REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3596/2024-53

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Mucalo, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Borisu Porobiji, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 08. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja ZI, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice, dana 13. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16.734,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 198,07 EUR od 04.06.2019. do isplate,

- 201,84 EUR od 02.07.2019. do isplate,

- 216,57 EUR od 15.08.2019. do isplate,

- 212,42 EUR od 16.10.2019. do isplate,

- 219,43 EUR od 15.11.2019. do isplate,

- 213,38 EUR od 29.11.2019. do isplate,

- 215,28 EUR od 19.12.2019. do isplate,

- 235,87 EUR od 13.02.2020. do isplate,

- 240,89 EUR od 27.02.2020. do isplate,

- 240,89 EUR od 27.02.2020. do isplate,

- 260,91 EUR od 16.04.2020. do isplate,

- 254,55 EUR od 05.05.2020. do isplate,

- 249,17 EUR od 03.06.2020. do isplate,

- 250,70 EUR od 03.07.2020. do isplate,

- 233,04 EUR od 04.08.2020. do isplate,

- 236,31 EUR od 05.09.2020. do isplate,

- 236,05 EUR od 02.10.2020. do isplate,

- 246,40 EUR od 03.11.2020. do isplate,

- 236,53 EUR od 09.12.2020. do isplate,

- 239,02 EUR od 16.01.2021. do isplate,

- 238,38 EUR od 04.02.2021. do isplate,

- 220,97 EUR od 26.03.2021. do isplate,

- 220,97 EUR od 26.03.2021. do isplate,

- 222,91 EUR od 06.05.2021. do isplate,

- 224,90 EUR od 16.06.2021. do isplate,

- 230,40 EUR od 17.07.2021. do isplate,

- 229,46 EUR od 14.08.2021. do isplate,

- 226,87 EUR od 14.09.2021. do isplate,

- 241,35 EUR od 16.10.2021. do isplate,

- 249,47EUR od 16.11.2021. do isplate,

- 262,41 EUR od 09.12.2021. do isplate,

- 257,63 EUR od 15.01.2022. do isplate,

- 249,24 EUR od 06.20.2022. do isplate,

- 281,66 EUR od 04.03.2022. do isplate,

- 277,72 EUR od 02.04.2022. do isplate,

- 278,25 EUR od 03.05.2022. do isplate,

- 270,05 EUR od 07.06.2022. do isplate,

- 294,20 EUR od 02.07.2022. do isplate,

- 314,92 EUR od 02.08.2022. do isplate,

- 308,00 EUR od 06.09.2022. do isplate,

- 328,67 EUR od 04.10.2022. do isplate,

- 299,07 EUR od 03.11.2022. do isplate,

- 309,22 EUR od 02.12.2022. do isplate,

- 300,91 EUR od 21.01.2023. do isplate,

- 295,43 EUR od 07.02.2023. do isplate,

- 298,81 EUR od 02.03.2023. do isplate,

- 297,12 EUR od 04.04.2023. do isplate,

- 317,23 EUR od 02.06.2023. do isplate,

- 317,23 EUR od 02.06.2023. do isplate,

- 311,86 EUR od 04.07.2023. do isplate,

- 326,98 EUR od 03.08.2023. do isplate,

- 332,38 EUR od 06.09.2023. do isplate,

- 321,90 EUR od 03.10.2023. do isplate,

- 321,99 EUR od 16.11.2023. do isplate,

- 337,49 EUR od 16.12.2023. do isplate,

- 352,85 EUR od 09.01.2024. do isplate,

- 342,85 EUR od 14.02.2024. do isplate,

- 326,46 EUR od 16.03.2024. do isplate,

- 310,03 EUR od 12.04.2024. do isplate,

- 311,94 EUR od 03.05.2024. do isplate,

- 321,99 EUR od 15.06.2024. do isplate,

- 315,29 EUR od 16.07.2024. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II Utvrđuje je se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, br. 984/2005 od 27.12.2005., potvrđenog 30.12.2005. od strane javnog bilježnika Nike Bagarića, posl. br. OU-603/05, sklopljenog između tužitelja CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao banke, u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.''

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 929,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.01.2006. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.292,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.03.2026. do isplate po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja postavljen u odgovoru na tužbu od 26.07.2024., te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 804,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

10,66 EUR od 01.03.2006. pa do isplate,

12,66 EUR od 01.04.2006. pa do isplate,

7,60 EUR od 01.05.2006. pa do isplate,

12,06 EUR od 01.06.2006. pa do isplate,

13,35 EUR od 01.07.2006. pa do isplate,

18,26 EUR od 01.08.2006. pa do isplate,

12,00 EUR od 01.09.2006. pa do isplate,

11,98 EUR od 01.10.2006. pa do isplate,

19,09 EUR od 01.11.2006. pa do isplate,

18,07 EUR od 01.12.2006. pa do isplate,

22,68 EUR od 01.01.2007. pa do isplate,

27,80 EUR od 01.02.2007. pa do isplate,

22,39 EUR od 01.03.2007. pa do isplate,

27,75 EUR od 01.04.2007. pa do isplate,

37,67 EUR od 01.05.2007. pa do isplate,

38,20 EUR od 01.06.2007. pa do isplate,

41,57 EUR od 01.07.2007. pa do isplate,

35,66 EUR od 01.08.2007. pa do isplate,

35,71 EUR od 01.09.2007. pa do isplate,

43,70 EUR od 01.10.2007. pa do isplate,

30,82 EUR od 01.11.2007. pa do isplate

33,29 EUR od 01.12.2007. pa do isplate,

26,11 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

28,71 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

8,18 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

32,67 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

32,67 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

30,40 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

37,68 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

36,50 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

34,01 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

4,35 EUR od 01.11.2008. pa do isplate.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12.06.2024. navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu od 27.12.2005., kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 174.465,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“). Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. Člankom 2. Ugovora o kreditu je ugovorena početna kamatna stopa od 4,50% godišnje koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Člankom 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu je ugovorena obveza tužitelja za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za švicarski franak (CHF). O navedenim ugovornim odredbama se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) („Direktiva 93/13 EEZ“), smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Člankom 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ je propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe direktive su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo.

2. Tužitelj, a o ništetnoj odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi da odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna temeljem jednostrane odluke tuženika je utvrđena ništetnom, jer je Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. („Kolektivna presuda za kamatu“) potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Kolektivnom presudom za kamatu je utvrđeno da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Kolektivnom presudom za kamatu je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne. Tuženik je tužitelju u Ugovoru o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika (bez ikakvih objektivnih parametara) te tužitelj ni na koji način nije mogao pregovarati o navedenoj odredbi.

3. Tužitelj, a o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF), navodi da su odredbe članaka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. („Kolektivna presuda za valutnu klauzulu“) je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4. Tužitelj, a utvrđenjima iz Kolektivne presude za kamatu i Kolektivne presude za valutnu klauzulu, navodi da je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku je propisano da su odluke donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuće i u pojedinačnim postupcima u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o potrošačkim kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskom franku. Stoga je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja iz Kolektivne presude za kamatu i Kolektivne presude za valutnu klauzulu te ne može ispitivati utvrđenja iz navedenih pravomoćnih presuda. Pored navedenog, Općinski sud u Požegi je donio presudu posl. br. P-360/2019 od 24.2.2023. kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu te naloženo tuženiku da tužitelju vrati preplaćene iznose za razdoblje do lipnja 2019.

5. Tužitelj, a u odnosu na pravo na povrat preplaćenih iznosa, navodi da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga je tužitelj po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) preplatio tuženiku iznos od 15.224,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Najstariji preplaćeni iznos čiji povrat zahtjeva tužitelj je dospio s 15.06.2019. pa uzimajući u obzir da je tužba podnesena s 12.06.2024., nesporno je da cjelokupno potraživanje tužitelja koje je predmet ovog postupka nije zastarjelo.

6. Nadalje, tužitelj zahtijeva još i utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je tuženik nametnuo tužitelju nepoštene ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita (tzv. Ulazna naknada). Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ je tuženik nametnuo tužitelju kao korisniku kredita plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, ovdje tuženik. Tužitelj je po toj osnovi platio tuženiku 5.1.2006. iznos od 7.000,00 kn na ime tzv. „ulazne naknade“, o kojoj se uopće nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da dostavi tuženikovu Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor važeću na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (96/03, 46/07, 79/07) („ZZP“) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 81. st. 2. ZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 81. st. 4. ZZP-a je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Člankom 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U konkretnom slučaju je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo tužitelju u Ugovor o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik je tužitelju nametnuo navedenu naknadu iako tuženiku nije nastao nikakav dodatan administrativni trošak zbog obrade kredita ili tuženikove prijevremene otplate kredita. Naime, u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoje troškovi obrade kredita. Dakle, nije jasno koji bi to bili troškovi koje bi tuženik eventualno imao izravno povezane s obradom. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu očito proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, samim time je jasno da se o odredbama Ugovora o kreditu niti nije moglo pojedinačno pregovarati. Dakle, tužitelj nije mogao utjecati na odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi jer su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao davatelja kredita, a tuženik s tužiteljem o tim odredbama nije pojedinačno pregovarao. S obzirom da je tužitelj temeljem odredbi Ugovora o kreditu platio tuženiku tzv. ulaznu naknadu, očito je da su navedene ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZZP-a nepoštena te u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga, predmetne odredbe Ugovora o kreditu su nepoštene, jer se o istima nije posebno pregovaralo, te tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, a iste su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika, pa su kao takve ništetne u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP-a.

7. Nadalje, tužitelj ističe da je Europski sud zauzeo sljedeće stavove glede ulaznih naknada u predmetu CY protiv Caixabank SA (C-224/19) i PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19): članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.; članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, kao i u predmetu Profi Credit Polska SA protiv QJ (C 84/19), BW protiv DR (C 222/19) i QL protiv CG (C 252/19): članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.; članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na nekamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Ovakav stav zauzeli su i brojni županijski sudovi u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-673/2023 od 13.2.2024., presudi Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž- 1364/2022, presudi Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-19/2023, presuda Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-493/2022 i presudi Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-1853/2022.

8. Tužitelj je tuženiku na ime troška obrade kredita na dan 05.01.2006. platio iznos od 7.000,00 HRK odnosno 948,23 EUR. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga, zbog ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi tuženik mora vratiti tužitelju iznose koje je primio temeljem navedenih odredbi. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, tuženik je dužan tužitelju podmiriti i zakonsku zatezne kamatu na iznose čije se vraćanje zahtijeva od dana kada je te iznose primio pa do isplate. Stoga, tužitelj na ime povrata naknade za obradu kredita potražuje iznos od 948,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 6.1.2006. (točka III. tužbenog zahtjeva).

9. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.224,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 16.06.2019. do 16.05.2024.) do isplate,

- (Ad II) kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, br. 984/2005 od 27.12.2005., potvrđenog 30.12.2005. od strane javnog bilježnika Nike Bagarića, posl. br. OU-603/05, sklopljenog između tužitelja CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao banke, u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'',

-(Ad III) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 948,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 06.01.2006. do isplate,

-(Ad IV) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu od 26.07.2024., a koji odgovor je ispravljen podneskom od 13.09.2024., navodi da je iz tužbe vidljivo da tužitelj postavlja: a) kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.224,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, po osnovi primjene CHF valutne klauzule, kako je to zatraženo tč. I. tužbenog zahtjeva; b) deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl.2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“, kako je to zatraženo tč. II. tužbenog zahtjeva; c) kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 948,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, po osnovi naknade za obradu kredita, kako je to zatraženo tč. III. tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi korištenju izračuna priloženog tužbi, a izrađenog od strane tužiteljeva vještaka. Zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi valutne klauzule počeo je teći 14. lipnja 2018.g kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara je nastupila dana 15. lipnja 2023. godine pa je tužiteljev zahtjev zastario jer je tužitelj tužbu podnio nakon 15. lipnja 2023.g. odnosno u lipnju 2024.g.

11. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) je vidljivo za pojedine anuitete da ih nije platio tužitelj već treće osobe dok za neke uplate nije vidljivo tko je iste izvršio, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-

III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. g.

12. Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje kuće, dok je u čl. 5. Ugovora o kreditu navedena dinamika isplate. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

13. Tuženik navodi da je kondemnatorni zahtjev u odnosu na isplatu tečajne razlike nakon 1. veljače 2016. godine u suprotnosti sa ZID/ZPK 15. Tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu u odnosu na tečajnu razliku nakon 1. veljače 2016. godine je u izričitoj suprotnosti s mandatornom odredbom čl. 19.e. st. (6) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja glasi: “Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.“ Tužitelj nije prihvatio konverziju. Dakle, ako Zakon o potrošačkom kreditiranju propisuje obvezu tužitelja, koji nije prihvatio konverziju svog CHF ugovora o kreditu u EUR ugovor o kreditu (a to je konkretan slučaj), da ispunjava svoje obveze prema ugovorenim uvjetima CHF kredita, kako bi sud mogao naložiti tuženiku isplatu iznosa koji su naplaćeni u skladu sa mandatornom odredbom čl. 19.e. st. (6) Zakona o potrošačkom kreditiranju, pita se tuženik. Iz prethodno citirane odredbe jasno slijedi zaključak o tome da za onoga tko nije pristao na konverziju svog CHF kredita u EUR kredit kao što je tužiteljev slučaj, vrijede svi uvjeti CHF ugovora o kreditu, uključujući i promjene tečaja CHF/HRK. Prema tome, tužitelj je nakon stupanja na snagu ove zakonske odredbe, ne prihvativši konverziju sam svojevoljno po drugi put pristao na uvjete ugovora iz njegovog CHF kredita te je time prihvatio i rizik promjena tečaja za CHF/HRK. Ovo posebno zato što je čl. 11. d. st. (1) Zakon o potrošačkom kreditiranju tečaj CHF/HRK bio fiksiran na 6,39 kuna za 1 CHF samo za razdoblje od godine dana nakon stupanja na snagu tog Zakona, dakle do 1. veljače 2016.g. Tužitelj je morao biti svjestan značenja odredbe čl. 11.d st. (1) Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno činjenice da fiksni tečaj CHF/HRK vrijedi samo do 1. veljače 2016.g. pa je ne prihvativši konverziju svog CHF kredita u EUR kredit preuzeo sam, svojom voljom tečajni rizik (po drugi put).

14. Tuženik, a o valutnoj klauzuli, navodi da što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https:// www. snb. ch/ en/ mmr/ speeches/ id/ ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr.en.pdf dostupno je izlaganje Čguvernera ČIA od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. ZIA održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Čguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.

15. Tuženik navodi da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a AI prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“. U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i AI, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe AI“ Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

16. Tuženik, a u odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. O nužnosti saslušanja osobnog bankara u smislu dokazivanja da je tuženik korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g. Isto potvrđuje i Županijski sud u Bjelovaru u odluci, posl. br Gž-592/2022 od 6. listopada 2022. godine, Županijski sud u Zadru u odluci, posl. br Gž-749/2022 od 21. rujna 2022. godine „26.3. Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije ni s čim dokazala u smislu članka 221.a ZPP-a, onda primjena pravila iz članka 221.a ZPP-a podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni ima li mjesta primjeni članka 221.a ZPP-a.; 26.4. Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.“

17. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Z (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: ''68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora.; 69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba.'' Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

18. Naposljetku, tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5322 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

19. Tuženik, a u odnosu na u odnosu na negativne tečajne razlike i prigovor radi prebijanja, navodi da ako sud odluči provesti vještačenje, tada tuženik ističe kako je odredbom članka 323. ZOO-a propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da tužitelj u ovome postupku upire na ništetnost odredbe ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF tuženik ističe da bi u slučaju prihvaćanja takvog zahtjeva (a što tuženik osporava u cijelosti) postojalo i potraživanje tuženika prema tužitelju, a sve iz razloga što je u određenim vremenskim periodima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju HRK/CHF od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik ističe kako do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB-a, a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje. Nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi. Jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike. S time u vezi je i VSRH posljednjom odlukom posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. godine utvrdio da tuženik ima pravo na isplatu za vremenske periode tijekom otplate kredita kada je tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju HRK/CHF od tečaja na dan isplate kredita, ako postavi neki od odgovarajućih zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu). VSRH navodi: „Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“ Stoga, ukoliko Naslovni sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita u iznosu od 804,29 EUR / 6.059,95 HRK.

20. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja donese sljedeću presudu:

''Utvrđuje se potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju CI IZ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , u iznosu od 804,29 EUR / 6.059,95 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:

10,66 EUR / 80,35 HRK od 01.03.2006. pa do isplate,

12,66 EUR / 95,42 HRK od 01.04.2006. pa do isplate,

7,60 EUR / 57,27 HRK od 01.05.2006. pa do isplate,

12,06 EUR / 90,88 HRK od 01.06.2006. pa do isplate,

13,35 EUR / 100,57 HRK od 01.07.2006. pa do isplate,

18,26 EUR / 137,59 HRK od 01.08.2006. pa do isplate,

12,00 EUR / 90,39 HRK od 01.09.2006. pa do isplate,

11,98 EUR / 90,25 HRK od 01.10.2006. pa do isplate,

19,09 EUR / 143,83 HRK od 01.11.2006. pa do isplate,

18,07 EUR / 136,15 HRK od 01.12.2006. pa do isplate,

22,68 EUR / 170,91 HRK od 01.01.2007. pa do isplate,

27,80 EUR / 209,49 HRK od 01.02.2007. pa do isplate,

22,39 EUR / 168,69 HRK od 01.03.2007. pa do isplate,

27,75 EUR / 209,11 HRK od 01.04.2007. pa do isplate,

37,67 EUR / 283,81 HRK od 01.05.2007. pa do isplate,

38,20 EUR / 287,80 HRK od 01.06.2007. pa do isplate,

41,57 EUR / 313,24 HRK od 01.07.2007. pa do isplate,

35,66 EUR / 268,69 HRK od 01.08.2007. pa do isplate,

35,71 EUR / 269,03 HRK od 01.09.2007. pa do isplate,

43,70 EUR / 329,25 HRK od 01.10.2007. pa do isplate,

30,82 EUR / 232,22 HRK od 01.11.2007. pa do isplate

33,29 EUR / 250,85 HRK od 01.12.2007. pa do isplate,

26,11 EUR / 196,75 HRK od 01.01.2008. pa do isplate,

28,71 EUR / 216,33 HRK od 01.02.2008. pa do isplate,

8,18 EUR / 61,61 HRK od 01.03.2008. pa do isplate,

32,67 EUR / 246,19 HRK od 01.04.2008. pa do isplate,

32,67 EUR / 246,19 HRK od 01.05.2008. pa do isplate,

30,40 EUR / 229,08 HRK od 01.06.2008. pa do isplate,

37,68 EUR / 283,93 HRK od 01.07.2008. pa do isplate,

36,50 EUR / 274,99 HRK od 01.08.2008. pa do isplate,

34,01 EUR / 256,28 HRK od 01.09.2008. pa do isplate,

4,35 EUR / 32,80 HRK od 01.11.2008. pa do isplate.''

Nadalje, tuženik predlaže da Naslovni sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja prema tuženiku s tražbinom tuženika prema tužitelju. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prebijanja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF/ HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF/HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje navedeno u ovom prigovoru radi prebijanja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

21. Tuženik, dodaje u odnosu na financijsko vještačenje, da ako sud odredi provođenje financijskog vještačenja, to tuženik ističe da je potrebno da vještak uzme u obzir i da tužitelj pred Općinskim sudom u Požegi pod posl.br. P-360/19 vodi postupak, između ostalog, i po osnovi načina promjena kamatne stope kako ne bi došlo dvostrukog obračuna kamate u tečaju odnosno tečaja u kamati.

22. Tuženik, a u odnosu na naknadu za obradu kredita, ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 7.000,00 kn naplaćena 5. siječnja 2006. godine, a tužba je podnesena 2024. godine znači nakon više od 18 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio dana 12. lipnja 2019. „

23. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Također, ističe se i kako tužitelj navodi da je uplatio iznos od 7.000,00 kn, a potom kako u historijatu, tako i u tužbenom zahtjevu potražuje iznos od 948,23 EUR no taj iznos prema fiksnom tečaju konvertzije (1 EUR= 7,53450 kn) ne daje iznos od 7.000,00 kn. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku. Prije svega, tuženik ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

24. Tuženik smatra da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3.; 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014., str. 34.). Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača;'' Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: „(…); (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“ O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ5 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…); (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu;'' Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije.

25. Nadalje, tuženik dodaje da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom 2005. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u prosincu 2005. godine, dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2005. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom 5 Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, 28.04.2008., str. 12) postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2005. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama6, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama7 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).

26. Tuženik smatra da je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.4.1.1. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu stambenog kredita u postotku od iznosa kredita, što je prema Odluci o Tarifi naknada za usluge iznosilo 7.000,00 kn. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od postotku od iznosa kredita pri čemu su postavljene vrijednosti najnižeg iznosa naknade kao i najvišeg iznosa naknade, ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita.

27. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju i to u dijelu koje se odnose na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi ugovora iz čl. 18. za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“

28. U presudi Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-548/19-40 od 3. lipnja 2022. godine sud je u bitnom utvrdio: „19. Isto tako ove su ugovorne odredbe jasne i razumljive, tako da je tužiteljica znala koji iznos mora platiti banci, a isto tako i javnom bilježniku, a neovisno od toga što se ni o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica na njih imala utjecaja. Prema tome, sud ocjenjuje da te ugovorne odredbe nisu nepoštene. S tim u vezi valja reći da je u pravu tuženik kada navodi da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je naknada za obradu kredita iznosila 5.009,05 kn i javnobilježnički troškovi cca 2.000,00 kn, slijedom čega je doista jasno da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što bi bilo isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto tako nije odlučno u koju svrhu je tuženik iskoristio plaćenu naknadu za obradu kredita od 5.009,05 kn.“ U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-829/2022- 2 od 27. listopada 2022. godine „8. Odlučno u predmetnoj pravnoj stvari jest da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti u svrhu financiranja ulaganja u osnovna i obrtna sredstva, zbog čega se na njega primjenjuje kriterij ulaganja povećane pažnje dobrog stručnjaka (normirane odredbom čl. 18. stav. 2. ZOO/91) nastavno čemu se ni po ocjeni ovoga suda tužitelj stoga ne može pozivati da o istoj nije mogao pregovarati jer se ista nalazila u okviru tipskog, unaprijed pripremljenog obrasca ugovora. Plaćanjem naknade u iznosu od 766,37 kn po ocjeni ovoga suda nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka – na koju se tužitelj tek uopćeno poziva bez da je razrađuje iz aspekta svoje konkretne ugovorne pozicije.“ U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž- 2101/2022.

