Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-495/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, dana 13. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 16088/06 sklopljenog 07. ožujka 2006. godine između tužiteljice IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika, oboje sa jedne strane i tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kao banke sa druge strane, potvrđenog 07. ožujka 2006. godine kod Davora Dušića, javnog bilježnika u Rovinju, pod posl. br. OU-204/06, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u roku 15 dana plati iznos od 5.443,61 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, i to:

- na iznos od 1,26 eura od 10.11.2008. godine;

- na iznos od 11,44 eura od 10.2.2009. godine;

- na iznos od 16,99 eura od 10.3.2009. godine;

- na iznos od 22,51 eura od 10.4.2009. godine;

- na iznos od 12,17 eura od 8.5.2009. godine;

- na iznos od 10,33 eura od 10.6.2009. godine;

- na iznos od 9,33 eura od 10.7.2009. godine;

- na iznos od 11,33 eura od 10.8.2009. godine;

- na iznos od 7,23 eura od 10.9.2009. godine;

- na iznos od 9,07 eura od 9.10.2009. godine;

- na iznos od 5,86 eura od 10.11.2009. godine;

- na iznos od 8,72 eura od 10.12.2009. godine;

- na iznos od 7,07 eura od 11.12.2009. godine;

- na iznos od 14,50 eura od 9.2.2010. godine;

- na iznos od 18,96 eura od 10.2.2010. godine;

- na iznos od 17,98 eura od 10.3.2010. godine;

- na iznos od 21,91 eura od 12.4.2010. godine;

- na iznos od 27,55 eura od 10.5.2010. godine;

- na iznos od 32,59 eura od 10.6.2010. godine;

- na iznos od 42,22 eura od 10.8.2010. godine;

- na iznos od 32,85 eura od 10.9.2010. godine;

- na iznos od 56,75 eura od 7.10.2010. godine;

- na iznos od 44,19 eura od 11.10.2010. godine;

- na iznos od 46,63 eura od 10.11.2010. godine;

- na iznos od 57,06 eura od 10.12.2010. godine;

- na iznos od 70,85 eura od 10.1.2011. godine;

- na iznos od 53,89 eura od 10.2.2011. godine;

- na iznos od 58,57 eura od 10.3.2011. godine;

- na iznos od 51,94 eura od 11.4.2011. godine;

- na iznos od 66,94 eura od 10.5.2011. godine;

- na iznos od 77,22 eura od 10.6.2011. godine;

- na iznos od 81,89 eura od 11.7.2011. godine;

- na iznos od 133,74 eura od 10.8.2011. godine;

- na iznos od 84,56 eura od 12.9.2011. godine;

- na iznos od 77,22 eura od 10.10.2011. godine;

- na iznos od 79,03 eura od 10.11.2011. godine;

- na iznos od 78,36 eura od 12.12.2011. godine;

- na iznos od 84,76 eura od 10.1.2012. godine;

- na iznos od 89,24 eura od 10.2.2012. godine;

- na iznos od 90,62 eura od 12.3.2012. godine;

- na iznos od 87,37 eura od 10.4.2012. godine;

- na iznos od 89,10 eura od 10.5.2012. godine;

- na iznos od 90,89 eura od 11.6.2012. godine;

- na iznos od 88,21 eura od 10.7.2012. godine;

- na iznos od 87,96 eura od 10.8.2012 godine;

- na iznos od 82,90 eura od 10.9.2012. godine;

- na iznos od 84,63 eura od 10.10.2012. godine;

- na iznos od 88,38 eura od 12.11.2012. godine;

- na iznos od 87,19 eura od 10.12.2012. godine;

- na iznos od 88,91 eura od 10.1.2013. godine;

- na iznos od 84,01 eura od 11.2.2013. godine;

- na iznos od 82,12 eura od 11.3.2013. godine;

- na iznos od 87,52 eura od 10.4.2013. godine;

- na iznos od 82,24 eura od 10.5.2013. godine;

- na iznos od 79,45 eura od 10.6.2013. godine;

- na iznos od 76,30 eura od 10.7.2013. godine;

- na iznos od 80,16 eura od 12.8.2013. godine;

- na iznos od 82,26 eura od 10.9.2013. godine;

- na iznos od 84,27 eura od 10.10.2013. godine;

- na iznos od 84,71 eura od 11.11.2013. godine;

- na iznos od 87,36 eura od 10.12.2013. godine;

- na iznos od 80,19 eura od 10.1.2014. godine;

- na iznos od 75,04 eura od 10.2.2014. godine;

- na iznos od 76,46 eura od 10.3.2014. godine;

- na iznos od 76,19 eura od 10.4.2014. godine;

- na iznos od 73,90 eura od 12.5.2014. godine;

- na iznos od 73,57 eura od 10.6.2014. godine;

- na iznos od 75,56 eura od 10.7.2014. godine;

- na iznos od 77,58 eura od 11.8.2014. godine;

- na iznos od 78,63 eura od 10.9.2014. godine;

- na iznos od 78,75 eura od 10.10.2014. godine;

- na iznos od 80,68 eura od 10.11.2014. godine;

- na iznos od 81,28 eura od 10.12.2014. godine;

- na iznos od 82,07 eura od 12.1.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 10.2.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 11.3.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 13.4.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 12.5.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 12.6.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 13.7.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 11.8.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 11.9.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 13.10.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 11.11.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 11.12.2015. godine;

- na iznos od 76,87 eura od 12.1.2016. godine;

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 16088/06 sklopljenog 07. ožujka 2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika, oboje sa jedne strane i tuženika kao banke sa druge strane, a koja glasi:

''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% (slovima: nulacijelihpedeset) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita."

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, u roku 15 dana plati iznos od 182,06 EUR/1.371,71 HRK zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 10. ožujka 2006. godine po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici s osnove razlike nedospjele glavnice u roku 15 dana plati iznos od 1.039,40 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 1.687,50 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 14. lipnja 2023. godine pod posl.br. P-495/2023 zaveden je tužba tužiteljice dostavljena elektronskim putem ovome sudu dana 12. lipnja 2023. godine (zavedena kasnije zbog štrajka službenika i namještenika) radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbi o ugovaranju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, uz isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i isplate naknade za obradu zahtjeva i upravljanja kreditom.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je čl. 18. st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 16088/06, sklopljenog dana 07. ožujka 2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita, PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao sudužnika, oboje sa jedne strane i tuženika kao banke sa druge strane, potvrđenog 07. ožujka 2006. godine kod Davora Dušića, javnog bilježnika u [adresa], pod posl. br. OU-204/06 ugovorena za slučaj spora mjesna nadležnost suda najbližeg mjestu zaključenja ugovora, međutim da tužiteljica podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema prebivalištu tužiteljice sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci posl. br. Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l ZPK, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača;

- da je tuženik Ugovorom o kreditu sklopljenim dana 07. ožujka 2006. godine odobrio tužiteljici kredit za zatvaranje postojećih stambenih kredita (čl. 3.) i zatim i isplatio u korist tužiteljice protuvrijednost iznosa 57.750,00 CHF (čl. 2.) po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj;

- da je tuženik o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora te se radilo o tuženikovom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (članak 49. stavak 2. ZZP-a i članak 81. ZZP) i kao takvog dao ga na potpis tužiteljici kao potrošačima, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora;

- da je u tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, tuženik za svoju korist u članku 11. Ugovora (kamate), ugovorio pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama i to kako slijedi: čl. 11. "Redovna kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.";

- da je sukladno odredbi čl. 11. Ugovora, tuženik jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu;

- da je pravomoćnom presudom TSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom VTSRH posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno je da je: "... OTP banka Hrvatska u razdoblju od 01. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine ... , a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna";

- da se tužiteljica ovom tužbom poziva na ovo pravno utvrđenje iz presude TSRH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i presude VTSRH posl.br. Pž-7129-4 od 13. lipnja 2014. godine, a koje utvrđenje sukladno odredbama članka 118. ZZP-a kao i članka 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud;

- da je u čl. 2. Ugovora (iznos kredita) i čl. 10. Ugovora (otplata kredita) ugovorena isplata kamate i glavnice u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća;

- da je pravomoćnom presudom TSRH posl.br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je: "... šesto tužena OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 01. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine ... povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima";

- da se tužiteljica ovom tužbom poziva na to pravno utvrđenje iz presude TSRH posl.br. 26 P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine i presude VTSRH posl.br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a koje utvrđenje sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud;

- da je sukladno čl. 2. i čl. 10. Ugovora početni anuitet (iznos mjesečnog obroka) ukupnog iznosa od CHF 57.750,00 u protuvrijednosti HRK 274.341,38 početna kamatna stopa 4,20%, iznosio 357,99 CHF u protuvrijednosti HRK 1.685,09, te su takvi anuiteti, da je tečaj valute CHF u odnosu na kunu, kao i ugovorena kamatna stopa, ostali nepromjenjivi, prema planu otplate, trebali ostati do kraja otplate kredita (na dan isplate kredita 10. ožujka 2006. godine tečaj iznosio 1 CHF = 4,750500 HRK);

- da je tuženik, oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja Ugovora zaračunavao tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi joj pripadali tako da je tužiteljica plaćala znatno veće mjesečne iznose od početnih 357,99 CHF u protuvrijednosti HRK 1.685,09 (1 CHF =4,750500 HRK), koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi tužiteljica bila dužna plaćati prema iznosu kredita iz Ugovora (CHF 57.750,00 u protuvrijednosti HRK 274.341,38, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke 1 CHF=4,750500 HRK) i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,20 % godišnje;

- da je imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine prvog anuiteta, prema Ugovoru nastalo na strani tuženika stjecanje bez osnove;

- da je tuženik dužan vratiti ono što je na tako opisani način primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa (kako upućuje praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržana u odluci posl.br. Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013. godine);

- da preplata tužiteljice (pozitivne razlike) tijekom otplate do dana konverzije zbog povećavanja anuiteta s osnove ništetnih odredbi po valutnoj klauzuli u CHF stopi iznosi 5.389,53 EUR/40.607,76 HRK uvećano za zateznu kamatu koja teče na pojedine mjesečne iznose;

- da razlika nedospjele glavnice iznosi 2.149,66 EUR/16.196,62 HRK, a koji je iznos dobiven kada se od iznosa nedospjele glavnice utvrđene po obračunu konverzije od strane tuženika na dan konverzije oduzme iznos nedospjele glavnice utvrđene u izračunu tužiteljice primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za valutu CHF;

- da je u Izračunu konverzije tuženik tužiteljici priznao preplatu u iznosu 1.181,83 EUR / 8.904,53 HRK;

- da je tužiteljica izvršila prijeboj razlike nedospjele glavnice (2.149,66 EUR/16.196,62 HRK) i priznate preplate u postupku konverzije (1.181,83 EUR / 8.904,53 HRK) nakon čega neiskorišteni dio razlike glavnice nakon zatvaranja preplate iznosi 967,83 EUR/7.292,09 HRK te da slijedom navedenog, potraživanje tužiteljice na dan konverzije s osnove ništetnih odredbi po valutnoj klauzuli u CHF stopi iznosi 5.389,53 EUR/40.607,76 HRK, a s osnove razlike nedospjele glavnice da iznosi 967,83 EUR/7.292,09 HRK;

- da je sukladno odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora (kamatna stopa/naknada), naknada za obradu zahtjeva kredita i upravljanje kreditom naplaćena jednokratno 0,50%

(nulacijelapedeset posto) od iznosa kredita;

- da je tuženik na temelju navedene odredbe tužiteljici zaračunao i za sebe zadržao iznos 182,06 EUR/1.371,71 HRK;

- da je navedena odredba Ugovora nepoštena, pa samim time i ništetna jer se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj te odredbe;

- da i praksa suda EU potvrđuje u presudama broj C-84/19 i C224/19 u kojima je sud izrazio mišljenje da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima;

- da je iznos od 182,06 EUR/1.371,71 HRK po osnovi jednokratnih troškova obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelapedeset posto) iznosa kredita zadržan temeljem ugovorne odredbe koja je ništetna, a što je utvrdio i sud Europske unije u gore spomenutim odlukama, to tužiteljica ovom tužbom zahtijeva i isplatu navedenog iznosa zajedno s zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana zadržanja navedenog iznosa odnosno od slijedećeg dana od kada je tuženik navedeni iznos novca za sebe zadržao;

- da su parnične stranke sklopile dana 09. veljače 2016. godine Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 16088/06 tzv. ˝konverzija˝, potvrđenog 10. veljače 2016. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod brojem: OV-1083/16;

- da je ovim Dodatkom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita;

- da je u Dodatku navedeno da iznos nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 25.453,40 EUR, međutim da prilikom izračuna navedenog iznosa nije uzeta u obzir činjenica da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, stoga je na dan 30. rujna 2015. godine preostala neotplaćena glavnica kredita znatno manja nego što je navedeno u Dodatku, stoga tužiteljica traži isplatu razlike nedospjele glavnice na dan konverzije kredita.

1.2. Slijedom naprijed navedenog u tužbi se predlaže utvrditi ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, utvrditi ništetnost odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva te utvrditi ništetnim odredbu čl. 5. st. 3. Ugovora koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50%, uz isplatu s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i plaćenu naknadu za obradu zahtjeva kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženice zaprimljeno kod ovoga suda 20. studenoga 2023. godine (list 68-81) i narednim podneskom od 25. ožujka 2024. godine (list 229-232) ista osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini, to ističe prigovor zastare, prigovor radi prijeboja i osporava tužiteljici status potrošača, a sve uz slijedeće navode:

- da se prigovor zastare ističe u odnosu na tužbeni zahtjev obzirom iz podataka s e-predmeta proizlazi da je tužba predana sudu dana 14. lipnja 2023. godine dok je rok za podnošenje tužbe u pogledu promjenjive kamatne stope bio 13. lipnja 2019. godine (5 godina od pravomoćnosti odluke posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine potvrđenu odlukom posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2019. godine kojom je ustanovljena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi);

- da se ističe prigovor zastare i u pogledu valutne klauzule obzirom je rok za podnošenjem tužbe bio 13. lipnja 2023. godine;

- da je između parničnih stranaka zaključena konverzija Ugovoru o kreditu u svezi čega se ukazuje da je Rješenjem VSRH posl.br. Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine Vrhovni sud odlučujući u oglednom postupku o postavljenom pravnom pitanju važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava zauzeo pravna stajališta: "…da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti…"; "…da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN 102/15); "… da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR"; "da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske"; " da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete"; "da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu"; "da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.", na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF;

- da su u konkretnom slučaj, tužiteljica i tuženik sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, suglasno i dobrovoljno zaključile i provele konverziju kredita što da predstavlja slobodno očitovanje volja ugovornih strana kojim su stranke uredile svoje međusobne odnose proizašle iz Ugovora o kreditu;

- da su provedenom konverzijom kredita tužiteljica i tuženik suglasno izmijenili sporne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a sve sukladno prisilnim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju;

- da su zaključenjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu kao i sporne odredbe kredita izmijenjene suglasnošću stranaka pa stoga početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži, više ne egzistiraju i prestale su važiti, a konverzijom kredita ujedno obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužiteljice;

- da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje;

- da je sporazum o konverziji sklopljen uz pravilnu primjenu odredaba ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi";

- da je VSRH pravnim shvaćanjem od 21. prosinca 2022. godine zauzeo stav da: ''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“;

- da potrošač koji je s bankom sklopio Dodatak/Aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu;

- da su zaključenjem Ugovora, tužiteljica i tuženik svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita zbog čega ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu;

- da je odredbom toč. 2.5. Ugovora ugovoreno da: "Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora.";

- da je odredbom toč. 2.6. Ugovora ugovoreno da: „Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK;

- da je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza;

- da se tužiteljica svjesno i savjesno odlučila upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako je imao mogućnosti ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. neku drugu valutu, a u konačnici mogao je uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara;

- da se ostvarenje rizika na strani tužiteljice (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF;

- da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tuženika;

- da ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica;

- da je valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu;

- da u ugovorima o kreditu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu iznos odobrenoga kredita nominiran je u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom kreditu obavljaju u domaćoj valuti, tako se pri odobravanju kredita nominiranog u stranoj valuti iznos kredita isplaćuje u kunama primjenom tečaja strane valute u odnosu na kunu koji vrijedi na dan isplate, a na isti način dužnici izračunavaju svoju obvezu plaćanja pri dospijeću konkretne rate/anuiteta po kreditu;

- da su kreditne institucije do početka kolovoza 2013. godine imale mogućnost ugovarati primjenu različitih vrsta tečajeva koji su se rabili za preračunavanje obveze isplate i naplate, pa se vrlo često ugovarala primjena kupovnog tečaja za stranu valutu pri isplati kredita, a za naplatu dospjelih obveza ugovarala se primjena prodajnog tečaja međutim, od izmjene regulative (Zakon o kreditnim institucijama članak 302. stavak 6.) u 2013. godini kreditne institucije, u depozitno-kreditnim poslovima s potrošačima koji su ugovoreni s valutnom klauzulom, obvezne su primijeniti srednji tečaj HNB-a odgovarajuće strane valute u odnosu na kunu, a koji važi na dan transakcije;

- da se kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje;

- da je valutna klauzula općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što je uostalom i potvrdio sam VSRH u odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, slijedom toga da tužiteljici nisu mogle biti nepoznate odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu;

- da s druge strane, tužena nije imala niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF, pa se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu;

- da su u kolektivnom postupku sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača stoga u svakom pojedinom individualnom postupku (kao što je ovaj), sud je dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa, odnosno utvrditi sve relevantne činjenice kao i što je tužitelj dužan dokazati sve okolnosti na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev;

- da presude donesene u kolektivnom postupku nemaju pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni postupak kojega pokrene svaki potrošač;

- da odluke na koje se tužitelj poziva nikako se ne bi mogle izravno primijeniti na konkretan spor bez da tužitelj dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj nije dokazao;

- da se odredbom čl. 502.c ZPP-a uređuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava;

- da je člankom 502c Zakona o parničnom postupku propisano da, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- da kako slijedi iz citirane zakonske odredbe, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava;

- da iz tužbe proizlazi da tužitelj tužbu temelji na ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu s osnova stjecanja bez osnove, pa slijedom navedenoga, u konkretnom slučaju navedene odluke se ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se temelji ova tužba;

- da je navedenim odlukama u kolektivnom postupku utvrđeno da bi promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju;

- da presude u kolektivnom sporu imaju takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali činjenična utvrđenja je nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku no, ukoliko je sud drugačijeg stajališta, i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka Potrošač u smislu odredbi članka 502.c ZPP, u tom slučaju tuženik ističe i prigovor zastare obzirom je u slučaju naknade štete, zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od nastanka štete;

- da tužena, iako bankarska institucija, nikako nije mogla znati buduća kretanja CHF jer povijesno gledano, tečaj CHF-EUR u periodu od 1999. godine do 2010. godine konstantno je rastao i padao, dok je u periodu od 2003. godine do 2008. godine tečaj CHF - EUR uglavnom bio padu, a značajnije promjene počele su 2010. godine, kada zbog posljedica svjetske ekonomske krize, tečaj CHF-EUR raste bez presedana, kakve promjene valutnih tečajeva nitko, pa niti tuženik, nije mogao predvidjeti;

- da se ne može na teret tuženika prebacivati okolnost da se tužiteljica nije dovoljno informirala o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu a sve obzirom tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF;

- da je Europski sud pravde je u svojim brojnim odlukama (pr. posl.br. C-120/78, posl.br. 238/89, posl.br. C-210/96 itd.) definirao pojam „prosječnog potrošača“ kao „dobro obaviještenu, razumno pažljivu i opreznu osobu;

- da odredbe ugovora o kreditu, koje jasno definiraju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, razumljive su dobro obaviještenom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču kojemu je iz navedenih odredbi jasno što je njegova obveza i pristaje li na takvu obvezu;

- da svaki ugovor o kreditu zaključen na duži period vremena predstavlja aleatoran pravni posao u kojem može doći do promjena u obvezama stranaka na štetu jedne ili druge strane (a što je uostalom isto potvrdio VSRH u odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine);

- da tužiteljici nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu obzirom su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu;

- da sam smisao i značenje valutne klauzule je općepoznat i jasan pojam pa se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu nije znala i nije razumjela;

- da sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,5% od iznosa odobrenog kredita, nije ništetna jer bi bila nejasna ili nerazumljiva odnosno osporava se da bi sporna odredba iz bilo kojeg razloga bila protivna kogentnim odredbama ZZP;

- da predmetna sporna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, niti uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja;

- da je visina naknade bila određena aktima Kreditora sa kojima je tužitelj bio upoznat;

- da je naknada banke propisana važećim odlukama o tarifi naknada Banke, a s kojim se Odlukama tužitelj suglasio potpisom Ugovora o kreditu slijedom čega tužitelju nije moglo ostati nepoznata obveza da će tuženiku platiti naknadu koja je određena odlukom o tarifi naknada banke;

- da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa stoga, sukladno odredbama čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene sporne odredbe;

- da je sporna odredba jasna obzirom da je iz njezine formulacije jasno proizlazi obveza korisnika kredita za plaćanjem jednokratne naknade u određenoj visini;

- da je odredba uočljiva obzirom je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a Ugovor je pisan uobičajenim slovima a sve odredbe su pisane istom veličinom slova;

- da je odredba razumljiva obzirom da iz iste jasno proizlazi obveza tužitelja koja je odrediva sukladno važećim Odlukama o tarifi naknada Banke s kojima se tužitelj suglasio;

- da je sporna odredba razumljiva dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu;

- da je tužiteljica na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristala, što je i potvrdila svojim potpisom;

- da navedena odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu, pa sukladno odredbama ZPK nije nepoštena a posljedično tomu nije ništetna;

- da okolnost da odredba o naknadi za trošak kreditnog zahtjeva ne sadrži ekonomske kriterije ne čini takav trošak netransparentnim;

- da su odluke tuženika stalni dokumenti, koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni „zakon“ banke, po kojem ista postupa;

- da je u završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih sa tužiteljem navedeno da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke, a to iz razloga što ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu bilo bi ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju;

- da su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut člankom 295. ZOO i revidirani od strane HNB i da bez njenog odobrenja ne bi ni mogli biti donijeti;

- da se osporava i dio tužiteljičinog zahtjeva s osnova razlike nedospjele glavnice obzirom da odredbe ugovora o kreditu u pogledu glavnice nisu dovedene u pitanje kolektivnim odlukama na koje se tužiteljica poziva;

- da tužena ističe prigovor radi prijeboja to ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tu žiteljice, da presudom izvrši prijeboj tražbine tužiteljice sa tražbinom tužene na ime potvrđene i formirane pretplate iz postupka konverzije (139,19 eura sa zzk. od 10. ožujka 2016. godine do dana prijeboja; 141,10 eura sa zzk. od 11. travnja 2016. godine do dana prijeboja i 901,53 eura sa zzk. od 28. travnja 2016. godine do dana prijeboja);

- da tužena ističe prigovor prijeboja ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova negativnih tečajnih razlika prema iznosima iz tablice iz podneska tužene od 25. ožujka 2024. godine (list 230-231) i s osnova kamate (razlike između početno ugovorene i zakonske kamate utvrđene prisilnim propisom i u primjeni od 01. siječnja 2014. godine iz podneska tužene od 25. ožujka 2024. godine (list 231).

2.1. Slijedom svega naprijed navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan to ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijane odluke o valutnoj klauzuli i naknade za obradu zahtjeva, uvažiti prigovore radi prijeboja uz naknadu parničnog troška.

3. Tužiteljica se uz dopuštenje suda (rješenje od 13. veljače 2024. godine - list 181) očitovala na tuženičine navode podneskom od 16. veljače 2024. godine (list 183- 200).

3.1. Glede prigovora zastare tužiteljica razjašnjava tuženoj da je tužbeni zahtjev prije svega usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 07. ožujka 2006. godine i to dijelova odredbi ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima tužene te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tek kao posljedica utvrđenja djelomično ništetnog istog, da nastaje obveza sadržana u kondemnatornom dijelu zahtjeva. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a, ističe da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. ZOO). Ništetnost kao posljedica ugovorne odredbe izrađene u suprotnosti s odredbama ZOO koje za posljedice imaju takav oblik nevaljanosti, da nastanu kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je odredba Ugovora ništetna od samog svog početka, odnosno od kada je ugovorena, a to je u ovom slučaju od 07. ožujka 2006. godine, kada je tužiteljica sklopila ugovor s tuženom. Sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužiteljica nadalje ukazuje kako je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, a po kojoj je donesena pravomoćna presuda VSRH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Konačno, da je VSRH zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, dakle od 15. lipnja 2018. godine pa kako je tužba podnesena prije 15. lipnja 2023. godine da nije istekao rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

3.2. Glede dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule tužiteljica ukazuje da predmetno nije sporno, međutim prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, da tužena kao trgovac i poslodavac u financijskom poslovanju i kreditiranju, nije pravnog prednika tužiteljice, korisnika kredita, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti pravnog prednika tužiteljice, isti da nije znao niti je mogao znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Tužena da je takvim svojim postupanjem povrijedila pojedinačna i kolektivna prava pravnog prednika tužiteljice kao potrošača jer je sklopila ugovor o kreditu koristeći nedopuštene i/ili nepoštene ugovorne odredbe; one kojima je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu te one koje se odnose ne ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica (pa i kamata) - švicarski franak (CHF). Dakle, da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužiteljici da je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima da je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, koji je veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi da je razvidna činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje pravni prednik tužiteljice u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i tijekom otplate, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, kao niti kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuiteti toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu egzistenciju ista nikad ne bi preuzela takvu obvezu. Tužena da je prilikom sklapanja ugovora propustila informirati tužiteljicu o tri bitna elementa: 1. općem riziku koji je vezan uz svaku valutnu klauzulu; 2. o riziku koji je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema EUR i o tome da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan. Dakle, tužiteljica da je bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužena je na štetu tužiteljice stekla nezakonitu korist u vidu ekstra profita. O svemu tome da je stav zauzeo i Europski sud za ljudska prava koji je u presudi C-26/13 od 30. travnja 2014. godine izričito naveo: "….članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način: izraz 'glavni predmet ugovora" odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača", poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; ne može se smatrati da takva odredba zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži :naknadu" koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13; članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao. Što između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." Također da je isti sud u presudi C-51/17 od 20.9.2018. izričito naveo: ˝…članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske instituciju, da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija a kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. - članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnost i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo. - članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu". Tužiteljici da je kredit u CHF sugeriran po tuženoj, ističući prednosti pred kreditom u EUR i to na način da ničim nije informirala tužiteljicu o mogućim posljedicama i razmjerima promjene tečaja i utjecaja na njegovu kreditnu sposobnosti, iako je znala visoku rizičnost te kreditne linije koja je kao takva u to vrijeme već mahom bila zabranjena u Europi što se tek naknadno utvrdilo. Tužiteljici da nisu bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja Ugovora iz kojih bi bili mogli shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tužiteljica da je podnijela tužbu iz razloga što smatra da su Ugovorom povrijeđena njezina prava na način da je tužena koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, te ugovorenu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tužene prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu.

3.3. Glede valjanosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica opetovano ukazuje da je tužena svojom jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu i o tome obavještavala tužiteljicu samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražila suglasnost iste, a time kod svake promjene kamatne stope došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica bila dužna plaćati. Ukazuje se na odredbu čl. 8. Ugovora koji omogućuje tuženoj da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj pravnog prednika tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužiteljice koji takove promjene nije nikako mogao predvidjeti a pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao egzaktnih kriterija. U predmetnom slučaju da se radi o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu pravnog prednika tužiteljice (u ovome slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem predmetne ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice). Navedeno da je u suprotnosti odredbe čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Predmetna odredba da je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO, kojom je propisano da su prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati se tog načela. Sukladno predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužiteljice je postao promjenjiv element na koji ista nije mogla utjecati iz razloga što je kamatu tužena (banka) određivala jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljicom te je na taj način tužena prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je zbog toga ništetna. Tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije mogla naslutiti da će joj tužena u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će tužena, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužiteljice (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke tj. tužene.

3.4. Vezano za konverziju kredita tužiteljica ukazuje da se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka broj I. ugovora o kreditu od 09. veljače 2016. godine, nije u cijelosti podmiren dug tužiteljici, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužena da je ponudom konverzije postupila sukladno ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Nastavno na navedeno, tužiteljica ističe da je ta mogućnost izbora za nju kao i za ostale potrošače u RH bila prividna, s obzirom na to da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom da je određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih da nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tužene (banke). Dakle, u konkretnom slučaj konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, a da je tome tako proizlazi i iz obračuna tužiteljice u kojem je utvrđeno da konverzijom kredita nije izvršena restitucija u cijelosti. Sklapanjem Dodatka da nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju strana, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja Dodatka konverzijom u valutu EUR također oštećena. Nadalje, prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. godine da je zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine da je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Potpisivanjem Dodatka tužiteljica da se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istom sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da je Dodatkom uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Nadalje, konverzijom da su obuhvaćene izmjene ugovornih odredbi proizašlih iz Ugovora, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama to je u konkretnom predmetu primjenjiva odredba članka 323. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Kamatna stopa sadržana u Dodatku da je određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, a način ugovaranja promjenjive kamatne stope (kako za Ugovore sa valutnom klauzulom u CHF tako i za ugovore sa valutnom klauzulom u EUR) bio je predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen je nepošten, slijedom čega sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja, utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Dakle, i u konkretnom slučaju, konverzija da nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka. Obzirom je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, da je otpala osnova temeljem koje je banka izračunavala visinu mjesečne obveze tužitelja povećavajući mjesečni iznos anuiteta u skladu s rastom kamatne stope. Iz navedenog da proizlazi da je do dana konverzije tužiteljica, kao korisnica kredita, plaćala veći iznos anuiteta od onoga kojeg bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini od 4,20% godišnje, a isto tako, obzirom je i ugovorna odredba o valuti uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak ništetna, ista je do dana konverzije plaćala i veći iznos od onoga kojeg bi plaćala da je plaćala anuitete u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Imajući u vidu da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, tužiteljica ističe da je na dan konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu (4,20%) i početnog tečaja (na dan isplate kredita) te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije koja je viša u odnosu od one po početnom otplatnom planu koja je bez rasta tečaja, a to znači da potrošač i dalje plaća veće anuitete od početnih. Slijedom iznesenog, korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu da ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već se učinci kolektivne presude u slučaju "Franak" - anuliranje na početno ugovoreni tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu - protežu na sve CHF potrošače, i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koje nisu, tako i u odlukama: ŽS u Zadru posl.br. Gž-643/2021-3 od 15. ožujka 2023. godine, ŽS u Puli posl.br. Gž-459/2022-2 od 05. prosinca 2022. godine, ŽS u Zadru posl.br. Gž-108/2023-2 od 22. kolovoza 2023. godine, ŽS u Bjelovaru posl.br. Gž-1320/2022- 2 od 07. rujna 2023. godine.

3.5. Glede osporenog statusa potrošača tužiteljici i navodima tužene da Ugovor uopće nije potrošački ugovor, tužiteljica ukazuje da je iznos odobrenog kredita od 57.750,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po deviznom tečaju tužene na dan isplate kredita, korišten za zatvaranje dva postojeća stambena kredita otvorena u HVB Splitska banka d.d. broj 61742/04 i broj 61743/04, a iznos navedenih kredita korišten za kupnju stana iz Programa poticane stanogradnje u Gradu Rovinju, a koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa]. Tužiteljica da je predmetni stan kupila radi rješavanja stambenog pitanja i istoga zajedno sa suprugom koristi isključivo za stanovanje. Dakle predmetni kredit da je s tuženom sklopila tužiteljica kao fizička osoba i nema nikakve naznake da je kredit zatražen i ostvaren u svrhe poslovne djelatnosti. Stoga, u ovosudnom parničnom postupku da se radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže.

3.6. U odnosu na ugovorenu naknadu za obradu kredita tužiteljica je stajališta da je odredba iz čl. 5. t. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i upravljanje kreditom jednokratno 0,50% od iznosa kredita, ništetna. Navedeno, jer se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj posebno kada se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca a što proizlazi iz Ugovora o kreditu (tipski ugovor). Osim toga, da tužena nije niti dokazala da bi zaista imala administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja već je ostavila sebi slobodu da određuje visinu naknade kod otvaranja kredita, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to proizvodi ništetnost takvih odredbi u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u otplatni plan (list 13-16, 275-276, 399-408);

- čitanjem Ugovora o kreditu od 07. ožujka 2006. godine (list 17-28);

- uvidom u Plan otplate i pregled uplata (list 35-39, 40-56, 249-263, 289-300);

- uvidom u obračun prijevremene otplate kredita (list 57-59);

- čitanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 16088/06 od 09. veljače 2016. godine (list 60-63 i 208-216);

- uvidom u ortofotosnimak Geoportala iz 2024. godine (list 201);

- uvidom u preslik osobne iskaznice za IC (list 202-203);

- čitanjem ugovora o kreditu broj 61743/04 (list 204-207);

- uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zgr.č. 8623/7, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 217-219);

- čitanjem naknada za poslove s građanima s primjenom od 01. lipnja 2005. godine (list 264-278);

- čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. od 05. veljače 2025. godine (list 307-327);

- čitanjem Sporazuma od 09. veljače 2016. godine (list 409);

- saslušanjem vještaka na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 431-432);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 432-433).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Predmet postupka je zahtjev na utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili 07. ožujka 2006. godine o ugovorenoj jednostranoj promjeni kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, te isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnova preplaćenog tečaja CHF valute i isplatu po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tužene HVB Splitska banka d.d dana 07. ožujka 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva za iznos od 57.750,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po prodajnom deviznom tečaju kreditora sa rokom otplate od 240 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom 4,20% godišnje;

- da su stranke sklopile Dodatak broj I. ugovora o kreditu 09. veljače 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK, s valutnom klauzulom u EUR;

- da se početna kamatna stopa mijenjala u više navrata.

8. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni ugovor o kreditu nakon zaključenju Dodatka broj I. Ugovoru od

09. veljače 2016. godine primjenjuje;

- da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici ukoliko su pobijane odredbe ugovorene valute CHF ništetne;

- da li tužena kao banka ima pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da li je takva odredba ugovora o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa temeljem instituta za stjecanjem bez osnove tužiteljica ima pravo i na restitucijski zahtjev;

- da li tužiteljica ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9. 1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužiteljica je tužbu podnijela 12. lipnja 2023. godine petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

10. U odnosu na prigovor zastare koji se odnosi na restitucijski zahtjev glede ništetne odredbe iz čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu kojim je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom (točka IV. tužbe) osnovano tužiteljica osporava i ovaj prigovor navodeći da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

10.1. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

10.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

11. U odnosu na osporeni status potrošača tužiteljici, zaključak je ovoga suda da ista ima status potrošača jer to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu koji je tužiteljica kao korisnica kredita i fizička osoba sklopila s tuženom kao davateljem kredita i to radi zatvaranja postojećih stambenih kredita (čl. 3. Ugovora).

11.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

11.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

11.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

11.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi zatvaranja postojećih stambenih kredita u HVB Splitska banka d.d. i u tu svrhu se isključivo odobreni kredit i mogao koristiti, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu (kupnju stana) bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužiteljica predmetni kreditni iznos nije iskoristila za zatvaranje postojećih stambenih kredita jer upravo navedeno proizlazi iz točke 7. Ugovora.

12. Tužiteljica tvrdi da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP i ZOO sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici, odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

13. Tužena pak s druge strane tvrdi, da ista nije postupila nepošteno jer je promjenu kamatne stope od dana sklapanja Ugovora vršila isključivo u skladu s Odlukama banke i prema uvjetima propisanih Zakonom o bankama, a kasnije Zakonom o kreditnim institucija i o tome redovno se obavještavao tužiteljicu na što ona nije prigovarala.

14. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene. Glede pitanja primjene citiranih odluka u konkretnom slučaju činjenica je, da je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi i da je ovaj ugovor sklopljen 07. ožujka 2006. godine, a što je unutar kritičnog razdoblja od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine.

15. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

16. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o kreditu između stranaka sklopljen je 07. ožujka 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99 ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Odredbom čl. 85. ZPP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

21. Odredbom 86. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

23. U čl. 11. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se promjenjivost kamatne stope vezuje za Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

24. Da je tome tako proizlazi iz iskaza tužiteljice kada opisuje okolnosti u kojima je sklopila predmetni ugovor o kreditu u poslovnici Splitske banke u [adresa], a kredit obrađivala tadašnja zaposlenica banke CC. Tužiteljica ukazuje da je u Programu poticajne stanogradnje tzv. "Ćaćićevi stanovi" dobila stan koji je platila kreditom u EUR valuti zaključenom u istoj Splitskoj banci, da bi nakno dvije godine otplate tog kredita na sugestiju bankarice CC zatvorila kredit u valuti EUR i uzela ovaj u CHF, jer je rečeno da je povoljniji. Početna rata tog kredita da je bila cca. 1.700,00-1.800,00 kuna, a onda s vremenom prešla i 3.000,00 kuna mjesečno. Tužiteljica tvrdi da je predmetni kredit uzela upravo na nagovor bankarice CC, koja je tvrdila da je to najpovoljnije i da je i ona uzela taj kredit što da je ulijevalo povjerenje da je to i za tužiteljicu dobro rješenje. Navodi da je po zanimanju kuharica i da joj stvarno nisu poznati propisi, a osim toga prethodno nije imala nikakvog iskustva stambenih kredita izuzev ovog za kupnju stana i nekada davno gotovinski od 5.000,00 DEM. Vjerujući bankarici navodi da je uzela predmetni kredit i da je time zatvorila prethodne kredite u EUR valuti kojima je kupila stan u zgradi u [adresa], koja je bila prva zgrada sagrađena po tom Programu poticajne stanogradnje gdje i dan danas stanuje sa suprugom. Tužiteljica tvrdi da nikakve mogućnosti pregovora nije bilo kod sklapanja ugovora i da je morala prihvatiti ono što je ponuđeno vjerujući CC jer je i ona uzela isti kredit. Navodi da CC ništa nije govorila o tome kako bi se eventualno kamatna stopa mogla mijenjati i o čemu to ovisi niti je govorila o bilo kakvom riziku tog kredita u CHF valuti. Kasnije je prihvatila i konverziju jer je prikazana kao povoljnija da bi kredit otplatila u cijelosti 2023. godine. U postupku konverzije tvrdi da uopće nije shvatila što se radi i što se priznalo ili nije iako je bila svjesna da je platila previše jer je godinama plaćala puno te se nije odrekla potraživanja onoga što u ovom postupku traži od prihvata konverzije. U odnosu na naknadu za obradu kredita tužiteljica znade da je nešto plaćala no, nije sigurna da li je to odvojeno plaćeno ili je uzeto iz iznosa kredita međutim, CC ni u odnosu na ovo nije objasnila što ta naknada pokriva, zašto se plaća, a tužiteljica jedino bila svjesna da će joj se uzeti što treba da bi se kredit odobrio.

23. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane u dokaznom postupku kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, a ista u potpunosti potvrdila utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena kao trgovac nije korisnika kredita kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke, imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je očito i pravni prednik tužiteljice bio uvjeren da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke istoga nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. Čak što više u konkretnom slučaju tužiteljicu se uvjeravalo da je kredit u CHF bolja opcija jer je ovim kreditom zatvarala sa istom bankom sklopljeni ugovor u valuti EUR što svakako ni jedna razumna osoba ne bi učinila da je imalo sumnjala da to ne bi bilo povoljnije i manje rizično od već zaključenog ugovora.

24. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka broj I. Ugovora o kreditu proizlazi, da se tužiteljica kao potrošača nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da korisnik kredita prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka broj I. ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

25. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora, što je potvrdio i sam tužitelj za konkretni primjer. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

26. Ovaj sud smatra da ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 11. Ugovora su koncipirane nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu i nejasnu korištenu terminologiju, te neodređen poziv na Odluku o kamatnim stopama kreditora, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo pa je primijenjenim odredbama, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

27. Nastavno navedenom, dio odredaba čl. 11. predmetnog Ugovora protivni su i načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza (čl. 4. ZOO/05) pa stoga, takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

28. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi čl. 11. Ugovora pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

29. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl. 99. i 100. ZZP/07).

30. Ovaj sud zaključuje da te odredbe za prosječnog potrošača nije razumljiva jer nije jasno temeljem kojih parametara i koje su to metode izračuna tih parametara temeljem kojih će banka mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a poziv na promjenu tržišnih uvjeta nisu jasni kriteriji da bi se uopće moglo izračunati bilo kakva eventualna promjena u odnosu na kamatu. Osim toga, način i obračun kamata vezan je za akte tuženika, radi se o dokumentima koji su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima koje imaju ekonomsku naobrazbu.

31. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, jer se u Ugovoru ne navode objektivni kriteriji kako bi se moglo provjeriti da li postoje opravdani razlozi za promjenu kamatne stope i što ta promjena metode u konačnici za promjenu kamatne stope znači. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

32. U ovom konkretnom slučaju tužena je u ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,20%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu joj bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

33. Mišljenje suda da je tužena prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu prednika tužiteljice kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i na taj način maksimalno odgovorno pristupiti korisniku kredita kao potrošaču s obzirom da je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača zasigurno, superiorno. Iz sadržaja osporenih odredbi u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu jasno proizlazi da banka nije ozbiljno informirala o smislu i sadržaju te odredbe niti je skrenula pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem trajanju kredita, a što je sve bilo predmet raspravljanja u parnici po kolektivnoj tužbi za sve tužene banke u spornom razdoblju koje su se zadovoljile nedorečenim i nerazumljivim informacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

34. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako su prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora ništetne da su ugovorne odredbi iz čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništave, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

35. Nadalje, ocjenjujući ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

36. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

37. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

38. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

39. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

40. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i 10. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

41. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

42. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

43. Pored odbijenog tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, sud je ocijenio da tužiteljica ima pravni interes da se utvrdi ništetnost pobijanih odredbi Ugovora po tome osnovu, to je u tom dijelu zahtjev usvojen imajući u vidu prethodna utvrđenja za konkretni slučaj, koja u bitnome ne odstupaju od onih utvrđenih u kolektivnom sporu, a takva deklaratorna presuda je osnov za isplatu naknade u odnosu na koju je u konkretnom slučaju nastupila zastara.

44. Kako je ranije već navedeno, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa uz ugovor, izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

44.1. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično, potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe s pravom Europske unije. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

44.2. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podignuo kredit 2005. godine, kao prednik tužiteljice, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podignuo u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredita (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

45. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

45.1. Prethodno već citiranom odredbom čl. 81. ZZP/03 ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Sve naprijed rečeno u odnosu na utvrđenu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF vrijedi i za ugovornu odredbu o naplati naknade za troškove obrade kreditnog zahtjeva koja obveza nesporno je bila poznata tužiteljici, međutim ista nije shvatila kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti mu je pojašnjena opravdanost ugovorene visine te naknade. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njen sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

45.2. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

45.3. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

45.4. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

45.5. Prema tužiteljičinom iskazu proizlazi da izuzev što je znala za tu obvezu, nije joj pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada znači, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita.

45.6. Sukladno odredbi čl. 142. ZOO/91 (čl. 295. ZOO/05) kako je i naprijed već istaknuto, sud cijeni predmetni Ugovor o kreditu, ugovorom sa standardnim stipulacijama kako sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, ovdje konkretno tzv. ulazne naknade, vrijede odredbe općih akata banke, te se stoga korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke odnosno u skladu s izmijenjenim propisima, a potpisom ugovora potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke. Tek se odredbom čl. 295. ZOO-a koji je stupio na snagu 2005. godine uređuje pojam općih uvjeta ugovora definirajući ih kao ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovora strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalno (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a njima se dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

45.7. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos. Dakle, ona je potpuno neodređena u ugovoru.

45.8. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 5. st. 3. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP- a ništene.

46. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe i to onih koje je sud utvrdio ništetnima ovom presudom (točka I. i III. izreke), pristupilo se odlučivanju o kondemnatornim zahtjevima (točka II., IV. i V. izreke).

47. Radi utvrđenja da li je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK, utvrđenja da li je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i da li je konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti uvažavajući efekte provedene konverzije, kao i radi utvrđivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

48. S obzirom na tužiteljičin zahtjev imenovanom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. naložen je zadatak da izračuna razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita uz prikaz i negativnih tečajnih razlika, te neto potraživanje, odnosno prikaz koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike do provedene konverzije. Utvrdi je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljičina obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi na način: da utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. godine i u kojem iznosu; da izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO čl.171. - Red uračunavanja i čl. 172. - Uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30. rujna 2015. godine obračunata i zakonska zatezna kamata te utvrdi iznos (visinu) plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te kada je navedena naknada podmirena.

48.1. Vještak je postupajući po naloženom zadatku suda dostavio zatraženi izračun u pisanom nalazu od 05. veljače 2025. godine (list 307-327) i utvrdio:

- da je tužena provela konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK (NN 102/15) s danom 12. veljače 2016. godine, a ne 30. rujna 2015. godine, te je obračun izrađen sa danom 12. veljače 2016. godine;

- da je tužiteljica pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.750500 HRK za 1 CHF) na ime tečajnih razlika u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 5.443,61eura (prikazano u tablici 5. nalaza vještaka - list 318);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do prijevremene otplate tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.750500 HRK za 1 CHF), iznosi 252,28 eura (kako je prikazano u tablici 6 nalaza vještaka - list 319);

- da neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 5.191,30 eura (kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka - list 319-320);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 12. veljače 2016. godine iznosi 2.221,24 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 8 nalaza vještaka (list 321);

- da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.181,83 eura na dan 12. veljače 2016. godine (list 322);

- da je u rekapitulaciji prema varijanti A (samo više plaćeno) iz naloženog zadatka suda nakon uzetih u obzir iznosa utvrđene preplate po osnovi valute u iznosu od 5.443,61 eura i nakon uračunavanja svih efekata konverzije, uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice od 2.221,24 eura i utvrđene preplate u konverziji iznosa od 1.181,83 eura, preostalo ukupno potraživanje sa danom 12.veljače 2016. godine iznosi 6.483,01 eura od čega iznos od 5.443,61 eura preplate po valuti na koje teku pripadajuće zakonske kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate i 1.039,40 eura preostale razlike glavnice na koje teku pripadajuće zakonske kamate od 13. veljače 2016. godine do isplate (prikazano u tablici 9A nalaza vještaka - list 323);

- da je u rekapitulaciji prema varijanti B (više i manje plaćeno) nakon uzetih u obzir iznosa neto preplate nakon prijeboja od 5.191,38 eura kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije uključujući razliku glavnice u iznosu od 2.221,24 eura i priznate preplate u konverziji u iznosu od 1.181,83 eura, preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 12. veljače 2016. godine iznosi 6.230,78 eura od čega iznos od 5.191,38 eura preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja do isplate i iznos od 1.039,40 eura preostale razlike glavnice na koje teku pripadajuće zakonske kamate od 13. veljače 2016. godine do isplate;

- da su u obzir uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznosi koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valute i valutne klauzule u CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba s kreditom podignutim s valutnom klauzulom u EUR, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom za kakvo bi obeštećenje tužena dugovala iznose sukladno rekapitulaciji;

- da je tužena na ime naknade za obradu kredita na dan 10. ožujka 2006. godine naplatila od tužiteljice iznos od 182,06 eura.

49. Podneskom od 22. travnja 2025. godine (list 346-350) tužena se očituje na nalaz vještaka ukazujući da prema obračunu koji je banka sačinila postoji odstupanje u odnosu na obračun vještaka pa je tako na ime tečajnih razlika s uključenim pozitivnim i negativnim razlikama tužena dobila iznos od 5.191,61 eura (prema obračunu vještaka 5.191,38 eura) od čega na ime pozitivnih razlika iznos od 5.443,22 eura (prema obračunu vještaka 5.443,61 eura), a negativne razlike iznose 251,61 eura (prema obračunu vještaka 252,28 eura). Nadalje, da je iznos preplate priznat u konverziji iznos 1.181,83 eura i da naprijed obračunatu preplatu na ime tečajnih razlika treba umanjiti za iznos preplate priznate u konverziji kredita. U daljnjem slijedu navoda tužene u bitnome se ponavljaju pravni stavovi iste glede konvertiranih kredita i s tim u svezi da u slučaju konverzije ugovora koja je učinjena sukladno pravilima ZID ZPK, korisnici kredita ne bi više mogli ostvarivati povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF, a sve pozivom na stajalište VS RH iz odluke I1/2019 od 04. ožujka 2020. godine.

50. Podneskom od 16. siječnja 2026. godine (list 414-429) tužiteljica se očituje na pisani nalaz vještaka prihvaćajući istog u cijelosti kao stručno i u skladu s pravilima struke, te dokumentacije u spisu i kao takav financijski utemeljen, pa sukladno istome usklađuje tužbeni zahtjev prema obračunu iz rekapitulacije varijante A mišljenja vještaka (sadržajno kao u točkama II., IV. i V. izreke ove presude) uz korekciju iznosa iz točke V. tužbe na raspravnom zapisniku od 27. siječnja 2026. godine kao greške u pisanju. Nastavno uređenim kondemnatornim zahtjevima iz tužbe, a vezano za konverziju kredita tužiteljica opetovano ističe i druge stavove Vrhovnog suda RH kao i u odluci Rev-1096/2022-2 od 08. studenoga 2022. godine gdje se izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka, tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Nadalje, opetovano se poziva na već prethodno navedene odluke Europskog suda u predmetima broj C-118/17, C-260/18, C-452/18, a kojima u bitnome ističe potvrdu da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takav pristanak odriče. Potpisivanjem Dodatka tužiteljica da se nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a u svakom slučaju Dodatkom se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim.

51. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 431-432) kada je vještak pojasnio obračun tužene iz podneska od 22. travnja 2025. godine, i s tim u svezi razlike koje su nastale kako tužena primjenjuje e tečaj na dan dospijeća, dok je ugovoreni kao i realizirani tečaj bio onaj koji se primjenjivao na dan dospijeća ali ukoliko se kasnilo s plaćanjem, na dan kada je uplata izvršena, zbog čega su i nastale razlike iako neznatne. U tom kontekstu valja istaći iz pisanog nalaza vještaka dio gdje analizira efekte provedene konverzije koje je uzeo u obzir u svome obračunu pa ističe, da je razlika glavnice u iznosu 2.221,24 eura veća od priznate preplate u konverziji koja iznosi 1.181,83 eura, koji iznos je prebijen od razlike glavnice, pa je nakon toga ostala razlika nakon zatvaranja pretplate u utuženom iznosu 1.139,40 eura (list 322-323).

51.1. U odnosu na podnesak tužiteljice od 16. siječnja 2026. godine vještak potvrđuje da je točku II. tužbe tužiteljica uskladila prema pregledu pozitivnih tečajnih razlika iz tablice 5. njegova nalaza, u ukupnom iznosu od 5.443,61 eura, prateći upravo slijed pretplata iz te tabele od 1.-1,26 eura, do zadnjega - 76,87 eura. Nadalje, u odnosu na točku IV. tužbenog zahtjeva, potvrđeno je da je je riječ o tražbini naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 182,06 eura koji iznos je u svome nalazu potvrdio u završnom mišljenju točke 9. i poglavlje 4. Konačno u točki V. tužbenog zahtjeva potvrđuje se da je tužiteljica ustala tražbinom razlike nedospjele glavnice koju je korigirala na zapisnik jer je omaškom naveden iznos od 2.149,46 eura, a prihvaćajući nalaz vještaka, tražbina na ime razlike nedospjele glavnice nakon izvršenog prijeboja iznosi 1.039,40 eura što proizlazi iz tablice 9A nalaza vještaka, odnosno ponovljeno u zaključnom mišljenju točke 6. - rekapitulacija, varijante A gdje je uključen prijeboj priznate preplate u konverziji.

52. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz vještaka kao i usmeno izlaganje jer je dano na jasan i određen način, to ne nalazi razloga za sumnju u točnost i stručnost istoga, a primjedbe tužene iz pisanog podneska vještak valjano obrazložio, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud ne dovodeći u pitanje stručnost obračuna.

53. Slijedom navedenog sud je odlučio usvojiti kondemnatorne zahtjeve tužiteljice iz točke II. i V. tužbenog zahtjeva kakvi iznosi proizlaze iz nalaza vještaka, a što je u konačnosti pokazalo da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ima pravo ostvariti punu zaštitu. Nadalje, usvojen je i zahtjev isplate iznosa po osnovi naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade u iznosu od 182,06 eura kakav tužiteljica i potražuje, a sud dosudio u točki IV. izreke primjenom odredbe čl. 323. i čl. 1111. ZOO.

54. Po pitanju prigovora radi prijeboja - manje plaćenih iznosa s osnove tečaja (kada je tečaj CFH bio niži od početnog) istoga je tužena istakla u podnesku od 25. ožujka 2024. godine (list 230-231). Međutim nakon toga po dostavljenom nalazu vještaka ovaj se prigovor više ne ističe niti se usklađuje sa dobivenim izračunom vještaka na koji tužena izuzev u neznatnim razlikama obračuna nije imala primjedbi.

54.1. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO koji propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi suugovaratelj zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora, na što upućuje i sudska praksa sadržana u presudi ŽS u Varaždinu posl.br. Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021. godine. Stoga ovaj sud ovaj prigovor cijeni neosnovanim, a u svakom slučaju u pravu je tužiteljica kada tvrdi da u slučaju osnovanosti za njega je nastupila zastara, primijenivši rok od 5 godina.

55. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

56. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

57. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

58. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

59. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

60. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tužene nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate kad je tužitelju zapravo i nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

61. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.687,50 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav tužbe od (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na ročišta od: 27. veljače 2024. godine, 27. ožujka 2024. godine i 27. siječnja 2026. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) te za sastav dva obrazložena podneska od 15. veljače 2024. godine i 16. siječnja 2026. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) te za sastav podneska od 12. veljače 2024. godine (50,00 eura), uz trošak pristupa na ročište za objavu presude (50 bodova-100,00 eura), pripadajući iznos PDV-a od 337,50 eura (25% od 1.350,00 eura) i trošak vještačenja 691,50 eura.

62. Sud je priznao sve nastale troškove kao potrebne za vođenje ove parnice, te je iste u cijelosti dosudio kao u točki VI. izreke ove presude, a primjenom odredbe čl. 154. i 155. ZPP i primjenjivih Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54).

U Rovinju, 13. ožujka 2026. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.