REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-375/2024-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja HRU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Čavić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice HR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnik Silvije Hraste i drugi odvjetnici iz Hraste & partneri odvjetničkog društva d.o.o. iz Zagreba, radi isplate , nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2026. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, na ročištu za objavu i uručenje presude 13. ožujka 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici HR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HRU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 159.267,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici HR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju HRU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 35.023,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. ožujka 2018. podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i tuženica uz H, P i PR proglašeni zakonskim nasljednicima pokojnog UR, svaki u 1/5 dijela te da je tužitelj njegov sin, a tuženica njegova supruga. Dalje navodi da je nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju saznao da je pokojni UR imao i drugu imovinu tj. da je kao tajni član bio nositelj jednog poslovnog udjela društva Bilić-Erić d.o.o. nominalnog iznosa od 135.000,00 kn što predstavlja 54 % temeljnog kapitala društva i kojeg je za njega držao KR. Prema navodima tužbe KR je 30. prosinca 2015. taj poslovni udio bez naknade prenio samo na jednog od nasljednika – tuženicu HR koja je 25. svibnja 2017. taj ustupljeni poslovni udio podijelila na dva zasebna i jedan udio nominalnog iznosa 75.000,00 kn (30 % temeljnog kapitala društva) prodala je udruzi Posmrtna pripomoć, udruga za solidarnu posmrtnu pripomoć za iznos od 7 milijuna kuna, a drugi udio nominalnog iznosa 60.000,00 kn (24 % temeljnog kapitala društva) prodala je društvu Bilić-Erić d.o.o. za iznos od 6 milijuna kuna, a ta naknada od ukupno 13 milijuna kuna je isplaćena na račune tuženice. Tužitelj je dopisom od 27. rujna 2017. kojeg je tuženica zaprimila 29. rujna 2017. zatražio od nje da mu isplati 1/5 dijela novčanih sredstava koje je stekla prodajom poslovnih udjela, no ona se do podnošenja tužbe nije o tome očitovala. Tužitelj kao nasljednik pokojnog UR smatra da mu pripada 1/5 naknade dobivene prodajom poslovnog udjela pa svojim tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se tuženici naloži da mu isplati iznos od 2.600.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2017. do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Potvrđuje da su tužitelj i tuženica dvoje od pet nasljednika pokojnog UR, no ističe da je nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju doneseno i rješenje kojim je raspoređena sva naknadno pronađena imovina pokojnog UR i da ona ne obuhvaća poslovne udjele koje tužitelj navodi u tužbi. Navodi i da UR nije bio tajni član društva Bilić-Erić d.o.o. ni nositelj poslovnog udjela u tom društvu kojeg bi za njega navodno držao KR pa predmetni poslovni udjel ne predstavlja naknadno pronađenu imovinu iza pokojnog UR. Dodaje i da tajni član u tajnom društvu može biti samo ortak i da njegovi nasljednici, u odnosu na prava i obveze koje bi eventualno prešli na njih, ta prava i obveze mogu ostvarivati prema ortakluku, a ne prema pojedinom nasljedniku. Potvrđuje da je ugovorom o prijenosu poslovnog udjela u društvu Bilić-Erić d.o.o. od **.**.2015. KR na nju prenio bez naknade jedan poslovni udio od ukupno tri koliko je on tada imao i da je ona dvije i pol godine kasnije raspolagala s tim udjelom. Ističe da prema čl. 5 tog ugovora KR izjavljuje i jamči da taj poslovni udio nije opterećen nikakvim pravom ili teretom u korist trećih osoba tako da je on bio jedini i isključivi nositelj tog udjela kojeg nije držao za pokojnog UR. Tužiteljica ne osporava navode tužbe o nominalnim iznosima poslovnih udjela koje je prenijela ugovorom o prijenosu poslovnih udjela od 25. svibnja 2017. ni iznos za koji ih je ustupila. Dodaje da je ugovorom o darovanju od 16. lipnja 2017. tužitelju, nakon što je prodala svoj poslovni udio, iz time stečenih sredstava darovala iznos od 500.000,00 kn iz velike ljubavi i poštovanja prema svom pokojnom suprugu, a u svrhu da tužitelju osigura vrhunsko školovanje te da joj je tužitelj potpisao da je svjestan da je ona isključiva vlasnica predmetnog poslovnog udjela i da je dar primio sa zahvalnošću. Tuženica smatra i da pitanje naknadno pronađene imovine iza pokojnog UR ne može biti predmet parničnog spora pa predlaže da se tužba odbaci. Osporava visinu potraživanja uzimajući u obzir da je tužitelju već isplatila 500.000,00 kn, ističe da je taj poslovni udjel i korist ostvarena od njega njeno isključivo vlasništvo, a podredno ističe prigovor bračne stečevine jer je KR predmetni poslovni udio stekao za vrijeme trajanja braka tuženice i UR. Ističe da kad bi sud i utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelj bi tada maksimalno mogao ostvariti pravo na petinu od polovice naknade ostvarene prodajom poslovnog udjela umanjeno za već isplaćeni iznos od 500.000,00 kn i petinu dugova koje je tuženica namirila za ĐR i ŠR kao članova društva Bilić-Erić d.o.o. na ime povrata pozajmica prema dva sporazuma od 25. svibnja 2017. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 18. ožujka 2020. tužitelj navodi da ne spori isplate kojima je tuženica namirila dugove za ĐR i JR i prihvaća prigovor bračne stečevine pa je s tim u skladu specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 1.200.000,00 kn odnosno 159.267,37 eura[1] sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2017. do isplate. U odnosu na iznos od 500.000,00 kn koji je tuženica darovala tužitelju ističe da se on ne uzima u obzir prilikom usklađenja tužbenog zahtjeva jer to darovanje nije izvršeno na temelju nasljeđivanja, nego na temelju druge osnove i svrhe koju su stranke zajednički ugovorile. Ovaj podnesak je tuženici uručen na raspravi 2. rujna 2020. i ona je u podnesku od 9. rujna 2020. navela da se ne protivi povlačenju dijela tužbe, ali traži naknadu troška u odnosu na povučeni dio. Tužitelj je u podnesku od 7. prosinca 2020. osporio tuženici pravo na naknadu troškova u odnosu na povučeni tj. smanjeni dio tužbenog zahtjeva. Na ročištu 18. listopada 2023. je izjavio da je pravna osnova ovog spora čl. 337 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) prema kojem treća osoba ima pravo izravno zahtijevati ono što je u njegovu korist ugovoreno, a tuženica je to osporila i izjavila je da u korist tužitelja nije ništa ugovoreno i da tuženica nije pasivno legitimirana prema toj pravnoj osnovi.

4. U ovom sporu 12. ožujka 2024. donesena je presuda poslovni broj P - 569/2019-38 kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Gž-2263/2024-2 od 30. srpnja 2024. ukinuo tu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

5. Sud je pročitao isprave u spisu i to: rješenje o nasljeđivanju (listovi 5, 6), rješenje o ispravku rješenja o nasljeđivanju (str. 7), izvadak iz sudskog registra (listovi 8-23), ugovore o prijenosu poslovnog udjela Bilić-Erić d.o.o. (listovi 24-27, 31- 37), popise članova društva (listovi 28-30), tabularnu ispravu (list 38), suglasnosti (listovi 39, 40), poziv na plaćanje (listovi 41-43), rješenje o naknadno pronađenoj imovini (listovi 54, 55), ugovor o darovanju (listovi 56-59), sporazume (listovi 60-62, 64-66), potvrdu o vraćanju dijela pozajmice (list 63), ispis prijenosa između računa (list 67), vjenčani list (list 68). Izvršen je uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj O-4835/15. Saslušani su svjedoci KR (str. 85, 86, 107, 108, 182, 183), NR (str. 86, 124, 125), ČR (str. 105, 106, 183, 184), OR (str. 116, 117) i stranke (str. 88-90, 117, 118, 184, 185). Sud je uzeo u obzir i sporazum od 29. lipnja 2015. (str. 167, 168) koji je dostavljen u spis tek u fazi glavne rasprave iako se tužitelj tome protivio jer je tužitelj na ročištu od 18. listopada 2023., na kojem je bila zaključena glavna rasprava prije donošenja prve presude, definirao pravnu osnovu svog zahtjeva drukčije nego što je to tvrdio u tužbi, a tuženica je ovaj sporazum dostavila u spis na prvom ročištu nakon što je ukinuta presuda P-569/2019-38 pa sud prihvaća obrazloženje tuženice da ranije taj dokaz nije bio relevantan jer je tužitelj svoj zahtjev temeljio na pravu nasljeđivanja tako da su ispunjeni uvjeti iz čl. 299 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) da se taj dokaz uzme u obzir.

6. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su oboje zakonski nasljednici pokojnog UR, svaki u 1/5 dijela, tužitelj kao njegov izvanbračni sin, a tuženica kao njegova supruga i da su uz njih nasljednice i H, P i PR, kćeri pokojnika i tuženice, kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Dugom Selu poslovni broj O-4835/15 od 6. kolovoza 2015. (listovi 5, 6) koje je ispravljeno rješenjem od 7. kolovoza 2015. (list 7). Nije sporno ni da poslovni udjel nominalnog iznosa od 135.000,00 kn odnosno 54 % temeljnog kapitala društva Bilić-Erić d.o.o. nije naveden kao dio ostavinske imovine u tom rješenju ni u rješenju o naknadno pronađenoj imovini od 13. studenog 2015. (listovi 54, 55) i nije sporno da su stranke 16. lipnja 2017. sklopile ugovor o darovanju kojim je tuženica tužitelju darovala iznos od 500.000,00 kn.

8. Nije sporno da su KR kao prenositelj i tuženica kao stjecatelj 30. prosinca 2015. zaključili ugovor o prijenosu poslovnog udjela Bilić-Erić d.o.o. nominalnog iznosa od 135.000,00 kn bez naknade i da je tuženica taj poslovni udjel podijelila na dva poslovna udjela koja je ugovorom o prijenosu poslovnih udjela Bilić - Erić d.o.o. od 25. svibnja 2017. prenijela na Posmrtnu pripomoć, udrugu za solidarnu posmrtnu pripomoć i to udjel nominalnog iznosa od 75.000,00 kn za naknadu od 7.000.000,00 kn i na društvo Bilić-Erić d.o.o. i to udjel nominalnog iznosa od 60.000,00 kn za naknadu od 6.000.000,00 kn, odnosno ukupno za 13.000.000,00 kn. Nije sporno ni da je tuženica podmirila dvije pozajmice koje su KR i ĐR uzeli od U i ZR i od GR i RR i koristili za poslovanje društva Bilić-Erić d.o.o. u ukupnom iznosu od milijun kuna prema sporazumima i potvrdama o plaćanju (listovi 60-67).

9. Sporno je, kako je to navedeno u ukidnom rješenju, je li taj poslovni udio od 54 % temeljnog kapitala društva Bilić-Erić d.o.o. imovina pokojnog UR i je li prilikom zaključenja ugovora o prijenosu poslovnog udjela društva Bilić-Erić d.o.o. između svjedoka ŠR i tuženice ugovoreno da će tuženica tužitelju isplatiti 2.000.000,00 kn.

10. Nije osnovan navod tuženice da se pitanje naknadno pronađene imovine treba rješavati u ostavinskom postupku, a ne u parničnom pa da ovu tužbu treba odbaciti jer se poslovni udio nije glasio na pokojnog UR i sporno je predstavlja li njegovu ostavinsku imovinu, a to se rješava u parnici i zbog toga bi ostavinski postupak, da je u tijeku, bio prekinut.

11. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Bilić-Erić d.o.o. (listovi 8-23) utvrđeno je da pokojni UR nije bio upisan ni kao član društva ni kao osoba ovlaštena za njegovo zastupanje. U popisu članova društva od 30. prosinca 2015. (listovi 28, 29) kao članovi društva Bilić-Erić d.o.o. navedeni su KR kao imatelj dva poslovna udjela, jedan nominalnog iznosa od 15.000,00 kn i drugi 10.000,00 kn koji ukupno predstavljaju 10 % temeljnog kapitala društva; ĐR kao imatelj poslovnog udjela nominalnog iznosa od 90.000,00 kn (36 % temeljnog kapitala društva) i tuženica kao imateljica poslovnog udjela nominalnog iznosa od 135.000,00 kn (54 % temeljnog kapitala društva). Prema popisu članova od 25. svibnja 2017. članovi društva Bilić-Erić d.o.o. su KR s već spomenuta dva poslovna udjela koji čine 10 % temeljnog kapitala, ĐR s spomenutim udjelom koji čini 36 % temeljnog kapitala te Posmrtna pripomoć, udruga za solidarnu posmrtnu pripomoć s jednim poslovnim udjelom nominalnog iznosa od 75.000,00 kn (30 % temeljnog kapitala društva) i društvo Bilić-Erić d.o.o. s vlastitim poslovnim udjelom nominalnog iznosa od 60.000,00 kn (24 % temeljnog kapitala društva). Iz citiranih popisa proizlazi da u njima kao član društva Bilić-Erić d.o.o. nije bio upisan pokojni UR.

12. Svjedok KR je na ročištu 9. lipnja 2021. iskazao da UR nije bio tajni član društva Bilić-Erić d.o.o. čiji su članovi bili on s 60 % i ĐR s 40 %, a obojica su dali 54 % udjela tuženici iz moralnih razloga jer je pokojni UR imao suprugu i četvero djece, a namjera je kod tog darovanja odnosno prijenosa udjela bila da se osigura egzistencija četvero djece UR. Naveo i da je prilikom kupnje dijela poslovnog udjela od tuženice njoj rekao da bi određeni dio trebalo dati tužitelju i da mu je tuženica tada rekla da je s tužitel jem sve dogovorila i da će to poštovati. Svjedok je naveo da je kasnije čuo da je tuženica tužitelju nakon prodaje udjela dala 500.000,00 kn dok je u javnobilježničkom uredu bila priča da će mu dati 2 milijuna kuna. Pojasnio je da mu je pokojni UR bio veliki prijatelj i da mu je ponekad znao pronaći vezu za neki posao i da mu je bio podrška. Na ročištu 7. prosinca 2022. dodao je da poznaje svjedoka ČR iz društva Bilić-Erić d.o.o. i preko pokojnog UR s kojim je dolazio u to društvo i zajedno su se družili. Naveo je da on nema saznanja o tome da bi pokojni UR pričao da je on vlasnik ili da ima nešto u Bilić-Erić d.o.o. i ponovio je da je svoj udio u tom društvu prenio na tuženicu iz čisto prijateljskih razloga i jer je htio zbrinuti udovicu i djecu UR. Iskazao je i da UR nije bio tajni ortak u društvu i da s njim nije imao nikakav ortački ugovor. Pojasnio je da je prijenos udjela dogovarao s tuženičinim odvjetnikom NR i da su on i ona dogovorili da će nakon prodaje njenog udjela biti riješena sitna dugovanja za 2 pozajmice od po 500.000,00 kn i da će se novac podijeliti i prema tom dogovoru bi tužitelj trebao dobiti 2.000.000,00 kn i dodao je da mu je tuženica rekla da je tako dogovorila s tužiteljem. Ovaj svjedok je naveo i da je u kontaktu s tužiteljem i da je u gradu čuo da taj dogovor nije poštovan i da je tužitelju isplaćeno 500.000,00 kn. Iskazao je da za takav dogovor znaju i odvjetnik NR i javni bilježnik kod kojeg su bili te da je bio prijedlog da isplata 2.000.000,00 kn ide direktno tužitelju kad se prebacivala njihova pozajmica od 500.000,00 kn. Nakon prijenosa udjela više se nikad nije čuo s tuženicom i rekao je da ne može objasniti zašto je to tako. Pojasnio je da on nije odmah na tužitelja prenio dio udjela društva jer je bilo razgovora s tuženicom i s njom je išao na povjerenje, a njegova je namjera bila da zbrine sve četvero djece pokojnog UR i dodao je da je takav dogovor bio cijelo vrijeme te da on ne bi prenio udio da dogovorom nisu bila obuhvaćena sva Vinkova djeca i njegova supruga. Na ročištu 28. siječnja 2026. iskazao je da je dogovor da se od prodaje udjela dio da i tužitelju postojao od smrti UR i da je prije odlaska kod odvjetnika zbog tog ugovora imao više sastanaka s tuženicom kojima su prisustvovali i BR i ČR i da su svi znali da tužitelj postoji i da su i razgovarali o iznosu koji bi trebao ići tužitelju i da su on, tuženica i BR dogovorili iznos od 2 milijuna kuna kad se govorilo da će se udjel prodati za 13 milijuna kuna. Naveo je da je tuženica s tim bila suglasna i da je rekla da će tako napraviti kad su bili kod odvjetnika NR i naveo je da ne zna zašto je on iskazivao drukčije tj. da ne zna za dogovor o isplati tužitelju i da ga nije čuo. Na ovom ročištu je pojasnio da su poslovni udjel u cijelosti prenijeli na tuženicu u dobroj vjeri kako bi ga ona onda ravnomjerno podijelila na svoje troje djece i tužitelja i da na tužitelja nije izravno prenesen udio jer je on tada bio maloljetan i nisu bili u kontaktu s njegovom majkom i zakonskom zastupnicom, a on je vjerovao da će tuženica podijeliti na sve četvero djece jednako. Pojasnio je i da je prilikom prijenosa udjela znao da će on biti prodan za 13 milijuna kuna iako je prodaja uslijedila tek godinu i pol kasnije jer je društvo Grubišić i partneri provelo valorizaciju društva kojom je procijenjena vrijednost udjela u tom iznosu, a ne sjeća se je li ta valorizacija provedena prije prijenosa udjela ili u vrijeme njegove kasnije prodaje. Dodao je i da je kad su rješavali povrat pozajmica rekao tuženici da odmah tada tužitelju da 2 milijuna kuna i da mu je ona odgovorila da se dogovorila s tužiteljem.

13. Svjedok NR je iskazao da nije poznavao pokojnog UR i da kao odvjetnik nije imao s njim poslovne veze, već da je na prijedlog svog klijenta AR došao u kontakt s tuženicom i na njen prijedlog je pozvao ŠR i ĐR u svoj ured u listopadu 2015. i prema uputi njih troje sastavio je ugovor o prijenosu i potrebnu dokumentaciju za provedbu ugovora u sudskom registru i da su time njih troje rješavali međusobne odnose od ranije. Ti ugovori su sastavljeni u prosincu 2015., a on nije ulazio u odnose njih troje i nije mu bilo poznato da bi taj udio bio od pokojnog UR . Sastavio je i ugovor o prodaji poslovnih udjela na traženje tuženice. Na ročištu 18. listopada 2023. dodao je da su tuženica, KR i ĐR pred njim u uredu razgovarali kao da su suvlasnici društva Bilić-Erić d.o.o. i da su prvo raspravljali o prodaji tog društva i prethodno su ga u tu svrhu procijenili kod ovlaštenih revizora, a nisu pričali o obvezi tuženice prema tužitelju na temelju tog prijenosa. Nakon mjesec ili dva on je 30. prosinca 2015. sastavio ugovor o prijenosu udjela. Kasnije je tuženica s ŠR i ĐR razgovarala o prodaji udjela i koliko je njemu poznato u tim se razgovorima nije pričalo o obvezi tuženice prema tužitelju, a zna da je tuženica imala obvezu da, nakon što primi novac, isplati dvije pozajmice prema trećim osobama koje nisu tužitelj. Dodao je da je kod tih dogovora 2017. jedan od uvjeta tuženice prema vlasnicima udjela bio da društvo daje stipendije studentima i tada se govorilo da bi jedan od tih studenata bio tužitelj. Naveo je i da misli da su tu obvezu preuzeli i pisano, no ne zna je li tužitelj dobio stipendiju. Rekao je da osobno ne pozna ČR, da ĐR pred njim nije pričao obvezi tužiteljice da isplati tužitelju novac i da ne zna i da nije čuo za dogovor da se tužitelju isplati iznos od 2 milijuna kuna koji je kao uvjet u svojem iskazu spomenuo KR. Naveo je i da je vezano za ugovor o ustupu iz 2015. njegov dojam bio da su u poslovnim odnosima, a ne da bi se radilo o darovanju udjela. U odnosu na ugovor o darovanju sklopljen između tuženice i tužitelja iskazao je da ga je on sastavio bez da je upoznao tužitelja , a odnosu na odredbu tog ugovora o vlasništvu društva Bilić-Erić d.o.o. naveo je da je to uneseno na zahtjev tuženice koja mu je pričala da tužitelju želi darovati novac i da je očito htjela potvrd iti da su udjeli od kojih potječe taj novac njeno vlasništvo.

14. Svjedok ČR je na ročištu 7. prosinca 2022. iskazao da je bio prijatelj pokojnog UR i da je tužiteljev krsni kum, a poznaje i tuženicu. Poznato mu je da je pokojni UR nešto radio u društvu Bilić-Erić d.o.o. o kojem mu je pričao i da ima zaradu od njega, no ne zna kakvi su bili njihovi odnosi. S pokojnim kumom je odlazio u to društvo i tamo je upoznao i viđao ŠR za kojeg ne zna što je točno u tom društvu, no iz priča njih dvojice je zaključio da su radili zajedno. Poznaje i ĐR iz Bilić-Erić d.o.o., a upoznao ga je preko UR. Dodao je da je on na inicijativu ŠR pomagao kad se htio prodati tuženičin udio u Bilić-Erić d.o.o. i naveo je da mu je KR rekao da će se njen udio prodati za 20 milijuna kuna i da će svako dijete UR dobiti po 2 milijuna kuna . Naveo je i da je on upoznao tuženicu s tada maloljetnim tužiteljem nakon smrti UR jer se ona tada bojala da bi tužitelj kao priznato dijete CR mogao onemogućiti prodaju udjela stavljanjem zabrane na društvo. Dodao je da je tuženica tada u njegovoj prisutnosti rekla tuženiku da će on dobiti 2 milijuna od prodaje društva, a poslije ga je pozvala u restoran Izabela i rekla mu je da prodaje društvo za 12 ili 13 milijuna kuna i da će tužitelju dati 500.000,00 kn. Svjedok je naveo da je nakon smrti UR iz Bilić-Erić d.o.o. komunicirao samo s ŠR koji mu je rekao da je dogovoreno da će od prodaje svako dijete dobiti 2 milijuna kuna, a njih dvojica su o tome raspravljali iako je udio glasio na tuženicu jer su smatrali da je to pošteno i da tako treba napraviti, a njegovim razgovorima s ŠR i tuženicom bio je prisutan i OR koji ima više saznanja od njega jer je bio zaposlen u društvu Bilić-Erić d.o.o. kao vođa interventne. Iskazao je i da on ne vjeruje da UR nije bio vlasnik udjela ili tajni ortak u društvu Bilić-Erić d.o.o. jer ne vjeruje da bi KR iz dobrote dao dio društva u vrijednosti od 13 milijuna kuna. Dodao je i da mu KR nije rekao pod kojim je uvjetima napravljen prijenos udjela na HR. Na ročištu 28. siječnja 2026. pojasnio je da je on bio prisutan kad su KR i tuženica dogovarali prijenos udjela na poziv njih oboje i da su dogovorili da će na tuženicu prijeći 54 % udjela, a kad se taj udio proda da će svako od četvero djece, uključujući i tužitelja, dobiti po 2 milijuna kuna i da je to dogovoreno kao uvjet tj. da je tužitelj morao dobiti taj iznos. Naveo je i da je on prevaren i ljut jer se to nije dogodilo zato što je on bio kao neka garancija da će se to poštovati te da je sramota ŠR i tuženice što to nije odmah isplaćeno tužitelju nakon prodaje udjela. Svjedok je naveo da je mislio da će KR odmah kod prodaje udjela uz suglasnost tuženice prenijeti ta 2 milijuna kuna jer su oboje tako obećali. Naveo je i da on nije bio prisutan kad su KR i tuženica sklopili ugovor i da ne zna što su naveli u njemu, ali zna ono što su prije dogovarali i da je 2 milijuna kuna tužitelju trebala isplatiti tuženica na koju je preneseno 54 % udjela.

15. Svjedok OR je iskazao da poznaje obje stranke s kojima je u dobrim odnosima i da mu je pokojni UR bio vjenčani kum s kojim je bio svakodnevno i poznato mu je da je on osnovao društvo Bilić-Erić d.o.o. koje je bilo njegovo do njegove smrti, a ne zna je li UR imao ikakve pisane ugovore o tom društvu. Poznato mu je da u registru to društvo glasi na ŠR i pozna sve iz tog društva pa i ŠR i ĐR i njihova je funkcija bila da vode to društvo, a udjel društva je prenesen na tuženicu jer društvo pripada njoj i djeci. Naveo je da je jedan dio društva UR dao ĐR i smatra da su tuženici dali premalo time što su jod dali 54 % udjela i smatra da je tužitelj trebao dobiti odgovarajući dio. Iskazao je da ne zna ništa o podjeli i da ne pozna NR. Naveo je i da on ne zna je li postojao dogovor da tuženica nakon prodaje udjela da dio tužitelju.

16. Tužitelj HRU je na ročištu 9. rujna 2021. iskazao da je on imao 16 godina kad mu je umro otac s kojim je imao kontakte, a otac je pomagao oko poslova s društvom Bilić-Erić d.o.o. i družio se s ŠR i znao mu je govoriti da će se KR pobrinuti za djecu i njegovu suprugu ako se njemu nešto dogodi. Naveo je da je nakon očeve smrti ostao u kontaktu s ŠR i da je znao da će on dati udjele tuženici, ali nije znao koji je iznos. Dodao je da je 6 ili 7 mjeseci kasnije razgovarao s ŠR i od njega je saznao taj iznos, a KR je tada bio šokiran što je on dobio samo pola milijuna kuna jer je novac trebao biti podijeljen na 5 dijelova tako da je on trebao dobiti najmanje dva milijuna kuna. Naveo je da ga je KR u tom razgovoru pitao je li dobio novac i da mu je rekao da je bilo dogovoreno s tuženicom. Tužitelj je naveo i da on nije imao čv rstih dokaza da je njegov otac bio tajni ortak, ali je stekao takav dojam jer je otac poznavao ŠR i obavljao je neke poslove za njih. Na ročištu 5. svibnja 2023. iskazao je da zna da je društvo Bilić-Erić d.o.o. bilo od njegovog oca koji ga je osnovao i da zna za dogovor iza njegove smrti da novci koji se isplate trebaju pripasti na jednake dijelove. Nije pokrenuo nikakav postupak protiv društva Bilić-Erić d.o.o., a ni protiv ŠR i BR jer su oni svoj dogovor ispunili prijenosom na tuženicu koja potom nije poštovala dogovor. Dodao je da je tuženicu upoznao nakon očeve smrti i da su bili u odličnim odnosima te da mu je KR rekao kako će se rasporediti novci nakon prodaje i da je prema njegovom saznanju i tuženica bila upućena na to i da je pristala dok novci nisu stigli. Naveo je da mu je tuženica 2017. darovnim ugovorom isplatila 500.000,00 kn i rekao je da je svrha toga bila da je to njegov dio koji mu pripada da ga se osigura i iskazao je da ugovor nije pročitao kad ga je potpisivao kao i da je svrha ugovora bila njegovo školovanje te da on pohađa fakultet. Dodao je da je naknadno saznao koliko je tuženica dobila prodajom svojih udjela i koliko bi njemu trebalo pripasti. Pojasnio je da je pristao da mu tuženica isplati 500.000,00 kn jer je tada bio u teškoj situaciji i ti su mu novci bili neophodni. Tužitelj je naveo i da prije prodaje udjela nije ništa tražio od tuženice jer je bilo jasno da će se novac dijeliti nakon prodaje udjela , a to mu je bilo poznato jer su mu to rekli pokojni otac, KR, ĐR i svi svjedoci. On nije prisustvovao dogovorima ŠR i tuženice i nije u ostavinskoj raspravi potraživao taj novac jer to ništa nije bilo na papiru.

17. Tuženica je na ročištu 9. rujna 2021. iskazala da je udio od 54 % od društva Bilić-Erić d.o.o. stekla od tadašnjih vlasnika ŠR i ĐR kao znak zahvalnosti prema njenom suprugu UR koji je preminuo **.**.2015. i tada su otišli kod odvjetnika NR i kod javne bilježnice Anice Hukelj radi ovjere ugovora. Pojasnila je da je ona s pokojnim UR imala troje djece dok je tužitelj njegovo dijete s VR. Navela je i da su vlasnici društva Bilić-Erić d.o.o. bili veliki prijatelji njenog supruga i htjeli su joj pomoći u teškoj situaciji nakon njegove smrti, a kad je godinu i pol kasnije vidjela da se ne može baviti tim poslom i odlučila je prodati, s istom dvojicom je zaključila ugovor o prijenosu odjela na dva društva, a od dobivenog novca odlučila je tužitelju darovati pola milijuna kuna kako bi mu pomogla u životu i poboljšala odnose s njim i njenom djecom. Dodala je da pri sklapanju ugovora od 30. prosinca 2015. darovanje nije bilo uvjetovano nikakvim obvezama koje bi ona morala napraviti i da nikakvih uvjeta za nju nije bilo ni kad je 2017. izvršena prodaja tih udjela te da KR prilikom darovanja udjela nije spominjao tužitelja i nije to darovanje uvjetovao rješavanjem tužiteljeve egzistencije i ona mu tada nije rekla da je sve dogovorila s tužiteljem. Navela je i da prilikom darovanja pola milijuna kuna tužitelju nije rekla da je udjele prodala za 13 milijuna kuna i tada s njim nije bilo razgovora o nekim dodatnim iznosima. Tužiteljica je iskazala da njen pokojni suprug s njom nije pričao o svojim poslovima i da je ona bila samo domaćica i da je brinula za djecu. Na ročištu 5. svibnja 2023. dodala je da nema saznanja da bi društvo Bilić-Erić d.o.o. i udjeli u njemu bili od njenog supruga te da joj on za života nije ništa govorio o podjeli njegove imovine. Za tužitelja je saznala od šogorice dvije godine prije suprugove smrti, a suprug joj je to potvrdio. Iskazala je da joj KR nije rekao da bi novce od udjela trebala ravnomjerno podijeliti između sebe i sve suprugove djece i da ona ne bi na to pristala jer tužitelj ima svoju majku i mislila je da će se taj dio riješiti s njim i njegovom majkom. Navela je da ona tada nije znala o kolikoj se vrijednosti radi i da nije htjela biti posrednik te da smatra da KR i ĐR nisu ispunili moralnu obvezu prema tužitelju. Iskazala je da nikad nije rekla da bi tužitelju dala dva milijuna kuna te da je sve radila s KR i BR kako su joj oni rekli i da je htjela imati potvrde da je vratila suprugove dugove za koje su joj oni rekli. Iskazala je i da s tužiteljem nije imala neki dogovor u vezi njihovog darovnog ugovora i da je on nju i njene kćeri maltretirao i prije podjele udjela tražeći novce za vozački ispit i ljetovanje što mu je ona davala od svoje mirovine, a sve je to bilo nakon podjele ostavine. Dodala je da je s ŠR razgovarala o tužitelju kad su joj ponudili stipendiju za njenu djecu pa je ona tada predložila da daju stipendiju i tužitelju, a koliko je čula on je to odbio. Dodala je da je tužitelj nije tražio više novaca kad su sklapali ugovor o darovanju i da je bio zadovoljan dobivenim, a onda je par mjeseci nakon toga dobila poziv za sud. Ponovila je da se darovanje poslovnih udjela trebalo odnositi samo na nju i njenu djecu i dodala je da je ona 15 dana nakon isplate sklopila ugovor o darovanju s tužiteljem jer je njenim kćerima bilo žao tužitelja pa mu je dala taj novac za školovanje. Na ročištu 28. siječnja 2026. dodala je da ugovor o darovanju kojeg je sklopila s tužiteljem nema nikakve veze s njenim dogovorima s ŠR koji je joj je došao nakon suprugove smrti i rekao da bi pomogao njoj i njenim kćerima pa su tada sklopili sporazum kod odvjetnika Silvija Hraste. Njena motivacija za sklapanje ugovora o darovanju s tužiteljem je bila da iz velike ljubavi prema svom pokojnom suprugu pomogne tužitelju sa školovanjem nakon što je prodala poslovni udjel. Iskazala je da je u tom ugovoru o darovanju navedeno da je ona vlasnica poslovnog udjela od 54 % u društvu Bilić-Erić d.o.o. zato da se ne bi moglo reći da je tu udjel njenog pokojnog supruga jer joj ga je dao KR.

18. Kao što je već navedeno u točki 11. obrazloženja, u ispravama koje se odnose na trgovačko društvo Bilić-Erić d.o.o. nigdje nije navedeno da je pokojni UR bio član tog društva i nije dostavljen ugovor iz čl. 149 Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15 – dalje u tekstu: ZTD) kojim bi se uređivao odnos između tog društva i UR kao njegovog tajnog člana pa sud smatra da tužitelj nije dokazao da je UR bio tajni član društva Bilić-Erić d.o.o. Međutim, ono što proizlazi iz iskaza svjedoka ŠR, OR i ČR, koji su svi bili prijatelji pokojnog UR, iako postoje razlike u tome kako svaki od njih opisuje povezanost tog društva i pokojnika, je da je pokojni UR na neki način bio poslovno povezan s tim društvom. Tako svjedok OR navodi da je pokojni osnovao to društvo i da je ono bilo njegovo, s tim da ne zna jesu li postojale kakve isprave o tome, ČR je iskazao da je pokojni radio u tom društvu i da mu je pričao da ima zaradu od njega, no ni on ne zna kakav je točno bio pravni odnos između njega i tog društva, ali ne vjeruje da bi KR dao dio društva u vrijednosti od 13 milijuna kuna samo iz svoje dobrote, a da pritom pokojni UR ne bi bio vlasnik udjela ili tajni ortak u tom društvu. Najmanji stupanj povezanosti pokojnog UR s društvom Bilić-Erić d.o.o. proizlazi iz iskaza ŠR koji je naveo da mu je UR bio prijatelj i da je pomogao pronaći poslove za to društvo i da je bio podrška. Sud je iskaze ovih svjedoka prihvatio u dijelu u kojem iskazuju da je pokojni UR bio poslovno povezan s društvom Bilić-Erić d.o.o. jer su u bitnom suglasni, a radi se o svjedocima koji su zbog svojih prijateljskih odnosa s pokojnikom prema ocjeni ovog suda zainteresirani za dobrobit njegove obitelji odnosno podjednako su zainteresirani za dobrobit tužitelja i tuženice.

19. I sporazum od 29. lipnja 2015. (str. 167, 168) kojeg su sklopili ĐR, KR i HR potvrđuje da je UR bio poslovno povezan s tim društvom jer se u članku 3 tog sporazuma navodi da zbog iznimnih zasluga pokojnog UR za osnivanje i razvoj trgovačkog društva Bilić-Erić d.o.o. ĐR i KR priznaju tuženici HR i njenim kćerima vlasništvo tog društva u visini od 60 % udjela u društvu i obvezuju se odmah na zahtjev tuženice pristupiti zaključenju odgovarajućeg pravnog posla kako bi se izvršio prijenos udjela u društvu na nju i/ili njene kćeri.

20. Kao što je već navedeno, KR i tuženica su 30. prosinca 2015. zaključili ugovor o prijenosu poslovnog udjela Bilić-Erić d.o.o. kojim je on na tuženicu bez naknade prenio jedan poslovni udio nominalnog iznosa 135.000,00 kn što predstavlja 54,00 % temeljnog kapitala društva , a prema ugovoru o prijenosu poslovnih udjela Bilić-Erić d.o.o. od 25. svibnja 2017. tuženica je taj poslovni udio, u međuvremenu podijeljen na dva, prenijela za naknadu od ukupno 13 milijuna kuna.

21. Sud prihvaća iskaz ŠR o tome da je motivacija za prijenos udjela bez naknade na tuženicu bilo da se materijalno zbrine obitelj pokojnog UR što uključuje njegovu udovicu i njegove tri kćeri, ali i sina tužitelja i prihvaća njegov iskaz o tome da je s tuženicom usmeno dogovorio da prilikom isplate naknade za prijenos poslovnih udjela tuženica treba isplatiti tužitelju 2 milijuna kuna. Naime, takav dogovor potvrđuje i svjedok ER, koji je iskazao da je bio prisutan kad su KR i tuženica dogovarali prijenos udjela i da je tada kao uvjet za taj prijenos dogovoreno da tuženica tužitelju isplati iznos od 2 milijuna kuna. Iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da su KR i tuženica prijenos udjela dogovarali prije odlaska kod odvjetnika NR koji je sastavio taj ugovor pa stoga iskaz svjedoka NR o tome da on ne zna i da nije čuo za dogovor da se tužitelju isplati iznos od 2 milijuna kuna koji je kao uvjet u svojem iskazu spomenuo KR prema ocjeni ovog suda ne utječe na vjerodostojnost iskaza svjedoka ŠR i ČR o tome da je s tuženicom usmeno dogovorena njena obveza prema tužitelju. Na temelju iskaza svjedoka ŠR i ČR sud je utvrdio i da tuženica nije ispunila obvezu plaćanja tužitelju iznosa od 2 milijuna kuna. Iskaz svjedoka OR sud nije posebno cijenio u dijelu koji se odnosi na ovu obvezu tuženice jer iz njega proizlazi da on nema neposrednih saznanja o tome. Također, iz iskaza tuženika proizlazi da ni on nema neposrednih saznanja o dogovorima ŠR i tuženice kojima nije prisustvovao.

22. Sporazum od 29. lipnja 2015. kojim su KR, ĐR i tuženica pismeno dogovorili da bi zbog iznimnih zasluga UR za društvo Bilić-Erić d.o.o. poslovni udjel u tom društvu prenijeli na tuženicu i/ili njene kćeri dodatno govori u prilog tvrdnje svjedoka ŠR da je s tuženicom prilikom prijenosa udjela na nju usmeno dogovorio da ona tužitelju isplati iznos od 2 milijuna kuna jer je njegova namjera bila zbrinuti svu djecu pokojnika, uključujući i tužitelja koji se, za razliku od tuženičinih kćeri, ne spominje u tom sporazumu.

23. Ugovor o prijenosu poslovnih udjela prema čl. 412 st. 3 ZTD-a mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik i prema čl. 286 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) sve kasnije izmjene i dopune tog ugovora moraju biti u tom istom obliku. Međutim, prema čl. 286 st. 3 ZOO-a pravovaljane su kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojeg je oblik propisan. Prema ocjeni ovog suda, obveza tuženice da od prodaje poslovnih udjela tj. od njihovog prijenosa uz naknadu isplati tužitelju iznos od 2 milijuna kuna je pravovaljano ugovorena iako je ugovorena usmeno jer se radi o usmenoj pogodbi o sporednoj točki koja se ne odnosi se na poslovne udjele.

24. Sud ne prihvaća iskaz tuženice o tome da s ŠR nije usmeno ugovorena njena obveza da od prodaje poslovnih udjela tužitelju isplati iznos od 2 milijuna kuna jer je u suprotnosti s iskazom tog svjedoka kao i svjedoka ČR i sud smatra da je tuženica iskazivala s ciljem izbjegavanja svoje obveze prema tužitelju, izvanbračnom sinu svog pokojnog supruga. S tim ciljem je, prema ocjeni ovog suda, u ugovoru o darovanju od 16. lipnja 2017., koji je sklopljen manje od mjesec dana nakon ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 25. svibnja 2017. na temelju kojeg je tuženici isplaćena naknada od 13 milijuna kuna, u čl. 1.1. ugovoreno da je tuženica bila jedina vlasnica poslovnog udjela koji čini 54 % temeljnog kapitala u društvu Bilić-Erić d.o.o. Sud smatra da se tuženica unošenjem ove odredbe koja uopće nije bitna za ugovor o darovanju htjela osigurati da tužitelj ne bi od nje potraživao veći iznos od 500.000,00 kn koje mu tim ugovorom daruje iz, kako je to navedeno u čl. 1.2 ugovora, velike ljubavi prema pokojnom suprugu kako bi tužitelju osigurala vrhunsko školovanje i da je time htjela izbjeći ispunjenje svoje usmeno ugovorene obveze da tužitelju isplati 2 milijuna kuna od naknade ostvarene prijenosom poslovnog udjela. Odredba ovog ugovora o tome da je tuženica jedina vlasnica predmetnog poslovnog udjela je i u suprotnosti sa sporazumom od 29. lipnja 2015. prema kojem se vlasništvo u tom društvu priznaje tuženici i njenim kćerima.

25. Prema čl. 336 st. 3 ZOO-a ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg, a prema čl. 337 st. 1 ZOO-a treća osoba stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku, kad netko u svoje ime ugovori tražbinu u korist trećega , pa tužitelj kao osoba u čiju je korist usmenom pogodbom svjedoka ŠR i tuženice ugovoreno da mu tuženica treba platiti 2 milijuna kuna od naknade ostvarene prijenosom poslovnog udjela može potraživati tu isplatu izravno od tuženice. Nesporno je da je ta naknada iznosila 13 milijuna kuna pa kako je pokojni UR imao suprugu i četvero djece, iznos od 2 milijuna kuna za koji je ugovoreno da se treba isplatiti tužitelju predstavlja i manje od petine ukupnog iznosa.

26. Tužitelj je početno potraživao iznos od 2.600.000,00 kn, a uvažio je tuženičin navod da je podmirila dugove za pozajmice u ukupnom iznosu od milijun kuna pa je taj iznos umanjio za 200.000,00 kn što predstavlja jednu petinu tog duga jer tužitelj kao nasljednik pokojnog UR odgovara za dugove u 1/5 dijela, a onda je taj preostali iznos od 2.400.000,00 kn dodatno umanjio za pola uvažavajući tuženičin prigovor bračne stečevine tako da potražuje iznos od 1.200.000,00 kn odnosno 159.267,37 eura. Iznos od 500.000,00 kn koji je tuženica darovala tužitelju prema ocjeni ovog suda nije obuhvaćen onim što tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom kao dio koji mu je tuženica bila dužna isplatiti od sredstava ostvarenih prodajom poslovnih udjela jer je svrha te isplate bila dar za potrebe tužiteljevog školovanja, a sve kad bi i bio obuhvaćen, nema razloga da se od traženih 1.200.000,00 kn oduzima taj iznos jer i uvažavajući tu isplatu iznos koji bi tužitelju pripao (ukupno 1.700.000,00 kn) ne prelazi iznos od 2.000.000,00 kn koliko je bilo ugovoreno u njegovu korist.

27. S obzirom na to da je sud utvrdio da je usmeno ugovorena obveza tuženice da tužitelju isplati iznos od 2.000.000,00 kn, a tužitelj svojim tužbenim zahtjevom potražuje iznos koji je manji od toga, sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 159.267,37 eura. Budući da je tužitelj pozvao tuženicu da mu ispuni obvezu u dopisu od 27. rujna 2017. kojeg je ona zaprimila 29. rujna 2017., u skladu s čl. 183 st. 2 ZOO-a tužitelj na ovaj iznos ima pravo na zakonske zatezne kamate od 30. rujna 2017. kako je on to i zatražio pa su mu tako i dosuđene.

28. Odluka o parničnom trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP -a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 28. siječnja 2026. Taj trošak obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu 663,61 eura, na presudu P- 569/2019 663,61 eura i na žalbu protiv te presude 1.327,23 eura te trošak sudskog dostavljača 15,46 eura. Tužitelj je u tijeku postupka smanjio svoj tužbeni zahtjev, ali iz njegovog troškovnika proizlazi da za radnje zastupanja potražuje naknadu prema kasnijem, nižem tužbenom zahtjevu. Trošak zastupanja obuhvaća nagradu za sastav tužbe zatraženih 2.400,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25 – dalje: OT), za pristup na odgođeno ročište 25. rujna 2018. 100,00 eura prema Tbr. 9/5 OT, za zastupanje na šest ročišta 2. rujna 2020. , 9. lipnja 2021., 9. rujna 2021., 7. prosinca 2022., 5. svibnja 2023. i 28. siječnja 2026. po 2.398,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT, za zastupanje na ročištu 15. studenog 2024. 1.199,00 eura prema Tbr. 9/2 OT , za sastav dva obrazložena podneska od 18. ožujka 2020. i 7. prosinca 2020. po 2.398,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT i za sastav žalbe na presudu 3.000,00 eura prema Tbr. 10/1 OT, odnosno ukupno 25.883,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV -a u iznosu od 6.470,75 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 35.023,66 eura pa je tuženici naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

29. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na ovu presudu jer se ne plaća pristojba na novu presudu donesenu u predmetu u kojem je ranija presuda ukinuta. Nije mu priznat ni trošak sastava obrazloženog podneska od 18. listopada 2023. jer ga nema u spisu ni nagrada za pristup na ročište 6. veljače 2025. jer na to ročište njegov punomoćnik nije pristupio.

30. Sud nije dosudio tuženici trošak koji je zatražila u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj povukao jer tužitelj u odnosu na radnje koje su poduzete prije djelomičnog povlačenja tužbe nije tražio nagradu za zastupanje u većem iznosu prema tadašnjoj većoj vrijednosti predmeta spora, nego za sve radnje traži nagradu odmjerenu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i jer tuženici nisu nastali nikakvi posebni troškovi u odnosu na povučeni dio tužbe.

U Sesvetama 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Tomislav Čavić

2. odvjetnik Silvije Hraste