Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-7/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi ništetnosti i isplate, izvan ročišta, dana 13. ožujka 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528- 50-3117806, sklopljenog dana 27. listopada 2005. između tužitelja MA i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita …..“.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužitelju MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], M [adresa], isplatiti iznos od 282,97 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 16. studenog 2005. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 528- 50-3117806, sklopljenog dana 27. listopada 2005. između tužitelja MA i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, tužitelju MA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], M [adresa], isplatiti iznos od 39,82 eura na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 16. rujna 2010. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 283,18 eura, sa zateznim kamatama počev od 13. ožujka 2026. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 15. siječnja 2026. godine navodi kako je 27. listopada 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3117806 na iznos od 13.532,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 5 godina (60 mjeseci), a koji kredit je u prijevremeno otplaćen 2010. godine. Tuženik je u članku 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosila sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev- 673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljicom i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz potvrde tuženika od 30. srpnja 2025. godine priložene uz tužbu proizlazi da je tuženik dana 16. studenoga 2005. godine tužitelju naplatio navedenu naknadu za obradu kredita u visini od 2.132,07 HRK odnosno 282,97 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7.53450 HRK. Nadalje, u članku 9. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Obzirom da je tužitelj kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženik je dana 16. rujna 2010. godine tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 300,00 HRK, odnosno 39,82 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7.53450 HRK. Sukladno članku 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno je ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga, ova odredba je ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio tužiteljici u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Kako je i ranije navedeno prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na tuženiku. Dakle, tužitelj navodi da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a usto se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. -272. Zakona o obveznim odnosima. Povrh svega tužitelj napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 05. studenog 2020. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Nakon toga Vrhovni sud Republike Hrvatske donosi presudu poslovni broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. kojom prihvaća reviziju tužitelja, preinačava presudu drugostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, a kreditor obvezan da isplati nazad naplaćenu naknadu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon toga Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-43/2022 izražava identičan stav. Potom Ustavni sud Republike Hrvatske 13. srpnja 2023. donosi odluku u objedinjenim predmetima broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U- III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a ujedno i tužbu banke podnesene protiv prethodno navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 112/2018. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćenih naknada (potvrda tuženika od 30. srpnja 2025.). Slijedom svega navedenog, tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže sudu donijeti presudu kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude.
2. Tuženiku je tužba s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, dostavljena dana 21. siječnja 2026. godine.
3. Tuženik nije u roku od 30 dana od dana dostave tužbe, pa ni do danas, podnio odgovor na tužbu, a kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, kao niti s općepoznatim činjenicama, te kako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženik bio spriječen opravdanim razlozima podnijeti odgovor na tužbu, a tužbom je postavljen takav zahtjev kojim stranke mogu slobodno raspolagati, to je sud slijedom navedenog temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), odlučio kao u izreci ove presude.
4. Odluka o trošku pod točkom V. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a. Budući je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi trošak, a istome je priznat trošak zahtijevan za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura sa PDV- om (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine” broj 138/2023.) i pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, što je ukupno 283,18 eura.
U Đakovu 13. ožujka 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku
