Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-3120/2023

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ME iz [adresa], Table 6 B, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Borko Bebić odvj. u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po pun. Josip Mađarić odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 05. ožujka 2026. god., u prisustvu tužitelja sa zamj. pun. Edita Dvornik odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Sandra Šimunić Mamić odvj. u Splitu, dana 13. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 418-504265460 zaključenog dana 17. srpnja 2007. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i potvrđenog dana 17. srpnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, Split, pod brojem OV-7321/07, u dijelu kojim je ugovorena promjenljivost kamatne stope.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 418-504265460 zaključenog dana 17. srpnja 2007. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i potvrđenog dana 17. srpnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, Split, pod brojem OV- 7321/07, u dijelu kojim je otplata kredita vezana za valutu CHF.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

„- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 418-504265460 zaključenog dana 17. srpnja 2007. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i potvrđenog dana 17. srpnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, Split, pod brojem OV- 7321/07, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula odnosno kojim je iznos kredita vezan za valutu CHF."

IV Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 3.944,16 EUR sa zateznom kamatom koja:

- na iznos od 5,29 EUR teče od 31.8.2007.g. do isplate,

- na iznos od 3,16 EUR teče od 30.11.2007.g. do isplate,

- na iznos od 1,07 EUR teče od 31.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 8,35 EUR teče od 31.1.2008.g. do isplate

- na iznos od 12,35 EUR teče od 29.2.2008.g. do isplate,

- na iznos od 19,21 EUR teče od 31.3.2008.g. do isplate,

- na iznos od 8,90 EUR teče od 30.4.2008.g. do isplate,

- na iznos od 4,82 EUR teče od 31.5.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,85 EUR teče od 30.6.2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,47 EUR teče od 31.7.2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,84 EUR teče od 31.8.2008.g. do isplate,

- na iznos od 7,21 EUR teče od 30.9.2008.g. do isplate,

- na iznos od 40,31 EUR teče od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 18,13 EUR teče od 30.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 46,33 EUR teče od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 50,66 EUR teče od 31.1.2009.g. do isplate

- na iznos od 52,62 EUR teče od 28.2.2009.g. do isplate,

- na iznos od 47,22 EUR teče od 31.3.2009.g. do isplate,

- na iznos od 48,25 EUR teče od 30.4.2009.g. do isplate,

- na iznos od 40,00 EUR teče od 31.5.2009.g. do isplate,

- na iznos od 33,92 EUR teče od 30.6.2009.g. do isplate,

- na iznos od 35,54 EUR teče od 31.7.2009.g. do isplate,

- na iznos od 38,74 EUR teče od 31.8.2009.g. do isplate,

- na iznos od 38,46 EUR teče od 30.9.2009.g. do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR teče od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 41,30 EUR teče od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 46,17 EUR teče od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 53,10 EUR teče od 31.1.2010.g. do isplate,

- na iznos od 51,51 EUR teče od 28.2.2010.g. do isplate,

- na iznos od 60,91 EUR teče od 31.3.2010.g. do isplate,

- na iznos od 59,13 EUR teče od 30.4.2010.g. do isplate,

- na iznos od 62,61 EUR teče od 31.5.2010.g. do isplate,

- na iznos od 92,70 EUR teče od 30.6.2010.g. do isplate,

- na iznos od 86,51 EUR teče od 31.7.2010.g. do isplate,

- na iznos od 105,43 EUR teče od 31.8.2010.g. do isplate,

- na iznos od 98,89 EUR teče od 30.9.2010.g. do isplate,

- na iznos od 88,38 EUR teče od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 110,57 EUR teče od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 138,80 EUR teče od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 118,81 EUR teče od 31.1.2011.g. do isplate,

- na iznos od 125,82 EUR teče od 28.2.2011.g. do isplate,

- na iznos od 116,90 EUR teče od 31.3.2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.875,69 EUR teče od 26.4.2011.g. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do dana isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve pod prijetnjom ovrhe.

V Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"- Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 741,55 EUR sa zateznom kamatom koja:

- na iznos od 8,96 EUR teče od 30.11.2007.g. do isplate,

- na iznos od 8,91 EUR teče od 31.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 9,08 EUR teče od 31.1.2008.g. do isplate

- na iznos od 9,16 EUR teče od 29.2.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,32 EUR teče od 31.3.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,09 EUR teče od 30.4.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,56 EUR teče od 31.5.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,70 EUR teče od 30.6.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,49 EUR teče od 31.7.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,50 EUR teče od 31.8.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,62 EUR teče od 30.9.2008.g. do isplate,

- na iznos od 12,57 EUR teče od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 11,94 EUR teče od 30.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 12,74 EUR teče od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 12,87 EUR teče od 31.1.2009.g. do isplate

- na iznos od 12,92 EUR teče od 28.2.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,50 EUR teče od 31.3.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,55 EUR teče od 30.4.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,17 EUR teče od 31.5.2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,89 EUR teče od 30.6.2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,97 EUR teče od 31.7.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,11 EUR teče od 31.8.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,10 EUR teče od 30.9.2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,95 EUR teče od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR teče od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,45 EUR teče od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 20,77 EUR teče od 31.1.2010.g. do isplate,

- na iznos od 20,70 EUR teče od 28.2.2010.g. do isplate,

- na iznos od 21,13 EUR teče od 31.3.2010.g. do isplate,

- na iznos od 21,05 EUR teče od 30.4.2010.g. do isplate,

- na iznos od 21,21 EUR teče od 31.5.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,59 EUR teče od 30.6.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,30 EUR teče od 31.7.2010.g. do isplate,

- na iznos od 23,17 EUR teče od 31.8.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,87 EUR teče od 30.9.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,39 EUR teče od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 23,41 EUR teče od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,71 EUR teče od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 23,79 EUR teče od 31.1.2011.g. do isplate,

- na iznos od 24,11 EUR teče od 28.2.2011.g. do isplate,

- na iznos od 23,70 EUR teče od 31.3.2011.g. do isplate,

- na iznos od 26,30 EUR teče od 26.4.2011.g. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve pod prijetnjom ovrhe."

VI Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) parnični trošak u iznosu od 688,31 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. ožujka 2026. god., do dana isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

Obrazloženje

Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom u Splitu dana 17. srpnja 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj: 418-50-4265460, potvrđen dana 17. srpnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, Split, pod brojem OV-7321/07. Temeljem predmetnog ugovora tuženik je tužitelju plasirao kunsku protuvrijednost iznosa od 35.810,66 CHF po srednjem tečaju tuženika važećeg na dan korištenja kredita, na rok otplate od 60 mjeseci, uz ugovornu kamatu od 5,49 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama.

Međutim, odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, kao i na valutnu klauzulu, su ništetne i ne proizvode pravne učinke, a što je i utvrđeno u postupku po kolektivnoj tužbi protiv više banaka, među kojima i protiv tuženika, i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129-13-4 od 13. lipnja 2014. godine i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojim presudama je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i tako što u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su ništetne.

Predmetni ugovor o kreditu je adhezijski ugovori, po pristupanju, o kojem između stranaka nikad nije bilo pregovora, a u taj ugovor je tuženik ugradio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope, kao i nepoštenu odredbu valutne klauzule u švicarskim francima, a da nikad nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik je nakon zaključenja ugovora o kreditu u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez da je prethodno o tome pregovarao s tužiteljem.

Tako je tuženik u periodu od zaključenja Ugovor o kreditu broj: 418-50-4265460 do otplate istog više puta jednostrano mijenjao kamatnu stopu, tako da je kamatna stopa:

- za period od zaključenja ugovora do 31. listopada 2007. godine iznosila 5,49 %,

- za period od 1. studenog 2007. godine do 30. travnja 2008. godine iznosila 6,45 %,

- za period od 1. svibnja 2008. godine do 28. veljače 2009. godine iznosila 6,75 %,

- za period od 1. ožujka 2009. godine pa do kraja otplate kredita iznosila 7,75 %.

Po Ugovoru o kreditu broj: 418-50-4265460 tužitelj je tuženiku, zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u periodu od zaključenja ugovora o kreditu do dana 26. travnja 2011. godine (kada je prijevremeno otplatio kredit) preplatio svoje kreditne obveze za iznos od 4.685,71 EUR / 35.304,48 Kn. Navedeni iznos se sastoji od iznosa razlike između anuiteta koje je trebao plaćati bez primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i anuiteta koje je platio u tom periodu (koja razlika iznosi 2.793,64 EUR), kao i od iznosa od 1.892,07 EUR koji je tužitelj preplatio prilikom prijevremene otplate kredita jer je tuženik primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izračunao viši iznos neotplaćene glavnice nego što bi ta glavnica iznosila bez primjene te ništetne odredbe.

Dakle, iznos od 4.685,71 EUR / 35.304,48 Kn je iznos koji je tuženik stekao bez osnova i koji je u obvezi isplatiti tužitelju zajedno s pripadajućim zakonom propisanim zateznim kamatama. Stoga tužitelj na svaki pojedini mjesečni iznos preplate anuiteta potražuje i zakonom propisanu zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta kredita u kojem je preplaćena kreditna obveza do dana isplate, a iznos od 1.892,07 EUR / 14.255,81 Kn tužitelj potražuje sa zakonom propisanom zateznom kamatom od 26. travnja 2011. godine (kada je prijevremeno otplatio kredit) do isplate. Sve to je specificirano u tužbenom zahtjevu tužitelja.

Radi svega navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kako slijedi;

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 418-504265460 zaključenog dana 17. srpnja 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i potvrđenog dana 17. srpnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, Split, pod brojem OV-7321/07, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula odnosno kojim je iznos kredita vezan za valutu CHF.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 418-504265460 zaključenog dana 17. srpnja 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i potvrđenog dana 17. srpnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, Split, pod brojem OV-7321/07, u dijelu kojim je ugovorena promjenljivost kamatne stope.

3. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 418-504265460 zaključenog dana 17. srpnja 2007. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i potvrđenog dana 17. srpnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, Split, pod brojem OV-7321/07, u dijelu kojim je otplata kredita vezana za valutu CHF.

4. Dužan je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 4.685,71 EUR / 35.304,48 Kn sa zateznom kamatom koja:

- na iznos od 5,52 EUR / 41,62 Kn teče od 31.8.2007.g. do isplate,

- na iznos od 12,35 EUR / 93,07 Kn teče od 30.11.2007.g. do isplate,

- na iznos od 10,22 EUR / 76,97 Kn teče od 31.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 17,66 EUR / 133,06 Kn teče od 31.1.2008.g. do isplate

- na iznos od 21,75 EUR / 163,89 Kn teče od 29.2.2008.g. do isplate,

- na iznos od 28,77 EUR / 216,73 Kn teče od 31.3.2008.g. do isplate,

- na iznos od 18,23 EUR / 137,33 Kn teče od 30.4.2008.g. do isplate,

- na iznos od 16,62 EUR / 125,20 Kn teče od 31.5.2008.g. do isplate,

- na iznos od 21,78 EUR / 164,12 Kn teče od 30.6.2008.g. do isplate,

- na iznos od 14,20 EUR / 106,98 Kn teče od 31.7.2008.g. do isplate,

- na iznos od 14,57 EUR / 109,81 Kn teče od 31.8.2008.g. do isplate,

- na iznos od 19,07 EUR / 143,68 Kn teče od 30.9.2008.g. do isplate,

- na iznos od 53,12 EUR / 400,22 Kn teče od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 30,31 EUR / 228,36 Kn teče od 30.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 59,30 EUR / 446,83 Kn teče od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 63,76 EUR / 480,40 Kn teče od 31.1.2009.g. do isplate

- na iznos od 65,77 EUR / 495,58 Kn teče od 28.2.2009.g. do isplate,

- na iznos od 67,96 EUR / 512,04 Kn teče od 31.3.2009.g. do isplate,

- na iznos od 69,04 EUR / 520,16 Kn teče od 30.4.2009.g. do isplate,

- na iznos od 60,40 EUR / 455,12 Kn teče od 31.5.2009.g. do isplate,

- na iznos od 54,05 EUR / 407,24 Kn teče od 30.6.2009.g. do isplate,

- na iznos od 55,74 EUR / 419,98 Kn teče od 31.7.2009.g. do isplate,

- na iznos od 59,09 EUR / 445,21 Kn teče od 31.8.2009.g. do isplate,

- na iznos od 58,80 EUR / 443,02 Kn teče od 30.9.2009.g. do isplate,

- na iznos od 55,41 EUR / 417,51 Kn teče od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 61,77 EUR / 465,38 Kn teče od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 66,86 EUR / 503,77 Kn teče od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 74,11 EUR / 558,37 Kn teče od 31.1.2010.g. do isplate,

- na iznos od 72,45 EUR / 545,85 Kn teče od 28.2.2010.g. do isplate,

- na iznos od 82,28 EUR / 619,95 Kn teče od 31.3.2010.g. do isplate,

- na iznos od 80,42 EUR / 605,90 Kn teče od 30.4.2010.g. do isplate,

- na iznos od 84,05 EUR / 633,29 Kn teče od 31.5.2010.g. do isplate,

- na iznos od 115,53 EUR / 870,44 Kn teče od 30.6.2010.g. do isplate,

- na iznos od 109,05 EUR / 821,62 Kn teče od 31.7.2010.g. do isplate,

- na iznos od 128,84 EUR / 970,77 Kn teče od 31.8.2010.g. do isplate,

- na iznos od 122,00 EUR / 919,23 Kn teče od 30.9.2010.g. do isplate,

- na iznos od 111,00 EUR / 836,34 Kn teče od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 134,21 EUR / 1.011,23 Kn teče od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 163,74 EUR / 1.233,71 Kn teče od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 142,83 EUR / 1.076,18 Kn teče od 31.1.2011.g. do isplate,

- na iznos od 150,17 EUR / 1.131,43 Kn teče od 28.2.2011.g. do isplate,

- na iznos od 140,84 EUR / 1.061,16 Kn teče od 31.3.2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.892,07 EUR / 14.255,81 Kn teče od 26.4.2011.g. do isplate, i to do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

U odgovoru na tužbu od 03. srpnja 2025. god., tuženika navodi da osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu s osnova promjenjive kamatne stope i ništetne valutne klauzule.

Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 17.07.2007.g., zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4265460 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 35.810,66 s redovnom kamatom od 3,30 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva.

Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate, pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva.

Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

Pravna osnova za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Iz otplatnih planova koje je tužitelj dostavio uz tužbu vidljivo je da podaci u otplatnom planu ostaju valjanima samo do trenutka promjene kamatne stope u narednim referentnim razdobljima.

Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g., postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva.

Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g., i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.06.2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Nadalje, tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora.

Tužitelj je uz tužbu dostavio i otplatne planove iz kojih je vidljivo da je informaciju o važećem tečaju valute na dan mogao dobiti korištenjem usluge tuženika RBA DIREKT, koju uslugu tužitelj nikada nije koristio.

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute.

Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.

Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Slijedom svega navedenog, tuženik navodi da je vidljivo da je tužbeni zahtjev očito neosnovan, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Na pripremnom ročištu dana 18. srpnja 2025. god., tužitelj navodi je priložio u spis početni otplatni plan, dopis tuženika od 26. travnja 2011. godine, potvrdu o transakcijama od 26. travnja 2011. godine, iz koje je isprave razvidno da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit, i ugovor o trajnom nalogu koji je zaključen između parničnih stranaka u svrhu otplate predmetne partije kredita. Navodi da je od tuženika svojevremeno zatražio dostavu cjelokupne predmetne dokumentacije koju nikada nije zaprimio, pa je predložio sudu za potrebe financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, naložiti tuženiku da u spis dostavi konto karticu kredita i pregled odnosno specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, odnosno svu drugu dokumentaciju u vezi predmetnog kreditnog odnosa koja je nužna vještaku za vještačenje. Ustrajao je u dokaznom prijedlogu vještačenjem po financijskom knjigovodstvenom vještaku na okolnost visine razlike između onoga što je tužitelj platio u periodu otplate kredita od zaključenja ugovora o kreditu do kraja otplate istog, i onoga što je trebao platiti bez primjene ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve specificirano po mjesecima, te posebno rubricirano kao preplata s osnova kamatne stope, preplata po osnovi valutne klauzule, kao i ukupna preplata anuiteta, uključujući preplatu po prijevremenoj otplati kredita.

