REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-959/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsudnosti punomoćnika tuženika, zaključene 2. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-3586555, sklopljenog 25.7.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3.8.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-1.046/2006., u dijelu odredbe koji glasi:

„3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

- iz čl. 9. st. 2 Ugovora o kreditu br. 528-50-3586555, sklopljenog dana 25.7.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 3.8.2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-1.046/2006., u dijelu odredbe koji glasi: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 990,60 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 16. srpnja 2025. navodi da je 25.7.2006. s tuženik sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50-3586555, potvrđen 3.8.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-1.046/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 14.668,60 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 3,30% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 4.8.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.232,12 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 296,25 eur. Odredbom čl. 9. st.2. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik je 7.9.2011. naplatio tužitelju naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 920,70 kn a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 122,20 eur. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

2. Tuženik u ostavljenom roku nije dostavio odgovoru na tužbu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao potvrdu tuženika od 12.6.2025. na listu 5. spisa, Ugovor kreditu br. 528-50- 3586555, potvrđen po javnom bilježniku 3.8.2006. na listu 6.-10. spisa, podnesak tužitelja od 21.5.2025. na listu 15. spisa i iskaz tužitelja na listu 16. spisa.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. i članka 9. st. 2.Ugovor o kreditu br. Ugovor o kreditu br. 528-50-3586555, potvrđen po javnom bilježniku 3.8.2006.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno da su 27. srpnja 2006. tužitelj a potvrđen 3. kolovoza 2026. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3586555, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 14.668,60 CHF. Nadalje nije sporno da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.) i da je člankom 9. st.2. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge tuženika, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika važećim u trenutku prijevremene otplate.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova u visini 3,30 % iznosa kredita sadržana u članku (članak 3.) i odredba o plaćanju troškova zaključnom obračunu banke iz članka 9. st.2. Ugovora o kreditu, ništetna.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

8. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članak 3. i članka 9. st.2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

9. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 3. i članka 9. st.2. Ugovora o kreditu ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

10. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredbi terete potrošača, s druge strane (3,30 %) i prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom gotovinskom kreditu. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje osobno vozila. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

14. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko spornih naknada (članak 3. i članak 9. st. 2.Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 25.7.2006.

15. Tužitelj osobno saslušan navodi da je kredit podigao radi kupnje osobnog vozila. Njemu nitko nije objasnio zašto se naplaćuje naknada. Navodi da je kredit otplatio u cijelosti, odnosno prijevremeno ga je otplatio tako da je platio i izlaznu naknadu. U vrijeme podizanja kredit nije imao otvorenu firmu, obrt ili nešto sl. Podigao je kredit kao fizička osobna a radio je na Belju. Navod da ništa nije mogao mijenjati u ugovoru, ugovor ga je čekao pripremljen. Pročitao ga je ali ga nije baš shvatio.

15.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da tužitelju nije ništa pojašnjeno u svezi sporne ulazne i izlazne naknade, na što se ona odnosi a niti kako je određena njezina visina.

16. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj će se korisniku kredita prilikom isplate kredita naplatiti jednokratna naknada u visini od 3,30 % iznosa kredita i prilikom prijevremene konačne otplate kredita naplatiti naknada prema zaključnom obračunu banke i Tarifi banke na prestali iznos kredita.

17. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu sporne naknade, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Plaćanje naknade, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,30% iznosa kredita i prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema zaključnom obračunu banke, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su odredbe poštene.

21. Budući se o odredbi članka 3. i članka 9. st.2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

22. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 3. i članka 9. st.2 Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima kredita.

23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, sastav tužbe od 16. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur, dopis banci od 21.5.2025. u iznosu od 50,00 eur, zastupanje na ročištu 19. siječnja 2026. i 2. ožujka 2026., sve po 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eur. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe na tužbu 26,55 eur i presudu u iznosu od 26,55 eura, što ukupno iznosi 990,60 eur.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

Beli Manastir, 13. ožujka 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

- pun.tužitelja

- tuženiku