REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna Služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-848/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darku Mundweil odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 16. veljače 2026. godine, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 13. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz Ugovor o kreditu br. 9012248861 od 26.01.2007., koji je potvrđen po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OU-79/07 od 29.1.2007., između tužitelja EĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 kao banke, te iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke, i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, posebice u čl. 4. predmetnog ugovora u dijelu koji glasi: „…po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila......“, te u čl. 6.2. u dijelu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora. Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz Ugovor o kreditu br. 9012248861 od 26.01.2007., koji je potvrđen po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OU-79/07 dana 29.01.2007., između tužitelja EĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 kao banke, te iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF valuti, posebice čl. 1 u dijelu koji glasi: “...koji odgovara protuvrijednosti od 16.750,41 CHF (slovima:šesnaesttisućasedamstopedeset CHF i četrdesetjedan C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“, u čl. 4. u dijelu koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF....“, u čl. 5 u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“, u čl. 6.2. u dijelu koji glasi: „Kredit u iznosu od 16.750,41 CHF (slovima:šesnaesttisućasedamstopedeset CHF i četrdesetjedan C).....plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja....“, te u čl. 11.9. u dijelu koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, tužitelju KĐ, [adresa], 31327 K, OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi preplate zbog tečajne razlike, isplatiti novčani iznos od 2.531,95 RUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, računajući od uplate svakog pojedinog iznosa od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i to:

-na iznos od 9,75 EUR, počev od 31.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,21 EUR, počev od 28.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,27 EUR, počev od 31.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,46 EUR, počev od 30.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,65 EUR, počev od 31.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,78 EUR, počev od 30.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,20 EUR, počev od 31.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,81 EUR, počev od 31.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 4,28 EUR, počev od 30.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 6,44 EUR, počev od 31.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,49 EUR, počev od 30.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 10,12 EUR, počev od 31.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 11,68 EUR, počev od 31.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 12,60 EUR, počev od 28.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 15,05 EUR, počev od 31.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 15,03 EUR, počev od 30.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 20,90 EUR, počev od 31.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 23,60 EUR, počev od 30.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 27,58 EUR, počev od 31.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 29,41 EUR, počev od 31.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 29,60 EUR, počev od 30.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 30,39 EUR, počev od 31.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 37,66 EUR, počev od 30.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 39,68 EUR, počev od 31.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 39,91 EUR, počev od 31.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 42,36 EUR, počev od 28.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 37,64 EUR, počev od 31.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 40,33 EUR, počev od 30.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 44,48 EUR, počev od 31.5.2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,47 EUR, počev od 30.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 68,16 EUR, počev od 31.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 62,24 EUR, počev od 31.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,99 EUR, počev od 30.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,34 EUR, počev od 31.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 54,26 EUR, počev od 30.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 56,91 EUR, počev od 31.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 59,81 EUR, počev od 31.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 61,96 EUR, počev od 29.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 60,35 EUR, počev od 31.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 61,05 EUR, počev od 30.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 53,00 EUR, počev od 31.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 62,19 EUR, počev od 30.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 61,80 EUR, počev od 31.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 61,64 EUR, počev od 31.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 57,73 EUR, počev od 30.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 52,79 EUR, počev od 31.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 53,95 EUR, počev od 30.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 63,31 EUR, počev od 27.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 59,33 EUR, počev od 31.1.2013. pa do isplate,

-na iznos od 61,63 EUR, počev od 28.2.2013. pa do isplate,

-na iznos od 63,99 EUR, počev od 31.3.2013. pa do isplate,

-na iznos od 62,83 EUR, počev od 30.4.2013. pa do isplate,

-na iznos od 57,82 EUR, počev od 31.5.2013. pa do isplate,

-na iznos od 59,19 EUR, počev od 30.6.2013. pa do isplate,

-na iznos od 59,78 EUR, počev od 31.7.2013. pa do isplate,

-na iznos od 62,02 EUR, počev od 31.8.2013. pa do isplate,

-na iznos od 63,81 EUR, počev od 30.9.2013. pa do isplate,

-na iznos od 65,58 EUR, počev od 31.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 66,68 EUR, počev od 30.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 66,68 EUR, počev od 31.12.2013. pa do isplate,

-na iznos od 67,32 EUR, počev od 31.1.2014. pa do isplate

IV. Odbija se tužitelj s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.167,29 eur.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, tužitelju KĐ, [adresa], 31327 K, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.633,44 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom s udu podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 26.1.2007. u Osijeku sklopio Ugovor o kreditu br. 9012248861 koji je potvrđen po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OU-79/07, 29.1.2007. Člankom 1. predmetnog ugovora od strane tuženika kao Banke tužitelju kao Korisniku kredita odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.750,41 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, te je člankom 4. istog određeno zaračunavanje promjenjive kamatne stope na tako utvrđenu kunsku protuvrijednost od 5,10% godišnje. Svaka promjena kamatne stope u navedenom kreditno-dužničkom odnosu koje se odvijala od zaključenja kredita pa do mjeseca prosinca 2013., mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, slijedom čega je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač i to prvenstveno iz razloga jer istom nije na jasna i razumljiv način objašnjen kreditno-dužnički odnos u koji stupa, kao niti kriteriji, uvjeti, formule i razlozi zbog kojih bi eventualno došlo do povećanja kamatne stope. Također, tuženik je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tužitelju propustio na jasan i nedvosmislen način informirati o svim potencijalnim opasnostima koje se odnose na vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak. Tuženik je sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kako kolektivne interese i prava potrošača u cjelini tako i tužitelja osobno, konkretno kao korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača – ovdje tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Zbog višekratne i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika te učestale promjene tečaja švicarskog franka, tužitelju se kontinuirano povećavala mjesečna otplatna rata. U okviru postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog sud RH, broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u toč II. izreke potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu točke 2. iste. Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, bile nepoštene, kao i sama valutna klauzula, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP, te ugovorne odredbe ništetne. Tužitelj je na ime ništetnih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, za vrijeme otplatnog perioda predmetnog kredita tuženiku preplatio ukupan iznos od 2.531,95 eur.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž- 7129/13. Tuženik ističe i prigovor zastare. Dakle, čak i ukoliko se prihvati navedeni pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke VTS-a Pž- 7129/2013 od 13.6.2014. tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope je nedvojbeno u zastari budući da je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13.6.2019. Da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9012248861 od 26. siječnja 2007. na listu 20.-25. spisa, otplatna tablica na listu od 26. -43. spisa, plan otplate na listu 44.-45. spisa, pregled uplate po kreditu od 46. -47. spisa, nalaz i mišljenje vještaka Bernarde Hunjadi na listu od 268. -273. spisa, dopuna nalaza i mišljenja vještaka na listu 289.-291. i saslušanjem tužitelja na listu 298.-299. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 2.531,95 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i kreditor Privredna banka Zagreb d.d. sklopili ugovor o kreditu broj 9012248861 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,10 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i Zagrebačka banka u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba članka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača(NN 96/2003).

18. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj i ako tužena tvrdi suprotno na njoj je da to dokaže shodno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužena je više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

20. Shodno navedenom, valjalo je utvrditi da je takva odredba ništetna.

21. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Šteta koju tužitelj trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu od ugovorene kamatne stope.

22. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

23. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

24. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

25. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

26. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi koja je sačinila nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke u zadanom razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. siječnja 2014. odnosno do kraja otplate kredita iznosi 2.531,95 eur.

28. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke a u njemu nema vidljivih logičkih ili matematičkih nedostataka. Prigovori koje na nalaz i mišljenje ističe tužena predstavljaju njegovo pravno shvaćanje spora i načina na koji je trebalo odrediti granice vještačenja što nije od utjecanja na valjanost provedenog vještačenja.

29. Tužitelj je podneskom od 10. studenog 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještakinje na iznos od 2.531,95 eur uz pripadajuće kamate.

30. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje preplaćenih iznosa kredita zbog promjene tečaja jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 11. studenog 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

31. Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženoj da tužitelju isplati ukupan iznos od 2.531,95 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dana dospijeća svake pojedine uplate.

32. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

33. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

34. Tužitelj je podneskom od 10. studenog 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da je umjesto iznosa 3.699,24 eur potražuje samo iznos od 2.531,95 eur na ime pretplate tečajne razlike što predstavlja povlačenja dijela tužbenog zahtjeva a s kojim povlačenjem se tuženik nije složio. Stoga je valjalo odbiti tužitelja s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.167,29 eur.

35. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 7.11.2022, sastav obrazloženog podnesaka od 28.3.2025. i 10.11.2025., zastupanje na raspravama od 11.3.2025. i 16.2.2026., sve po 100 bodova, ukupno 1.250,00 eur s pripadajućim PDV-om, troškovi vještačenja u iznosu 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu od 41,72 eur i presudu u iznosu 41,72 eur, što ukupno iznosu 1.633,44 eur.

36. Za istaći je da tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak razmjerno njegovom uspjehu u sporu iz toga razloga što isto ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, a takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. stavak. 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio djelotvornosti treba tumačiti na način koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

Beli Manastir, 13. ožujka 2026. godine.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika