Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-920/2025-13

Općinski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Božani Mihalj, u pravnoj stvari tužitelja CO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 6. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika EO, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Marinović & partneri Zadar, te objave 13. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 9.840,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

−iznos od 372,10 EUR sa kamatom od 10.8.2011. godine

−iznos od 20,35 EUR sa kamatom od 10.8.2011. godine

−iznos od 182,38 EUR sa kamatom od 1.9.2011. godine

−iznos od 151,06 EUR sa kamatom od 1.10.2011. godine

−iznos od 150,31 EUR sa kamatom od 1.11.2011. godine

−iznos od 148,12 EUR sa kamatom od 1.12.2011. godine

−iznos od 156,22 EUR sa kamatom od 1.1.2012. godine

−iznos od 165,27 EUR sa kamatom od 1.2.2012. godine

−iznos od 165,48 EUR sa kamatom od 1.3.2012. godine

−iznos od 159,83 EUR sa kamatom od 1.4.2012. godine

−iznos od 161,69 EUR sa kamatom od 1.5.2012. godine

−iznos od 165,17 EUR sa kamatom od 1.6.2012. godine

−iznos od 161,86 EUR sa kamatom od 1.7.2012. godine

−iznos od 162,11 EUR sa kamatom od 1.8.2012. godine

−iznos od 2.581,56 EUR sa kamatom od 8.8.2012. godine

−iznos od 4,44 EUR sa kamatom od 8.8.2012. godine

−iznos od 126,29 EUR sa kamatom od 1.9.2012. godine

−iznos od 121,28 EUR sa kamatom od 1.10.2012. godine

−iznos od 127,05 EUR sa kamatom od 1.11.2012. godine

−iznos od 128,70 EUR sa kamatom od 1.12.2012. godine

−iznos od 128,83 EUR sa kamatom od 1.1.2013. godine

−iznos od 120,48 EUR sa kamatom od 1.2.2013. godine

−iznos od 125,85 EUR sa kamatom od 1.3.2013. godine

−iznos od 127,30 EUR sa kamatom od 1.4.2013. godine

−iznos od 124,08 EUR sa kamatom od 1.5.2013. godine

−iznos od 115,03 EUR sa kamatom od 1.6.2013. godine

−iznos od 111,46 EUR sa kamatom od 1.7.2013. godine

−iznos od 115,91 EUR sa kamatom od 1.8.2013. godine

−iznos od 118,98 EUR sa kamatom od 1.9.2013. godine

−iznos od 126,81 EUR sa kamatom od 1.10.2013. godine

−iznos od 122,50 EUR sa kamatom od 1.11.2013. godine

−iznos od 124,43 EUR sa kamatom od 1.12.2013. godine

−iznos od 126,01 EUR sa kamatom od 1.1.2014. godine

−iznos od 128,81 EUR sa kamatom od 10.2.2014. godine

−iznos od 132,18 EUR sa kamatom od 1.3.2014. godine

−iznos od 130,56 EUR sa kamatom od 1.4.2014. godine

−iznos od 127,41 EUR sa kamatom od 1.5.2014. godine

−iznos od 125,98 EUR sa kamatom od 1.6.2014. godine

−iznos od 126,61 EUR sa kamatom od 1.7.2014. godine

−iznos od 130,57 EUR sa kamatom od 1.8.2014. godine

−iznos od 134,62 EUR sa kamatom od 1.9.2014. godine

−iznos od 134,26 EUR sa kamatom od 1.10.2014. godine

−iznos od 136,29 EUR sa kamatom od 1.11.2014. godine

−iznos od 139,22 EUR sa kamatom od 1.12.2014. godine

−iznos od 138,03 EUR sa kamatom od 1.1.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.2.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.3.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.4.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.5.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.6.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.7.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.8.2015. godine

−iznos od 139,68 EUR sa kamatom od 1.9.2015. godine

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. studenog 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju i to u iznosu od 11.160,48 kn/ 1.481,25 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 7,30 / EUR 0,97 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 98,65 / EUR 13,09 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 114,71 / EUR 15,22 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 106,33 / EUR 14,11 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 141,54 / EUR 18,79 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 276,14 / EUR 36,65 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 339,94 / EUR 45,12 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 352,83 / EUR 46,83 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 3.865,24 / EUR 513,01 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 2,58 / EUR 0,34 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 283,16 / EUR 37,58 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 262,56 / EUR 34,85 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 333,00 / EUR 44,20 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 344,28 / EUR 45,69 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 288,31 / EUR 38,27 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 294,44 / EUR 39,08 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 173,04 / EUR 22,97 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 95,08 / EUR 12,62 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 15,73 / EUR 2,09 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 200,75 / EUR 26,64 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 251,89 / EUR 33,43 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 187,10 / EUR 24,83 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 296,53 / EUR 39,36 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 273,14 / EUR 36,25 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 181,81 / EUR 24,13 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 2.373,66 / EUR 315,04 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 0,75 / EUR 0,10 od 02.09.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, zatim od dana 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 16. svibnja 2019. navodi da su stranke 19. listopada 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103209449 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 160.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,49 % u toč. 8. Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom je iznosila 1.552,33 CHF. Tuženik je s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stanku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja su ostali bez ikakvog rezultata. Tužitelj se nije usuglasio niti s jednom promjenom. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite, što je utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Iste nisu opravdane niti s jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Tako se na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libor na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom među narodnom tržištu, tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Tako je tužitelj kao slabija ekonomska strana morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka, tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. tog zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja, iako je, s obzirom na stanje na tržištu to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedi u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8 te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavak 2.Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. S obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način, što ga, opet, u konačnici čini ništetnim Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111 svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u toj slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja mu to odbija predati. Tužitelj napominje i da je nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj je, dakle, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 18. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 6 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020., u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. VS RH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - C). Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Na kraju je tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja, te navodi ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga sukladno glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio ništetnim cijeli Ugovor o kreditu, a za što tuženik opetovano ističe da je u cijelosti neosnovano i apsurdno, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine na vraćanje cjelokupnog iznosa danog kredita zajedno s pripadajućim kamatama. Podredno, a u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 10.463,04 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 10.463,04 zajedno sa zateznim kamatama, te konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio kn 35.219,20 više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu te predlaže naslovnom sudu da utvrdi tražbinu tuženika i to u iznosu od kn 35.219,20 zajedno sa zateznim kamatama.

3. U ovoj pravnoj stvari donesena je presuda pod brojem P-1241/2019-45 od 19. rujna 2024. (l.s. 670-690), kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev, dok je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev.

3.1. Povodom izjavljene žalbe tužene, Županijski sud u Bjelovaru pod poslovnim brojem Gž-850/2024-2 od 12. ožujka 2025. (l.s. 941-965) potvrdio presudu prvostupanjskog suda u točki I. izreke, u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji je odbijen te je potvrdio pod točkom II. 1. izreke, u odnosu na podredni tužbeni zahtjev, u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103209449 koji su stranke zaključile dana 19. listopada 2006. godine, te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli.“, preinačio pod točkom II. 1. izreke tako što je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 19. listopada 2006. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 19. listopada 2006. godine pa nadalje.“ Ukinuo presudu pod točkom II. 2. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 9.840,59 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose i u navedenom ukinutom dosuđujućem dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok odbijajući dio prvostupanjske presude pod točkom II. 2. izreke nije pobijan žalbom. Rješenjem je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tuženice djelomično uvažio kao osnovanu, a djelomično odbio kao nesnovanu i to u dijelu kojim je potvrdio točku I. izreke rješenja, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Drugostupanjski sud je ukinuo rješenje pod točkom II. (tuženikom prigovor radi preboja) i pod točkom III. izreke (troškovi postupka), te u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Prema uputi drugostupanjskog suda, u ponovljenom postupku sud mora ponovno odlučiti o prigovoru radi prijeboja i to presudom, a ne rješenjem sukladno članku 333. stavku 3. ZPP-a. S obzirom da je ukinuto pobijano rješenje kojim je odlučeno o prigovoru radi prijeboja, ukinuta je i pobijana presuda pod točkom II. 2 izreke u dijelu za iznos od 9.840,59 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, budući visina utužene tražbine tužitelja ovisi i o osnovanosti prigovora radi prijeboja koji je istaknula tuženica, o kojem se odlučuje presudom. Također, u ponovljenom postupku sud treba ponovno odlučiti o troškovima postupka, budući da prvostupanjski sud nije izložio razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na uspjeh stranka u pogledu osnove, niti u pogledu visine utuženog potraživanja s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahjtev.

5. Što se tiče prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku u odgovoru na tužbu (l.s. 13-33), uređen podneskom od (l.s. 287-204), istaći je da je predmet ovog spora zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužitelj, plaćajući mjesečne rate kredita, po pozivu tuženika, preplatio iznos u visini onoga koji i traži tužbenim zahtjevom. Navesti je da je tuženica bila ta koja je tužitelja pozivala na mjesečne uplate te da je tužitelj svoj kredit uredno plaćao u cijelom razdoblju. Iz tog razloga, nalazeći da tuženica nema tražbinu prema tužitelju, ovaj sud nalazi neosnovanim njezin prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta. Ističe se da je niža kamatna stopa i tečaj CHF rezultat jednostrane odluke tuženika, u odnosu na kojega tužitelj nije bio stjecatelj bez osnove jer tužitelj tuženiku nije platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao, a niži tečaj je također rezultat jednostrane odluke tuženika, te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja ne bi bio doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznom kamatom od stvarno izvršenog plaćanja. Tužitelj je i platio tuženiku sve što je ovaj od njega tražio tijekom razdoblja otplate kredita te iznos koji „bi bio niži od početno ugovorenog iznosa, a zbog promjene u valuti“ ne predstavlja iznos za koji je umanjena imovina tuženika, a uvećana imovina tužitelja, odnosno iznos koji bi tužitelj stekao bez pravne osnove, kao što je to slučaj sa iznosom koji je tužitelj nesporno uplati tuženoj temeljem ništetne odredbe o valuti. Stoga tuženik nema nikakvu osnovu za potraživanje tog iznosa od ovdje tužitelja te je valjalo utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, na način kako je to određeno u točki II. izreke ove presude.

5.1. Budući da prigovor radi prebijanja nije osnovan, to je u pogledu točke II. 2. izreke odlučeno kao u prvostupanjskoj presudi s istim obrazloženjem kako slijedi u nastavku.

5.2. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o promjenama kamatne stope, te obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), to se na ugovorni odnos primjenjuje kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 8,25 % godišnje, te početni tečaj na dan odobrenja kredita, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO.

5.3. Visina eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti kako je naprijed obrazloženo, tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, i to svih razlika anuiteta, pozitivnih i negativnih, i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora, što iznosi 23.781,04 eura, koji iznos tužitelj i potražuje.

5.4. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu godišnje i uslijed povećanja tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj više obračunala prvotnom tužitelju iznose anuiteta u iznosu od 23.781,04 EUR u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR dana 18. siječnja 2016. pri izračunu visine iznosa mjesečnih anuiteta trebalo primijeniti početni fiksni tečaj CHF (prodajni tečaj kreditora na dan isplate kredita dana 18. kolovoza 2006. godine i obračun kamate u visini određenoj Ugovorom o kreditu, bez jednostranih povećanja od strane banke.

5.5. Kada se uračuna preplata iz konverzije utvrđenom iznosu od 13.940,45 EUR (105.034,34 kn) pravilnim obračunom proizlazi da je tužitelj više platio tuženiku iznos od 9.840,59 EUR (74.143,93 kn), a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi, kao u točki III. izreke presude.

5.6. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu onoga što je tuženik neosnovano primio s osnova stjecanja bez osnove iz čl. 1115. ZOO, kao u točki I. izreke ove presude.

6. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i 4. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 1358/2023., 107/2025., dalje u tekstu: Tarifa) na način da se uspjeh u sporu ocjenjuje prema podrednom tužbenom zahtjevu (tako i prema odluci Rev-1149/2024), pa je kod određene vrijednosti predmeta spora podrednog tužbenog zahtjeva u iznosu od 23.781,04 eura uspjeh tužitelja 41 %, a uspjeh tuženika 59 % u pogledu visine podrednog tužbnog zahtjeva, a u pogledu pravne osnove uspjeh tužitelja 60 %, a uspjeh tuženika 40 %.

6.1. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud smatra da je podjednak uspjeh stranaka u cjelokupnom postupku, pa je odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Zadar, 13. ožujka 2026.

Sutkinja

Božana Mihalj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku