Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-258/2023-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Anki Jakovljević Grizelj, odvjetnici iz Đakova, S. Radića 9/II, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 5. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 5140060242-61000057699/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 17.08.2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brač u Đakovu, pod brojem: OU-159/2005, dana 22.08. 2005. godine, koji glasi: "u iznosu od 31.000,00 CHF (slovima: Tridesetjednatisuća CHF), odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita."

II. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 3. točka 2. Ugovora o kreditu broj: 5140060242-61000057699/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 17.08.2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brač u Đakovu, pod brojem: OU-159/2005, dana 22.08. 2005. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od = 31.000,00 CHF (slovima: tridesetjednatisuća CHF)".

III. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 3. točka 4. Ugovora o kreditu broj: 5140060242-61000057699/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 17.08.2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brač u Đakovu, pod brojem: OU-159/2005, dana 22.08. 2005. godine, koji glasi:" u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja".

IV. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 3. točka 5. Ugovora o kreditu broj: 5140060242-61000057699/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 17.08.2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nikole Brač u Đakovu, pod brojem: OU-159/2005, dana 22.08. 2005. godine, koji glasi:" obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. (OIB:14036333877) Zagreb, Slavonska avenija 6, tužitelju KI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zbog ništetne ugovorne odredbe, kojom je glavnica obveze kredita vezana za valutu švicarski franak isplatiti iznos od 2.273,67 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2.4.2017. godine pa do isplate s time da zakonska zatezna kamata do 31.12.2022. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. 1. 2023. do 29.12.2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. god. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. (OIB:14036333877) Zagreb, Slavonska avenija 6, tužitelju KI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.684,97 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, od dana donošenja presude, tj. od 13. ožujka 2026., pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja iznad dosuđenog, tj. za iznos od 74,43 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je sa Slavonskom bankom d.d Osijek, dana 17.08.2005. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060242- 61000057699/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim se Ugovorom banka obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužitelj se sukladno članku 3. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja. Iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, po svakom mjesečnom anuitetu, od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 2.348,10 €/ 17.691,72 kn. Da je tužitelj imao saznanje, da će mjesečni anuiteti porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.

2. Tužitelj se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj:

Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača t suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

3. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 - u daljnjem tekstu: Zakon), tuženik je omogućio tužitelju predmetni ugovor o kreditu konvertirati iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nakon čega su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz Ugovoru o kreditu, prilikom čega je tužitelj trebao biti izjednačen s korisnicima kredita, koji su u isto vrijeme ugovarali kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima.

4. Međutim, unatoč činjenici što je provedba konverzije kredita trebala predstavljati temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u švicarskim francima, prilikom zaključivanja Aneksa uz Ugovor o kreditu, te izrade izračuna konverzije od strane tuženika nije uzeta u obzir činjenica da je prvotni ugovor o kreditu prije denominacije sadržavao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, i u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zbog čega tužitelj provedbom konverzije od strane tuženika nije namiren u cijelosti. Tužitelj neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji mu je tuženik priznao (3.245,28 kn), zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tvrdnju tužitelja potvrdili su Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. broj Rev-2868/2018, te Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet LI protiv Erste bank Hungary Zrt), a koje odluke tužitelj dostavlja u prilogu ove tužbe. Konkretno, Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet LI protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove navedenih sudova, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

5. Uzevši u obzir sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku u onim anuitetima, koju je tužitelj zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan realizacije kredita. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužitelja neosnovano stekao ukupni iznos od 2.348,10 €/ 17.691,72 kn. Nakon što je provedeno vještačenje tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, tj. isti umanjio tako da potražuje 2.273,67 eura sa zateznim kamatama.

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena. Od postojanja pravnog interesa ovisi dopustivost suđenja u određenoj pravnoj stvari, a ne usvajanje zahtjeva određenog sadržaja. Da bi tužba bila dopuštena tužitelj mora dokazati da će pod pretpostavkom da njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske presude ne bi mogao ostvariti. O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti, a u slučaju nedostatka pravnog interesa tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu. Tuženik navodi da je tužitelj provedbom konverzije u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju sada traži u ovom postupku a što predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Temeljno načelo konverzije propisano je u čl. 19.b. ZID ZPK i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te da je cilj i smisao konverzije osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu pojašnjava postupak provedbe konverzije te zaključuje da je upravo provedbom konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom a navedeni iznos odgovara upravo iznosu pretplate utvrđene u čl. 2. Aneksa te su tužitelju plaćene, odnosno priznate pretplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. To znači da je tužitelj namiren u svom potraživanju slijedom čega nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

8. Tuženik se nadalje poziva na rješenje Vrhovnog suda RH br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. godine kojim je jasno zauzet stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare utuženih tražbina pozivajući se na odredbu čl. 226. st. 2. u vezi sa st. 1. ZOO-a gdje je regulirano da tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate kao što je u ovom slučaju, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa je podnošenjem tužbe već nastupila zastara potraživanja tužitelja. Glede instituta stjecanja bez osnove na koje se tužitelj poziva, tuženik navodi da je i u tom slučaju nastupila zastara protekom roka od 5 godina, a sukladno sudskoj praski Vrhovnog suda RH izraženoj u presudi br. Rev-x-183/11.

10. Nadalje tuženik ističe da je iz sklopljenog Aneksa ugovora razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora i samim time više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi i iste se više ne mogu utvrditi ništetnim, niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove.

11. Tuženik nadalje navodi da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 i to iz razloga jer nije postojala mogućnost ostvarivanja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora, da među strankama više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u kolektivnom sporu te da se pravomoćnost presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni ugovor. U trenutku sklapanja Osnovnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 , u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Osnovnog ugovora, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja.

12. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Osnovnog ugovora: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: jasne, lako razumljive i uočljive.

13. Tuženik navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu uočljive, jasne i razumljive, te i zaposlenik tuženika prilikom sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom i istom objasnio što znači valutna klauzula, odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze, što znači da je tuženik postupio po načelu savjesnosti i poštenja, a nitko, pa ni tuženik nije mogao predvidjeti rast tečaja neovisno o tome o kojoj je valuti riječ.

14. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu tužitelj ističe kako sklapanjem Aneksa ugovora uz kredit isti nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka. O tome se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine u kojoj se navodi da tužiteljica “ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju“. Sličan pravni stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-18/2018, u kojoj je navedeno: “Nadalje, također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci ovoga suda također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj odluci ovoga suda jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju”.

15. Tužitelj navodi da je glavni cilj konverzije bio izjednačavanje položaja CHF dužnika s položajem EUR dužnika, a ne konvalidiranje ništetnih ugovornih odredaba ili restitucije na temelju ništetnih odredaba osnovnih ugovora o kreditu jer odredbama ZID ZPK-u nije uređeno na koji način bi se trebala riješiti ništetnost odredaba ugovora o kreditu u kunama denominiranog u CHF a koja ništetnost je nastupila zbog nepoštenog poslovanja banaka. Potpisivanjem Aneksa ugovora tužitelj se nije odrekao svog potraživanja proizašlog iz osnovnog ugovora o kreditu, te da Aneks nije potpisan s retroaktivnim učinkom, nego s učinkom izmjene valute, kamatne stope i preostale glavnice koji stupa na snagu s danom potpisivanja i djeluje ubuduće. Tužitelj se poziva na odluku Ustavnog suda RH broj: U-I-3685/2015 od 04.04.2017.g. utvrdio je efekt retroaktivnosti u slučaju konverzije, te utvrdio da konverzija ne zahvaća pravne situacije koje su dovršene do trenutka stupanja zakona na snagu. Konkretno, u ovom slučaju novo pravilo tj. novo zakonsko rješenje ne primjenjuje se na ugovorne odnose nastale prije njegova stupanja na snagu, dakle, ne odnosi se na restitucijski zahtjev nastao iz početnog ugovora po osnovi restitucije uslijed ništetnih pojedinih ugovornih odredbi (promjenjiva kamatna stope i valutna klauzula u CHF). Tužitelj navodi da Aneks ugovora nije novi ugovor niti je prvotni prestao, već je djelomično izmijenjen osnovni ugovor, kako je izričito propisano zakonom, a tužitelj je samo formalno imao izbor prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski nije izbor postojao, a u vrijeme provođenja konverzije sud još nije pravomoćno odlučio o ništetnosti valutne klauzule, pa tužitelj nije mogao sagledati ispravnost provedene konverzije. Nadalje se tužitelj poziva na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan ni nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane, tako Aneks ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika nikako ne može otkloniti posljedice ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kako to pogrešno zaključuje tuženik, a također se poziva na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP-a kojim je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača.

16. Nadalje tužitelj se poziva na odluku suda Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojoj se ističe da činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništetnim i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanje tužitelj ističe da je isti neosnovan, budući je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač nastupio prekid zastare, a koji prekid je trajao sve do donošenja pravomoćnih presuda Visokog trgovačkog suda RH kojima su predmetne odredbe utvrđene ništetnim.

17. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu od 17. kolovoza 2005. godine, Aneks ugovora od 24. siječnja 2016. i 15. veljače 2016., otplatni plan, pročitao nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu nalaza istog vještaka, pročitao iskaz tužitelja, te podneske stranaka.

18. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

19 . Tužitelj KI u svom iskazu je naveo da je tijekom 2005. godine sa Slavonskom bankom d.d. sklopio stambeni kredit, u svrhu kupnje nekretnine namijenjene stanovanju. Kupljena je nekretnina u kojoj on sada stanuje. Prilikom tog kreditnog zaduženja prvenstveno se interesirao o kunskim kreditima, obišao više banaka, no kako nijedna banka nije imala u ponudi kunske kredite, a bio je klijent tada Slavonske banke d.d. odlučio je kod njih dići kredit. Tražio je kredit u eurima, no službenik banke mu je objasnio da nema uvjete za takvo kreditno zaduženje, te mu ponudio zaduženje u CHF. Tada mu je službenik banke objasnio da imaju akciju tih kredita, da zadovoljava uvjete za taj kredit, te mu je kredit prezentiran najpovoljnijim jer je kamatna stopa bila 4,8%. Koliko se sjeća kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, no nitko mu nije pojasnio o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje kamatne stope. Osim toga ni na koji način nije upozoren na porast drastičnog rasta tečaja CHF u otplatnom razdoblju koji je ugovoren na 20 godina. Prilikom sklapanja ugovora uručen mu je početni otplatni plan iz kojeg je zaključio da će mu sve buduće rate biti oko iznosa 975,00 kn što je njemu u tom trenutku jedino bilo prihvatljivo radi čega se upravo i zadužio na rok od 20 godina. Naknadno je rata porasla i do 1.700,00 kn. Po struci je brodomonter, te nema stručnog znanja da on sam procijeni povoljnost kreditnog zaduženja radi čega je prihvatio sugestiju bankara te sklopio sporan ugovor o kreditu. Kako je zbog povišenja mjesečna obveze bilo ugroženo uzdržavanje njega i njegove obitelji bio je primoran s bankom sklopiti ugovor o konverziji. Tom prilikom mu je priznata pretplata te umanjena rata kredita koji je nastavio plaćati u eurima. Kredit i dalje otplaćuje. Ugovor o kreditu je pročitao, a nakon što je dogovorio uvjete kreditiranja dočekao ga je gotov obrazac ugovora koji je potom solemnizirao kod javnog bilježnika. Zapravo je prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovarao jedino o visini zaduženje i roku otplate koji mu je bio prihvatljiv, dok o kamatnoj stopi niti valuti nije mogao pregovarati. Nadalje je naveo da nikad nije bio vlasnik obrta, niti odgovorna osoba bilo kojeg trgovačkog društva. Ne sjeća se dali je prije ovog kreditnog zaduženja bio zadužen s kreditom s promjenjivom kamatnom stopom, a prilikom sklapanja ovog ugovora mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prezentirana kao standard.

20. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 17. kolovoza 2005. godine između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplata iznosa od 2.273,67 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

21. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je tužitelj sa Slavonskom bankom d.d Osijek, dana 17.08.2005. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060242-61000057699/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim se Ugovorom banka obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužitelj se sukladno članku 3. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja.

22. Nadalje nije sporno da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključile Aneks ugovora o kreditu 7. studenog 2015. godine, te je tuženik sukladno citiranom zakonu omogućio tužitelju da predmetni ugovor o kreditu konvertira iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je predmetnim aneksom ugovora utvrđeno da je tužitelj na ime kredita pretplatio svoju obvezu više za iznos od 3.245,28 kn, te da se iznos pretplate u navedenom iznosu koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%.

23. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine, da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa ugovora od 7. studenog 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne, da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i koji iznos obeštećenja pripada tužitelju, te da li je osnovan prigovor zastare.

24. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud u tom dijelu ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018-2 kojim je zauzet jasan stav da: "sama činjenica da su stranke sklopile 7. studenog 2016. godine Aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu uz EUR kojim su odredbe Ugovora o kreditu od 17. kolovoza 2005. godine izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut Sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

25. Pravno je stajalište i ovoga suda da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 17. kolovoza 2005. godine, da sklapanje Aneksa ugovora o kreditu ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Anekse iz razloga što su istovjetne ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

26. Prigovor zastare nije osnovan.

27. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud RH objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u Kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

28. Odluka Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu Franak postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništene odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, dakle 14. lipnja 2023. godine. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 9. lipnja 2023. godine. Slijedom svega navedeni istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

29. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (dana 22. kolovoza 2005. godine) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja. Nadalje, je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01. 06. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača t suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

30. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 22. kolovoza 2005. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

31. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

32. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

33. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

34. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

35. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

36. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. toč. 3., 4. i 5. Ugovora o kreditu, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.

37. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.

38. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

39. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

40. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja kada opisuje okolnosti zbog kojih i u kojima je uzeo ovaj stambeni kredit za adaptaciju kuće, te posebno dijela iskaza gdje navodi da s njim nitko nije pregovarao niti ga uputio što znači promjenjiva kamatna stopa a upravo su mu u banci sugerirali uzimanje kredita u valuti CHF jer je to najpovoljniji kredit. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja jer je njegov iskaz logičan, uvjerljiv i neposredan, a tuženik tijekom postupka nije dokazao niti predložio dokaze da je djelatnik banke s tužiteljem pregovarao ili da mu je objasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

41. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Aneska ugovora o kreditu od 7. studenog 2015. godine proizlazi, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

42. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

43. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

44. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede valutne klauzule jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (odnosno čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.), a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

45. Tuženik u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazao da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

46. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07).

47. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

48. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, niti ga je itko upozorio što znači valutna klauzula i posljedice iste.

49. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

50. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojoj je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.

51. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i što točno znači valutna klauzula.

52. Nadalje, za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

53. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

54. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

55. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK) nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora. Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

56. Valja reći da iako je u smislu odredbe ZID ZPK-a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis, te u kojima je vršena konverzija, dali je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru, tj. prihvatiti konverziju ili odbiti, jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostavno promjenjivim kamatnim stopama, a na koje nisu mogli utjecati putem pregovora. Navodi tuženika da su stranke provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, te da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, su neosnovani i u suprotnosti je sa standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda koji je u naprijed citiranom predmetu raspravljao o činjenično sličnoj situaciji unutar Mađarskog nacionalnog prava i pitanja njegove usklađenosti s odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. To nadalje znači da činjenica provođenja konverzije sama po sebi ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtjeva utvrđene i odgovor na pitanje jeli njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, a ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

57. Nadalje valja reći da analizirajući odredbe ZID ZPK-a da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je određena navedenim zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu a niti jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi, tj. stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Korisnik kredita, odnosno tužitelj, niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

58. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu 7. studenog 2015. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.245,28 kn/430,72 eura, sukladno ZID ZPK po srednjem tečaju za EUR, ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

59. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnik kredita i nadalje tvrdi kako mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav, na koji ukazuje i Županijski sud u svojoj odluci izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

60. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "pretplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu pretplatu iz Aneksa ugovora provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić.

61. Vještak Tonka Vulić dostavila je pisani nalaz i mišljenje dana 2. rujna 2024. godine postupajući po naloženom zadatku suda. Naime, tužitelj je u tužbi, a i tijekom postupka tražio da se vještačenje provede na okolnost da se izračuna razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu primjenjujući tečaj CHF važeći na dan isplate kredita tužitelju i to za razdoblje sklapanja ugovora o kreditu pa do provedene konverzije, te da vještak izračuna kamatu na te iznose i da se od tog iznosa oduzme pretplata priznata aneksom ugovora kojim je provedena konverzija.

62. Vještak u svom nalazu od 2. rujna 2024. godine (list spisa 1032 do 1059) navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika zaključili ugovor o kreditu 17. kolovoza 2005. godine, da je tužitelju odobren kredit 31.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, da je tečaj na dan korištenja bio 4,770937 na rok otplate od 20 godina, te da je dodatak ugovora vezano za konverziju sačinjen 7. studenog 2015. godine.

63. Iz nalaza vještaka proizlazi da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu 7. studenog 2015. godine, da je utvrđena ukupna razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.348,21 EUR, da je pretplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.556,79 EUR u 86 anuiteta u kojima je srednji tečaj banke za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita. Vještak navodi da je manje plaćenih tečajnih razlika u iznosu od -208,58 EUR u 34 anuiteta u kojima je srednji tečaj banke za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita.

64. Provedbom konverzije utvrđena je konačna pretplata u iznosu od 3.245,28 kn, što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 430,72 EUR. Na glavnicu od 2.556,06 EUR pretplaćenih anuiteta uslijed CHF valutne klauzule, zatezna kamata do konverzije sa datumom 30. rujan 2015. godine iznosi 765,68 EUR. Kada se od utvrđene zatezne kamate od 765,68 EUR izračunate na pretplaćene iznose razlike tečaja oduzme iznos pretplate iz konverzije utvrđen u iznosu od 430,72 EUR preostaje još za potraživanje na dan dospijeća 30. rujan 2015. godine zatezne kamate u iznosu od 334,96 EUR. Konačno vještak zaključuje da na dan dospijeća 30. rujan 2015. godine potraživanje tužitelja iznosi 334,96 EUR za zateznu kamatu (obračun do 30. rujna 2015. godine umanjen za pretplatu iz konverzije) i 2.556,79 EUR za glavnicu duga – pretplaćenu razliku tečaja uslijed CHF valutne klauzule.

65. Tuženik je na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka istakao više primjedbi pravne naravi, ali i primjedbe gdje navodi da je vještak u svom nalazu koristio pogrešne datume uplata, te je zbog toga dobio veće tečajne razlike nego što je to trebalo, a u prilog svojih tvrdnji tuženik je priložio i dokument specifikaciju uplata. Također tuženik prigovora nalazu gdje vještak navodi pogrešan iznos pretplate proizašle iz konverzije i također priložio dokument izračun konverzije.

66. Na istaknute prigovore tuženika očitovao se vještak i to podneskom od 27. veljače 2025. godine (list spisa 1145 – 1152) te naveo da je izračun plaćenog anuiteta vještak sačinio prema dokumentu banke – pregled prometa za klijenta prema kojemu je plaćeni anuitet 140.392,38 kn više za 169,52 kn nego u tuženikovoj simulaciji, a u odnosu na dostavljenu potvrdu o plaćenoj glavnici, kamati, zateznoj kamati i troškovima koje je tuženik dostavio uz prigovor u istoj stoji da je tužitelj platio 63.761,03 kuna glavnice + 76.631,35 kn kamate što čini iznos od 140.392,38 kn plaćenog anuiteta, a što stoji i u nalazu vještaka, pa vještak navodi da je tuženikova simulacija izračuna razlike tečaja pogrešna a prigovor na izračun razlike promašen i neutemeljen.

67. Na ročištu održanom 15. travnja 2025. godine u nazočnosti vještaka tužitelj je ostao kod navoda iz podneska od 20. ožujka 2025. godine te predložio da vještak, a sukladno naknadno dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika (ponuda i izračun konverzije od 27. siječnja 2016. godine, Aneks ugovora o konverziji i obavijesti o provedenoj konverziji od 25. i 26. siječnja 2016. godine) ispravi nalazi i mišljenje temeljen naknadno dostavljene dokumentacije od strane tuženika na način da iz utvrđene pretplate po osnovi tečajne razlike oduzme pretplatu priznatu u konverziji a kako bi tužitelj mogao specificirati tužbeni zahtjev.

68. Sukladno navedenom vještak Tonka Vulić je podneskom od 22. travnja 2025. godine (list spisa 1160 – 1198) sačinila novi nalaz sukladno naknadno dostavljenoj dokumentaciji o konverziji te izričito navela da se nalaz sačinjen od 2. rujna 2024. godine, a koji je obrazložen u točki 64., 65. i 66. zanemari, a da se ne bi krivo protumačili utvrđeni podaci iz više izvora a s obzirom na nove dokumente o konverziji a koji dokazuju da je bio reobračun konverzije na noviji datum od dokumenata do sada priloženih spisu i utvrđeno više pretplate.

69. Iz novih dokumenata koje je tuženik priložio dokazuju da je banka radila reobračun – dala novu ponudu i izračun konverzije sa 27. siječnja 2016. godine, potpisan je novi Aneks ugovora 25. veljače 2016. godine i dostavljena je obavijest o provedenoj konverziji 26. veljače 2016. godine, a što sve čini nove dokumente u odnosu na dokumente koji prileže spisu.

70. Vještak tako zaključuje da je utvrđena ukupna razlika tečaja uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.348,21 EUR, pretplaćeno je tečajnih razlika u iznosu od 2.556,79 EUR u 86 anuiteta u kojima je srednji tečaj banke za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita, te je manje plaćenih tečajnih razlika u iznosu od – 208,58 EUR u 34 anuiteta u kojima je srednji tečaj banke za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita. Dana 26. veljače 2016. godine provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je utvrđena konačna pretplata konverzije u iznosu od 1.350,10 EUR. Na glavnicu od 2.556,79 EUR pretplaćenih anuiteta uslijed CHF valutne klauzule, zatezna kamata do zadnjeg ispunjenja pretplate iz konverzije na dan 1. travanj 2017. godine iznosi 1.066,98 EUR, a pretplatom je zatvoreno 1.066,98 EUR zatezne kamate i 282,12 EUR pretplate po valuti CHF. Vještak konačno zaključuje da na dan 1. travnja 2017. godine nakon namirenja zateznih kamata i prijeboja dijela pretplate po CHF valutnoj klauzuli s pretplatom iz konverzije, preostaje dug banke prema tužitelju za pretplatu po CHF valutnoj klauzuli u iznosu od 2.273,67 EUR.

71. Sukladno danom nalazu tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 3. rujna 2025. godine tako da potražuje iznos od 2.273,67 EUR sa zateznim kamatama, te je sukladno nalazu tužitelj umanjio tužbeni zahtjev za iznos od 74,43 EUR.

72. Na ovako dostavljen nalaz vještaka, a na temelju naknadne dokumentacije, kako je to naprijed obrazloženo, tužitelj nije imao primjedbi, a niti se tuženik posebno očitovao na dostavljeni nalaz, a posebno ne u pogledu matematičkog izračuna. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 74,43 EUR.

73. U čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a regulirano je da tužitelj može povući tužbi bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a tužba se može povući i kasnije sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane. Budući da tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, sud je odbio tužitelja za iznos od 74,43 EUR.

74. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je dano na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, te valjano i logično obrazloženo pored prigovora tuženice koji se svode na pravna pitanja, a sve glede naloženog zadatka vještaku za kojega sud smatra da je jedino ispravan jer je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata kao određena jedino početna ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je općeprihvaćeno u sudskoj praksi uz različita stanovišta glede priznanja ili nepriznanja negativnih razlika po osnovi tečaja CHF.

75. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

76. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

77. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

78. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

79. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

80. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

81. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

82. Stoga je sud priznao tužbeni zahtjev tužitelja, kako u pogledu utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi o kreditu, tako i za isplatu, te dosudio tužitelju iznos od 2.273,67 eura, a sve sukladno nalazu vještaka, a koji iznos je nastao nakon namirenja zateznih kamata i prijeboja dijela pretplate po CHF valutnoj klauzuli s pretplatnom iz konverzije.

83. Odlučujući o istaknutom prigovoru prebijanja na glavnoj raspravi održanoj 9. travnja 2024. godine za novčani iznos koji predstavlja razliku anuiteta kada je tečaj bio niži od onoga na dan isplate kredita tužitelju, valja reći da je isti neosnovan, neovisno o činjenici što je vještak u svom konačnom nalazu i mišljenju i utvrdio da je manje plaćenih tečajnih razlika u iznosu od - 208,58 eura. Naime, kod ništetnosti ugovora pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženika da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbe čl. 195. i 196. ZOO- a. Budući da tuženik nije takav prigovor postavio niti točno specificirao nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženika.

84. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a. Odlučujući o trošku treba uzeti u obzir činjenicu da je u postupku bila sporna i osnovanost i visina, a omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovanost uspio u cijelosti (100%) dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio 96,73% (zatraženih 2.348,10 eura, a dosuđeno 2.273,67 eura). Stoga je tužitelj uspio u postupku 98,36% (196,73/2), a tuženikov 1,64%.

85. Odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koja je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Stoga kako tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u vezi kojeg su nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka.

86. Tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 25. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 23 siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 20. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 3. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 2. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 16. siječnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 9. travnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 13. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 15. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 5. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura, te pristup na ročište za objavu presude 13. ožujka 2026. godine iznos od 100,00 eura, trošak vještačenja 350,00 eura, pristojba na tužbu 34,97 eura, tj. ukupno 2.684,97 eura.

87. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku