Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: P-1680/2019-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu Marku Baraki, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Dore Papić, u pravnoj stvari tužitelja ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz GLUIĆ NINČEVIĆ odvjetničkom društvu d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, zastupane po zakonskim zastupnicima, a ovi po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, na ročištu određenom radi objave presude, 13. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d. [adresa], OIB: 92963223473 da naknadi tužitelju BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.421,01 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje

- na iznos od 38,23 eura tekućom od 12.12.2007. do isplate,

- na iznos od 38,83 eura tekućom od 11.01.2008. do isplate,

- na iznos od 39,15 eura tekućom od 15.02.2008. do isplate,

- na iznos od 39,88 eura tekućom od 14.03.2008. do isplate,

- na iznos od 75,23 eura tekućom od 15.04.2008. do isplate,

- na iznos od 73,80 eura tekućom od 10.05.2008. do isplate,

- na iznos od 73,97eura tekućom od 12.06.2008. do isplate,

- na iznos od 72,95 eura tekućom od 08.08.2008. do isplate,

- na iznos od 73,20 eura tekućom od 10.09.2008. do isplate,

- na iznos od 75,71 eura tekućom od 11.10.2008. do isplate,

- na iznos od 79,07 eura tekućom od 14.11.2008. do isplate,

- na iznos od 75,72 eura tekućom od 10.12.2008. do isplate,

- na iznos od 75,89 eura tekućom od 12.12.2008. do isplate,

- na iznos od 80,27 eura tekućom od 14.01.2009. do isplate,

- na iznos od 81,38 eura tekućom od 10.02.2009. do isplate,

- na iznos od 83,11 eura tekućom od 10.03.2009. do isplate,

- na iznos od 80,43 eura tekućom od 09.04.2009. do isplate,

- na iznos od 80,52 eura tekućom od 10.04.2009. do isplate,

- na iznos od 80,02 eura tekućom od 12.05.2009. do isplate,

- na iznos od 79,69 eura tekućom od 09.06.2009. do isplate,

- na iznos od 79,49 eura tekućom od 10.07.2009. do isplate,

- na iznos od 106,93 eura tekućom od 12.08.2009. do isplate,

- na iznos od 108,54 eura tekućom od 12.09.2009. do isplate,

- na iznos od 106,91 eura tekućom od 14.10.2009. do isplate,

- na iznos od 107,73 eura tekućom od 11.11.2009. do isplate,

- na iznos od 107,84 eura tekućom od 10.12.2009. do isplate,

- na iznos od 110,41 eura tekućom od 13.01.2010. do isplate,

- na iznos od 111,75 eura tekućom od 11.02.2010. do isplate,

- na iznos od 111,27 eura tekućom od 09.03.2010. do isplate,

- na iznos od 113,64 eura tekućom od 09.04.2010. do isplate,

- na iznos od 114,59 eura tekućom od 11.05.2010. do isplate,

- na iznos od 117,64 eura tekućom od 10.06.2010. do isplate,

- na iznos od 120,96 eura tekućom od 09.07.2010. do isplate,

- na iznos od 117,33 eura tekućom od 10.08.2010. do isplate,

- na iznos od 126,29 eura tekućom od 09.09.2010. do isplate,

- na iznos od 121,95 eura tekućom od 13.10.2010. do isplate,

- na iznos od 121,58 eura tekućom od 09.11.2010. do isplate,

- na iznos od 75,08 eura tekućom od 11.12.2010. do isplate,

- na iznos od 78,38 eura tekućom od 13.01.2011. do isplate,

- na iznos od 75,63 eura tekućom od 09.02.2011. do isplate,

- na iznos od 75,86 eura tekućom od 09.03.2011. do isplate,

- na iznos od 74,67 eura tekućom od 09.04.2011. do isplate,

- na iznos od 77,17 eura tekućom od 10.05.2011. do isplate,

- na iznos od 1.662,35 eura tekućom od 20.05.2011. do isplate,

sve po stopi koja se dana 12.12.2007. godine pa do dana 31.12.2007. godine obračunava po stopi od 15%, od dana 01.01.2008. godine pa do dana 30.06.2011. godine obračunava po stopi od 14%, od dana 01.07.2011. godine pa do dana 31.12.2015. godine po stopi od 8,14%,od dana 01.01.2016. godine pa do dana 30.06.2016. godine po stopi od 8,05%, od dana01.07.2016. godine pa do dana 31.12.2016. godine po stopi od 7,88%, od dana 01.01.2017.godine pa do dana 30.06.2017. godine po stopi od 7,68%, od dana 01.07.2017. godine pa do dana 31.12.2017. godine po stopi od 7,41%, od dana 01.01.2018. godine pa do dana30.06.2018. godine po stopi od 7,09%, od dana 01.07.2018. godine pa do dana 31.12.2018.godine po stopi od 6,82%, od dana 01.01.2019. godine pa do dana 30.06.2019. godine postopi od 6,54%, od dana 01.07.2019. godine pa do dana 31.12.2019. godine po stopi od 6,3%,od dana 01.01.2020. godine pa do dana 30.06.2020. godine po stopi od 6,11%, od dana01.07.2020. godine pa do dana 31.12.2020. po stopi od 5,89%, od dana 01.01.2021. godine pa do dana 30.06.2021. godine po stopi od 5,75%, od dana 01.07.2021. godine pa do dana 31.12.2021. godine po stopi od 5,61%, dana 01.01.2022. godine pa do dana 30.06.2022.godine po stopi od 5,49%, od dana 01.07.2022. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31%, od 01. siječnja 2023. godine do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.184,81 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj 710269931 28. travnja 2005., koji Ugovor je solemniziran od strane javne bilježnice u [adresa], Darije Grigillo Ramljak, pod posl. br. OU-339/05-1, temeljem kojeg ugovora je odobren stambeni kredit tužitelju za kupnju nekretnine u iznosu od 155.000,00 CHF (slovima: sto pedeset pet tisuća švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama, obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Rok vraćanja navedenog kredita je 30 ( trideset godina, koji se vraća u mjesečnim anuitetima koji iznose 812,60 ( slovima: osamsto dvanaest cijelih šezdeset franaka ) u kunskoj protuvrijednosti te je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,90 % godišnje ( slovima : četrdeset cijela devedeset posto ). Tužitelj dalje navodi kako je tijekom otplate tuženica jednostrano povisivala stopu promjenjive kamate i mjesečne anuitete, te je iz naprijed navedenog vidljivo kako je tuženik jednostrano povisivao kamatnu stopu na koji način je obveza tužitelja bila određivana u višem iznosu od iznosa od 812,60 CHF po anuitetu kako je to određeno predmetnim Ugovorom. Odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika ništetna je i nepoštena ugovorna odredba. Tuženica, kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate . Navedeno postupanje tuženika da je rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koje se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja te je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o potrošačima. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna , u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika, od kojih je jedan od tuženika bila u tužbi označena banka, gdje je utvrđeno kako je svaka promjena kamate bila nedopuštena. Zaključno tužitelj u tužbi navodi da je odredbom Zakona o potrošačima citirana presuda u smislu postojanja povrede zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene, dakle, u ovom postupku da obvezuje i ovaj sud, te da je banka dužna vratiti tužitelju sve što je primila uslijed povećanja kamatne stope.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbi navela da ne osporava da je među strankama zaključen Ugovor o namjenskom kreditu 04/05 od 28.04.2005. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 155.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Nastavno na navedeno tuženica prije svega ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe, da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. U odnosu zastaru tuženica u dalje u odgovoru na tužbu navodi kako se zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), da je odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO -a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11.06.2019. godine, to tuženica ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11.06.2014. godine nastupila zastara. Nadalje u odgovoru na tužbu tuženica u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope navodi kako je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženica je bila dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, te kako je tuženik to u ovoj stvari uredno činio. Tuženica nastavno na navedeno navodi da se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993., da navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, da za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive), te da također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj , a da kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti, te da prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženica dalje ističe kako je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa , u bitnome da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, da ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije, da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja, te da takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Tuženica nadalje osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju, u bitnome da se tužitelj nije ponašao u skladu sa definicijom potrošača kao dobro informiranom, razumnom, pažljivom i opreznom osobu, da se ne radi o osobi kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo, da tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženi stekao iznose ko ji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženica ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu i to : Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7102699311 (l.s. 23-28); preslika izvatka iz zemljišne knjige, zk.ul E-383 za k. o. [katastarska općina], Sp.Izv.broj 4890/05 Općinskog suda u Zadru, zemljišnoknjižni odjel od 15. ožujka 2005. ( l.s. 29-30 ), Obavijest o promjeni kamatne stope Zagrebačke banke od dana 2. lipnja 2009. ( l.s. 33), Obavijest o promjeni kamatne stope Zagrebačke banke od dana 5.listopada 2010. ( l.s. 32 ), Prometi po kreditu- Specifikacija uplate Zagrebačke banke za razdoblje od 28. travnja 2005. do 19. svibnja 2011., ( l.s. 56- 63 ), Presudu Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2021., poslovni broj Gž-1748/2021-2 ( l.s. 64- 81 ), Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. ( l.s. 83-85), ), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Majde Korljan (l.s. 103-107), dopunu nalaza i mišljenja (l.s. 139-142), presudu Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 1504/2023-29 od 23. prosinca 2024 ( l.s. 148- 167 ), presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 569/2025-2 od 7. listopada 2025. ( l.s. 169- 173 ), Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-225/2022-2 od 3. studenog 2022. ( l.s.182-191 ), Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-21/2010-2 od 17. siječnja 2012. ( l.s.192-194 ), Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-146072013-2 od 24. siječnja 2017. ( l.s. 195-205), Presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 627/2022-2 od 19. svibnja 2022. ( l.s. 206- 213 ), Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-700/2023-2 od 30. listopada 2023. ( l.s. 214-218 ), Presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 80/2023-2 od 8. veljače 2023. ( l.s. 219- 224 ), Izvod iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5, Izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog dana 26. studenog 2021, broj Su-IV-162/2021, te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 284-286).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 5.421,01EUR s naslova vraćanja onog dijela novčane tražbine kojeg je po Ugovoru o namjenskom kreditu, koji je sklopljen među strankama isplatio tuženoj u razdoblju od prosinca 2007. do svibnja 2011. na temelju nepoštene ugovorne odredbe u pogledu jednostrane i netransparetne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

6. Među strankama nije sporno da su dana 28. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 7102699311 kojim Ugovorom je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 155.000,00 CHF s rokom otplate od 30 godina. Nije sporno da je čl. 2. Ugovora utvrđena kamatna stopa 4,90 % godišnje, s time da je ista promjenjiva, te kako se promjena kamatne stope izvršava sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..

7. Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa odlukama tuženika o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako iznosila iznad ugovorene stope od 4,90 %, i to 5,5 %, 6,30 % te da su se anuiteti povećavali.

8. Među strankama je sporna osnova i visina utužene tražbine. Nadalje, sporno je jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat pretplaćenih iznosa. Također sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja, s obzirom da je tuženica istakla prigovor zastare.

9. Prvostupanjski sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO), te člankom 81. stavkom 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i naročito odredbe članka 82. alineja 10. i 11. ZZP/03 sa posljedicom predviđenom odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ovo stoga jer je tuženik iskoristio svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, s obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu ) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 1.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO) te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenu sudskog vještaka za financije.

10. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

11. Na okolnost zaključenja ugovora saslušan je tužitelj. Čitanjem iskaza tužitelja ovaj sud je utvrdio da je tužitelj digao kredit radi kupovine nekretnine i to stana za potrebe stanovanja. Kredit je podigao u Zagrebačkoj banci kao dugogodišnji klijent te banke, a banka je tužitelju nudila kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji. U vrijeme sklapanja ugovora tužitelj je bio vlasnik trgovačkog društva, predmet djelatnosti kojeg je bilo pranje i kemijsko čišćenje tekstila, kupovina predmetne nekretnine nije bila ni u kakvoj vezi sa predmetom poslovanja trgovačkog društva, niti je predmetna nekretnina bila u zakupu ili najmu. Ugovor o kreditu pripremao je djelatnik banke, s kojim se nije moglo pregovarati oko sadržaja ugovora. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pročitao sadržaj istoj, ali u nigdje u Ugovoru nije pisalo da će se visina kamatne stope dizati, kao ni da će rasti tečaj švicarskog franka. Rata kredita je u početku odgovarala polovici iznosa tužiteljeve plaće, da bih zbog promjene kamatne stope i tečaja švicarskog franka rata premašila iznos tužiteljeve plaće, slijedom čega tužitelj nije više bio u mogućnosti plaćati mjesečne rate kredita. Zbog navedenog tužitelj je prodao predmetni stan, te od tada živi u podstanarstvu

12. S obzirom na prigovor tuženice da tužitelj nije dokazao status potrošača ovaj sud nalazi da nije osnovan jer iz samog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja čiji je iskaz prihvatio ovaj sud, utvrđeno je da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije nenamjenskog kredita- kupovine stana, u svrhu koje nisu namijenjene obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Točno jest da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača a što je tužitelj u ovom postupku i dokazao, a tuženik ukoliko tvrdi suprotno treba to i dokazati u smislu odredbe članka 219. stavka 1. ZPP - a.

13. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Naime, odredba ugovora o kreditu ništetna je u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, no ona nije ništetna u dijelu kojim su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, pa unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i ništetnosti kasnije odlukom tuženika povećanih kamatnih stopa, ugovor u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO može opstati i bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da se za cijelo vrijeme trajanja ugovora primjenjuje pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90 % godišnje kao osnova za obračun razlike više plaćane kamatne stope. Time se ne ograničuje sloboda ugovaranja promjenjive kamatne stope, već se kreditoru samo nameće obveza ugovaranja jasnih i egzaktnih parametara o kojima tijekom trajanja kreditnog odnosa ovisi promjena ugovorene kamatne stope. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna zbog toga što ju je tuženik mijenjao protivno ugovoru, već zato što je njezinu promjenjivost ugovarao protivno zakonu.

14. Naime, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao činjeničnu osnovu tužbe da je s tuženicom sklopio predmetni ugovor o kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

15. Na okolnost visine iznosa koji je tuženica dužna platiti tužitelju provedeno je financijsko vještačenje po vještaku financijske struke Majdi Korljan.

16. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Majde Korljan utvrđeno je da je prema izračunu banka više obračunala iznose anuiteta i to u ukupnom iznosu od 5.421,01 EUR (40.844,57 kn) uslijed promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje i to za razdoblje od prosinca 2007. do svibnja 2011.

17. Tužitelj je podneskom od 11. rujna 2024. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, te je naveo da je u tablici izračuna koja se nalazi na stranici 3. i 4. nalaza i mišljenja, nije naveden nadnevak kada je tužitelj vršio uplate, već samo nadnevak dospijeća anuiteta što se ne mora poklapati, da upravo tužitelj ne može precizno urediti tužbeni zahtjev i tražiti zakonske zatezne kamate kada u nalazu i mišljenju nije naveden nadnevak uplata tužitelja pa se predlaže da pozvati vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje u tom pravcu.

18. Stalni sudski vještak Majda Korljan dopunila je nalaz i mišljenje sukladno prigovoru tužitelja, na način da je u Tablici br 1. dan izračun u kojem je naznačen dan uplate, te je izvršen ispravak tečaja koji je bio primijenjen na dan uplate.

19. Tuženica se očitovala na nalaz i mišljenje kao i dopunu sudskog vještaka Majde Korljan, te je u podnesku od 4. rujna 2024. navela da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali da i dalje osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe kako bi sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, bio dužan uzeti u obzir iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete i manje kamate za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, pri čemu se tuženik poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021., te na odluku Vrhovnog suda poslovni broj: Revd-4393/2021-2 od 13. listopada 2021.

20. Sud je cijenio stručnim i objektivnim nalaz i mišljenje te dopunu sudskog vještaka Majde Korljan jer se radi o sudskom vještaku koji tu dužnost obavlja više godina, a nema nikakvih okolnosti zbog kojih bi sud sumnjao u stručnost i objektivnost istog. Sud nalazi da u nalazu i mišljenju te dopuni nisu utvrđene nikakve nejasnoće, dok su prigovori tuženika pravne prirode i o njima odlučuje sud.

21. Sukladno nalazu i mišljenju te dopuni istog tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 12. prosinca 2025.

22. Podneskom od 19. prosinca 2025. tuženica se očitovala na podnesak tužitelja od 12. prosinca 2025., u kojem podnesku ističe kako se izričito protivi preinaci tužbe od strane tužitelja iz naprijed navedenog podneska navodeći u bitnome kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev da je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka. Tuženica nadalje u podnesku navodi da , ukoliko sud dopusti preinaku tužbe, ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev, te nastavno navodi kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime da je navodno došlo do prekida zastare, da bi zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove promjenjive kamatne stope nastupila opet dana 13.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu po prethodno naznačenoj osnovi do 13.06.2019. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 12.12.2025. godine nema pravo potraživati novopostavljene iznose na ime navodno preplaćenih iznosa s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te sve i kada bi se preinaka tužbenog zahtjeva smatrala svrsishodnom, a što se osporava u cijelosti, to ne znači da će se za preinačeni tužbeni zahtjev primijeniti zastarni rok kao i za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. U odnosu na navedeno tuženica se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022, te na odluke Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj 26 Gž-627/2022-2 i 26 Gž-1378/2021-2, odluku Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-80/2023-2, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1460/2013-2, Rev 21/2010-2, Rev- 225/2022-2, Rev 700/2023.

23. Sud je dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari raspravnim rješenjem od 5. veljače 2026. temeljem odredbe članka 190. stavka 2 ZPP -a- U odnosu na prigovore tuženika se ističe kako konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već uređenju tužbe u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP.) , jer je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao znati točnu visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbene zahtjeve . Tako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP -a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju ne bi se u konkretnom slučaju radilo od zastari

24. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

26. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

27. Slijedom navedenog, a s obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i nepoštena, primijenivši opisana pravna shvaćanja i izložene zakonske odredbe na činjenična utvrđenja iz postupka, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom I. izreke presude

28. Na dosuđeni iznos od 5.421,01 EUR, tužitelju su dosuđene zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, a koja kamata pripada u skladu sa člankom 1115. stavak 2. ZOO-a odnosno od kada je tuženik kao nepošten stjecatelj dužan zateznu kamatu platiti od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

29. Neosnovan je i prigovor tuženika glede zastare, jer je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Stoga se primjenjuje novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. U odnosu na povredu kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojim se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovarala promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, donesena je presuda posl. br. P-1401/12 4. srpnja 2013., a postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. ( potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2014), odnosno zastara teče od naznačenog datuma i istekla bi 13. lipnja 2019., Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 11. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a, u odnosu na zahtjev za isplatom više stečenog po osnovi jednostrano mijenjane kamatne stope.

30. U odnosu na navode tuženika iz podneska od 4. rujna 2024. kako bi sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, bio dužan uzeti u obzir iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete i manje kamate za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, pri čemu se tuženik poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021., te na odluku Vrhovnog suda poslovni broj: Revd-4393/2021-2 od 13. listopada 2021., za istaknuti je kako tuženica u ovom postupku nije istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članaka 195. i 196. ZOO-a, već samo iznosi općeniti materijalnopravni prigovor kojim osporava visinu tužbenog zahtjeva, pa je izostala osnovna pretpostavka za odlučivanje o zahtjevu. Takav stav izražen je u odluci proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., poslovni broj Rev-549/2023-2, na kojoj sjednici je vijeće povodom revizije tuženice i postavljenog pravnog pitanja "Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?" donijelo odluku, odnosno dalo odgovor na postavljeno pitanje, koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

- CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. dalje Tarifa) za tužitelja i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1.- 200,00 EUR, pristup na ročište od 7.prosinca 2023. Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 11. rujna 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 12. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, pristup na ročište od 18. prosinca 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 16. siječnja 2026. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, pristup na ročište od 5. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, što iznosi 1.750,00 EUR, uvećano za zatraženi i pripadajući PDV 25 %, te uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,13 EUR, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 84,84 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,84 EUR, što sveukupno iznosi 2.184,81 EUR.

Zadar, 13. ožujka 2026.

Viša sudska savjetnica

S u d a c

Dora Papić

Marko Baraka

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalbu u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presude objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku