Poslovni broj: P-1980/2024-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 1403633387 zastupan po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 26. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2 Ugovora o kreditu broj: 306-254/2008 od 16.07.2008. potvrđen od javnog bilježnika Darka Paravića Ov-16031 /2008 od 17. 07.2008 u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita…“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 179,71 EUR-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju parnični trošak ovog postupka u visini od 1.079,64 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 13. ožujka 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u visini od 1.379,71 EUR.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 04. prosinca 2024. navodi kako je dana 16. srpnja 2008. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i pravni prednik tužene kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj: 306-254/2008 na iznos kredita od 20.129,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu). Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.129,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi članka 5. st. 2 Ugovora o kreditu ugovoreno je da je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita.

Odredbom članka 5.st. 2 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 1,5% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 5.st. 2 predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna. Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu u postotku od 1,50% iznosa kredita. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 1.354,03 kn što je vidljivo iz otplatnog plana za kredit koji se dostavlja u prilogu. Iako je tužitelj morao platiti tih 1.354,03 kn na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove – trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelj morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5 st. 2 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 29.04.2008. kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva te isplate stečenog bez osnove zbog primjene navedene ništetne odredbe sadržaja pobliže opisanog u izreci ove odluke uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja no ističe kako je iznos naplaćene tzv. ulazne naknade točan, te stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik napominje kako visina naplaćene ulazne naknade nije sporna. Tuženik u samom uvodu prigovora vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 12. prosinca 2024. godine. Naime, tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.380,00 eur dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 179,71 eur slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 179,71 eur. Kako je tužba podnesena dana 12. prosinca 2024. godine, tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 3. prosinca 2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPPa. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i mnačela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. godine Naime, Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakokn potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je - Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. - Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. - Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama.

Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtjevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženik

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 5.2 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 16. srpnja 2008.. u kojoj odredbi je navedeno da „da je tužitelj obvezan platiti naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naknade u visini od 179,71 EUR koja mu je naplaćena primjenom te odredbe sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada mu je ista naplaćena.

Tuženik osporava tražbinu tužitelja. Ističe kako odredba sadržana u čl. 5. st.2 ugovora o kreditu nije nepoštena, a slijedom toga niti ništetna prema ZZP, ne osporava visinu tražbine, spori tijek zakonskih zateznih kamata i ističe prigovor zastare.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime sklopio je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju motornog vozila, a tužitelj u svom iskazu navodi kako je vozilo korišteno isključivo u privatne svrhe ,a suprotno navedenom tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao .Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 5.2. ugovora o kreditu nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 79/07 i 79/09). Odredbom čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredit.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 5 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 99. ZPP-a iz 2007. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sam tužitelj u iskazu navodi da je vidio navedenu odredbu u ugovoru o kreditu i pitao službenicu što je to i zašto plaća tih 1,5%, ona da mu je rekla da to mora platiti, jer da ako ne plati kredit neće dobiti, ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe niti o njoj pregovarati.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu.

Nadalje tuženik uopće ne navodi što se tom naknadom podmirivalo, nigdje ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 5st. 2 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 179,71 EUR dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I izreke ove odluke.

U odnosu na navod tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.

Kako je odredbe čl. 5 st. 2 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 179,71 EUR zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19. srpnja 2008. dana nakon što je ista tužitelju naplaćena-str 10 spisa i to pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.

Vezano za solemnizaciju ugovora valja navesti kako je javni bilježnik solemnizirao ugovor o kreditu sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ), uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o plaćanju tzv ulazne naknade za obradu kredita. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu.

U odnosu na prigovor tuženika u pogledu visine vrijednosti predmeta spora i da je ista previsoko postavljena valja navesti kako kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora po čl. 37. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Sukladno navedenoj odredbi tužitelj je označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.380,00 EUR i to na način da deklaratorni zahtjev iz toč I. tužbenog zahtjeva ima vrijednost 1.200,00 EUR, a kondemnatorni zahtjev u toč II. iznos isplate od 179,71 EUR, što točno ima stajati 1.379,71 EUR. Oba ova tužbena zahtjeva su glavni zahtjevi istaknuti tužbom, čija se vrijednost utvrđuje zbrojem vrijednosti svih zahtjeva istaknutih u tužbenom zahtjevu. Tužitelj je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku pravilno i zakonito označio vrijednost predmeta spora u ovom parničnom pa ostaje vrijednost predmeta spora kako ga je tužitelj označio u tužbi slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari .

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat je trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 23. rujna 2025. u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1) te za zastupanje na ročištima održanima 20.11. 2025 i 26.01 2026. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR, na presudu od 53,09 EUR što sveukupno iznosi 1.079,64 EUR. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3.ZPP-a. Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 13. ožujka 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika