REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3758/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Josipu Krstuloviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po pun. Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. siječnja 2026. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 13. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu broj 371337 od dana 10.10.201. godine, a koja glasi:

„Administrativna naknada: 1.00 % (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. Ovu naknadu Korisnik kredita mora podmiriti prije isplate kredita.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 416,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 5.svibnja 2022.godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 553,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 5.svibnja 2022.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba protiv tadašnjeg tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d. Zagreb, u kojoj se navodi da je tužitelj kod prednika tog tuženika VOLKSBANK d.d., odnosno kod njegove poslovne jedinice u [adresa], dana 10.10.2011. godine u Splitu, sklopio Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 eura, broj Ugovora: 371337. Predmetni spor da je nastao u vezi djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Splitu, pa da je za ovaj spor sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku, nadležan i naslovni sud, na čijem se području poslovna jedinica tuženika i nalazi. Navedeni kredit tužitelj da je zatvorio i saldirao. Međutim, tuženik da je temeljem članka 5.1. Ugovora od tužitelja prilikom isplate kredita naplatio ulaznu naknadu, kao administrativnu naknadu u visini od 1,00 % jednokratno na ukupni iznos kredita, te da je od tužitelja dana 19.10.2011. godine naplaćen iznos od 3.135,45 Kuna. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima da je propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok se u zakonu nigdje ne spominje ulazna naknada za kredit. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj se poziva na i odredbu čl. 3., stavak 1., Direktive 93/13/EEZ od dana 5. travnja 1993. godine, po kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, da je jasno da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora između tužitelja i tuženika u pogledu ulazne naknade za jednokratnu administrativnu naknadu u iznosu od 1.00 %. Stoga da je jasno da su i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje ugovaraju ulaznu naknadu za jednokratne troškove obrade kredita ništave. Zbog svega navedenog tuženik da je neosnovano stekao iznos od ukupno 3.135,45 Kune, a koji iznos je tužitelj uplatio tuženiku kao jednokratni trošak obrade kredita. Tužitelj traži da sud donese presudu i prihvati njegov zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu broj 371337 od dana 10.10.201. godine, a koja glasi:

„Administrativna naknada: 1.00 % (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.

Ovu naknadu Korisnik kredita mora podmiriti prije isplate kredita.

II.Nalaže se tuženiku SBERBANK d.d. – u sanaciji, Zagreb, Varšavska 9, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.135,45 kuna, zajedno sa važedom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 19.10.2011. godine, pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe." Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesno nadležnosti Općinskog suda u Splitu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, ovaj prigovor tuženik iscrpno obrazlaže. Nadalje, navodi da se u cijelosti protivi potraživanju tužitelja, ističe prigovor zastare i navodi da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tuženik ističe da je tužitelj tužbu podnio tek 4.5.2022.godine, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., da je ovaj prigovor zastare osnovan. Ukoliko bi se radilo o stjecanju bez osnove, zastarni rok od 5 godina da bi tekao od dana sklapanja ništavog pravnog posla, da je takvo stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Revx 183/2011, u kojoj je zauzet stav da je kod zahtjeva za zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Nadalje, utvrđenja iz Parnice Potrošač da se ne mogu primijeniti na konkretan predmet, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom da se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Tuženik se protivi i visini zahtjeva kao proizvoljno određenog od strane samo tužitelja.

3. U svom podnesku nakon odgovora tuženika na tužbu, tužitelj navodi da je na sjednici Građanskog odjela VSRH-a, održanoj dana 30.01.2020. godine, VSRH zauzeo pravno stajalište kojim je potvrdio stav iz predmeta Rev-x 999/2012-3; dakle, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomodnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, da u ovom slučaju nema zastare potraživanja. Tužitelj se nadalje poziva na čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 45/97 i 79/07) koji propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navodi da je jasno da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovora između tužitelja i tuženika u pogledu ulaznih naknada kao jednokratnih troškova prilikom prvog korištenja kredita, pa da je jasno da su i odredbe predmetnih Ugovora o kreditu koje ugovaraju ulazne naknade kao jednokratni trošak prilikom prvog korištenja kredita, ništavne.

4. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom ugovora o kreditu br 371337 zaključenog između prednika tuženika i tužitelja dana 10.listopada 2011.godine sa svim prilozima tom ugovoru te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Pregledom Ugovora o kreditu broj 371337 kojeg za zaključili prednik tuženika kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 10.listopada 2011.godine, tužitelju je isplaćen iznos od 60.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ovaj pravni posao zaključen na rok otplate od 180 mjeseci, tužitelj navodi da je on ovaj kredit saldirao odnosno otplatio do dana podnošenja tužbe. U ovom slučaju radi se o tzv. ulaznoj naknadi, odredbom čl.5.1. utanačeno je da administrativna naknada iznosi 1,00 % jednokratno na iznos odobrenog kredita, ovu naknadu korisnik kredita da mora podmiriti prije isplate kredita. Dakle, ukoliko je iznos odobrenog kredita 60.000,00 eura, onda je ova administrativna naknada u iznosu od 600,00 eura, što po fiksnom tečaju konverzije daje iznos od 4.520,70 kuna, a tužitelj u tužbi navodi da je od njega dana 19.listopada 2011.godine naplaćen iznos od 3.135,45 kuna, dakle, manji iznos. Sporno je među strankama radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi, te je li prigovor zastare osnovan.

8. Dana 22.travnja 2024.godine donesena je prvostupanjska odluka kojom je odlučeno kao u tč.I. izreke ove presude; nadalje, obvezan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 416,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 5.svibnja 2022.godine do isplate; dok je za više zatražene zakonske zatezne kamate od 19.listopada 2011.godine do 5.svibnja 2022.godine zahtjev tužitelja odbijen. Nadalje, sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, obvezao je tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak.

9. Protiv ove odluke tuženik je podnio žalbu, dana 10.srpnja 2025.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Sisku broj Gž-690/24 kojim je ukinuta prvostupanjska presuda u tč.I. izreke, u tč.II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 416,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 5.svibnja 2022.godine pa do isplate, predmet je vraćen ovom sudu na ponovni postupak. Ujedno je ukinuto rješenje u tč.II. izreke (parnični trošak), te je i u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi se da je tuženikova žalba osnovana, da prvostupanjski sud donoseći odluku, nije vodio računa da je u trenutku zaključenja glavne rasprave i donošenja odluke raniji tuženik NOVA HRVATSKA BANKA d.d. Zagreb prestao postojati kao pravna osoba, slijedom čega da je u trenutku zaključenja glavne rasprave i donošenja odluke sudjelovala pravna osoba koja ne može biti stranke u postupku, a ujedno da prvostupanjski sud nije ispitao ima li punomoćnik koji je zastupao tuženika u tom trenutku, ovlaštenje za zastupanje. Nadalje, uvidom u registar i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt- 23/25801-2 od 3.srpnja 2023.godine, da je utvrđeno kako je NOVA HRVATSKA BANKA d.d.Zagreb, pripojena društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb.

10. Nakon donošenja ukidnog drugostupanjskog rješenja, dana 19.kolovoza 2025.godine doneseno je rješenje ovog suda kojim se utvrđuje prekid postupka jer je tuženik NOVA HRVATSKA BANKA d.d. Zagreb kao pravna osoba prestao postojati. Rješenjem ovog suda od 8.rujna 2025.godine pozvan je sadašnji tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, preuzeti ovaj postupak, nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari. Dakle, raniji tuženik pripojen je sadašnjem tuženiku pa je sada pasivna legitimacija nesporna, zam.pun.tuženika je izjavio da sada u ovom postupku nije sporna pasivna legitimacija HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. Zagreb.

11. Dakle, temeljem svih izvedenih dokaza, valja ponoviti obrazloženje ranije prvostupanjske odluke, jer temeljem svih izvedenih dokaza, ovaj sud zauzima isti stav kao kod ranije prvostupanjske odluke.

12. Tužitelj, po struci ekonomist, u svom iskazu navodi da je podigao kredit kod tadašnje Volksbank d.d., sada Nova hrvatska banka, to da je bilo 2011. godine i da je imao potrebu podizanja nenamjenskog kredita, supruga da mu je bila sudužnik u ovom pravnom poslu i da Volksbank nije bila njegova matična banka, da je malo pogledao i raspitao se vezano za kredite kod banaka, ta banka da je tada davala kredite, ovakve, da je došao tamo i da je bio od strane službenika informiran o osnovnim stvarima, da je znao da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, ali tzv. ulazna naknada za obradu kredita da mu nije spominjana i da nije o tome informiran. Navodi da nije o tome niti vodio računa niti za to znao, sadržaj i tekst ugovora da je pročitao onako letimično, da nije uopće znao za tu ulaznu naknadu, da ne zna kako je plaćena, kada, uglavnom, sada kada su se počele događati ove situacije po pitanju kredita da je pogledao svoj ugovor i vidio da je i on imao tu naknadu. Stvarno da se ne može sjetiti drugih okolnosti slučaja, da je podnio ovu tužbu i navodi da je to sve što može iskazati. Ta ulazna naknada da bi navodno bili neki troškovi banke za obradu kredita, sada da se o tome čulo više, a u to vrijeme da nije to znao niti vodio računa o tome. Iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, životan, prema stavu ovog suda, u skladu je sa općepoznatim okolnostima i ostalim izvedenim dokazima.

13. Vezano za presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. , istom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), te kao takav ne veže sud u ovom postupku, po tužbi ovog tužitelja protiv tuženika, vezano za kredit u eurima. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, za ponoviti je, ne i u ovom postupku. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14. Nadalje, što se tiče stavova i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, u tim odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak banke nisu pridržavale načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da te banke nisu vodile računa o interesima korisnika kredita i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, da su banke, kao financijske ustanove, mogle i po redovnom tijeku stvari morale znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je banka takve informacije uskratio korisnicima kredita, radi čega su korisnici kredita bili onemogućeni procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Niti ova odluka ne obvezuje sud u ovom postupku, vezano za tzv. eurski kredit, ali je bitan zauzeti stav i argumentacija vezano za postupanje banaka.

15. Dakle, presuđenje po pitanju kredita sa valutnom klauzulom u CHF, vezano za promjenjivu kamatnu stopu i tu valutnu klauzulu u CHF je jasno, a iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/2023 od 13.veljače 2024.godine proizlazi da je taj sud zauzeo stav, vezano za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi. U obrazloženju te odluke navodi se da se ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Navodi se da iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Navodi se da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati te da se može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Nadalje, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorena naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16. Prema stavu ovog suda, iako se kolektivna presuda (krediti u CHF) ne primjenjuje na kunske i eurske kredite, argumenti iz tih presuda i pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, istovjetni su i za kunske i eurske kredite, što se tiče ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, ova odredba je jednako nepoštena i uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima potrošača i banke i kod kredita sa valutnom klauzulom u CHF i ostalih vrsta kredita, pa tako i predmetnog. Navedeni kredit sa valutnom klauzulom u eurima izjednačen je u pogledu pravnog stava suda sa kreditima vezanim za valutu CHF, a u pogledu ništetnosti tzv. ulazne naknade, jer o tome tužitelj nije mogao pregovarati, jer tuženik nije obrazložio i dokazao koje je to troškove imao koji bi opravdavali ugovaranje iste u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita, jer bi tužitelj kao potrošač bio u nemogućnosti ostvariti kredit, kod bilo koje banke i jer je tuženik koristio svoj položaj u odnosu na potrošača uvjetujući dobivanje kredita plaćanjem ovog nameta, nedokazanog i neobrazloženog, bez okolnosti da tužitelju predoči svoje troškove i bez mogućnosti da tužitelj traži plaćanje samo nastalih troškova. Svakako, cijena kredita za potrošača pa tako i za tužitelja, u svakom kreditu je upravo kamata, kamate su značajne, posebno su takve bile kod ovih eurskih kredita, veće od onih vezanih za valutu CHF, pa je svakako, u ovom slučaju dodatni namet u vidu ulazne naknade, zaista nepoštena odredba ovog pravnog posla, bez obzira što se radi o eurskom kreditu, a ne onom u valuti CHF, vezano za kolektivni spor. U slučaju da bi bio drugačiji stav ovog suda, to bi dovelo do neravnopravnosti građana, a ulazna naknada i njen status je isti kod svih kredita, po pitanju okolnosti da se radi o ništetnoj odredbi. Dakle, prema stavu ovog suda, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja i odlučiti kao u tč.I. izreke ove presude, a vezano za navedeno tuženik je u obvezi vratiti tužitelju plaćenu ulaznu naknadu, vezano za stjecanje bez osnove. S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, koji se tiče dijela o ulaznoj naknadi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je od tužitelja primio na ime tzv. ulazne naknade, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta naknada naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

17. Dakle, odobreni iznos kredita tužitelju bio je 60.000,00 CHF, prema ništetnoj odredbi o ulaznoj naknadi, ista bi iznosila 1% ovog iznosa odnosno 600,00 eura, tužitelj traži vraćanje manjeg iznosa, traži iznos od 3.135,45 kuna odnosno sada 416,15 eura, ovaj iznos valjalo je tužitelju dosuditi i obvezati tuženika da mu ovaj iznos isplati, u ovom slučaju tužitelj je dokazao da mu pripada zatraženi iznos i nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze na okolnost visine zahtjeva.

18. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, za navesti je da je točan navod tužitelja da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, u ovom slučaju ne radi se zastarnim rokovima vezano za kolektivni spor (krediti u valuti CHF), nego valja primijeniti stav Građanskog odjela VSRH-a, sa sjednice održane dana 30.01.2020. godine, dakle, VSRH je zauzeo pravno stajalište kojim je potvrdio stav iz predmeta Rev-x 999/2012-3; dakle, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U ovom slučaju ništetnost predmetne odredbe utvrđena je tek ovom presudom, pa prigovor zastare nije osnovan.

19. Tužitelj je ranije u tužbi zatražio i zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu i to od dana 19.listopada 2011.godine do isplate, međutim, sud je bio stava da tužitelju kamate pripadaju na glavnicu tek od dana podnošenja ove tužbe, a ne stjecanja na strani tuženika, vezano za odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tuženik je nepošten postao tek podnošenjem ove tužbe odnosno zahtjeva, kredit je uredno otplaćen od strane tužitelja, tužitelj kao potrošač svoj stav o nepoštenosti predmetne odredbe artikulirao je kroz ovu tužbu, a očito tek tada i osvijestio nakon uspjeha potrošača sa kreditima u CHF, dakle, prije toga ni sam tužitelj nije bio stava da se radilo o nepoštenoj odredbi, kao ni tuženik, a kako je odbijen prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer je tek ovom presudom predmetna odredba utvrđena ništetnom, sud je stava da bi do nove neravnoteže u pravima stranaka, ovaj put na štetu tuženika, došlo nalaganjem tuženiku da plati tužitelju zakonske zatezne kamate od zaključenja pravnog posla, odnosno stjecanja, dakle, od 2011.godine pa nadalje do isplate, tek podnošenjem ove tužbe odnosno zahtjeva tužitelja tuženik postaje nesavjestan stjecatelj, jer je tek sada odlučeno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Dakle, benefit tužitelja po pitanju početka tijeka zastarnog roka ne može se dodatno honorirati u korist tužitelja time da tuženik na ono što treba vratiti po pitanju ulazne kamate plati i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja do isplate, sud je stava da je tuženik nesavjestan postao podnošenjem tužbe pa da tužitelju kamate tek od dana podnošenja tužbe pripadaju na dosuđenu glavnicu.

20. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR; zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 100,00 EUR; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 26,54 EUR i sudsku pristojbu presude u iznosu od 26,54 EUR, što ukupno zbrojeno daje iznos od 553,08 EUR, ovaj iznos tuženik je obvezan isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, a tužitelj nije sukladno odredbi čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018 i 51/2023) oslobođen plaćanja pristojbi jer se ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, iako tužitelj ima status potrošača. Dakle, tužitelj je u obvezi platiti pristojbe, a sud je tuženika obvezao da mu ovaj trošak naknadi. Preostali zatraženi trošak nije priznat tužitelju jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Splitu, 13. ožujka 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika