REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1145/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnica Andrijana Kalić Boroje iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, kojeg zastupa odvjetnik Kruno Knežević i ostali odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 05. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, odvjetnice Andrijane Kalić Boroje te zz punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ĐĆ, dana 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I O d b i j a s e tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206717889, kreditna partija 7103149337, u iznosu od 86.000,00 CHF od 23. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice KĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem se određuje primjena valutne klauzule CHF na obvezu korisnika kredita da vrati kredit utvrđen u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s pripadajućim kamatama i u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu.

2. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206717889 kreditna partija 7103149337, u iznosu od 86.000,00 CHF od 23. svibnja 2006. zaključenog između tužiteljice KĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem se određuje primjena valutne klauzule CHF na obvezu korisnika kredita platiti u anuitetima iznos od 86.000,00 CHF, redovnu kamatu i interkalarnu kamatu u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

3. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206717889, kreditna partija 7103149337 u iznosu od 86.000,00 CHF od 23. svibnja 2006. godine zaključenog između tužiteljice KĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, u dijelu u kojem je određena primjena valutne klauzule CHF na obvezu otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 446,11 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

4. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici KĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 15 dana iznos od 11.691,05 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom na iznos od 10.051,11 EUR od 15.09.2015. do isplate.

5. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 tužiteljici KĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u roku od 15 dana naknaditi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je protiv tuženika podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom dana 23. svibnja 2006. godine zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206717889, kreditna partija 7103149337, u iznosu od 86.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, te je u čl.1.ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a u čl.2. Ugovora određeno je da je tužiteljica, dužna tuženiku platiti u anuitetima iznos od 86.000,00 CHF, redovnu kamatu, interkalarnu kamatu, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatska narodne banke na dan plaćanja, dok je čl.7. Ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 446,11 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Rok otplate kredita iznosio je 336 mjeseci te je dospijevao najkasnije 23.05.2035. godine.

2. Nadalje navodi da je tuženik promjene tečajne razlike vršio jednostrano bez ikakve mogućnost tužiteljice da utječe na odluke tuženika. Isto tako, tuženik kao trgovac nije svoju stranku, ovdje tužiteljicu, prilikom ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica, a to je u konkretnom slučaju CHF, informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

3. Tužiteljica smatra da je tuženik svojim postupanjem povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice, zaključujući Ugovor u kojem je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorio valutnu klauzulu, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i egzaktno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni tečaja valute.

4. Nadalje navodi da su postupanje tuženika i donošenje jednostranih odluka o promjeni visine kamatne stope utvrđeni nepoštenima i ništetnima u odlukama domaćih sudova i to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. godine, odlukom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13.06.2014. godine, revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 09.04.2015. godine, kao i odlukom Ustavnog suda U-III-2521/2015 od 13.12.2016. godine, te da je i odluka tuženika o vezanju valute uz koju je vezana glavnica, a to je u konkretnom slučaju švicarski franak (CHF) također proglašena ništetnom i nepoštenom i to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013., odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/17 od 14.06.2018. godine, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g. te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/4150/2019 od 03.02.2021.g.

5.Navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana takvim postupanjem tuženika. Dodaje da je i odredbom članka 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe, mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati.

6.Stoga smatra da su u odnosu na valutnu klauzulu sve promjene tečaja koje je obračunavao tuženik za svaki pojedini anuitet tijekom otplate kredita ništetne, te se za svaki anuitet ima obračunati tečaj odnosa kune i švicarskog franka identičan onome na dan plasmana kredita. Razlika koja je nastala radi primjene tečaja različitog od onog koji je vrijedio na dan plasmana kredita kako u pogledu anuiteta tako i u pogledu glavnice predstavlja preplatu na strani tužiteljice pa te iznose tužiteljica potražuje u ovom postupku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

7.Tužiteljica nadalje navodi da je 04. veljače 2016. godine s tuženikom zaključila Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te ističe da sklapanjem dodatka kojim je izvršena konverzija tužiteljica nije stavljena u položaj u kojem bi se nalazila da ništetnih odredbi nije bilo, a što je smisao odredbi da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila temeljem ništetne odredbe odnosno osnove koja je otpala. Slijedom navedenog tužiteljica, neovisno o izvršenoj konverziji ima pravo potraživati vraćanje stečenog bez osnove.

8.Iz podataka o prometu po kreditu iz kojeg su vidljive sve uplate tužiteljice do 15.09.2015. godine, a s osnove ništetnosti odredbi ugovora i njegovog dodatka u odnosu na valutnu klauzulu, razvidno je da tužiteljica prema tuženiku ima potraživanje s osnove razlike manje priznate glavnice utvrđene Dodatkom ugovoru o kreditu od 4.2.2016., u iznosu od 3.976,75 EUR. Tužiteljica s osnove tečajne razlike potražuje iznos 6.604,79 EUR te potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata na preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike koje obračunate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do dana konverzije iznose 1.987,12 EUR, umanjeno za iznos preplate od 342,72 EUR, po izračunatoj konverziji iz čl. 5. dodatka ugovoru od 01.02.2016. godine, pa predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati navedene iznose sa zateznom kamatom , kao i utvrditi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji je sklopila s tuženikom 23.05.2006.godine kojima je ugovorena valutna klauzula , te traži naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

9. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-223/2023- 6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

10.U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3206717889 od 23.svibnja 2006.g., kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 86.000,00 , ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te ističe prigovor zastare.

11.Nadalje tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

12.Tuženik smatra da je odlučna činjenica u ovom predmetu da su tužiteljica i tuženik dana 08.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15), kojim u parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

13.Tuženik navodi da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je tim Zakonom točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

14.Tuženik ističe da je tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine i usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzima jući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.

15.Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Tuženik smatra da je iz navedenog razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

16.Tuženik nadalje navodi da iznos od 3.976,75 EUR koji tužiteljica zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužiteljica u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Kako je tužiteljica pristala na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje, tuženik smatra da radi navedenoga, tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 3.976,75 EUR to tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan.

17.Tuženik predlaže da sud odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

18.Tužiteljica se podneskom od 03.10.2024.očitovala na navode odgovora na tužbu i protivila se istima kao neosnovanim u cijelosti, te smatra da unatoč provedenoj konverziji ima pravni interes potraživati od tuženika preplaćene iznose po kreditu, jer joj nije izvršen povrat istih.

19.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u skladu s istim podneskom od 12.svibnja 2025.godine precizirala tužbeni zahtjev za isplatu, kako je to navedeno u izreci ove presude pod I 4..

20. U toku postupka pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206717889, kreditna partija 7103149337 od 23.05.2006.,Dodatak tom ugovoru od 04.02.2016., izračun konverzije na dan 30.09.2005., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2005., promet po kreditu, provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica .

21.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

22.Nesporne su činjenice da su stranke 23.svibnja 2006.godine sklopile ugovor o namjenskom kreditu broj 3206717889, kreditna partija 7103149337, kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 86.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB za važećom na dan isplate, te da je u ugovoru ugovoreno da se isti otplaćuje u 338 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja.

23.Ista tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

24.Nesporna je činjenica da su stranke dana 04.veljače 2016. godine zaključile Dodatak navedenom ugovoru, kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015-dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

25.Isto tako nije sporno da je u čl.8.navedenog Dodatka utvrđeno da preostala nedospjela glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 46.201,11 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Nadalje, u čl. 5. Dodatka utvrđeno je da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR prema srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, na dan 30.09.2015.g., te ova razlika predstavlja preplatu u iznosu od 2.615,65 kn, a prema čl. 6. Dodatka ugovora ova preplata iskorištena je za namirenje budućih dospjelih anuiteta.

26. Sporno je , u bitnome, da li je tužiteljica u konkretnom slučaju potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i kakvi su učinci sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

27.Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona 2006. namjeravala kupiti stan, a kako je štediša tuženika te je kod njega na računu imala nešto novaca, kod tuženika se raspitivala o uvjetima kreditiranja, te joj je rečeno da je najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF, jer su kod tog kredita najniže kamate , pa joj je taj kredit preporučen kao najbolji. Ona je vjerovala djelatnicima banke da je to za nju najbolji kredit i odlučila se za taj kredit s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica ističe da nju nitko u banci nije upozorio da bi joj rate kredita mogle nešto više rasti, nego da je kredit s valutnom klauzulom u eurima te joj isto tako nitko nije rekao da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to štiti u odnosu na euro. Nadalje navodi da ona s djelatnicima banke nije mogla pregovarati o odredbama ugovora, već joj je pružen na potpis gotov tekst ugovora. Navedeni stan kupila je za svoje privatne potrebe i u njemu još uvijek živi, a kupila ga je od poduzeća Feromet-gradnja d.o.o. , koji je zbog toga i u ugovoru o kreditu naveden kao založni dužnik. Za vrijeme otplate kredita rate su joj zbog rasta tečaja CHF počele jako rasti, pa su tako s početnih 2.000,00 kuna narasle na više od 3.000,00 kuna i njoj je bilo kredit jako teško otplaćivati. Tužiteljica ističe da ona ovaj kredit sigurno ne bih uzela da je znala da će joj rate zbog rasta tečaja CHF toliko rasti.

28.Nadalje navodi da kad joj je banka ponudila mogućnost konverzije kredita u kredit s valutnom klauzulom euro, ona je to prihvatila, jer je to bio jedini način da zaustavi taj veliki rast rata kredita i dodaje da joj je banka prije sklapanja ugovora o konverziji poslala obračun konverzije, ali ona to nije previše čitala, jer joj je bilo najvažnije da joj se rate stabiliziraju. Otkad je kredit konvertirala, rate joj gotovo uopće ne rastu, a vrijeme otplate kredita konverzijom nije ni skratila, ni produžila.

29.Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala logično i uvjerljivo, njezin iskaz je životan i u skladu je s dokumentacijom u spisu, napose s Ugovorom o kreditu u kojem je navedeno da se kredit odobrava za kupnju stana , te je iz ugovora vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, kakav je banka u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika, a tuženik ničim nije dokazao da se nije radilo o tipskom ugovoru, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

30.Kako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, za kupnju stana za privatne potrebe, to je ona prilikom sklapanja Ugovora imala status potrošača u skladu s odredbom čl. 3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003),( NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ( dalje ZZP-a/2003).

31.Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 04. 2005. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

32.Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

33.Nadalje, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

34.Međutim, u konkretnom slučaju zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu od 04.02.2016.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak naveden ih presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

35.Naime, nitko od stranaka ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog Dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

36.Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020., donesenoj povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

37.Na postavljeno je pitanje najviši sud dao je odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

38.Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 04.02. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

39.Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije , niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.

40.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15, a što ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

41.S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

42.Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

43.Nadalje, budući da je tužiteljica sklapanjem tog Dodatka ugovoru dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našla se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993, zbog čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica kojim ona traži da sud utvrdi ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te je presuđeno kao u izreci pod I 1.,2.,3..

44.To stoga što je sklapanjem Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji , riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

45. Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta .".

46.U konkretnom slučaju u čl.5. Dodatka ugovora utvrđeno je da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunat u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30.09.2015., te njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30.09.2015. iznosi 2.615,67 kn, a prema čl. 6. Dodatka ugovora ova preplata je iskorištena za namirenje budućih dospjelih anuiteta.

47.Nadalje, u čl. 8. Dodatka ugovora navedeno je da je na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. Dodatka ugovora, koja je zakonski učinak konverzije, kojega na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 46.201,11 EUR koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama tog članka Dodatka ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB- a na dan plaćanja.

48.Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za namirenje budućih dospjelih anuiteta kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF i smanjena je glavnica.

49.Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelj ice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužiteljica u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informirana o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, ima la mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

50.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac, dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK, kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka za tužitelja. Oni iznosi koje je tužiteljica otplatila, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da su za taj iznos umanjeni budući dospjeli anuiteti.

51.Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize , a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije, odnosno banke, su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

52.Stoga je sklapanjem Dodatka ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za umanjenje budućih dospjelih anuiteta kredita.

53.Slijedom svega navedenog prema mišljenju ovog suda tužiteljica koja je sklopila sporazum o konverziji (Dodatak ugovoru o kreditu) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Dodatka nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni suda Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

54.Kako u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani, te kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelj ice za provođenje financijskog vještačenja, te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da :

- ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.130,74 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), a da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.312,98 EUR (6.130,74 EUR glavnice i 1.182,24 EUR zateznih kamata).

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.889,26 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.828,01 EUR (5.889,26 EUR glavnice i 938,75 EUR zateznih kamata).

55.Vještak je nadalje utvrdio da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015.,odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 3.920,36 EUR (konvertirani iznos), te da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da su sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

56.Stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka Ručevića, time da je tuženik naveo da je navedeni nalaz i mišljenje neodlučan za ovaj postupak, jer su nalaz i mišljenje izrađeni prema otplatnom planu u CHF, a koji je provedbom konverzije u cijelosti izmijenjen i to s učinkom od trenutka zaključenja predmetnog kredita.

57.Sud je nalaz i mišljenje vještaka Ručevića ocijenio stručnim i objektivnim, ali je isti s obzirom na pravna shvaćanja ovog suda o spornim pravnim pitanjima u ovom predmetu neodlučan.

58.Naime, kao što je već naprijed detaljno obrazloženo, ocjenjujući provedene dokaze, te imajući u vidu odredbe ZID ZKP/15, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. , budući da je doneseno oglednom sporu svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer je osnovna svrha donošenja ZID ZPK/15 bila otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK/15).

59.Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije, sukladno odredbama ZID ZPK/15, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početnog tečaja CHF na dan puštanja kredita ,a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

60.Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

61.Zbog svega navedenoga, valjalo je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev za isplatu.

62.Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

63.Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje, zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.1. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužiteljice, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

64.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 13. ožujka 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika