Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-34/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužiteljice UA (Oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], U 7, zastupane po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku u Bjelovaru J. Jelačića 8, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE, dioničko društvo (Oib: 87939104217) iz Zagreba, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, M. A. Reljkovića 4, radi isplate, nakon zaključenja glavne javne rasprave 25. veljače 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva 4, Oib: 87939104217, da tužiteljici UA iz [adresa], Oib: [osobni identifikacijski broj] plati ukupan novčani iznos od 13.604,58 EUR – a (slovima: trinaest-tisuća-šest-stotina-četiri-eura-pedeset-osam-euro-centi) na ime višeplaćenog s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF), nepodmirene zakonske zatezne kamate i razlike u glavnicama po provedenoj konverziji, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 345,99 EUR / 2.606,85 kuna uvećane za zatezne kamate koje teku od 30. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.425,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 13. ožujka 2026. kao dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznos od 2.425,00 EUR i zatraženog iznosa od 2.550,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. 28. rujna 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 312285 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama za iznos od 83.415,00 CHF, da su relativno brzo nakon zaključenja ugovora tužiteljici značajno porasle mjesečne rate kredita zbog naglog porasta tečaja valute CHF te uz promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, da je tužiteljica 29. siječnja 2016. s prednikom tuženika SBERBANK d.d. zaključila Aneks br. 2 Ugovora o kreditu broj 312285 kojim je regulirana konverzija predmetnog kredita, da je prilikom realizacije kreditnog aranžmana tužiteljici od strane djelatnika banke prednika tuženika prezentiran i ponuđen kreditni aranžman sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, da joj je prezentirano da u slučaju odluke na takav kreditni aranžman ima sigurno manju mjesečnu ratu u odnosu na druge valute, da je kod predmetnog kreditnog aranžmana kamatna stopa najpovoljnija, kao i da je valuta švicarski franak sigurna i bez opasnosti od bilo kakvih značajnih poremećaja odnosno promjena, da rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak CHF tužiteljici nisu bili podrobnije objašnjeni, a ona nije imala prethodno znanje potrebno za razumijevanje ugovornih odredbi koje se tiču valutne klauzule u CHF, u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je glavnica predmetnog kredita vezana uz valutu CHF, poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., da je donošenjem presude broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nedvojbeno utvrđeno kako je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamate stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je, između ostalog, i takva odredba nepoštena, odnosno posljedično ništetna, da tužiteljica unatoč činjenici da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ima pravo na povrat svega više plaćenog s osnove nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, to tim više što u trenutku provođenja postupka konverzije valutna klauzula ni nije bila utvrđena kao nepoštena, odnosno ništetna te konverzija ni nije polazila od pretpostavke ništetnosti valutne klauzule u valuti švicarski franak (CHF), što se lako može utvrditi provođenjem knjigovodstveno – financijskog vještačenja, slijedom čega predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika, da je društvo NOVA HRVATSKA BANKA d.d.. pripojena društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt- 23/25802 od 3. srpnja 2023., čime je potonje dioničko društvo postalo slijednik tuženika, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u bitnome ističući da je potraživanje tužiteljice u zastari jer je presuda iz Parnice Potrošač postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa je tužiteljica tužbu morala podnijeti do 14. lipnja 2023. ako se tužiteljičina tražbina kvalificira kao tražbina radi povrata stečenog bez osnove, da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužiteljica, kao potrošač, izjednačena s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno postignuta je svrha koju je zakonodavac navedenim zakonom namjeravao postići, da stoga tužiteljica nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka te bi tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, već da je u svakom pojedinom sporu potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima se temelji presuda VTS RH, da sve kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; da sve kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP), da metoda kojom tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana, ističe prigovor radi prijeboja s obzirom da je tuženik u korist tužiteljice već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica bila dva puta namirena za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi. Posljedično predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

3. Županijski sud u Bjelovaru je rješenjem broj 31 Su-409/2023-2 od 2. siječnja 2024. odredio Općinski sud u Virovitici kao drugi stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu.

4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 312285 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koja su upisane u zemljišnim knjigama od 28. rujna 2007. (stranice 8- 18), u Aneks br. 2. Ugovora o kreditu broj 312285 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koja su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 29. siječnja 2016. (stranice19- 24), u Prometnu karticu po kreditu broj 312285 na ime UA (stranice 25- 38), u Informativni otplatni plan po kreditu (stranice 39-46), pročitan je raspravni zapisnik od 29. listopada 2024. (stranice 125-127), izvršen je uvid u Izračun konverzija kredita broj 312285 na dan 30. rujna 2015. (stranica 141), u Otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR (stranice 143-149), u Nalaz i mišljenje vještaka LIDER PREMIUM d.o.o. iz [adresa] od 16. lipnja 2025. (stranice 162-195), u Odgovor vještaka na podnesak tužitelja od 26. rujna 2025. (stranice 208-211), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Svi dokazi cijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19; 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP-a)

6. Tužiteljica je podneskom 30. prosinca 2025. postavila tužbeni zahtjev prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja.

7. Nesporno je da je tužiteljica s prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. 28. rujna 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 312285 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koja su upisane u zemljišnim knjigama za iznos od 83.415,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, uz rok vraćanja kredita od 25 godina i ugovorenu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, koja je promjenjiva, kao i to da je trgovačko društvo DEBEO d.o.o. iz Zagreba bilo založni dužnik u predmetnom Ugovoru.

8. Nesporno je da je tužiteljica sa Sberbank d.d. 29. siječnja 2016. zaključila Aneks br. 2. Ugovora o kreditu broj 312285 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koja su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. Nije sporno, a proizlazi iz podataka Sudskog registra dostupnih na Internetu, da je Sberbank d.d. pravni slijednik VOLKSBANK d.d. Nadalje, da je u ožujku 2022. Sberbank d.d. postala Nova hrvatska banka d.d., a Nova hrvatska banka d.d. je u srpnju 2023. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d.

9. Sporno je, jesu li nepoštene, a samim tim i ništetne, odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, odnosno vezanju glavnice uz valutu CHF, postoji li nakon provedene konverzije kredita preplata tužiteljice na ime plaćenih iznosa predniku tuženika temeljem odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kao i to gubi li se provođenjem konverzije kredita pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

10. Kako je već navedeno, tijekom dokaznog postupka sud je odredio financijsko – knjigovodstveno vještačenje po LIDER PREMIUM d.o.o. (Oib: 73857779761), odnosno mr. sc. Sanji Radoš dipl. oec. iz [adresa], pri čemu je vještaku dan nalog da na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu, a po potrebi i dokumentacije koju će pribaviti neposredno od stranaka, sačini izračun eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po srednjem tečaju HNB-a za CHF koji je važio na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na srednji tečaj HNB-a za CHF koji je važio na dan isplate kredita tužiteljici, i to od dana izvršenih uplata tužiteljice do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika iznosa preplaćenih anuiteta kredita obračunatih po ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila na dan izvršenih uplata kreditnih anuiteta u odnosu na visinu stope ugovorene kamate na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na dan isplate kredita tužiteljici, i to od dana izvršenih uplata tužiteljice do dana izvršene konverzije kredita (po mjesecima), eventualnih razlika glavnice u valuti EUR nakon provedene konverzije u odnosu na glavnicu koja bi bila da su se od dana isplate kredita tužiteljici do dana izvršene konverzije primjenjivali početni tečaj CHF koji je važio kao srednji tečaj HNB-a te početno ugovorena kamatna stopa, oboje važeći na dan isplate kredita tužiteljici kao korisniku kredita (po mjesecima), na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, odnosno je li provedenom konverzijom obuhvaćen iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom tj. jesu li prilikom izračuna konverzije uzeti u obzir svi iznosi koje je tužiteljica platila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, postoji li razlika između iznosa koji je tužiteljica platila temeljem tih ništetnih odredbi ugovora kreditu i iznosa koji je tuženik tužiteljici priznao provedenom konverzijom, sve ovo u razdoblju od isplate kredita tužiteljici, odnosno izvršenih uplata tužiteljice do dana izvršene konverzije, da se očituje na okolnost tzv. negativnih razlika, tj. razlika za vrijeme kad je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od početnog, (za razliku u kamati), da sačini izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama.

