed događaja identično kao i u tužbi izvorno iz predmeta posl. br. P-216/2019 uz dodatak da je tuženik 28. listopada 2019. po opunomoćenici izjavio tužitelju jednostrani raskid ugovora te je dana 29. listopada 2019., dakle, nakon raskida Ugovora, bankarsku garanciju br. 18198280034 kao sredstvo osiguranja za uredno ispunjenje ugovora, dostavio na naplatu Reffeisen bank d.d. Postupajući po bankarskoj garanciji, banka je pozvala tužitelja 30. listopada 2019. na plaćanje iznos od 106.630,03 eura direktno korisniku garancije odnosno tuženiku, pod prijetnjom prisilne blokade računa. sukladno traženju tužitelj je tuženiku izvršio plaćanje po garanciji 30. listopada 2019. U konkretnom slučaju tuženik kao naručitelj nije ispunio svoju obvezu – razminiranje cjelokupne zone obuhvata predmetnog gradilišta. Nesporno je kako je tužitelj sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu bio dužan prestati s radom dok se ne otklone okolnosti koje predstavljaju opasnost za život i zdravlje radnika. Dakle, tužitelj nije neuredno izvršavao ugovorom preuzete obveze pa tako ni tuženik nije imao opravdani razlog za naplatu bankarske garancije. Pored toga, tuženik je garanciju podnio na naplatu nakon što je ugovor radi čijeg osiguranja urednog izvršenja je ona izdana raskinut. Tako je raskidom ugovora otpao pravni osnov za realizaciju bankarske garancije. Tako tužitelj ovom drugom tužbom potražuje od tuženika povrat stečenog bez osnove odnosno iznosa od 106.630,03 eura isplaćenog tužitelju kako je ranije navedeno.

5. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 17. ožujka 2020., u bitnome, ponovio navode iz odgovora na tužbu u predmetu posl. br. P- 216/2019 i to u onom dijelu koji se odnosi na općeniti odnos među strankama. U odnosu na ono što je izneseno u drugoj tužbi tuženik je istakao prvenstveno kako je 18. listopada 2019. poslao tužitelju opomenu pred raskid ugovora u kojoj se opomeni od tužitelja tražilo da pristupi zaključenju aneksa ugovora, dostavi valjanu bankarsku garanciju i nastavi s radom. Budući da je tužitelj navedeno odbio, te je bilo jasno da tužitelju nije bio cilj nastaviti s radom, već isključivo raskid ugovora, isti je dana 18. listopada 2019. već podnio tužbu radi raskida Ugovora. Rok za aktiviranje bankarske garancije bio je 31. listopada 2019. tuženik je sukladno Ugovoru o građenju i zakonskoj obvezi aktivirao istu. Banka garancijom garantira plaćanjem temeljem iste za uredno ispunjenje ugovora. S obzirom da tužitelj nije ispunio Ugovor, što je nesporno, tuženik je bio dužan aktivirati garanciju. Tuženik nije stjecao bez osnove, a niti je došlo do neispunjenja obveze iz čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) od strane tuženika. Tuženik nije jednostrano raskinuo ugovor nakon urednog izvršenja obveza od strane tužitelja već je tuženik pozvao tužitelja na sklapanje Aneksa ugovora, ali se isti oglušio pa je tužitelj pozvan na dostavu valjane bankovne garancije.

6. Tuženik je u nastavku postupka, točnije na ročištu održanom 23. studenoga 2022. istaknuo prigovor radi prebijanja ističući kako iz nalaza i mišljenja vještaka Vukovića nedvojbeno proizlazi da bi tužitelj tuženiku bio dužan na ime ugovorne kazne isplatiti iznos od 106.630,03 eura (803.403,99 kuna).

7. Tužitelj je naveo kako je tuženik prekludiran u isticanju navedenog prigovora, jer je isti bio dužan istaknuti do zaključenja prethodnog postupka, međutim, sud ne smatra da je tuženik prekludiran u isticanju ovoga prigovora, jer je za te činjenice eventualnog postojanja duga tužitelja temeljem ugovorne kazne doznao tek po provođenju građevinskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari.

8. U dokaznom postupku sud je najprije proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za zaštitu i sigurnost, razminiranje i eksplozivne naprave

– dipl. ing. el. Stanislavu Perušku. Iz njegovog nalaza i mišljenja dostavljenog sudu 11. ožujka 2021., u bitnome, proizlazi kako tužitelj nije smio nastaviti s izvođenjem građevinskih radova po predmetnom Ugovoru o građenju sklopljenim s tuženikom 17. prosinca 2018. a prema čl. 41. st. 2. Zakona o zaštiti na radu, jer i dalje postoji sumnja u postojanje neeksplodiranih ubojitih sredstava (NUS-a) na gradilištu te kao poslodavac nije u mogućnosti ispuniti svoje obveze iz čl. 17. i 18. Zakona o zaštiti na radu. Također, tužitelj ne smije nastaviti s izvođenjem radova, dok tuženik ne obavi sve radnje navedene u izvještajima tvrtke Heksogen te ne dobije odgovarajuću potvrdu (sukladno čl. 77. i 78. Zakona o protuminskom djelovanju) koja garantira da na cijelom obuhvatu gradilišta nema NUS-a odnosno da ne postoji opasnost po život i zdravlje radnika.

9. Tužitelj nije imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, a povodom prigovora tuženika stalni sudski vještak je pozvan i radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročište glavne rasprave pri čemu je isti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja dok je u odnosu na primjedbe tuženika prvenstveno istakao da isti nemaju valjanog uporišta jer potvrda MUP-a PU Šibensko-kninske na koju se poziva tuženik nije relevantna u konkretnom slučaju iz razloga što je navedeno tijelo, a nakon dojave da na predmetnom gradilištu postoje sumnjiva minsko-eksplozivna sredstva, izašlo na teren te pregledalo samo onu površinu na kojoj su sredstva pronađena. Međutim, to tijelo nije stručno ni nadležno za razminiranje toga terena. Naime, to tijelo ima odjel protu-eskplozivne zaštite koji na poziv dolazi na teren na već pronađeno sumnjivo eksplozivno sredstvo isto deaktivira i uklanja na koji način otklanja neposrednu opasnost za ljude i imovinu. Međutim, jedina prava osoba koja je ovlaštena izdati potvrdu o razminiranju jest u konkretnom slučaju upravo tvrtka Heksogen. Što se tiče potvrde Hrvatskog centra za razminiravanje na kojeg također upire tuženik, ni ta potvrda nije relevantna za konkretan slučaj, jer se takvom potvrdom samo konstatira da određeno područje nije minski sumnjivo područje ali ni to nipošto ne znači, a posebice kada bi se dogodila nekakva nesreća na istom, da na tom području ne postoje minsko-eksplozivna sredstva. Nadalje, tvrtka Heksogen je po nalogu tuženika izvršila pregled spornog područja gradilišta i izradila predmetna izvješća, međutim, u istima nije izričito potvrdila da se na predmetnom gradilištu takva sredstva ne bi nalazila iz razloga što je izričito naznačila koje je sve dodatne radnje potrebno poduzeti kako bi mogla izdati potvrdu o razminiranju pa je tako tuženiku izdala preporuku u pravcu uklanjanja 50 cm površinskog sloja gradilišta, kako bi bez sumnje mogla izvršiti pravilan pregled predmetnog gradilišta i po potrebi razminirati isto. Također, ta tvrtka nije izvršila dubinsko pregledavanje cijelog područja, već jedan manji dio površine od oko sto i nešto m2 i to dva puta pa je tako ispalo da je pregledano 288 m2, a predmetno područje obuhvaća 990 m2. Za preostalu površinu povrh pregledane izvršila je pregled, ali ne dubinski, jer je to bilo prije izdavanja preporuke tuženiku za uklanjanjem gornjeg sloja od 50 cm. Isto tako, na predmetnom je području utvrđeno prije utuženja da su pronađena inertna sredstva, ali to nipošto ne znači da na predmetnom gradilištu nema i minsko- eksplozivnih sredstava (MES), koja mogu biti inertna ili aktivna tj. neeksplodirana ubojita sredstva.

10. Nakon provođenja ovoga dokaza sud je raspravnim rješenjem od 13. svibnja 2021. razdvojio postupanje po tužbi koja se ranije (prije spajanja) vodila pod posl. br. P-257/2019 a koja se odnosila na nalaganje tuženiku isplate iznosa temeljem bankarske garancije te je u odnosu na taj tužbeni zahtjev zaključeno raspravljanje i izrađena presuda pod drugim poslovnim brojem.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu spisu priležeću dokumentaciju kao i ranije citirano vještačenje, nadalje, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjene nekretnina Anti Vukoviću koji je i usmeno saslušan povodom prigovora stranaka.

12. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

13. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

14. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

15. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za raskidom Ugovora o građenju zaključenog između tužitelja i tuženika 17. prosinca 2018. kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osoba koja je kriva za neispunjenje ugovora, naknadi štetu u vidu stvarne štete i izmakle dobiti.

16. Nije sporno u ovom postupku da su stranke 17. prosinca 2018. sklopile Ugovor o građenju (u daljnjem tekstu: Ugovor) te da je prema odredbi čl. 10. Ugovora tužitelj uveden u posao 2. siječnja 2019. tako da je ugovoreni rok za izvođenje radova od 240 dana protekao s danom 30. kolovoza 2019.

17. Također, nije sporno ni da je tužitelj 4. travnja 2019. sukladno čl. 13. Ugovora zatražio produljenje roka za izvođenje radova za daljnjim 50 dana zbog provođenja pirotehničkih pregleda te dougovaranje dodatnih i više radova, niti je sporno kako je tuženik taj zahtjev odbio kao preuranjen.

18. Prije isteka roka za izvođenje radova tužitelj je ponovno i to 20. srpnja 2019. svim sudionicima u postupku gradnje uputio zahtjev za produljenjem roka i dougovaranjem radova koji su pisano odobreni od nadzornog inženjera, nakon čega ga je tuženik pozvao da u roku od 3 dana nastavi s radovima, pristupi sklapanju Aneksa Ugovora i dostavi novu bankarsku garanciju. Kako tužitelj to nije učinio, tuženik je 28. listopada 2019. jednostrano raskinuo Ugovor.

19. Naprijed iznesene činjenice pravomoćno su utvrđene pa tako sud u ista nije ovlašten ulaziti niti o njima naknadno raspravljati.

20. Uvidom u ovosudnu presudu posl. br. P-257/2019, koja je postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4131/2021-2 od 14. studenoga 2022., utvrđeno je kako je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Vodotoranj d.o.o. te je naloženo tuženiku Nacionalnom parku Krka d.o.o. isplatiti tužitelju iznos od 803.403,99 kuna (106.630,03 eura). Iz prvostupanjske presude, u bitnome, proizlazi kako je tuženik neosnovano svojom jednostranom izjavom raskinuo predmetni ugovor, bez ikakvog opravdanog razloga te, kako do raskida nije došlo uslijed radnje odnosno propusta tužitelja, već isključivo zbog nečinjenja odnosno propusta tuženika, to je razvidno da je predmetni ugovor raskinut upravo krivnjom tuženika. Zbog svega navedenoga, tuženik nije ni imao pravo na naplatu predmetne bankarske garancije u utuženom iznosu, a osobito iz razloga što je točkom 1. bankarske garancije za uredno ispunjenje ugovora jasno naznačeno da banka garantira plaćanje temeljem iste za uredno ispunjenje ugovora isključivo u slučaju da tužitelj kao nalogodavac ne ispuni ugovorene obveze na način kako ih je preuzeo. Ono što je navedeno kao pravna osnova usvajanja tužbenog zahtjeva je povreda ugovornog odnosa sukladno čl. 260. ZOO-a.

21. Drugostupanjskom odlukom je prvostupanjska potvrđena u cijelosti, pravomoćno su potvrđeni i utvrđeni stavovi prvostupanjskog suda o tome da je namjera tužitelja bila uredno ispunjenje ugovora kada se za to steknu uvjeti propisani važećim odredbama Zakona o zaštiti na radu. Isto tako, kako je tuženik 28. listopada 2019. izjavio tužitelju jednostrani raskid ugovora te slijedećeg dana aktivirao bankarsku garanciju – pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda kako nije postojao neopravdan razlog zbog kojega tužitelj nije ispunio svoje ugovorne obveze. Uzimajući u obzir sve navedeno, pravilno je tužitelj zaustavio sve radove, a budući da tužitelj nije bio odgovoran odnosno kriv za raskid Ugovora, tuženik nije imao pravo tražiti naplatu bankarske garancije koju je primio kao jamstvo za uredno ispunjenje ugovora. Ono što je prvostupanjski sud pogrešno ustanovio, prema stavu drugostupanjskog suda – bile su odredbe materijalnog prava pa tako drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo ipak o stjecanju bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. i 1112. ZOO-a, a ne povredi ugovorne obveze iz čl. 360. ZOO- a.

22. Kraj ovako pravomoćno utvrđenog stanja stvari – ovaj sud nije smatrao potrebnim izvoditi u nastavku postupka bilo koje dokaze osim onog dokaza građevinskim vještačenjem za utvrđenjem visine štete koju je tuženik dužan podmiriti tužitelju, a sve sukladno pojedinim stavkama iz tužbenog zahtjeva.

23. Sukladno naprijed iznesenom, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu pod točkom I. kojim isti traži raskid Ugovora o građenju, jer je isti već raskinut jednostranom izjavom tuženika od 28. listopada 2019. Naime, budući da se ugovor zbog neispunjenja raskida jednostavnom izjavom – koja je u ovom slučaju i dana – nije osnovan tužbeni zahtjev za donošenjem konstitutivne odluke suda o raskidu ugovora iz tog razloga.

24. Nadalje, prema odredbi čl. 360. ZOO-a u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostranom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

25. Ukoliko se uzmu u obzir utvrđenja stalnog sudskog vještaka Stanislava Peruška, a koja utvrđenja su uzeta u obzir i kao takva predstavljaju osnovu za pravomoćno presuđenje u naprijed citiranom ovosudnom parničnom predmetu, o tome da sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu tužitelj nije smio niti bio dužan nastaviti s izvođenjem građevinskih radova sukladno Ugovoru i to iz razloga što je tuženik povrijedio svoju ugovornu i zakonsku obvezu osiguranja predmetnog gradilišta od skrivenih opasnosti za radnike i opremu izvođača tužitelja, a budući da kao savjestan i odgovoran gospodarstvenik nije obavio sve radnje navedene u izvještajima tvrtke Heksogen d.o.o. ovlaštene za razminiranje u svrhu osiguranja izdavanja potvrde sukladno čl. 77. i 78. Zakona o protuminskom djelovanju, a koja potvrda garantira da na cijelom obuhvatu gradilišta nema neeksplodiranih ubojitih sredstava, odnosno da ne postoji opasnost za život i zdravlje radnika tužitelja – ovaj sud smatra u potpunosti osnovan zahtjev tužitelja za naknadom štete od tuženika zbog povrede ugovorne obveze sukladno čl. 360. ZOO-a i to bez obzira na to što je do raskida ugovora došlo jednostranom izjavom tuženika, a ne tužitelja. Naime, iz zakonske odredbe nedvojbeno proizlazi pravo ugovorne strane koja nije odgovorna za raskid ugovora, što je ovdje nesporno tužitelj, na naknadu štete – u svakom slučaju.

26. Nakon naprijed iznesenih utvrđenja, bilo je potrebno utvrditi osnovanost svake pojedine stavke po kojoj tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika. Budući da u tom dijelu sud nema stručna znanja, a po prijedlogu tužitelja, angažiran je stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjene Ante Vuković, kojem je naloženo izraditi nalaz i mišljenje u ovoj pravnoj stvari.

27. Stalni sudski vještak Ante Vuković je u svom nalazu i mišljenju od 1. ožujka 2022. naveo najprije prema sudskom nalogu vrijednost neizvršenih radova na temelju Ugovora o građenju i u tom dijelu je utvrdio iznos od 6.490.161,71 kuna bez PDV-a (861.392,49 eura). Također, vještak je naveo kako smatra da nije moguće točno odrediti visinu troškova koju bi tužitelj imao u slučaju izvršenja predmetnog ugovora, jer u dostavljenoj dokumentaciji nema analize cijena za ugovorne stavke koja bi pokazala trošak po pojedinoj stavci niti do tada plaćenih računa za troškove. U odnosu na očekivanu dobit koju bi tužitelj mogao imati u slučaju izvršenja stalni sudski vještak je naveo iznos od 220.971,75 kuna bez PDV-a i taj se iznos sastoji samo od razlike cijena iz ugovora tužitelja sa tuženikom i cijena iz ugovora tužitelja sa kooperantima. U takvu očekivanu dobit nije uračunata eventualna dobit koja bi mogla biti ostvarena od izvođenja ugovornih radova koje bi obavljao sam tužitelj, jer nije dostavljena analiza cijena, kao niti troškovi gradilišta.

28. Nadalje, u odnosu na ostale stavke naknade štete koju potražuje tužitelj tužbom, vještak smatra samo iznos od 15.000,00 kuna (1.990,84 eura) na ime troškova koje je tužitelj imao zbog opreme i alata za vrijeme obustave gradilišta, a koje nije mogao koristiti na drugim gradilištima osnovanom, dok sve ostale stavke smatra neosnovanima. Pa tako iznos na ime plaćenog smještaja radnicima, trošak najma opreme za svibanj, trošak ručnog utovara alata i opreme radi odlaska s gradilišta i istovara u Vukovaru, kao i iznos na ime prijevoza kompletnog alata, opreme, kontejnera i sl. te iznos na ime utovara viličarima alata, opreme, kontejnera i sl. smatra neosnovanima, jer se tu radi o troškovima koje bi tužitelj ionako imao u slučaju izvršenja ugovora. Nadalje, neosnovanim stavkama naknade štete vještak smatra i iznos na ime putnih naloga dvojice zaposlenika za sastanak održan kod tuženika, iznos na ime troška za uklanjanje opreme i alata radi sigurnosne provjere gradilišta i trošak goriva službenog teretnog vozila korištenog za uklanjanje opreme i alta radi sigurnosne provjere gradilišta i to iz razloga što po vještaku ti troškovi spadaju u nepredviđene troškove. Također, neosnovanim smatra i trošak na ime nabave, dobave i postavljanja armaturnih mreža radi onemogućavanja pristupa gradilištu, jer je isto regulirano čl. 14. st. 4. Ugovora gdje je ograda uključena kao osiguranje gradilišta. Eventualno, ukoliko ograda ostaje na gradilištu, opravdani trošak tužitelju bi mogla biti nabavna cijena armaturnih mreža.

29. Na gornji nalaz i mišljenje, a po pozivu suda, najprije je prigovorio tužitelj navodeći kako do troškova npr. na ime putnih naloga dvojici zaposlenika, kao i na uklanjanje opreme i alata radi sigurnosne provjere gradilišta, troškove goriva službenog teretnog vozila korištenog za uklanjanje opreme i alata radi sigurnosne provjere gradilišta te nabavu, dobavu i postavljanje armaturnih mreža radi onemogućavanja pristupa gradilištu svakako smatra troškovima do kojih je došlo krivnjom tuženika. U odnosu na ogradu zatražio je i dodatna očitovanja vještaka koja je isti i dao u svom očitovanju od 25. ožujka 2022. pri čemu je istakao kako u svemu ostaje kod svog nalaza i mišljenja, osim u dijelu koji se odnosi na zaštitnu ogradu gradilišta, jer je nakon uvida u fotografije utvrdio da se tu ne bi radilo o ogradi gradilišta sukladno ugovoru pa da bi trebalo priznati te troškove.

30. Na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka prigovorio je i tuženik i to prvenstveno paušalno u svim navodima iz kojih bi proizlazila obveza tuženika na plaćanje bilo kojeg vida naknade štete prema tužitelju, jer isti nema dokazanu pravnu osnovu za svoje utuženo potraživanje. Nadalje, ističe kako je i sam vještak u svom nalazu i mišljenju naveo kako je iz upisa u građevinski dnevnik vidljivo kašnjenje u odnosu na dinamički plan što dovodi do povećanja planiranog troška tužitelja pa nije opravdano izračunati troškove tužitelja ne uzimajući u obzir i tu okolnost. Općenito, tuženik u svom očitovanju osporava način obračuna dobiti naročito ističući činjenicu da on smatra kako je na strani tuženika nastala šteta, a ne na strani tužitelja. Stalni sudski vještak se na gornje očitovao i, po stavu ovoga suda, otklonio prigovore tuženika. U svom očitovanju, vještak je, u bitnome, naveo kako se odgovor na sve prigovore odnosno primjedbe nalazi u njegovom nalazu i mišljenju, način na koji je došao do izračuna izgubljene dobiti te je istakao i razloge zbog kojih smatra da je upravo on kao vještak građevinske struke kompetentan dati takav izračun, iako nije vještak financijske struke.

31. U nastavku postupka je stalni sudski vještak Ante Vuković i saslušan na ročištu održanom 23. studenoga 2022. gdje je izjavio kako u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja i dopune istoga od 18. svibnja 2022. U odnosu na izračun očekivane dobiti vještak navodi, u bitnome, kako nije u mogućnosti izvršiti drugačiji odnosno precizniji izračun te da bi za isti bilo potrebno dostaviti analizu cijena, ugovornih stavaka iz koje će jasno biti vidljivi troškovi i marža po pojedinoj stavci, kao i mjesečni trošak gradilišta koji je vjerojatno poznat u računovodstvu tvrtke, kao i ponudu kooperanta Hidrotest ili ugovor koji je sklopljen s izvođačem. Iz takvih dostavljenih podataka bi se mogla upotpuniti jednadžba iz koje bi se mogla izračunati očekivana dobit, jer nije poznato bez toga bili ugovoreni iznos od 5,5 milijuna kuna a s obzirom na točku A tužbenog zahtjeva generirao dobit ili gubitak. U slučaju dobitka iznos bi se uvećao na razliku kooperanata a u slučaju gubitka isti bi se oduzeo. Zaključena očekivana dobit iz nalaza i mišljenja je navedena isključivo u odnosu na ono što bi izvođač imao kada bi radove po ugovoru izveli tri kooperanta a sve na osnovu razlike cijene između ugovora izvođača s kooperantom i ugovora izvođača s naručiteljem. U odnosu na stavke tužbenog zahtjeva koja se odnosi na troškove postavljanja zaštitne ograde gradilišta prihvatio je prigovor tužitelja i u tom dijelu izmijenio svoj nalaz i mišljenje, ali svakako smatra iznos od 15.000,00 kuna koliko je troška navedeno za tu stavku pretjeranim. Naime smatra da ta stavka ne bi trebala koštati više od 9.000,00 kuna bez PDV-a. Tuženik je vještaku postavio pitanja vezana za činjenice koje uglavnom proizlaze iz spisa predmeta (zabrana izvođenja radova nadzornog inženjera u građevinskom dnevniku i sl.) kao i za činjenicu je li na strani tužitelja bilo kašnjenja – u što sud u ovom trenutku neće detaljno ulaziti, jer se tu radi o okolnostima koje je tuženik problematizirao vezano za krivnju za raskid ugovora, koja je pravomoćnom odlukom već utvrđena, pa se u tom dijelu neće posebno ni pozivati vještak na dodatna očitovanja.

32. Tužitelj je na gornje navode vještaka, naročito u dijelu u kojem je vještak istakao kako bi za neke druge izračune odnosno za precizniji izračun konačne dobiti bilo potrebno pribaviti još dokumentacije, predložio donošenje dopunskog vještačenja i dostavio dodatnu dokumentaciju.

33. Stalni sudski vještak je rješenjem od 11. travnja 2025. pozvan očitovati se na naknadne navode tužitelja po pitanju eventualne izrade dopunskog nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari i to u kontekstu činjenice bi li takvu dopunu mogao izraditi sa svrhom odgovora na glavni zadatak određen ovosudnim rješenjem od 17. rujna 2021. kao i je li po tužitelju naknadno dostavljena dokumentacija dostatna za izradu dopune nalaza i mišljenja.

34. Na gornje se vještak očitovao 20. listopada 2025. detaljnim raščlanjenjem dostavljene dokumentacije i, po stavu ovoga suda, obrazloženim navodom o tome da naknadno dostavljena dokumentacija odnosno očitovanje tuženika nije dovoljno za dopunu nalaza i mišljenja sa svrhom odgovora na glavni zadatak određen ovosudnim rješenjem od 17. rujna 2021. Naknadno se vještak očitovao i podneskom od 12. siječnja 2026. u kojem ostaje, u bitnome, kod svega ranije iznesenoga.

35. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka kao i njegovo usmeno izlaganje i sva dodatna očitovanja smatra vjerodostojnim i izrađenim u skladu s pravilima struke. Sud smatra kako je vještak valjano i argumentirano odgovorio na sve prigovore stranaka odnosno iste otklonio. Isto tako, prigovore kojima nije naknadno udovoljeno sud smatra prigovorima usmjerenim isključivo na nezadovoljstvo onime što je nalazom i mišljenjem vještaka u konačnosti utvrđeno pa iz tog razloga nije određivao provođenje dopunskog nalaza i mišljenja.

36. Tužitelj uporno ističe kako vještak očito izbjegava izraditi dopunski nalaz i mišljenje, ali, prvenstveno, jasno je kako je sva dokumentacija morala biti u spis dostavljena do zaključenja prethodnog postupka, sukladno odredbama ZPP-a, a onda, potom, po pozivu suda nakon održanog ročišta 23. studenoga 2022., na kojem ročištu je stalni sudski vještak pobliže objasnio razloge iz kojih nije bio u mogućnosti drugačije izraziti odnosno izračunati očekivanu dobit tužitelja. Tužitelj je i nakon toga dostavio dokumentaciju koja nije bila dostatna odnosno koja nije vještaku – u konačnici – ukazivala da bi rezultat izračuna (nalaz i mišljenje) vještaka bio drugačiji od onoga izvorno prikazanoga u osnovnom nalazu i mišljenju.

37. Sud je, kako je ranije u ovom obrazloženju navedeno, smatrao utvrđenom osnovu za dosuđivanje naknade štete tužitelju zbog tuženikove povrede ugovorne obveze. Dakle, sukladno pravomoćnoj sudskoj odluci u ovosudnom predmetu posl. br. P-257/2019 a i utvrđenjima u ovom postupku – tužitelj nije smio niti bio dužan nastaviti s izvođenjem građevinskih radova sukladno Ugovoru o građenju sklopljenom s tuženikom kao naručiteljem i to iz razloga što je tuženik povrijedio svoju ugovornu i zakonsku obvezu osiguranja predmetnog gradilišta od skrivenih opasnosti za radnike i opremu izvođača tužitelja, a budući da kao savjestan i odgovoran gospodarstvenik nije obavio sve radnje navedene u izvještajima tvrtke Heksogen d.o.o. ovlaštene za razminiranje u svrhu osiguranja izdavanja potvrde sukladno čl. 77. i 78. Zakona o protuminskom djelovanju, a koja potvrda garantira da na cijelom obuhvatu gradilišta nema neeksplodiranih ubojitih sredstava, odnosno da ne postoji opasnost za život i zdravlje radnika tužitelja.

38. Ono što je u ovom postupku bilo nužno utvrditi je visina te naknade štete koja se, nesporno, odnosila i na štetu po osnovi izmakle dobiti i na stvarnu štetu.

39. U skladu s time, prilikom odlučivanja ovaj je sud, u bitnome, uvažio utvrđenja i navode stalnog sudskog vještaka Vukovića te sudio i sukladno odredbama obveznog prava i to upravo kako slijedi.

40. Stavku izmakle koristi kao očekivane dobiti po predmetnom ugovoru koji je raskinut krivnjom tuženika, tužitelj je zatražio u iznosu od 33.180,70 eura, a sud u ovom postupku isto priznaje sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka u iznosu od 29.327,99 eura.

41. Nadalje, sud je tužitelju priznao i stavku troškova koje je imao zbog opreme i alata koji su za vrijeme obustave radova bili na gradilištu pa mu je stoga bilo onemogućeno koristiti ih na drugim gradilištima u iznosu od zatraženih 1.990,84 eura – naročito sukladno navodima iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka.

42. Isto tako, tužitelju je priznat i zatraženi trošak na ime nabave, dobave i postavljanja armaturnih mreža radi onemogućavanja pristupa gradilištu neovlaštenim osobama iz sigurnosnih razloga i označavanje gradilišta s tablama i natpisima. Međutim, također sukladno nalazu i mišljenju odnosno zaključcima vještaka iz dopunskih očitovanja i usmenog izlaganja – ovu je stavku tužitelju valjalo priznati u iznosu od 1.194,51 eura (umjesto zatraženih 1.990,84 eura) gdje je vještak obrazložio kako je zatraženi iznos nerealan i ne može kao takav predstavljati stvarni trošak tužitelja.

43. U odnosu na stavke troška plaćenog smještaja radnika za period od 1. svibnja 2019. do 30. rujna 2019. (iznos od 5.579,14 eura), najma opreme za svibanj 2019. (iznos od 571,90 eura), na ime ručnog utovara alata i opreme radi odlaska sa gradilišta te istovara u Vukovaru (iznos od 1.327,23 eura), prijevoza kompletnog alata, opreme, kontejnera, limenog spremišta, podupirača, skele itd. (iznos od 1.592,67 eura) i utovara viličarima alata, opreme, kontejnera, limenog spremišta, podupirača, skele, itd. (iznos od 464,53 eura) – te stavke sud nije priznao tužitelju, jer smatra da se radi o troškovima koji bi za tužitelja nastali u svakom slučaju, odnosno i u slučaju da je došlo do realizacije ugovora pa tako se ne radi o stvarnoj šteti koja je nastala zbog tuženikove povrede ugovorne obveze.

44. Isto tako, valjalo je odbiti traženje tužitelja i u dijelu koji se odnosi na trošak putnih naloga dvojice zaposlenika za sastanak održan kod tuženika (iznos od 386,49 eura), trošak uklanjanja opreme i alata radi sigurnosne provjere gradilišta (iznos od 194,57 eura), trošak goriva službenog teretnog vozila korištenog za uklanjanje opreme i alata radi sigurnosne provjere gradilišta (iznos od 192,45 eura) jer, kako to i sam vještak navodi, radi se o nepredviđenim troškovima za koje svakako ne može odgovarati tuženik. Naime, da bi došlo do obveze naknade štete temeljem povrede ugovorne obveze nužno je postojanje uzročne veze između te povrede i nastale štete, što, po stavu ovoga suda, kod stavki nabrojenih u ovom odlomku obrazloženja svakako nije slučaj. Tu se radi, doista, o nepredviđenim troškovima, ali ti troškovi su nastali kao posljedica specifične situacije područja obuhvata gradilišta i postojali bi tužitelju i u slučaju da je tuženik ispoštovao svoju ugovornu obvezu i da je, u konačnici, došlo do izvršenja ugovora u cijelosti, pa iz tog razloga ovaj sud smatra da je tužba u tom dijelu neosnovana.

45. Dakle, na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, valjalo je odlučiti kao u izreci presude, kako je i ranije navedeno – odbiti tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom I te u dijelu pod točkom II usvojiti tužbeni zahtjev za iznos od 32.513,34 eura odnosno odbiti tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od ukupno 14.958,02 eura.

46. Nadalje, tuženikov prigovor radi prebijanja je nedopušten pa je isti valjalo odbaciti kao neosnovan i u tom dijelu nije ni vođen dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari.

47. Naime, prema odredbi čl. 194. st. 3. ZPP-a dok parnica teče, ne može s e u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. St. 4. istoga članka je određeno da će sud u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama.

48. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. Rev x 243/2011 od 20. ožujka 2012. naveo da prema pravnom shvaćanju toga suda, kad tuženik istakne prigovor radi prebijanja u parnici, on time doista na specifičan način ostvaruje ista ovlaštenja koja ostvaruje kroz protutužbeni zahtjev pa se primjenjuju pravila o litispendenciji.

49. Analognom primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi kao i sudske prakse, a nakon uvida u ovosudni spis posl. br. P-44/2023 koji se vodi povodom tužbe tužitelja Nacionalni park Krka protiv tuženika Vodotoranj d.o.o. radi isplate iznosa od 106.630,03 eura (803.404,00 eura) – koje tamo tužitelj potražuje kao i ovdje tuženik temeljem utvrđenja u nalazu i mišljenju vještaka a po osnovi ugovorne kazne – ovaj sud zaključuje da se ovdje radi o prigovoru radi prebijanja koji se istaknuo povodom iste tražbine povodom koje je u tijeku parnica pred ovim sudom (a drugim poslovnim brojem).

50. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja u dijelu pod točkom I.

51. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a prema kojoj ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

52. Naime, ako se prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari uzme u obzir da sud nije odredio vrijednost predmeta spora na način određen u odredbi čl. 40. ZPP-a u odnosu na točku I tužbenog zahtjeva nužno je primijeniti odredbu čl. 495. a ZPP-a. Prema toj odredbi ako prvostupanjski sud u slučaju iz čl. 40. st. 4. ZPP-a ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u toj odredbi najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 13.270,00 eura. Točka II tužbenog zahtjeva odnosi se na novčani iznos uslijed čega je u tom dijelu vrijednost predmeta spora zatraženih 47.471,36 eura pa je tako ukupna vrijednost predmeta spora 60.741,36 eura.

53. Budući da je tužitelj uspio u sporu za iznos od 32.513,34 eura, a tuženik, dakle, za iznos od 28.228,02 eura, ovaj sud smatra kako je u ovoj pravnoj stvari primjenjiva upravo naprijed citirana odredba čl. 154. st. 4. ZPP-a te je odredio da svaka stranka snosi svoj trošak.

54. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja u dijelu pod točkom II.

U Zadru 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, pismeno.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

DNA:

- Tužitelju po pun.

- Tuženiku po pun.