29. Tuženik smatra da ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije prouzročila nikakvu (a još manje „znatnu“) neravnotežu između stranaka. U slučaju da sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 C: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se

– što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: 1.) izričito zakonski dopuštena; 2.) ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu; 3.) fiksno određen u postotku iznosa kredita, uz naznačen raspon najnižeg iznosa naknade i najvišeg iznosa naknade; 4.) određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; 5.) ekvivalentna izvršenim uslugama banke, tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

30. Također, tuženik dodaje da se u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora pa tvrdnje tužitelja o tome kako mu banka nije „predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje“ nisu od značaja za odluku u ovom postupku.

31. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: 1.) Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); 2.) Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; 3.) Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; 4.)Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Zaključni prijedlog tuženika je da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

33. Tužitelj u podnesku od 27.09.2024., a očitujući se na tuženikov prigovor radi prebijanja, u bitnome navodi da je tuženikov istaknuti prigovor radi prebijanja u cijelosti neosnovan jer tuženik nema nikakvu tražbinu prema tužitelju pa ni po osnovi tzv. negativnih razlika odnosno manje plaćenih anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja. Naime, tuženik je sam nametnuo tužitelju odredbe ugovora o kreditu pa tako i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koje su utvrđene ništetnima. Tužitelj ističe da on od tuženika ništa nije primio pa niti tuženik ne može ništa od njega potraživati. Tužitelj ističe da je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Stoga se samo potrošači, a među kojima i tužitelj, mogu pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora jer u odnosu na tuženika nije nastala neravnoteža u pravima i obvezama. Ali, čak i da tuženik ima takvo potraživanje prema tužitelju ono bi bilo u zastari jer je proteklo više od pet godina od dospijeća takvog „potplaćenog“ anuiteta.

34. Na pripremnom ročištu od 07.10.2024. tuženik je naveo da je tužitelj utužio za isplatu s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pred Općinskim sudom u Požegi u predmetu posl.br. P-360/19, a u kojem predmetu je donesena nepravomoćna prvostupanjska presuda koju je tuženik predao u spis, a tužitelj je učinio nespornim da se među strankama vodi spor pred Općinskim sudom u Požegi u predmetu posl.br. P-360/19, te da isti spor nije pravomoćno okončan, no tužitelj ističe da je u ovom predmetu utuženo drugo razdoblje.

35. Tužitelj je u podnesku od 26.03.2025., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu, preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio u dijelu u kojem zahtjeva isplatu, navodeći da zahtjev za isplatu s naslova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postavlja sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te da tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje u dijelu u kojem je utvrđeno da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, unutar utuženog razdoblja otplate kredita iznosi 16.734,78 EUR, kao i u dijelu u kojem je utvrđeno kako tečaj prilikom otplate kredita unutar utuženog razdoblja nije bio niži od tečaja prilikom isplate kredita, te da shodno navedenom nema ni negativnih razlika. Tužitelj dodatno obavještava sud da je u međuvremenu Županijski sud u Zagrebu donio presudu pod posl. brojem Gž- 2302/2023 kojom se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-360/2019-32 od 24.2.2023., ispravljena rješenjem poslovni broj P-360/2019-39 od 15.3.2023. Tužitelj sukladno navedenom predlaže donošenje slijedeće presude:

''I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16.734,78 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na iznos od:

- 198,07 EUR koje teku od 4.6.2019. do isplate;

- 201,84 EUR koje teku od 2.7.2019. do isplate;

- 216,57 EUR koje teku od 15.8.2019. do isplate;

- 212,42 EUR koje teku od 16.10.2019. do isplate;

- 219,43 EUR koje teku od 15.11.2019. do isplate;

- 213,38 EUR koje teku od 29.11.2019. do isplate;

- 215,28 EUR koje teku od 19.12.2019. do isplate;

- 235,87 EUR koje teku od 13.2.2020. do isplate;

- 240,89 EUR koje teku od 27.2.2020. do isplate;

- 240,89 EUR koje teku od 27.2.2020. do isplate;

- 260,91 EUR koje teku od 16.4.2020. do isplate;

- 254,55 EUR koje teku od 5.5.2020. do isplate;

- 249,17 EUR koje teku od 3.6.2020. do isplate;

- 250,70 EUR koje teku od 3.7.2020. do isplate;

- 233,04 EUR koje teku od 4.8.2020. do isplate;

- 236,31 EUR koje teku od 5.9.2020. do isplate;

- 236,05 EUR koje teku od 2.10.2020. do isplate;

- 246,40 EUR koje teku od 3.11.2020. do isplate;

- 236,53 EUR koje teku od 9.12.2020. do isplate;

- 239,02 EUR koje teku od 16.1.2021. do isplate;

- 238,38 EUR koje teku od 4.2.2021. do isplate;

- 220,97 EUR koje teku od 26.3.2021. do isplate;

- 220,97 EUR koje teku od 26.3.2021. do isplate;

- 222,91 EUR koje teku od 6.5.2021. do isplate;

- 224,90 EUR koje teku od 16.6.2021. do isplate;

- 230,40 EUR koje teku od 17.7.2021. do isplate;

- 229,46 EUR koje teku od 14.8.2021. do isplate;

- 226,87 EUR koje teku od 14.9.2021. do isplate;

- 241,35 EUR koje teku od 16.10.2021. do isplate;

- 249,47EUR koje teku od 16.11.2021. do isplate;

- 262,41 EUR koje teku od 9.12.2021. do isplate;

- 257,63 EUR koje teku od 15.1.2022. do isplate;

- 249,24 EUR koje teku od 6.2.2022. do isplate;

- 281,66 EUR koje teku od 4.3.2022. do isplate;

- 277,72 EUR koje teku od 2.4.2022. do isplate;

- 278,25 EUR koje teku od 3.5.2022. do isplate;

- 270,05 EUR koje teku od 7.6.2022. do isplate;

- 294,20 EUR koje teku od 2.7.2022. do isplate;

- 314,92 EUR koje teku od 2.8.2022. do isplate;

- 308,00 EUR koje teku od 6.9.2022. do isplate;

- 328,67 EUR koje teku od 4.10.2022. do isplate;

- 299,07 EUR koje teku od 3.11.2022. do isplate;

- 309,22 EUR koje teku od 2.12.2022. do isplate;

- 300,91 EUR koje teku od 21.1.2023. do isplate;

- 295,43 EUR koje teku od 7.2.2023. do isplate;

- 298,81 EUR koje teku od 2.3.2023. do isplate;

- 297,12 EUR koje teku od 4.4.2023. do isplate;

- 317,23 EUR koje teku od 2.6.2023. do isplate;

- 317,23 EUR koje teku od 2.6.2023. do isplate;

- 311,86 EUR koje teku od 4.7.2023. do isplate;

- 326,98 EUR koje teku od 3.8.2023. do isplate;

- 332,38 EUR koje teku od 6.9.2023. do isplate;

- 321,90 EUR koje teku od 3.10.2023. do isplate;

- 321,99 EUR koje teku od 16.11.2023. do isplate;

- 337,49 EUR koje teku od 16.12.2023. do isplate;

- 352,85 EUR koje teku od 9.1.2024. do isplate;

- 342,85 EUR koje teku od 14.2.2024. do isplate;

- 326,46 EUR koje teku od 16.3.2024. do isplate;

- 310,03 EUR koje teku od 12.4.2024. do isplate;

- 311,94 EUR koje teku od 3.5.2024. do isplate;

- 321,99 EUR koje teku od 15.6.2024. do isplate;

- 315,29 EUR koje teku od 16.7.2024. do isplate;

sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuju se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu, br. 984/2005 od 27.12.2005., potvrđenog 30.12.2005. od strane javnog bilježnika Nike Bagarića, posl. br. OU-603/05, sklopljenog između tužitelja CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao banke, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 929,06 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 6.1.2006. pa do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1.1.2008. pa do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju CI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka uvećane za zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.''

36. Tuženik u podnesku od 29.09.2025., a očitujući se na tužiteljev podnesak od 26.03.2025., u bitnome navodi da istim podneskom tužitelj preinačava tužbu odnosno tužbeni zahtjev. Tuženik se takvoj preinaci protivi i ističe prigovor zastare. Tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tužitelj je podnio tužbu nakon 15. lipnja 2023.g. pa je već i tako postavljeni tužbeni zahtjev u zastari. Tužitelj je podneskom od 26. ožujka 2025. godine preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Tuženik se poziva na odluku VSRH br. Revx 848/14 u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: “valja istaknuti da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno, slijedom čega je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe (tako i u Revx 249/2009 i Rev 21/2010)“, slijedom čega je tužiteljevo potraživanje u cijelosti u zastari. Podredno, VSRH je 31. siječnja 2022. objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem: “4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.; 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.” Prema tome, zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi valutne klauzule počeo teći dana 14. lipnja 2018.g. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž- 6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara je nastupila 15. lipnja 2023. godine (za valutu) pa je kako osnovni tako i preinačeni tužiteljev zahtjev zastario. Tuženik se poziva na odluku VSRH br. Rev 406/2023-2 od 23. svibnja 2023., odluku VSRH br. Rev 516/2023-2 od 29. kolovoza 2023., odluku VSRH br. 866/2023-2 od 24. svibnja 2023., odluku VSRH br. Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. godine i na odluku VSRH br. Revd 207/2022-2 od 8. veljače 2022. godine.

37. Tuženik dodaje da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2019.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Vrhovni sud je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine, u odluci Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004. godine, te u odluci Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. godine. Tuženik smatra da u svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio teku od trenutka kada je isti postavljen jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. S tim je u skladu i shvaćanje VSRH u odluci Rev 1133/2021. Zaključno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove.

38. Tužitelj u podnesku od 07.10.2025., a očitujući se na navode tuženika iz podneska od 29.09.2025., ističe da niti jedan dio tužbenog zahtjeva nije u zastari. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske („VSRH“) donio pravno shvaćanje broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024. u kojem navodi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Tužitelj napominje da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26.11.2021. već ranije zauzet stav da je „u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Slijedom navedenog, u ovom predmetu niti jedan dio tužbenog zahtjeva nije u zastari s obzirom da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe, da je preinaka tužbe napravljena nakon financijskog vještačenja dopuštena te da je nesporno da preinačeni tužbeni zahtjev kao i prvotni tužbeni zahtjev imaju istu činjeničnu i pravnu osnovu. Tuženik navodima da je tužbeni zahtjev u zastari jer je tužba podnesena nakon 15.06.2023. pokušava grubo obmanuti sud jer se 15.06.2023. kao rok može primijeniti samo za tražbine starije od 5 godina računajući od 15.06.2023. odnosno one koje su dospjele prije 15.06.2018. Tužba u ovom postupku je podnesena 12.06.2024. te se tužbenim zahtjevom zahtjeva vraćanje preplaćenih iznosa dospjelih 15.06.2019. pa nadalje. Dakle, nije prošlo 5 godina od dospjelosti najstarijeg potraživanja do podnošenja tužbe pa je jasno da tužbeni zahtjev ne može biti u zastari. Po tuženikovoj logici bi onda i potraživanje koje je dospjelo 16.03.2024. bilo u zastari ako je tužba podnesena nakon 15.06.2023. što se naravno protivi elementarnoj logici. Tuženik to naravno razumije, ali dodatno pokušava obmanuti sud iskrivljenim tumačenjima odluka VSRH. Ipak, VSRH je donio pravno shvaćanje broj Su-IV- 123/2024-5 od 27.5.2024. koje ne dopušta nikakvo drugačije tumačenje izuzev tog da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe i da preinačeni dio iz iste činjenične i pravne osnove nije u zastari. Nema uopće potrebe da je o ovome raspravljati pored ovakvog jasnog i nedvosmislenog stava VSRH. Glede, tijeka zateznih kamata, tužitelj ističe da je nesporno da je tuženik bio nepošteni stjecatelj jer je tužitelju u Ugovor o kreditu nametnuo nepoštene ugovorne odredbe. Samim time, nije nikako mogao biti pošten. U slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Uostalom, tuženik je znao da su ugovorne odredbe utvrđene ništetnim te da je dužan vratiti tužitelju sve preplaćene iznose.

39. Iako se tuženik u podnesku od 29.09.2025. i na ročištu od 08.10.2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 26.03.2025., sud je raspravnim rješenjem od 08.10.2025 zatraženu preinaku (kao u podnesku tužitelja od 26.03.2025.), dopustio, a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP), a stoga jer je to svrsishodno za konačno rješenje spornog odnosa među strankama i stoga jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim vještačenjem u ovom predmetu, a upravo sud temeljem odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a rukovodi vještačenjem, odnosno određuje zadatak vještaku, pa tužitelj prije povođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu nije mogao znati kakav će biti nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, tužitelj zatraženom preinakom nije promijenio identitet svog tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom, već tužitelj u preinačenom zahtjevu temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, čime on nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može s uspjehom pokrenuti novom tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije.

40. Tuženik na ročištu od 08.10.2025., a u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, a osobito onih iz podneska od 29.09.2025. Tuženik osporava sve navode tužitelja iz podneska od 07.10.2025. koji su u suprotnosti sa navodima tuženika, a osobito ističe prigovor zastare s obzirom da je tužba podnesena u lipnju 2024. nakon proteka zastarnog roka utvrđenog kolektivnom zaštitom za preplatu po osnovi CHF-a. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

41. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 984/2005 od 27.12.2005. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa] od 30.12.2005. pod brojem ovjere OU-603/05 (list 11 – 17 spisa), presudu Općinskog suda u Požegi posl.br. P-360/2019-32 od 24.02.2023. (list 18 – 35 i list 328 – 345 spisa), promet po kreditu / specifikacija uplata (list 36 – 57 i list 161 – 182 spisa), početni otplatni plan (list 58 – 66 spisa), dopis tuženika upućen tužitelju 17.10.2018. s prikazom promjena kamatne stope (list 67 spisa), potvrdu tuženika o obavljenim transakcijama (list 111 spisa), dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik (list 148 – 152 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 153 – 157 spisa), uputu tuženika za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 158 – 160 spisa), izlaganja vice- guvernera Švicarske narodne banke ZIA od 24.02.2000. i 19.11.2004. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika na hrvatski jezik (list 207 – 216 spisa), članak Večernjeg lista „ A“ zaoštrili utakmicu“ od 09.03.2005. (list 217 spisa), članak Vjesnika „U švicarskim francima ušteda veća od 500 kuna“ od 29.04.2005. (list 218 spisa), članak Novog lista „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ od 20.07.2005. (list 219 spisa), članak Jutarnjeg lista „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ od 21.07.2005. (list 220 spisa) i u intervju s gosp. RI, članom uprave tuženika objavljen u Večernjem listu 16.03.2015. (list 221 spisa), tekst nalovljen "Odabir valute" (list 222 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 21.01.2025. (list 350 – 356 spisa), te pribavio pisano očitovanje vještaka od 27.05.2025. (list 367 spisa). Sud je saslušao svjedokinju CIA (list 403 – 404 spisa) i tužitelja osobno (list 404 – 405 spisa).

42. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u podnesku od 26.03.2025. u cijelosti osnovan, te da je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja postavljen u odgovoru na tužbu od 26.07.2024.