Tužitelj u podnesku od 31. srpnja 2025. godine navodi da osporava kao neosnovane sve navode tuženika iz njegovog odgovora na tužbu.

U odnosu na tuženikove navode želi prije svega istaknuti ono što je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zaključio u obrazloženjima svojih odluka donesenih u kolektivnim sporovima na koje se tužitelj pozvao u tužbi, a to je da su priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno, prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora, uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojim se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

Činjenica je da je tuženik s tužiteljem zaključio ugovor o kreditu koristeći u istom ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (jednostranim odlukama tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, odnosno tuženik nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim da donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

Isto tako je ništetna i nepoštena odredba ugovora o valutnoj klauzuli (CHF) koja je unesena u ugovor a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim da donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, opet na štetu tužitelja kao potrošača.

Sve to su potvrdile i sudske odluke u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača (citirane u tužbi), a koje odluke, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, obvezuju ostale sudove u postupcima po pojedinačnim tužbama potrošača. Tužitelj je kao potrošač ovlašten pozivati se na pravna utvrđenja i sadržaj odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti budući pravomoćna sudska presuda, kojom je utvrđeno postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku zaštite kolektivnih interesa, obvezuje i ostale sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju je tužitelj pokrenuo kao potrošač (što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Rev. 3142/2018 od 19. ožujka 2019.g.), pa u pojedinačnim sporovima potrošača ne bi trebalo ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača i na citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, te bi bilo i u suprotnosti s odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Tuženikov prigovor zastare je u potpunosti neosnovan. Naime, u ovom sporu se radi o tražbini za koju vrijedi petogodišnji zastarni rok, a ne trogodišnji zastarni rok kako to neosnovano tvrdi tuženik. Ovdje se radi o povratu iznosa kojeg je tuženik stekao bez osnova temeljem ništetnih odredbi ugovora, pa je jasno da nema nikakve zastare utužene tražbine. Kao što je to tužitelj već naveo u tužbi, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je spor po kolektivnoj tužbi podnesenoj dana 4. travnja 2012. godine protiv više banaka, među kojima i protiv tuženika, u kojem je dana 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je u jednom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine (presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129-13-4 od 13. lipnja 2014. godine), a u drugom dijelu 14. lipnja 2018. godine (presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine), a pokretanjem kojeg spora je prekinuta zastara.

Osim toga, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine (broj Su-IV-47/2020-2), koji je u tom svom shvaćanju zauzeo stajalište da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ukazuje na činjenicu da tužiteljevo potraživanje u niti jednom svom dijelu nije zastarjelo. To shvaćanje je potvrdio i sud Europske unije u predmetu C-485/19 (Profi Credit Slovakia) od 22. travnja 2021. godine. Naime, sudovi i dalje u svim pojedinim parnicama potrošača u predmetima švicarskog franka ocjenjuju i utvrđuju da li su u svakom tom pojedinom ugovoru o kreditu ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, sud je u svakom tom pojedinačnom parničnom postupku potrošača, pa tako i u ovom, utvrđivao ili na drugi način ustanovljavao da li su te odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne ili ne, te ovisno o tom utvrđenju dosuđivali ili ne povrat preplaćenih iznosa.

Slijedom navedenog jasno je da zastara potraživati povrat preplaćenog iz osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nikako ne može početi teći od dana pravomoćnosti odluka iz kolektivnih sporova, već isključivo od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tih odredbi u konkretnom ugovoru pojedinog potrošača, u ovom slučaju tužitelja. Iz svega je razvidno da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti.

Tužitelj zaključuje da tuženik niti jednim svojim navodom iz odgovora na tužbu nije doveo u pitanje osnovanost tužbe.

Tuženik je uz podnesak od 01. kolovoza 2025. god., dostavio u dokazne svrhe sačinjenu dokumentaciju povodom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 17. srpnja 2007. god, koja je potrebna u svrhu izvođenja dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović, dipl. oec., u vještvu od 28. listopada 2025. god., navodi da je dana 13.06.2023., tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka i kamatne stope od strane kreditora.

Kredit pod brojem 418-50-4265460 je ugovoren dana 17.09.2007. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=35.810,66 na rok otplate od 60 mjeseci. Isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,40071 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,49% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 683,86 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Prvi anuitet je dospio 31.08.2007. godine. Banka je u tijeku otplate povećavala kamatnu stopu zbog čega se povećavao i iznos naplaćenog anuiteta. Kredit je 26.04.2011. prijevremeno konačno otplaćen, a uplata na ime otplate je uvrštena u izračun kao i ostali redovni anuiteti.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 9. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 10, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Protuvrijednosti preplate anuiteta su preračunate u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije u stupcima br. 11, 12 i zbirno u stupcu 13 . Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Nadalje navodi da je vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 18. rujna 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-3120/2023. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:

Tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 418-50-4265460 . Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan dospijeća ili u slučaju kašnjenja na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 30.11.2007. do 26.04.2011., platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 921,40 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 3.944,16 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 4.865,56 Eur.

Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Vještak nadalje navodi da je tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu = 2,93 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

U podnesku od 05. studenog 2025. god., tuženik navodi da je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Vještaku je dano u zadatak utvrditi:

- kolike je iznose tužitelj preplatio po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na one koje bi plaćao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu,

- kolike je iznose tužitelj preplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na iznose koje bi platio da je tečaj ostao onakva kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu,

- prikazati i negativne tečajne razlike.

Iz mišljenja vještaka proizlazi da je po osnovi promjenjive kamatne stope tužitelj više platio 921,40 EUR, po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita tužitelj više platio 3.944,16 EUR, dok je obzirom na pad tečaja manje platio iznos od 2,93 EUR.

Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu preplate po kreditu, no i dalje ustraje pri osporavanju osnova tužbe.

Kako je vještak je matematički utvrdio da razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 921,40 EUR, tužena posebno ustraje kod prigovora zastare na ovaj dio potraživanja.

Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), određeno je da se zastara prekida (i) podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (i) radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Prema odredbi čl. 214. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g., povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala je pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva.

Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 2023.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je već tada protekao opći zastarni rok od 5 godina.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj Presudi Rev 783/2023-3 dao je odgovor na postavljeno pitanje koji glasi:

U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila je zastara ako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka.

Odredbe ugovora o kreditu i općih akata tužitelja su jasne, lako uočljive i razumljive, a Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Iz ugovora o kreditu proizlazi da tužitelj i tuženik nisu nikada ugovorili fiksni tečaj, već srednji tečaj Kreditora za CHF na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta pa vještak nije mogao izračunati razliku primjenom tečaja kao da je ugovoren fiksni obzirom da to tužitelju tako odgovara da bi mogla postojati razlika.

Ugovorne strane također su ugovorile i promjenjivu kamatnu stopu.

Uzimajući u obzir da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj CHF niti fiksnu kamatnu stopu, te da je iz uručenih otplatnih planova jasno vidljivo da je tužitelj mogao informacije o kretanju tečaja na dan dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, razvidno je da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da nije znao niti mogao znati da se tečaj svake valute pa tako i valute CHF mijenja.

Slijedom navedenog, tuženik navodi da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

Tužitelj u podnesku od 19. studenog 2025. god., navodi da precizira svoje tužbeno traženje s rezultatima vještačenja, i to na način da potraživanje u ukupnom iznosu od 4.685,71 EUR iz dosadašnje točke 4. tužbenog zahtjeva (koji iznos predstavlja ukupni iznos razlike između onoga što je tužitelj platio u periodu od 31. kolovoza 2007. godine do 26. travnja 2011. godine i onoga što je trebao platiti bez primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) potražuje dvjema odvojenim točkama tužbenog zahtjeva, i to tako da točkom 4. preciziranog tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 3.944,16 EUR na ime preplate po osnovi valutne klauzule u periodu od 31. kolovoza 2007. godine do 26. travnja 2011. godine zajedno s pripadajućom zateznom kamatom specificiranom u toj točki tužbenog zahtjeva, dok točkom 5. preciziranog tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 741,55 EUR na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u periodu od 30. studenog 2007. godine do 26. travnja 2011. godine zajedno s pripadajućom zateznom kamatom specificiranom u toj točki tužbenog zahtjeva, a za koje iznose se tuženik neosnovano obogatio

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

U podnesku od 24. studenog 2025. god., tuženik navodi da podneskom od 19.11.2025. tužitelj „specificira“ tužbeni zahtjev, te sada potražuje iznos od 3.944,16 EUR s osnova tečaja CHF, te 741,55 EUR s osnova promjenjive kamatne stope, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačno naveden iznos pa do isplate.

Tuženik opetovano ustraje kod prigovora zastare, posebice dio s osnova promjenjive kamatne stope.

Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 35.810,66 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

Nije sporno da je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje upravo navedeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan kada je isplata kredita izvršna tužitelju.

Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju na dan korištenja zasigurno nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora.

Slijedom svega navedenog, tuženik navodi da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, predlaže odbiti i glavni i alternativni tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tužitelj u iskazu od 05. ožujka 2026. god., na pitanje da li je uvjete kredita dogovarao kod tužene banke ili u auto kući Dealeri RNH, navodi da koliko se sjeća misli da je uvjete ugovora dogovarao kod tužene banke. Tako može izjaviti da prilikom dogovaranja kredita njega ovlašteni službenik banke nije posebno upozoravao na uvjete kredita, a sjeća se da mu je saopćio kako su najpovoljniji ovi krediti vezani za tečaj CHF.

Na posebno pitanje navodi da se ne može sjetiti da bi ga ovlašteni službenik ovom prigodom upozorio da se ugovorena kamata može mijenjati po odluci banke, te da će visina anuiteta otplate kredita ovisiti o tečaju švicarskog franka. Može kazati da su nekako predmetni kredit sklopili rutinski.

Na posebno pitanje navodi da on ovom prigodom nije imao mogućnost pregovora o uvjetima po kojima će se sklopiti predmetni ugovor o kreditu.

Na daljnje pitanje navodi da se u ovaj čas ne može sjetiti da li je prije potpisivanja kreditnog ugovora ovaj ugovor detaljno pročitao. Može kazati da mu u ovo vrijeme kada je sklopio predmetni ugovor o kreditu nije bilo poznato značenje izraza "valutna klauzula" i "promjenjiva kamatna stopa". Ne sjeća se niti da li je ovom prigodom tražio da mu se pobliže objasne ovi pojmovi. Ovom prigodom nije bio u mogućnosti sklopiti ugovor vezan za neku drugu valutu, već samo ugovor vezan za švicarski franak.

Nadalje upitan navodi da njemu prilikom sklapanja ugovora nisu bili objašnjeni pojmovi "valutne klauzule" i "promjenjive kamatne stope" od strane ovlaštenog službenika banke.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope oid 19.11. 2007. god., 14.05. 2008. god., i 11. 02. 2009. god., Ugovor o kreditu br. 418-50-4265460 od 17. srpnja 2007. god., Otplatnu tablicu-kredit informativni izračun od 17.07. 2007. god., Potvrdu o transakcijama od 26. travnja 2011. god., Obavijest tuženika od 26.04. 2011. god., Ugovor o trajnom nalogu po transakcijskom računu broj 42825937207 od 17.07. 2007. god., Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 19.07.2007.- 26.04.2011. god., sačinjen dana 31.12. 2025. god., Otplatni plan od 31.07.2025. god., Otplatni plan od 19.07.2007. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 28. listopada 2025. god., te izveo dokaz saslušanjem tužitelja na raspravnom ročištu dana 05. ožujka 2026. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu broj 418-59-4265460 od 17. srpnja 2007. god., sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja.

Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika.

Stoga odista nije jasan neosnovano istaknuti prigovor tuženika kada navodi da da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, te da tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati, kao i da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

Tuženik u odgovoru na tužbu osnovano ističe da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Stoga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu broj 418-59- 4265460 od 17. srpnja 2007. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi čl. 2 u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope, kao i čl. 7 u dijelu kojim je otplata kredita vezana za valutu CHF, a budući da sporne odredbe nisu bitni sastojci ugovora.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti dijela spornih odredbi čl. 2 i čl. 7 predmetnog Ugovora o kreditu 418-59-4265460 od 17. srpnja 2007. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da je redovna kamata 5,49 % godišnje (čl. 2), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu o iznosu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1 Ugovora).

Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan korištenja kredita (a i sam tužitelj se poziva na te poznate parametre), pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti dijelova spornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena redovna kamata i početni srednji tečaj CHF u odnosu na HRK vrijedeći na dan korištenja kredita).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Vrhovni sud RH, u svojoj odluci broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i u novom Pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zauzeo je pravno stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 13. lipnja 2023. god., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 13. lipnja 2023. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja prihvaćen kao osnovan u dijelu koji se odnosi na potraživanje ukupno 741,55 Eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, dok je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na potraživanje ukupno 3.944,16 Eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF.

Tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu broj 418-59-4265460 od 17. srpnja 2007. god., kojom je iznos kredita vezan za srednji tečaj valute CHF na dan korištenja kredita, a koja odredba nije niti bila predmet kolektivnog spora vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i na kojoj ugovornoj odredbi tužitelj upravo temelji svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova preplaćenog uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na domaću valutu.

Međutim, neovisno o činjenici da je zastarjelo potraživanje tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od ukupno 741,55 Eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjena kamatne stope, jer je zastarni rok otpočeo teći pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., tužitelj sukladno ustaljenoj sudskoj praksi ima pravnog interesa tužbom isticati i deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Sve kada bi ovaj sud i prihvatio stajalište tužitelja da zastara potraživati povrat preplaćenog iz osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nikako ne može početi teći od dana pravomoćnosti odluka iz kolektivnih sporova, već isključivo od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost tih odredbi u konkretnom ugovoru pojedinog potrošača, ovdje tužitelja, u konkretnom slučaju bi se radilo o preuranjenim kondemnatornim tužbenim zahtjevima tužitelja radi isplate još nedospjelih potraživanja, a sve obzirom da ova presuda nije pravomoćna njenim donošenjem dana 13. ožujka 2026. god., uslijed čaga zastarni rok predmetnih potraživanja još nije niti otpočeo teći, pa bi se dakle, ovdje radilo o nedospjelim potraživanjima tužitelja, a koje bi stoga valjalo odbiti kao neosnovane.

Slijedom svega navedenog, deklaratorni tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope (toč. I izreke presude), kao i čl. 7 u dijelu kojim je otplata kredita vezana za valutu CHF (toč. II izreke presude), dok je odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu kojom je iznos kredita vezan za srednji tečaj valute CHF na dan korištenja kredita (toč. III izreke presude).

Osim toga, kondemnatorni tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na isplatu ukupno 3.944,16 Eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF (toč. IV izreke presude), dok je odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na isplatu ukupno 741,55 Eur sa pripadajućim kamatama na ime preplate iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope (toč. V izreke presude).

Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 2 i čl. 155 ZPP-a. Imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu cijeneći pravni osnov (50 %) i visinu tužbenog zahtjeva (84 %), tužitelj je uspio u sporu u postotku od 67,00 % (50 % + 84 % : 2), dok je tuženik uspio u sporu u postotku od 33,00 %, pa tako uspjeh tužitelja u parnici valja cijeniti sa 34,00 % tužbenog zahtjeva (67,00 % - 33,00 %). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na tri ročišta po 100 bod., pristup na jedno ročište 25 bod., sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 312,50 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku iznosi 1.562,50 Eur. Tužitelju su priznati i opravdani troškovi provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 329,40 Eur, a priznati su mu i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 46,66 Eur, i pristojbe presude u razmjernom iznosu od 85,89 Eur, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23), pa tako ukupan trošak tužitelja iznosi 2.024,45 Eur. Cijeneći uspjeh tužitelja u parnici sa 34,00 %, tuženika je valjalo obvezati da naknadi tužitelju razmjeran iznos parničnog troška u visini od 688,31 Eur.

U Splitu, 13. ožujka 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte