Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-306/2025-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku odvjetniku Aleksandru Joksoviću, iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. [adresa], OIB:23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 29. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice VG, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu ZPP), 13. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 23057039320, da tužiteljici ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 118.427,26 EUR (slovima: stoosamnaesttisućačetristodvadesetsedameura i dvadesetšestcenti), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to:

a) iznos od 4.403,43 EUR na ime razlike koja je nastala povećanjem kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim na:

iznos od 147,09 EUR od 1. rujan 2009.

iznos od 147,09 EUR od 1. listopad 2009.

iznos od 147,09 EUR od 1. studeni 2009.

iznos od 147,09 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos od 147,09 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. veljača 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. travanj 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. rujan 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. listopad 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. studeni 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos od 147,09 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. veljača 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. travanj 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. rujan 2011.

iznos od 147,09 EUR od 1. listopad 2011.

iznos od 96,90 EUR od 1. studeni 2011.

iznos od 96,90 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos od 96,90 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos od 96,90 EUR od 1. veljača 2012.

iznos od 96,90 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos od 94,59 EUR od 30. ožujak 2012.

b) iznos od 114.023,83 EUR na ime razlike koja je nastala zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u odnosu na HRK na dan korištenja kredita, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

iznos od 716,26 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos od 306,26 EUR od 1. listopad 2009.

iznos od 577,71 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos od 44,79 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos od 606,39 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos od 2.316,40 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos od 1.694,64 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos od 391,82 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos od 570,34 EUR od 1. rujan 2010.

iznos od 82,91 EUR od 1. listopad 2010.

iznos od 445,34 EUR od 1. studeni 2010.

iznos od 556,29 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos od 716,70 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos od 640,52 EUR od 1. veljača 2011.

iznos od 611,90 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos od 607,14 EUR od 1. travanj 2011.

iznos od 735,07 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos od 795,94 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos od 1.058,39 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos od 869,63 EUR od 1. rujan 2011.

iznos od 831,56 EUR od 1. listopad 2011.

iznos od 843,32 EUR od 1. studeni 2011.

iznos od 2.587,68 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos od 1.936,15 EUR od 1. veljača 2012.

iznos od 93.480,68 EUR od 30. ožujak 2012.,

pa sve do dana isplate i to do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnova razlike u depozitu i to u iznosu od 4.177,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to na

- iznos od 169,30 EUR od 29. listopad 2009. godine pa do isplate

- iznos od 199,50 EUR od 18. prosinaca 2009. godine pa do isplate

- iznos od 159,88 EUR od 19. siječnja 2010. godine pa do isplate

- iznos 469,39 EUR od 23. ožujaka 2010. godine pa do isplate

- iznos od 254,61 EUR od 19. svibanja 2010. godine pa do isplate

- iznos od 6,34 EUR od 20. svibanja 2010. godine pa do isplate

- iznos od 43,41 EUR od 18. lipanja 2010. godine pa do isplate

- iznos od 2.875,27 EUR od 2. travanja 2012. godine pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 23057039320, dužan je tužiteljici ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 23.994,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja presude 13. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženik stekao primjenom ništetnih ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzulu i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103998331 od 18. lipnja 2008. koji je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom, a Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Marini Ostović iz [adresa] pod brojem OV-7307/08 dana 18. lipnja 2008..

1.1. U tužbi se navodi da je tužiteljici predmetnim Ugovorom odobren iznos kredita od 420.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te je ugovoreno da je tužiteljica dužna tuženiku plaćati kredit u mjesečnim anuitetima.

1.2. U tužbi se navodi da je ugovoreno da je na kredit u otplati korisnik kredita obvezan platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke, a u vrijeme zaključenja Ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o navedenoj odredbi te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na Odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a od početka otplate kredita kamatna stopa se povećavala u nekoliko navrata što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi se da je u konkretnom slučaju određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja Ugovora dok je način promjene kamatne stope koji je prepušten u potpunosti volji Banke nejasan, neodređen, neodrediv. Tužiteljica se poziva na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano koja je ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Tužiteljica navodi da nije imala utjecaja na sadržaj Ugovora te se nalazila u slabijem položaju u odnosu na Banku koja ni na koji način nije dala informacije potrošaču prije sklapanja Ugovora, a kasnije je Banka samoinicijativno mijenjala kamatnu stopu pa je postupanje tuženika nepošteno i ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke.

1.3. Tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu ugovoreno da Banka odobrava korisniku kredita iznos od 420.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u naznačenim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svakog pojedinog iznosa tijekom trajanja Ugovora. U tužbi se navodi da tuženik prilikom ugovaranja kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao niti upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule već je takav kredit nudio kao najpovoljniji i najisplativiji. Navodi se da je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, što je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na teret tužiteljice, a ne može se očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata s mogućnošću da anuitet toliko naraste.

1.4. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ..

1.5. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku.

1.6. U tužbi se navodi da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci Banke i odredbe u kojima se ugovara CHF valutna klauzula ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu jer su to jedini parametri koji su u Ugovoru o kreditu navedeni i bili poznati korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora. Tužiteljica navodi da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, uključujući i naknadu za moratorij i naknadu za prijevremenu otplatu, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

1.7. Tužiteljica je u tužbi navela da se je prije pokretanja ovog parničnog postupka pisanim putem obratila tuženiku radi pribave dokumentacije, no tuženik nije dostavio zatraženu dokumentaciju pa tužiteljica nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev te je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu s pozivom na odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, navodeći da će precizirati tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke.

2. Tužiteljica je nakon dostave dokumentacije podneskom od 21. rujna 2023. specificirala tužbeni zahtjev na način da je zatražila od tuženika isplatu iznosa od 119.085,91 eur sa zakonskom zateznom kamatom, navodeći da pridržava pravo uskladiti visinu tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2.1. Tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja podneskom od 11. ožujka 2025. te istim traži od tuženika isplatu iznosa od 118.427,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama, i to: iznos od 4.403,43 eura na ime razlike koja je nastala povećanjem kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i iznos od 114.023,83 eura na ime razlike koja je nastala zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u odnosu na HRK na dan korištenja kredita, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari, a sud je pravomoćno rješenjem poslovni broj P-504/2019-21 od 13. prosinca 2023. odbio tuženikov prigovor kao neosnovan.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.

4.1. Tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da se ima primijeniti trogodišnji rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj izvršio po uvećanim anuitetima u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.

4.2. Tuženik navodi da je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaj ugovorena u skladu s važećim zakonskim propisima pa su neosnovane tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno zakonom predviđenoj svrsi. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te je tužitelja upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina. Navodi da je tužitelj bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Navodi da je tužitelju i u razgovoru sa službenicima Banke bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik navodi da su stranke ugovaranjem valutne klauzule dobrovoljno pristale na rizik promjenjivosti tečaja, a tužitelju je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Navodi da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu već je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

4.3. Tuženik navodi da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima. Navodi da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi obuhvaća dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope i o načinu podešavanja kamatne stope i nije moguće ni pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane predvidjele kao promjenjivu intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od zasnivanja ugovornog odnosa.

4.4. Tuženik osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta i da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio štetu tužitelju. Navodi da tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor s tuženikom.

4.4. Tuženik je predložio da sud odbije tužiteljeve zahtjeve kao neosnovane.

5. Tuženik je u podnesku od 12. kolovoza 2020. istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Navodi da je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo da pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već od strane RG pa smatra kad bi sud i prihvatio stav tužitelja u pogledu ništetnosti tada tužitelju nije pravno dopušteno niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti već bi mogao potraživati iznose koje je sam izvršio. Stoga predlaže u tom dijelu odbaciti tužbu.

5.1. Tuženik je naveo da je tužitelju već dostavljena sva dokumentacija koja se tiče predmetnog Ugovora o kreditu pa je neosnovan zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži dostaviti dokumentaciju vezanu uz predmetni Ugovor, a potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno kako to nalaže čl. 186. Zakona o parničnom postupku.

5.2. Tuženik je naveo da tužitelj pogrešno smatra da u ovoj pravnoj stvari uživa zaštitu s osnova Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu citiranog Zakona. Navodi da je svrha kredita bila pokretanje poslovne djelatnosti Linea Snella d.o.o., trgovačkog društva čiji je jedini osnivač i direktor bio tužitelj i koje je osnovano neposredno prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Navodi da se tužitelj bavi poduzetničkom djelatnošću i sredstva kredita koristila su se u poduzetničke svrhe. Navodi da je razvidno da je kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Tuženik navodi da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstvo potrošača odnosno tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu pa se zahtjev za isplatu ne može prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

5.3. Tuženik je naveo da je tužitelju u razgovoru sa službenicima Banke u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak te je tužitelj bio dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kako prije tako i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

5.4. Tuženik navodi da je odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren depozit u visini od 10% od iznosa kredita, što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 42.056,00 CHF. Navodi da je u trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju na dan 4. srpnja 2008. depozit u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 191.485,17 kn, a iznos depozita je korišten parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu te je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja depozita i za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 7.476,33 kn.

5.5. Tuženik osporava navode tužitelja da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena odnosno neodrediva. Navodi da je objekt ugovorne obveze činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno te se činidba sastoji u davanju i bila je određena i odrediva.

5.6. Tuženik je u podnesku od 12. kolovoza 2020. istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova razlike u depozitu koji je iznosio 28.228,95 kn više nego u trenutku kad je zaključen Ugovor o kreditu.

5.7. Tuženik je konačni prijebojni zahtjev specificirao u podnesku od 6. ožujka 2025. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja te je s osnova razlike u depozitu istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od ukupno 4.177,70 eura.

6. Tužiteljica osporava prigovore tuženika.

6.1. Tužiteljica je u podnesku od 16. svibnja 2023. navela da su uplate u pravilu bile izvršavane izravno od strane tužiteljice, a ako je određeni broj uplata izvršen od strane RG radilo se isključivo o uplatama s osnova zamolbe tužiteljice s obzirom da je RG bio njezin izvanbračni suprug te se radilo isključivo o uplatama u ime i za korist tužiteljice i novcu koji je bio u isključivom vlasništvu tužiteljice.

6.2. Tužiteljica je navela da ni iz jedne odredbe Ugovora o kreditu ne proizlazi da je svrha istoga bilo pokretanje poslovne djelatnosti Linea Snella d.o.o. i/ili financiranje poduzetničke djelatnosti tužiteljice, već je iz same kreditne partije vidljivo da se ista ne odnosi na poslovnu djelatnost ili poslovni projekt pa je jasno da je predmetni kredit potrošački te da se radi o kreditu građana, a ne o poduzetničkom kreditu. Navodi da je relevantna svrha za koju je Ugovor sklopljen. No, čak i da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača, a što tužiteljica osporava, navodi da je ugovorna odredba o kamati predmetnog Ugovora o kreditu ništetna jer je ista neodređena odnosno neodrediva.

6.3. U pogledu valutne klauzule tužiteljica navodi da je sud vezan za utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sukladno čl. 502.c. ZPP-a.

6.4. U odnosu na Ugovor o oročenom depozitu tužiteljica navodi da su neosnovane tvrdnje tuženika da je tužiteljica profitirala na povećanju tečaja CHF.

7. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja tužiteljica je navela da je isti u cijelosti neosnovan.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je donio presudu poslovni broj P- 304/2019-44 od 29. svibnja 2025. kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, utvrdio da ne postoji potraživanje tužitelja istaknuto radi prebijanja s osnova razlike u depozitu i naložio tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u cijelosti.

9. Povodom žalbe tuženika citirana presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-495/2025-3 od 23. listopada 2025. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

9.1. U obrazloženju citirane odluke sud drugog stupnja je naveo da ovaj sud nije otklonio istaknuti prigovor nepotrošačke naravi Ugovora o kreditu i nije u potpunosti ocijenio dokaze koji se donose na okolnost pregovaranja tužiteljice i tuženika o uvjetima kredita, a ocjena ima li neka osoba status potrošača ili ne u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača mora obuhvaćati i svrhu zaključivanja Ugovora o kreditu i namjenu ishođenog kredita, odnosno za što je isti utrošen te je za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, kao prethodno pitanje, sud dužan bez ikakve sumnje utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li zaključeni Ugovor o kreditu potrošački ugovor, a potom ovisno o tom utvrđenju odlučiti prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ili prema odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U nastavku postupka radi utvrđenja spornih činjenica po suglasnom prijedlogu stranaka pročitan je iskaz tužiteljice saslušane kao stranke u svrhu dokazivanja (str. 587-588), iskaz svjedoka KG (str. 585-586), pročitane su priložene isprave: zahtjev za pribavu dokumentacije od 13. lipnja 2019. (list 9-10), prilozi tuženika (list 19-41, 42-48), Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 49), prilog (list 49/2 – 53, 54-55, 56, 57-58), obrazac VR-1- Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 58/2), Priopćenje za javnost HNB od 21. siječnja 2015. (list 59-70), Priopćenje za javnost HNB od 16. ožujka 2015. (list 71), priopćenje za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 72), prilog tuženika (list 73-75), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 99-102), pregled prometa po partiji kredita 5103998331 za razdoblje od 20. lipnja 2008. do 24. travnja 2012. (str. 103-110), prilog (str. 111-112), Ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita]/73406038-7500107735 zaključen 26. lipnja 2008. između Erste&Steiermarikische Bank d.d. Rijeka i ČG kao deponenta (str. 113), izvod prometa po računu ČG (str. 114), izvršen je uvid u priloge tužiteljice (str. 140-391), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103998331 sklopljen 18. lipnja 2008. između Erste&Steiermärkische Bank d.d. te ČG kao korisnika kredita i založnog dužnika (str. 405-411), s prilozima (str. 412-414), obavijest o kreditu od 4. srpnja 2008. (str. 415), obavijest o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009. (str. 416-417 i 418), otplatni plan od 1. travnja 2009. (str. 419-422), obavijest o promjeni kamatne stope od 6. listopada 2011. (str. 423), otplatni plan od 6. listopada 2011. (str. 424-426), otplatni plan za kredit (str. 427-431), izvršen je uvid u priloge (str. 433- 460), uvid u priloge tuženika ( str. 472-494), izvadak iz sudskog registra (str. 495- 508), prilog (str. 509-510), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 511-566), povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo Linea Snella d.o.o. [adresa] (str. 577-579), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo NG od 12. veljače 2025. (str. 596-607) te je pročitano usmeno očitovanje vještaka (str. 626) i nastavno je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

10.1. Primjenom odredbi čl. 299. st. 3. ZPP-a u nastavku postupka nije u svrhu dokaza pročitan kreditni zahtjev od 28. svibnja 2008. broj zahtjeva 5019090177 te nalog za plaćanje od 4. srpnja 2008. godine, koje isprave je tuženik predao na ročištu 19. prosinca 2025.. Tuženik je već u dopisu od 18. lipnja 2019. kojim ga se poziva na davanje odgovora na tužbu bio upozoren u smislu odredbi čl. 299. ZPP-a te su stranke i na pripremnom ročištu 10. travnja 2024. bile upozorene na odredbe čl. 299. ZPP-a odnosno da do zaključenja prethodnog postupka trebaju iznijeti sve odlučne činjenice i predložiti dokaze radi utvrđenja spornih činjenica, a tuženik nije dokazao ni učinio vjerojatnim da prije zaključenja prethodnog postupka bez svoje krivnje nije mogao predložiti uvid u navedene isprave s obzirom da i sam tuženik navodi da su navedene isprave bile unutar kreditnog spisa banke, a tuženik je već u podnesku od 12. kolovoza 2020. istaknuo prigovor da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Također, na ročištu glavne rasprave 13. lipnja 2024. svjedok KG, direktor tuženikove filijale u [adresa], u iskazu je navela da je za potrebe davanja iskaza u ovom postupku izvršila uvid u dokumentaciju Banke, između ostalog i u kreditni zahtjev. Činjenica je da tuženik prije zaključenja prethodnog postupka ne samo da nije dostavio navedene isprave, već nije predložio niti njihovo čitanje u svrhu dokaza niti je naveo da bi te isprave bile izgubljene i da bi ih trebalo pronaći, a činjenica je da Banka kao financijska institucija i kreditor u konkretnom slučaju raspolaže kreditnim spisom u kojem je i kreditni zahtjev i sva relevantna dokumentacija vezana za predmetni kreditni odnos. Stoga sud primjenom odredbe čl. 299. st. 3. ZPP-a nije uzeo u obzir navedene isprave, jer za to nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 299. st. 2. ZPP-a. Osim toga, činjenica je da je tužitelj svjesno učinio nečitljivim dio isprave – kreditnog zahtjeva te da nije dostavio cjelokupni kreditni spis već je samoinicijativno dostavio izdvojene isprave navodeći da su iz kreditnog spisa Banke. Stoga, da je i uzeo u obzir navedene isprave (a za to nisu bili ispunjeni razlozi iz čl. 299. st. 2. ZPP-a, kako je to naprijed obrazloženo), sud ne bi mogao ocijeniti sadržaj ni kontekst takvih selektivno izdvojenih i djelomice nečitljivih isprava.

11. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

12. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile do zaključenja prethodnog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a te čl. 299. ZPP-a.

13. Sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP-a, jer je tužiteljica dokazala da je od tuženika zatražila predaju dokumentacije vezane za kreditni odnos stranaka te da joj tuženik relevantnu dokumentaciju nije dostavio prije podnošenja predmetne tužbe.

14. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, jer je utvrđeno da je Banka sve uplate knjižila za otplatu predmetnog kredita pa ako je izvanbračni suprug tužiteljice RG izvršio određene uplate, te su uplate bile u ime i za račun tužiteljice i njezinim sredstvima. Dakle, u konkretnom slučaju nije odlučno jesu li uplate po kreditu izvršene od strane treće osobe s obzirom da su uplate izvršene za podmirenje obveza tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu i te je uplate tuženik prihvatio.

15. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 18. lipnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103998331 za iznos kredita od 420.560,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kako je to ugovoreno člankom 2. Ugovora.

16. Između stranaka je sporna činjenica ima li tužiteljica u konkretnom slučaju svojstvo potrošača. Tuženik tvrdi da postoje okolnosti koje na strani tužiteljice otklanjaju svojstvo potrošača u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju te navodi da je svrha kredita bila pokretanje poslovne djelatnosti trgovačkog društva Linea Snella d.o.o. čiji je jedini osnivač i direktor tužiteljica. Tužiteljica tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, a isključiva pobuda i namjera na strani tužiteljice u vrijeme sklapanja Ugovora bila je rješavanje njezinih privatnih financijskih potreba, dakle Ugovor o kreditu sklopila je kao potrošač.

17. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, dalje: ZZP/07) u smislu tog Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

18. Iz odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena namjena kredita "hipotekarni krediti građana, gotovinski krediti uz hipoteku".

19.Radi utvrđenja prirode Ugovora o kreditu, namjene kredita i za što je utrošen te radi utvrđenja ima li tužiteljica status potrošača u smislu odredbi čl. 3. ZPP/07. pročitane su priložene isprave, saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, a prema dokaznom prijedlogu tuženika provedeno je i saslušanje svjedoka KG.

20. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu radila u Podravki d.d., a predmetni Ugovor o kreditu sklopila je kao fizička osoba jer joj je bio potreban gotov novac za različite namjene te je zatražila kredit u iznosu od 250.000,00 eura, a odobren joj je kredit uz valutnu klauzulu u CHF te joj je iznos kredita isplaćen na njezin tekući račun, a od navedenog iznosa dio je utrošila na zatvaranje kredita bivšeg supruga u Podravskoj banci, dio kredita (10%) ostavljeno je u banci kao depozit po Ugovoru o oročenom deviznom depozitu, a preostali iznos utrošila je u razne svrhe, i to: za uređenje kuće u [adresa], uređenje nekretnine na Krku i otvaranje poduzeća Linea Snella d.o.o. odnosno samo manji dio kredita za kupnju franšize i za kupnju namještaja koji je korišten za potrebe tog trgovačkog društva, koje je registrirano 8. lipnja 2008., a nakon što je 2010. godine zatvoreno tužiteljica je taj namješta koristi za osobne potrebe.

20.1. U nastavnom iskazu tužiteljica je ostala kod ranijeg iskaza i ponovila da je u vrijeme dogovaranja kredita i sklapanja Ugovora o kreditu bila zaposlena u Podravki d.d. [adresa], a kredit joj je bio potreban za rješavanje financijskih pitanja te je sredstvima kredita prema dogovoru s bivšim suprugom namjeravala otplatiti njegov kredit kod Podravske banke, uložiti u kuću u [adresa] u kojoj je stanovala s djecom, uložiti u uređenje apartmanske kuće na Krku koju su prvenstveno koristila njezina djeca, a povremeno ju je iznajmljivala radi pokrića redovnih troškova te je osobnoj bankarici rekla da joj primarno treba kredit za osobne svrhe, a ne za poslovne svrhe. Tužiteljica je navela da bi podigla poduzetnički kredit da joj je kredit trebao za poslovne svrhe. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u vrijeme dogovaranja kredita i sklapanja Ugovora o kreditu bila vlasnica i direktorica poduzeća Linea Snella, a nakon što joj je iznos kredita uplaćen odlučila je dio tih sredstava utrošiti za poduzeće Linea Snella, s tim da je manje od 10% uložila za potrebe poduzeća i to za kupnju franšize i za kupnju namještaja. Poduzeće Linea Snella registrirano je 8. lipnja 2008., ali faktično nije poslovalo u vrijeme podnošenja zahtjeva za kredit, dogovora o kredita i sklapanja Ugovora o kreditu, a poduzeće je kratko poslovalo 2009. te je formalno zatvoreno 2010. i otišlo u stečaj. U 2009. godini franšizu je vratila tvrtki s kojom je potpisala ugovor za kupnju franšize i od iste dobila 11.000,00 eura što je potrošila za osobne potrebe. Namještaj koji je poduzeće Linea Snella koristilo u iznajmljenom prostoru nakon njezinog faktičnog prestanka dopremila je u svoju kuću i koristi ga za osobne potrebe. Tužiteljica ističe da je narav kredita bila takva da je kredit mogla slobodno koristiti te Banka nad korištenjem kredita nije radila kontrolu jer je to bio nenamjenski kredit, a Banci je bilo bitno da da odgovarajuću garanciju. Ističe da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za kredit i ugovaranja kredita djelovala isključivo kao fizička osoba, a ne kao poduzetnik, te faktički u to vrijeme nije ni obavljala trgovačku djelatnost. Za odobrenje kredita na zahtjev Banke priložila je platne liste za plaću koju joj je isplaćivala Podravka te procjenu vrijednosti nekretnine na Krku radi zasnivanja hipoteke. Tužiteljica izričito navodi da kredit nije tražila za potrebe poduzeća Linea Snella, a odgovarajući na pitanje punomoćnika tuženika navela je da prilikom razgovora u banci nije rekla da joj je potrebno 100.000,00 eura za kupnju franšize i opreme za trgovačko društvo.

21. Iz iskaza svjedoka KG, direktora tuženikove filijale u [adresa], proizlazi da je tužiteljica bila VIP klijent Banke pa je pregovore vodila s tadašnjim direktorom tuženikove filijale SG, a svjedokinja je kao zaposlenica Banke predmetni kredit obradila samo na operativnoj razini i s tužiteljicom u vezi ugovora o kreditu nije ništa pregovarala. Svjedok navodi da su u navedeno vrijeme u Sektoru građanstva imali stambene i gotovinske kredite, a u konkretnom slučaju radi se o gotovinskom kreditu uz hipoteku te se u takvom slučaj klijenta ne pita u koju svrhu će iskoristiti sredstva koja se isplaćuju na tekući račun klijenta, a uvjet za odobrenje kredita nije točno određena namjena. Svjedok KG je u iskazu navela da predmetni kredit nije imao veze s poduzetničkim kreditom te da su sredstva isplaćena na tekući račun klijenta, a ne na poslovni račun, a sud nije imao razloga sumnjati u navedeni dio iskaza svjedoka koji stranke nisu osporavale.

22. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor koji je tužiteljica sklopila kao potrošač, a njezino svojstvo potrošača proizlazi iz odredbi Ugovora o kreditu, te je potvrđeno sadržajem priloženih isprava, uvjerljivim iskazom tužiteljice i svjedoka, pa je sud na temelju navedenih dokaza utvrdio da namjena kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila za poslovne ni obrtničke potrebe.

22.1.Stoga se na odnos stranaka u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZZP/07 te tužiteljici pripada pravo na zaštitu na temelju odredbi tog Zakona.

23. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da u konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbi ZZP/07.

23.1. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru.

23.2. Prema ocjeni suda, tuženik nije dokazao da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u okviru svoje poslovne djelatnosti. Tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je svrha sklapanja Ugovora o kreditu bila pokretanje poslovne djelatnosti trgovačkog društva Linea Snella d.o.o. koje je osnovano prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a iz uvjerljivog iskaza svjedoka KG proizlazi da predmetni kredit nije imao veze s poduzetničkim kreditom.

23.3. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba u privatne svrhe, a u ne u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti te je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala izvan okvira svojeg poduzeća Linea Snella.

23.4.Svojstvo potrošača je procijenjeno s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Na svojstvo potrošača nije od utjecala naknadna odluka tužiteljice da manji dio (oko 10%) iznosa kredita koji joj je banka isplatila na temelju predmetnog Ugovora o kreditu iskoristi za potrebe svojeg poduzeća.

23.5.Sud je svojstvo tužiteljice kao potrošača u konkretnom slučaju utvrdio i u skladu s odredbama Direktive 93/13 te presudom Suda Europske unije od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357.

23.6. Prema utvrđenju suda namjera tužiteljice u konkretnom slučaju nije bila sklopiti ugovor o kreditu za poslovne namjene, a činjenica da je tužiteljica odlučila naknadno, nakon što joj je kredit isplaćen, uložiti manji dio sredstava za potrebe svojeg trgovačkog društva nije od utjecaja na svojstvo tužiteljice kao potrošača u konkretnom slučaju.

23.7. Čak i u situaciji da je tužiteljica odlučila manji iznos kredita uložiti za potrebe svojeg poduzeća već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (a što ovdje nije slučaj), navedena činjenica ne bi bila od utjecaja na svojstvo tužiteljice kao potrošača. Navedeno proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III/1709/2023 od 9. svibnja 2024. godine prema kojoj ako je ugovor sklopljen u svrhe koje su samo djelomično obuhvaćene profesionalnom djelatnošću zainteresirane osobe i ako je profesionalna svrha toliko ograničena da ne prevladava u cjelokupnom kontekstu ugovora, tu osobu također treba smatrati potrošačem. Teleološko tumačenje Direktive 93/13 ide u prilog pristupu da osobu koja je sklopila ugovor u svrhu koja djelomično ulazi u okvir njezine profesionalne djelatnosti treba smatrati potrošačem ako je profesionalna svrha toliko ograničena da ne prevladava u cjelokupnom kontekstu tog ugovora, a u konkretnom slučaju tužiteljica je navela da je manje od 10% iznosa kredita utrošila za potrebe svojeg poduzeća, a tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je tužiteljica digla kredit zbog poslovne namjene.

24. Nesporno je utvrđeno da je kredit otplaćen u cijelosti.

24.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno je li potrošački ugovor prestao.

25. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama kreditora te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

26. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO5) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

27. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 18. lipnja 2008. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe ZZP/07, kojim je u čl. 96. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Suprotno stajalištu tuženika, prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, između ostalih i tuženika, u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

28.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

29. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu vezano uz odluke o kamatnim stopama kreditora.

30. Sud je tijekom postupka na okolnost pregovora i sklapanja Ugovora saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je po zanimanju diplomirani ekonomist, ali se ne bavi bankarskim poslovanjem. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je od Banke zatražila kredit u iznosu od 250.000,00 eura, a direktor tuženikove filijale joj je predočio da je za nju najpovoljniji kredit uz valutnu klauzulu u CHF jer je kamatna stopa bila niža te je takvu ponudu prihvatila s povjerenjem. Tužiteljica navodi da joj u vrijeme sklapanja Ugovora u Banci nije predočeno kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu i nitko ju nije upozorio na valutni rizik. Također, nitko je u banci nije upozorio na povećanje kamatne stope. Navodi da nije mogla pregovarati o uvjetima sklapanja Ugovora o kreditu, a prihvatila je ponuđeni kredit od strane Banke kao najpovoljniju opciju. Smatrala je da kredit može redovno otplaćivati s obzirom na svoja primanja, no s vremenom je rata kredita znatno porasla i to na 20.000,00 kn mjesečno što je bilo više od njezinih mjesečnih primanja pa je kredit zatvorila prijevremeno 2012. godine sredstvima koje je ostvarila od prodaje nekretnine, jer je stanje zbog rate kredita postalo neodrživo te više nije imala od čega živjeti s tim da je u to vrijeme uzdržavala i dijete školske dobi.

31. Tuženik tvrdi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF te da su kamatnu stopu ugovorne strane predvidjele kao promjenjivu a tuženik je u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu o izmjeni kamatne stope. Tuženik je na okolnost informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu predložio saslušanje svjedoka KG, no iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je u konkretnom slučaju tužiteljica kao VIP klijent pregovore vodila s direktorom tuženikove filijale, a svjedokinja nije sudjelovala u pregovorima ni kod sklapanja Ugovora o kreditu pa se ne može očitovati o čemu je tužiteljica bila informirana u vrijeme pregovora i sklapanja Ugovora već bi samo općenito mogla govoriti kako je ona postupala prilikom pregovora i sklapanja ugovora s osobama koje nisu bile VIP klijenti.

32. Sud je na temelju analize svih provedenih dokaza utvrdio da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

33. Na temelju kritičke analize provedenih dokaza sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o kreditu nepoštena i ništetna jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, a tuženik kao kreditor prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužiteljici kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za nju i nije dao tužiteljici sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za nju kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju predmetnog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja Ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

34. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su nepoštene i ništetne i ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu glede promjenjive kamatne stope u skladu s odlukama Banke.

34.1. Odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja u trenutku ugovaranja iznosi 7,75% godišnje, s tim da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

34.2. Na temelju kritičke analize provedenih dokaza sud je utvrdio da navedena ugovorna odredba nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – Banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. U konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na Banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, no nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

35. Budući da je utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama Banke protivne prisilnim propisima, jer je banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne, kako je to naprijed obrazloženo.

36. Tužiteljica tužbom traži povrat više plaćenog iznosa zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, a tuženik smatra da tužiteljica nema pravo na bilo kakvo potraživanje.

37. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 18. lipnja 2008. o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivosti kamatne stope, proizlazi da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

38. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo NG, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 12. veljače 2025. te se je usmeno očitovala na ročištu glavne rasprave. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorila tužiteljica, a tuženik nije imao prigovora na matematički izračun.

39. Na temelju priloženih isprava i nalaza financijskog vještaka utvrđeno je da je kredit isplaćen 4. srpnja 2008. po tečaju koji je iznosio 4,485900 kn za 1 CHF te je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 1.886.590,10 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. kolovoza 2009., a svaki idući u razmaku od mjesec dana s dospijećem prvog dana u mjesecu.

40. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka NG tužiteljica je tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita više platila 118.427,26 eura, a detaljni izračun prezentiran je u Tabelama 1., 2. i 3. pisanog nalaza.

40.1. Vještačenjem je utvrđeno da je po osnovi kamatne stope više plaćeno 4.403,43 eura, a po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 114.023,83 eura, s tim da je specifikacija pojedinačnih iznosa prikazana u pisanom nalazu vještaka.

41. Na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da u situaciji da su isplate iz namjenski oročenog deviznog depozita broj [broj depozita] izvršene po tečaju na dan isplate kredita, a ne po tečaju na dan isplate iz depozita, iz depozita bi bilo isplaćeno 4.177,70 eura manje, a izračun je u tabelama 4. -6. pisanog nalaza vještaka sa specifikacijom pojedinačnih iznosa.

42. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja, koji tužiteljica smatra neosnovanim u cijelosti.

43. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

43.1.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat novčanih iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice bez pravne osnove.

43.2. Stoga je primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

44. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine, koji tužiteljica smatra neosnovanim.

45. Sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

45.1. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

45.2. Činjenica je da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj. 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 13. lipnja 2019. godine.

45.3. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

45.4. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

46. S obzirom naprijed navedene činjenice, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

46.1.Sud smatra da nije od utjecaja na zastaru činjenica da je tužiteljica tužbeni zahtjev specificirala podneskom od 21. rujna 2023. nakon dostave dokumentacije te postavila konačni tužbeni zahtjev podneskom od 11. ožujka 2025. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, jer je tužiteljica u konkretnom slučaju podnijela stupnjevitu tužbu, a konačni tužbeni zahtjev postavila je na temelju činjenične i pravne osnove koju je navela u tužbi, s tim da tužiteljica nije mogla specificirati tužbeni zahtjev prije dostave dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja.

47. Iz naprijed obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev tužiteljice radi plateža je usvojen u cijelosti te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 118.427,26 eura, i to: iznos od 4.403,43 eura na ime preplaćenog iznosa nastalog povećanjem kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu zbog ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 114.023,83 eura koji je tužiteljica više platila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate, kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, jer je utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju nesavjesni stjecatelj, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.

48. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

49. Parnični troškovi tužiteljice utvrđeni su u iznosu od 23.994,34 eura, prema priloženom troškovniku (str. 903-904, 905-906) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 1.782,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištu 15. rujna 2023. u iznosu od 891,00 eur (Tbr. 9. točka 2.), za zastupanje na ročištima 9. listopada 2023., 10. travnja 2024., 13. lipnja 2024., 17. travnja 2025., 19. prosinca 2025. i 29. siječnja 2026., u iznosu od 1.782,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 16. svibnja 2023. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu), 21. rujna 2023., 11. ožujka 2025. (očitovanje na nalaz vještaka) te 11. prosinca 2025. u iznosu od 1.782,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), za sastav obrazloženog podneska od 2. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), za sastav podneska od 6. rujna 2019. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), PDV u iznosu od 4.740,25 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 240,00 eura, pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura (u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica nije bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi).

49.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužiteljici nije priznat trošak podnesaka od 5. ožujka 2020., 27. siječnja 2023., 4. travnja 2023., 26. travnja 2024., 13. studenog 2024., 13. siječnja 2025., jer ti podnesci nisu bili nužni.

49.2. Budući da je tužiteljica oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu na temelju odredbe čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18, 51/23), tužiteljici nije dosuđen navedeni trošak.

50. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u cijelosti. Sud je vodio računa o činjenici da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

51. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

52. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Koprivnici, 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Vukovaru. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja pisanog otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1.Odvjetnik Aleksandar Joksović, Zagreb

2.Odvjetnica Dora Hanžeković Žuža, Zagreb