11. Iz Nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka od 16. lipnja 2025., koji je zaprimljen u sudu 25. lipnja 2025. (stranice 162-195) proizlazi da je tužiteljica tuženoj platila iznos od 53.363,50 kuna (7.082,61 EUR) na ime više uplaćenih tečajnih razlika (zbog promjene tečaja CHF), iznos od 33.346,11 kuna (4.425,79 EUR) na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, da je tužiteljici konverzijom priznata pretplata u iznosu od 2.606,85 kuna pa nisu podmirene zatezne kamate u iznosu od 25.927,52 kuna, odnosno 3.441,16 EUR.

12. Napominje se da je radi sveobuhvatnog uvida u pravni odnos stranaka vještačenjem bila obuhvaćena i preplata na ime ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, no sud istu neće razmatrati jer nije obuhvaćena tužbenim zahtjevom podnesenim sudu 11. lipnja 2023.

13. Po zaprimanju Nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je podneskom od 6. kolovoza 2025. predložio provođenje dopunskog vještačenja na način da sudski vještak jasno prikaže iznos više plaćenog s osnove ništetne odredbe o valuti CHF, da prikaže ukupan iznos zakonske zatezne kamate na više plaćeno s osnove ništetne odredbe o valuti CHF računajući od dana uplate do 30. rujna 2015. kao dana kada je po zakonu provedena konverzija, kao i da prikaže ukupan iznos s osnove tzv. razlike glavnica, da nakon toga od ukupnog iznosa zakonske zatezne kamate na više plaćeno s osnove ništetne odredbe o valuti CHF odbije novčani iznos koji je na ime preplate utvrđen u postupku konverzije, a ako iznos zakonske zatezne kamate nije dostatan da se preostali iznos preplate odbije od tzv. razlike glavnice te da u konačnici prikaže jedan iznos kojeg bi tuženik trebao isplatiti tužiteljici s osnove ništetne odredbe o valuti CHF i jedan iznos s osnove tzv. razlike glavnica. Navedeni prijedlog tužiteljica je podnijela u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev – 1095/2022 – 2 od 8. studenoga 2022., smatrajući da će se tako utvrditi točan iznos za koji nije obeštećena provedenom konverzijom.

14. Tuženik se nije protivio prednjem prijedlogu tužiteljice.

15. Vještakinja Sanja Radoš, mr.sc. iz LIDER PREMIUM d.o.o. je 26. rujna 2025. sačinila Dopunu nalaza i mišljenja u skladu s navedenim prijedlogom tužiteljice te izračunala da konverzijom nisu podmirene zatezne kamate u iznosu od 2.096,24 EUR, više plaćene tečajne razlike u iznosu od 7.082,55 EUR te razlika glavnice u iznosu od 4.425,79 EUR, odnosno ukupno 13.604,58 EUR.

16. Nalaz financijsko - knjigovodstvenog vještaka te Dopunu nalaza i mišljenja ovaj sud u cijelosti prihvaća jer su sačinjeni objektivno, u skladu s pravilima struke i vještine.

17. Kao što je već navedeno, tužiteljica je nakon dopunskog vještačenja, podneskom od 30. prosinca 2025. specificirala tužbeni zahtjev u ovom predmetu.

18. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. između ostalog je utvrđeno da je tuženik 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

19. Da je tužiteljica potrošač, nedvojbeno proizlazi iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da se radi o kreditu za kupnju stana u [adresa] te izjave tužiteljice na ročištu pred ovim sudom (stranice 303-304) da je isti podigla radi kupnje svoje prve nekretnine.

20. Nadalje, člankom 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo, dok iz čl. 3. toč. 2. Direktive proizlazi kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

21. Zbog svega navedenog sud smatra kako se nepoštenim odredbama mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

22. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. s obrazloženjem da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja utvrđenja prihvaća i ovaj sud.

23. Zaključak je suda da se tužiteljica osnovano poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje se odnose i na tuženika. Ovo stoga, što je predmet kolektivne tužbe u tom postupku bila zaštita kolektivnih interesa potrošača kao korisnika kredita, jer su banke sklapale ugovore o kreditima koristeći nedopuštene ili nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutu švicarski franak, uz koju je vezana glavnica, i to stoga što odredbe čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakon o parničnom postupku i odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Na temelju istih propisa je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoja pravna shvaćanja u odlukama broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

24. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07; dalje u tekstu ZZP), i to:

- čl. 96. st. 1 ZZP prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 96. st. 2. ZZP prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- čl. 96. st. 3. ZZP prema kojoj činjenica da se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima;

- čl. 96. st. 4. ZZP prema kojoj ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 99. ZZP prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

25. Dakle, kada trgovac, u ovom slučaju banka, tijekom postupka tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, na što će se sud osvrnuti dalje u obrazloženju ove odluke.

26. Također, tuženik u podnescima tijekom postupka tvrdi da su navodno ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kroz Dodatak / Aneks tog Ugovora kojim je izvršena konverzija zamijenjene drugima s retroaktivnim učinkom, da sporne odredbe više ne egzistiraju, da stoga korisnici kredita koji su prihvatili konverziju kredita i potpisali Dodatak / Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija ne mogu postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati, odnosno nemaju pravni interes za vođenje ovog postupka.

27. Ovaj sud nalazi kako je navedeni pristup tuženika pogrešan. Naime, ZIDZPK, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je navedenim zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZIDZPK).

28. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZIDZPK je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

29. Međutim, po ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

30. Sklapanjem Dodatka / Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju, od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2007. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, vrijedio skoro deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

31. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Navedeno stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

32. Stoga je o okolnostima sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu saslušana tužiteljica.

33. Iz iskaza tužiteljice UA (stranice 303-304) proizlazi da joj je prilikom dolaska u banku radi informiranja o kreditu rečeno da isti može podići isključivo u valuti CHF jer za drugu valutu nema kreditnu sposobnost, da je radi odobravanja kredita morala u banku donijeti 3 obračunske liste plaće, a kada joj je kredit odobren, u banci ju je dočekao unaprijed pripremljen tekst Ugovora o kreditu, da nije imala nikakve mogućnosti pregovarati sa bankom niti o jednoj ugovornoj odredbi, da joj prije sklapanja Ugovora o kreditu niti tijekom potpisivanja istog u banci nisu objašnjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, odnosno koje su to okolnosti na tržištu zbog kojih se kamatna stopa mijenja tijekom perioda otplate kredita, a isto tako niti koji uvjeti na tržištu utječu na promjenu tečaja CHF, da se ne sjeća koliko je točno iznosila rata kredita na početku otplate niti na kraju, izuzev da je rata na kraju bila duplo veća od početne, da je radi solemnizacije predmetnog Ugovora bila i u uredu javnog bilježnika u [adresa], no niti tamo joj ništa dodatno nije pojašnjavano vezano za bilo koju ugovornu odredbu pa tako niti za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da je na konverziju kredita pristala upravo zbog toga što joj je rata kredita bila dvostruko veća nego u početku pa nije mogla plaćati kredit, da je poslije konverzije rata još uvijek bila nešto veća od rate s početka otplate kredita, ali ipak prihvatljivija za plaćanje, da je predmetni Ugovor o kreditu pročitala prije potpisivanja i bilo joj je jasno da bi se rata kredita mogla mijenjati tokom perioda otplate, ali ne toliko.

34. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud nalazi da u konkretnom slučaju stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koje su se odnosile na valutnu klauzulu u CHF.

35. Sud vjeruje tužiteljici kada tvrdi da ju u banci nisu upozorili da može doći do drastične promjene uvjeta kredita po ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, prije svega jer je i sama priznala da se raspitivala o podizanju kredita i u drugim bankama, no najpovoljnije joj je bilo podizanje kredita u tadašnjoj Volksbank jer je tamo imala otvoren račun, pri čemu joj je rečeno da kredit može podići isključivo u valuti CHF jer za drugu valutu nema kreditnu sposobnost.

36. Tužiteljica kao diplomirana inženjerka građevinarstva nije imala dovoljno ekonomskog i financijskog znanja da donese informiranu odluku o prihvatu predmetnog ugovora o kreditu. Njen laički pristup ogleda se u tome što je povjerovala banci kada joj je rečeno da nema kreditnu sposobnost za podizanje kredita u drugoj valuti izuzev CHF te kada je odluku o tome u kojoj banci podići krediti temeljila na činjenici da u Volksbank već ima otvoren račun. Po ocjeni suda, radilo se isključivo o pukoj laičkoj percepciji, a ne o promišljanju utemeljenom na egzaktnim ekonomskim i financijskim parametrima.

37. Upravo zbog toga, sud nalazi da je prednik tuženika u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, tužiteljici ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužiteljica nije mogla utjecati, koristeći činjenicu da tužiteljica nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, da ima povjerenje u tuženika kao banku, kao i činjenicu da joj je novac bio neophodan za kupnju prve nekretnine.

38. Pritom se tuženik kao banka ne može ekskulpirati tvrdnjom da je tužiteljica trebala sama procijeniti odgovara li ugovor njenim potrebama i mogućnostima te da je to nesporno i učinila. Prije svega zbog toga što je evidentno da tužiteljica nije imala dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravna sudionica ugovornog odnosa, a osim toga i jer tuženik nije dokazao da je tužiteljici objasnio sve parametre o kojima je ovisila promjena tečaja valute CHF.

39. Ne može se smatrati da je tužiteljici pojašnjenja ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ako joj na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za nju znači i kakve konkretne posljedice ta odredba, odnosno sama po sebi promjena tečaja može imati na visinu rata kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita. Ovo tim više što tužiteljica u svom iskazu navodi da joj je bilo jasno da bi se rata kredita mogla mijenjati tokom perioda otplate, "ali ne toliko". Dakle, tužiteljici u banci nije objašnjeno koje su to ekonomske i druge okolnosti na tržištu koje dovode do promjene tečaja valute CHF, a poglavito ne koje su to okolnosti koje dovode do tako drastične promjene tečaja da se rata kredita poveća dvostruko.

40. Ne smatra se pojašnjavanjem davanje osnovnih informacija o ugovoru, primjerice o visini kamatne stope, vrsti kamatne stope, je li ista promjenjiva.

41. Ne smatra se pojašnjavanjem, primjerice, slanje informacija poštom niti tvrdnja da su informacije dostupne putem Interneta, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

42. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem niti kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili, da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

43. Upravo takav odnos tuženika prema tužiteljici kao klijentici i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja rate kredita ovisi o tužiteljici / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

44. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, te se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena i na tužiteljicu kao potrošača ne može imati učinak.

45. Utvrđenje da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF (pa i promjenjivoj kamatnoj stopi), ima za posljedicu i pravo potrošača da potražuju povrat onoga što su banci više platili na temelju ništetnih odredbi pa tako i u slučaju tzv. konvertiranih kredita.

46. Međutim, radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom predmetu potrebno je napomenuti da ništetnost ugovornih odredaba o valuti u CHF uz koju je bila vezana glavnica, nema za posljedicu ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti. Za slučaj djelomične ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe.

47. U odnosu na činjenicu sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu, odnosno činjenicu konvertiranja obveze plaćanja po osnovnom ugovoru iz valute CHF u valutu EUR, valja dodati da ovaj sud, baš kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. smatra kako su sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

48. U odnosu na tvrdnje tuženika o nepostojanju pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe u ovom predmetu mjerodavna je odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P, u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG, u kojoj je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes. Nadalje, svaki sud pa tako i ovaj je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

49. Osim navedenog, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ČA protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

50. Ovaj sud smatra da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, no u ovom postupku, na temelju svih izvedenih dokaza, proizlazi da to nije bio slučaj.

51. Stoga sud smatra da sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK, tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te je zadržala pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Pri tome, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije. Slijedom navedenog, nakon provedenog vještačenja dodatno je dan nalog vještakinji da prikaže iznos više plaćenog s osnove ništetne odredbe o valuti CHF, ukupan iznos zakonske zatezne kamate na više plaćeno s osnove ništetne odredbe o valuti CHF računajući od dana uplate do dana 30. rujna 2015., kao dana kada je po zakonu provedena konverzija, kao i da prikaže ukupan iznos s osnove tzv. razlike glavnica te da nakon toga od ukupnog iznosa zakonske zatezne kamate na više plaćeno s osnove ništetne odredbe o valuti CHF odbije novčani iznos koji je na ime preplate utvrđen u postupku konverzije, a ako iznos zakonske zatezne kamate nije dostatan, da se preostali iznos preplate odbije od tzv. razlike glavnice te u konačnici prikaže jedan iznos kojeg bi tuženik trebao isplatiti tužiteljici s osnove ništetne odredbe o valuti CHF i jedan iznos s osnove tzv. razlike glavnica. Stajalište suda je, temeljeno na shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022., da je na potonji način, pravilnije nego u prvotno danom nalogu vještaku, ujedno i jedino moguće, utvrditi točan iznos za koji tužiteljica nije obeštećena, uvažavajući pritom redoslijed uračunavanja iz čl. 172. ZOO, prema kojem se prvo namiruju kamate, a potom glavnica. Upravo na navedeni način se izbjegava kumulirati pretplatu koja je tužiteljici priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije.

52. Provedenim dopunskim vještačenjem iz točke 51. obrazloženja ove odluke utvrđeno je da postoji razlika preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koja ukupno iznosi 13.604,58 EUR.

53. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO)

54. Posljedično, tužiteljici pripada pravo da joj tužena banka vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primila po osnovi pretplate zbog promjene tečaja, odnosno valutne klauzule u CHF. Navedeno je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO.

55. Tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu na ime valutne klauzule nije osnovan. Uporište za ovakav stav utemeljeno je na pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2245/2017-2 od 20.ožujka 2018., prihvaćenom i po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19, spojeni predmeti C 776/19 i C-782/19. Prema stajalištu Vrhovnog suda, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći, petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO.

56. Tužiteljica je podnijela tužbu 11. lipnja 2023., zastara njene tražbine na ime pretplate po osnovi valutne klauzule je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. travnja 2012., i ponovno je počela teći 14. lipnja 2018., tj. po pravomoćnosti odluke u tom predmetu, što znači da od 14. lipnja 2018. do 11. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

57. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastara restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58. Sud nalazi potrebnim osvrnuti se i na činjenicu da je tužiteljica 30. prosinca 2025. uskladila tužbeni zahtjev s Dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka. Po ocjeni ovog suda niti specificiranje tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju nema za posljedicu zastarijevanje tužiteljičine tražbine na ime preplaćenih iznosa po spornim odredbama o valutnoj klauzuli. Ovo stoga što je tužiteljica mogla točno postaviti tužbeni zahtjev tek nakon provedenog vještačenja u ovom parničnom postupku.

59. Nadalje, odredbama Zakona o parničnom postupku nije propisana obveza provođenja tzv. preliminarnih vještačenja. Ona predstavljaju smjernicu stranci za postavljanje visine tužbenog zahtjeva i u tom su smislu isključivo pomoćno sredstvo stranke.

60. Nasuprot tome, vještačenje provedeno u sudskom postupku jedino je mjerodavno u odluci suda o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, prije svega jer vještačenje provodi prisegnuti sudski vještak po nalogu suda, na temelju cjelokupne dokumentacije u spisu, a po potrebi i dokumentacije koja mu je potrebna za izradu nalaza i mišljenja, koju u skladu s uputom suda može pribaviti od stranaka u postupku. Pri tome, obje stranke imaju mogućnost prigovarati nalazu i mišljenju vještaka, a na vještaku je da te prigovore otkloni. Svime navedenim ostvaruju se načela neposrednosti i kontradiktornosti kao temeljna načela parničnog postupka.

61. Sud napominje da je preinaku tužbenog zahtjeva koja je izvršena nakon zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. ZPP-a), našao opravdanom sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a jer visina tužbenog zahtjeva ovisi o nalazu i mišljenju vještaka, koji dokaz se provodi u fazi glavne rasprave, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga je životno i pravno utemeljeno omogućiti stranci korekciju tužbenog zahtjeva prema provedenom vještačenju budući da ZPP-om nije propisana obveza provođenja vještačenja prije pokretanja parničnog postupka. Pravno shvaćanje da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, nego podnošenjem tužbe u tom postupku zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na drugoj sjednici Građanskog odjela (2/24) održane 27. svibnja 2024. (zapisnik broj Su-IV-123/2024-5).

62. Radi sveobuhvatnosti raspravljanja u ovom postupku sud smatra potrebnim istaknuti i da je u kolektivnom sporu razmatrano jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti te je utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti. Navedeno utvrđenje iz kolektivnog spora primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se i u ovom postupku te je sud njime vezan.

63. Sud smatra irelevantnim prigovor tuženika na Nalaz i mišljenje vještaka jer se radi o prigovoru pravne naravi kojim se ne osporava matematički izračun vještaka, nego tuženik ponavlja navode iznesene tijekom postupka o razlozima zbog kojih smatra neosnovanim tužbeni zahtjev.

64. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prijeboja s obzirom da je tuženik u korist tužiteljice već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica bila dva puta namirena za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi.

65. S obzirom na navedeno sud smatra potrebnim naglasiti kako je provedenim dopunskim vještačenjem otklonjena mogućnost da tužiteljica bude dvostruko namirena jer je vještakinja u Odgovoru na podnesak tužitelja (stranica 210) jasno naznačila kako je tužiteljici u postupku konverzije priznata preplata u iznosu od 2.606,85 kuna (345,99 EUR) iz koje je namirila dio zateznih kamata na više plaćene iznose, da su do konverzije 30. rujna 2015. zatezne kamate na više plaćene iznose iznosile 18.400,97 kuna, a umanjenjem za iznos od 2.606,85 kuna, zatezne kamate na više plaćeno iznose 15.794,12 kuna (2.096,24 EUR). Dakle, razvidno je da je tužiteljica uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF preplatila dužne iznose po ugovoru o kreditu tuženiku te da tužiteljica niti u postupku konverzije nije potpuno obeštećena, što je jasno utvrđeno predmetnim vještačenjem. Slijedom navedenog tuženikov prigovor radi prijeboja nije osnovan.

66. Zaključno, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da tužiteljica osnovano potražuje da joj tuženik plati preplaćeni iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, smatrajući da provedenom konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena, a što proizlazi i iz provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev.

67. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. istog zakona.

68. Vrijednost predmeta spora iznosi 92.022,32 kuna / 12.213,46 EUR.

69. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

70. Tužiteljica osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), trošak sastava podneska od 6. kolovoza 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), trošak sastava podneska od 30. prosinca 2025. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), trošak zastupanja na ročištu 29. listopada 2024. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2 OT-a; uračunat PDV), trošak zastupanja na ročištu 25. veljače 2026. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a; uračunat PDV), što ukupno iznosi 1.875,00 EUR.

71. Tužiteljici pripada i trošak plaćenog predujma za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 550,00 EUR.

72. Time je troškovnik tužiteljice osnovan u iznosu od 2.425,00 EUR.

73. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 13. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužiteljice – odvjetnik Matko Pavičić, Bjelovar, J. Jelačića 8

2. Punomoćnik tuženika – Jurica Barbarić, Vinkovci, M. A. Reljkovića 4