43. Sud nije cijenio izračun sačinjen po tužitelju po obrtu [obrt] od 30.05.2024. (list 68 – 72 spisa) dostavljen uz tužbu, a primjenom odredbe čl. 4. ZPP- a, jer je ovo vještačenje izrađeno po nalogu tužitelja, a ne suda i izvan ovog parničnog postupka, a tuženik se nije suglasio da se isto koristi kao dokaz u ovom postupku

44. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 984/2005 od 27.12.2005. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa] od 30.12.2005. pod brojem ovjere OU-603/05 (list 11 – 17 spisa) i u početni otplatni plan (list 58 – 66 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u [adresa] dana 27.12.2005. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 984/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je solemniziran (potvrđen) kod javnog bilježnika Nike Bagarića iz [adresa] dana 30.12.2005. pod brojem ovjere OU-603/05, a kojim je ugovoren kredit za kupnju kuće, s ugovorenim iznosom kredita od 174.465,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, s rokom otplate od 30 godina i redovnom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Citirani Ugovor o kreditu sadrži odredbe koje su predmet ovog postupka i za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne, i to:

- odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak i

- odredbu iz članka 2. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.''

45. Uvidom u uputu tuženika za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 158 – 160 spisa) sud je utvrdio da se radi uputi izdanoj djelatnicima tuženika s popisom obveznih radnji pri odobravanju kredita, dakle ne radi se o dokumentu koji bi bio predan na uvid klijentima banke, a niti se ova Uputa spominje u Ugovoru o kreditu. Sud je utvrdio da se u istoj Uputi, u točci 1. naslova ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva'' navodi: ''Naknada se naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita.'' Nadalje, sud je utvrdio da se u istoj Uputi, u točci 1.1. navodi: ''Već prilikom obrade kreditnog zahtjeva potrebno je s tražiteljem kredita dogovoriti da li će iznos kredita uvećati za iznos naknada.'', a u točci 1.2., u osjenčanom dijelu, nakon riječi ''BITNO!'' navodi se: ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje se samo za odobrene kredite.; Naknada se naplaćuje nakon odobrenja kredita i to prilikom isplate kredita.'' Iz ove Upute nije jasno koje se to usluge tuženika plaćaju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Smislenom analizom sadržaja ove Upute, a osobito citiranih dijelova iste, sud je utvrdio da iz iste Upute proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio kredit nisu mogli izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita, jer iz ove Upute proizlazi da djelatnici tuženika koji su s klijentima banke pregovarali u uvjetima kreditiranja nisu bili ovlašteni pregovarati o plaćanju naknade za obradu kredita (a što uključuje i eventualno ugovaranje izbjegavanja plaćanje te naknade).

46. Uvidom u Opće uvjete poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 153 – 157 spisa) sud je utvrdio da se u točci 5.1. istih naslovljenoj ''Kamate, naknade i troškovi'' navodi: ''Način i osnovica obračuna, te visina, uvjeti, rokovi i način naplate kamate i naknade koje Banke obračunava i naplaćuje regulirani su Odlukom o kamatnim stopama Banke, Pravilnikom o načinu obračuna kamate i revalorizacije, te odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka, odnosno drugim aktom koji svojim donošenjem zamjeni pojedini od navedenih akata za vrijeme postojanja poslovnog odnosa.'', te ''Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Smislenom analizom sadržaja citiranih dijelova ovih Općih uvjeta poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. sud je utvrdio da iz istih proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio kredit nisu mogli izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita i to u visini naknade koju odredi sam tuženik svojom odlukom o Tarifi naknada za usluge banke i drugim aktima, odnosno da klijenti banke tuženika nisu imali mogućnost s tuženikom pregovarati o unošenju odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade u Ugovor o kreditu. Nadalje, imajući u vidu da se u ovim Općim uvjetima navodi da su u primjeni od 01.10.1999., a predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen više od 6 godina kasnije, tj. 27.12.2005., te se u Ugovoru o kreditu ne navodi poslovni broj ili kada su doneseni Opći uvjeti poslovanja tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, to je sud primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a utvrdio da se Opći uvjeti poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 153 – 157 spisa), a koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu, ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu.

47. Uvidom u dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik (list 148 – 152 spisa) sud je utvrdio da ovaj dokument nije naslovljen, a niti je iz istoga jasno kada je isti nastao (tj. da li prije ili nakon sklapanja ovdje spornog Ugovora o kreditu), a u istome se na svakoj stranici u gornjem desnom uglu navodi da je isključivo za internu upotrebu u banci, iz čega sud zaključuje da se ne radi se o dokumentu koji bi bio predan na uvid klijentima banke. Nadalje, u istom dokumentu, a u odnosu na standardne stambene kredite, u točci B3.4.1., navodi se da naknada za obradu kreditnog zahtjeva za kredite bez jamaca iznosi 1,5% od iznosa kredita, najmanje 150,00 kn, a najviše 7.000,00 kn, a za ostale kredite iznosi 1% od iznosa kredita, najmanje 150,00 kn, a najviše 7.000,00 kn. Također, na kraju istog dokumenta navodi se: ''Napomena (odnosi se na sve kredite): Naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje se samo za odobrene kredite. Naknada se naplaćuje nakon odobrenja kredita prilikom isplate kredita.'' Smislenom analizom sadržaja i ovog dokumenta proizlazi da klijenti banke tuženika kojima je tuženik odobrio kredit nisu mogli izbjeći plaćanje naknade za obradu kredita i to u visini naknade koju je unaprijed odredio sam tuženik, s tim da niti iz ovog dokumenta nije vidljivo koje se to usluge tuženika plaćaju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nadalje, a imajući u vidu da ovaj dokument i nije naslovljen, pa nije vidljivo koji mu je poslovni broj ili kada je donesen ili od kada je u primjeni, a niti se u Ugovoru o kreditu ne navodi poslovni broj ili kada je donesena ili od kada je u primjeni Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika, to je sud primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a utvrdio da se dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik (list 148 – 152 spisa) ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu.

48. Uvidom u tekst nalovljen "Odabir valute" (list 222 spisa), koji je dostavio tuženik, sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer nije jasno o kakvom tekstu se radi, kada ga je i tko sastavio i za koju svrhu, a tuženik nije dokazao da je upoznao tužitelja sa sadržajem ovog teksta prije zaključenja ovdje prijepornog ugovora o kreditu.

49. Imajući u vidu ranije utvrđenje suda da se niti Opći uvjeti poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 153 – 157 spisa), a koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu, a niti dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik (list 148 – 152 spisa) ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu, te iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, tj. tuženik, iako je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, iako je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj, kao korisnik kredita, pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos rate kredita sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, te iako je odredbom čl. 23. J Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika sa svim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovornog odnosa, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika – Odluku o Tarifi naknada za usluge tuženika, Odluku o kamatnim stopama tuženika i Opće uvjete poslovanja tuženika predao tužitelju na uvid prije zaključenja Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći uvjeti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili od kada su u primjeni ovi opći uvjeti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu ili koji im je poslovni broj, naziv i sl., a niti je tuženik sve ove opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1., čl. 247. i čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) utvrdio da isti opći uvjeti tuženika navedeni u Ugovoru o kreditu, tj. Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika, Odluka o kamatnim stopama tuženika i Opći uvjeti poslovanja tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

50. Nadalje, uvidom u dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik (list 148 – 152 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999. (list 153 – 157 spisa), uputu tuženika za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 158 – 160 spisa) i u tekst nalovljen "Odabir valute" (list 222 spisa), a koju dokumentaciju je dostavio tuženik, a sve primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve adekvatne dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik naplaćenom iznosu od 7.000,00 kn (kako će biti kasnije obrazloženo). Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima kojima je regulirano kreditiranje građana unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju. Nadalje, a osobito uvidom u uputu tuženika za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 158 – 160 spisa), sud je utvrdio da iz iste Upute ne proizlazi da bi se prilikom odobravanja kredita građanima radilo o radnjama tuženika koje prelaze okvire redovnog i uobičajenog bankarskog poslovanja s građanstvom, a niti proizlazi da bi tuženik bilo svojim djelatnicima, bilo trećoj osobi morao posebno platiti za obavljanje ovih radnji.

51. Iz potvrde tuženika o obavljenim transakcijama (list 111 spisa) proizlazi da je tužitelj tuženiku dana 05.01.2006. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 7.000,00 kn, odnosno sada 929,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

52. Uvidom u izlaganja vice-guvernera Švicarske narodne banke ZIA od 24.02.2000. i 19.11.2004. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika na hrvatski jezik (list 207 – 216 spisa), članak Večernjeg lista „ A“ zaoštrili utakmicu“ od 09.03.2005. (list 217 spisa), članak Vjesnika „U švicarskim francima ušteda veća od 500 kuna“ od 29.04.2005. (list 218 spisa), članak Novog lista „Ne uzimajte kredite u švicarskim francima“ od 20.07.2005. (list 219 spisa), članak Jutarnjeg lista „Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima“ od 21.07.2005. (list 220 spisa) i u intervju s gosp. RI, članom uprave tuženika objavljen u Večernjem listu 16.03.2015. (list 221 spisa) sud je utvrdio da je pitanje stabilnosti valute švicarski franak bila tema kako stručnih bankarskih krugova, tako i tema o kojoj se pisalo u dnevnim novinama u Republici Hrvatskoj, sve prije i nakon sklapanja Ugovora o kreditu od 27.12.2005. koji je predmet ovog postupka. No, iz ovih izlaganja i članaka sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer tuženik nije dokazao da li prije i/ili prilikom nastanka ovdje spornog odnosa između parničnih stranaka (prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dana 27.12.2005.) tužitelja upoznao sa sadržajem ovih izlaganja i novinskih članaka.

53. Uvidom u promet po kreditu / specifikacija uplata (list 36 – 57 i list 161 – 182 spisa), početni otplatni plan (list 58 – 66 spisa) i u dopis tuženika upućen tužitelju 17.10.2018. s prikazom promjena kamatne stope (list 67 spisa) sud je utvrdio da je kredit tužitelju isplaćen 05.01.2006., da su kredit otplaćivali uglavnom tužitelj, ali i supruga tužitelja CIA (saslušana u ovom postupku kao svjedok), s tim da je tuženik sve njihove uplate prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja prema tuženiku temeljem Ugovora o kreditu, odnosno proknjižio kao uplate na ime izvršenja obveza tužitelja prema tuženiku temeljem Ugovora o kreditu, sud je utvrdio kada i u kojem iznosu su tužitelj i njegova supruga CIA otplatili svaki obrok gore opisanog kredita iz Ugovora o kreditu, kao i da je tuženik tijekom otplate ovog kredita izmijenio na više (na više od prvotno ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje) kamatnu stopu po kojoj su vršene isplate, tako da je početna kamatna stopa iznosila 4,50 % godišnje od prvog anuiteta, a od 01.07.2007. 5,15 % godišnje, od 01.02.2008. 5,80% godišnje, od 01.07.2009. 6,30 % godišnje, od 01.05.2010. 6,05 % godišnje, od 01.00.2010. 5,50 % godišnje, od 01.07.2011. 5,25 % godišnje i od 01.01.2014. 3,23 % godišnje. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

54. Kako je iz prometa po kreditu / specifikacija uplata (list 36 – 57 i list 161 – 182 spisa) jasno vidljivo da je tuženik sve uplate tužitelja i njegove supruge CIA prihvatio kao uplate po predmetnom Ugovoru o kreditu i proknjižio kao uplate na ime izvršenja obveze tužitelja po Ugovoru o kreditu, to je stoga, a primjenom odredbe čl. 161. st. 1. i 3. ZOO-a, neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema aktivnu legitimaciju u odnosu na isplate tuženiku koje nije izvršio on sam, već treća osoba.

55. Uvidom u presudu Općinskog suda u Požegi posl.br. P-360/2019-32 od 24.02.2023. (list 18 – 35 i list 328 – 345 spisa), a za koju tužitelj navodi, a tuženik isto ne osporava, pa sud ovaj navod tužitelja primjenom odredbe čl. 221. st. 1. ZPP-a prihvaća kao istinit, da je tijekom ovog postupka potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. brojem Gž-2302/2023 i ispravljena rješenjem poslovni broj P- 360/2019-39 od 15.3.2023., sud je utvrdio da je istom presudom:

- (Ad I) naloženo ovdje tuženiku isplatiti ovdje tužitelju, a na ime preplate zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika u Ugovoru o kreditu od 27.12.2005., iznos od 6.625,85 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 21.11.2007. do 18.01.2014.) do isplate,

- (Ad II) naloženo ovdje tuženiku isplatiti ovdje tužitelju, a na ime preplate zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu od 27.12.2005., iznos od 20.233,26 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 24.10.2008. do 04.06.2019.) do isplate,

- (Ad II i III) naloženo ovdje tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.614,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.02.2023. do isplate, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva s naslova naknade parničnog troška.

56. Sud je saslušao svjedokinju CIA (list 403 – 404 spisa), suprugu tužitelja i tužitelja osobno (list 404 – 405 spisa), te je sud njihove iskaze analizirao, te usporedio međusobno, kao i sa sadržajem pregledane dokumentacije. Sud nalazi da su svjedokinja i tužitelj iskazivali jasno, logično, te u potpunosti suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio vjeru. Sud je iz iskaza svjedokinje i tužitelja utvrdio: da su djelatnici banke tuženika tužitelju ponudili kredit u CHF iako je tužitelj njim naveo da želi kredit u eurima, da tužitelja djelatnici banke tuženika nisu upozorili na eventualne rizike i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF prije sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, da je tužitelju djelatnica banke prije sklapanja Ugovora o kreditu rekla da naknada za obradu kredita iznosi 1% od iznosa kredita, odnosno maksimalno 7.000,00 kn i da on mora platiti tu naknadu, te da nije bilo mogućnosti pregovora oko plaćanja te naknade, da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita radio kao konobar na američkom kruzeru, a sredstvima odobrenog kredita kupio je kuću u kojoj stanuje sa svojom obitelji od kupnje do danas, te da je Ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka.

57. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bila kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen kao konobar na američkom kruzeru, a sredstvima odobrenog kredita kupio je kuću u kojoj od kupnje stanuje sa svojom obitelji, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti. Slijedom iznesenog, neosnovano tvrdi tuženik da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

58. Sud je na prijedlog stranaka proveo financijsko vještačenje na okolnost: 1) pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima i u kunama po mjesecima i ukupno; 2) kada i u kojem iznosu je tužitelj tuženiku platio naknadu na ime troška obrade kredita (a s tim da je tužitelj predložio 1. i 2. zadataka vještaku), kao i 3). na okolnost tzv. negativnih razlika, tj. razlika kada je tečaj bio niži od početnog, a sve uz napomenu vještaku za financije da uzme u obzir i iznose koje je tužitelj utužio u predmetu Općinskog suda u Požegi u predmetu posl.br. P-360/19, a koji su opisani u presudi tog suda od 24.02.2023. (a s tim da je tuženik predložio 3. zadataka vještaku), po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 21.01.2025. (list 350 – 356 spisa), te je pribavio pisano očitovanje vještaka od 27.05.2025. (list 367 spisa).

59. Vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju od 21.01.2025. (list 350 – 356 spisa) navodi da, a na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, vještak je mišljenja:

- pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj, pritom uzevši u obzir razdoblja određena nalogom suda, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, unutar utuženog razdoblja otplate kredita iznose 16.734,78 EUR, s tim da je vještak pojedinačne mjesečne iznose preplata, kao i datume njihova plaćanja prikazao u Tabeli 1 koja je sastavni dio nalaza vještaka. Vještak napominje kako tečaj prilikom otplate kredita unutar utuženog razdoblja nije bio niži od tečaja prilikom isplate kredita te shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

60. Tužitelj je u podnesku od 26.03.2025. naveo da nema primjedbi na dio nalaza i mišljenja u kojem je utvrđeno da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, unutar utuženog razdoblja otplate kredita iznosi 16.734,78 EUR, no da predlaže da vještak dopuni svoj nalaz i mišljenje u pogledu ulazne nakade, radi čega je sud rješenjem od 14.04.2025. pozvao vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje sukladno prijedlogu tužitelja, nakon čega je vještak sudu dostavio pisano očitovanje od 27.05.2025. (list 367 spisa) u kojem u bitnome navodi iz dokumenta tuženika - Potvrda o obavljenim transakcijama od 05.01.2006. godine proizlazi da je tuženik obračunao i naplatio naknadu za obradu kredita, da je temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, da je ugovoreni iznos kredita iznosio je 174.465,00 CHF, te iznos ulazne naknade od 0,8% iznosi 1.471,46 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF= 4,757165 kn) daje iznos od 7.000,00 kn, što primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR daje iznos od 929,06 EUR. Dana 05.01.2006.g. tužitelju je naplaćena ulazna naknada, a ukupan iznos naknade koji je tužitelju obračunat i naplaćen za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 929,06 EUR.

61. Nakon dodatnog pisanog očitovanja vještaka od 27.05.2025. tužitelj je u podnesku od 12.06.2025. naveo da na očitovanje vještaka nema nikakvih primjedbi i smatra da nije potrebno pozivati vještaka na ročište radi obrazlaganja nalaza i mišljenja i očitovanja na primjedbe, jer je u očitovanju vještaka od 27.05.2025. u cijelosti odgovoreno na primjedbe tužitelja. Tuženik nije imao primjedbi niti na osnovni nalaz i mišljenje vještaka od 21.01.2025., kao niti na dodatno pisano očitovanje vještaka od 27.05.2025. Sud provedeno financijsko vještačenje u ovom predmetu prihvaća u cijelosti, jer je provedeno savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, s tim da je vještak svojim dopunskim pisanim očitovanjem u cijelosti odgovorio na zadatke suda i prijedloge stranaka.

62. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

63. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

64. Stoga, primjenom odredbe čl. 502. c ZPP-a, imajući u vidu odluku suda u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, te iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedokinje i tužitelja, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužitelja, kao korisnika kredita, adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.

65. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja tužitelja dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne.

66. Kako su odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose preplata, odnosno pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatilo na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita u razdoblju od 04.06.2019. pa nadalje i iznosa koji bi tuženiku uplatio u istom razdoblju da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 16.734,78 EUR, a jer je upravo ovo iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji su prednik tužiteljice i tužiteljica izvršili tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u razdoblju od 04.06.2019. pa nadalje u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo ništetne odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

67. Neosnovano se poziva tuženik kada obrazlaže valjanost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na odredbu čl. 19.e. st. 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23 – dalje: ZOPK) koja glasi: ''Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.'', a jer da tužitelj nije prihvatio konverziju. Naime, a kako je sud gore obrazložio, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, a sud je u ovom predmetu utvrdio da su ovdje sporne odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne i to od samog sklapanja Ugovora o kreditu, što znači da ne proizvode pravne učinke od samog sklapanja Ugovora o kreditu, a citiranom odredbom čl. 19.e. st. 6. ZOPK-a nije propisano da bi eventualno ništetne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu konvavalidirale.

68. Također, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja s naslova povrata preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., ali odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako tužitelj u ovom postupku (u točci I tužbenog zahtjeva) zahtjeva isplatu mjesečnih iznosa preplate zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru o kreditu, za razdoblje od lipnja 2019. pa nadalje, te kako je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio dana 12.06.2024., to je sud utvrdio da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

69. Neosnovan je i tuženikov prigovor radi prebijanja postavljen u odgovoru na tužbu od 26.07.2024., a s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja (na dan isplate kredita), radi čega ga je sud i odbio i utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 804,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim, odlučivši kao u izreci ove presude u točci V. Naime, tuženik predlaže da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, da tada tuženik prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog tečaja s iznosima koje je tužitelj više plaćao. Prije svega, provođenje financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrđeno je da u utuženom razdoblju (od lipnja 2019. pa nadalje) i nije bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja prilikom isplate kredita, te da shodno navedenom nema ni negativnih razlika. Osim toga, tužitelj plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekao, jer ništa od tuženika nije primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe čl. 195. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužitelja. Osim toga, upravo je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora o kreditu, pa bi stoga ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a, pa je i stoga, sve i da postoji kakva tražbina tuženika (a sud ponavlja da ne postoji), valjalo odbiti prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik.

70. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja i svjedokinje sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor pripremljen, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

71. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade iz čl. 2. Ugovora o kreditu, navodi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'', odnosno da se u Ugovoru o kreditu, a u odnosu na ovdje pobijanu naknadu za obradu kredita navodi se da ta naknada određuje ''sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor'', a sud je obrazložio zašto Odluka o Tarifi naknada za usluge tuženika koja se spominje u Ugovoru o kreditu ne predstavlja sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti ima pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, te zašto se dokument za koji tuženik navodi da je Izvadak iz Tarife naknada za usluge ne primjenjuju na sporni odnos stranaka u ovom predmetu. Osim toga, niti u gore citiranoj odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu, a niti bilo gdje drugdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno kako se izračunava naknada za obradu kredita, kao niti od čega se ona sastoji, a niti je jasno navedeno koje to točno usluge tuženika tužitelj plaća ovom pobijanom naknadom, kao niti zašto je ova naknada u ovom slučaju naplaćena upravo dana 05.01.2006. u iznosu od 7.000,00 kn, odnosno sada 929,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), iako u Ugovoru o kreditu uopće nije navedena visina ove naknade. Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'' neodređena i neodrediva.

72. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

73. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu o odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kredita naplaćena upravo u iznosu od 7.000,00 kn.

74. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade po čl. 2. Ugovora o kreditu dana 05.01.2006. iznos od 7.000,00 kn, odnosno sada 929,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. i 10. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.'' ništetna.

75. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio dana 05.01.2006. iznos od 7.000,00 kn, odnosno sada 929,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno u protuvrijednosti iznosa od 1.471,46 CHF (prema tečaju na dan isplate kredita od 1 CHF= 4,757165 kn, a kako to proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja), odnosno u iznosu koji premašuje iznos od jedne i pol početno ugovorene rate kredita (kako to proizlazi iz čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena početna rata u iznosu od 874,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti), odnosno obzirom da je tužitelj tuženiku isplatio temeljem ništetne odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade relativno i apsolutno velik novčani iznos, sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

76. Kako je ovdje sporna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku - dana 5.01.2006. u iznosu od 7.000,00 kn, odnosno sada 929,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci III, kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu. Kako je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 2. o plaćanju tzv. ulazne naknade (sve kako je gore obrazloženo), to je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a sud utvrdio da tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 929,06 EUR tekuće od dana stjecanja, tj. od dana 06.01.2006. pa do isplate, pa je sud tužitelju iste zatezne kamate i dosudio kao u izreci ove presude u točci III, s tim da je sud odluku o visini kamate stope temeljio na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

77. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi (iz čl. 2. Ugovora o kreditu) i povrat iznosa koji je isplatio tuženiku temeljem ništetene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12.06.2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 2. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

78. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu s u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i na ovu presudu u iznosu od 39,82 EUR (pri čemu sud napominje da se naznačene sudske pristojbe odnose samo na dio zahtjeva tužitelja s naslova povrata plaćene tzv. ulazne naknade), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 27.09.2024., 26.03.2025. i 07.10.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 07.10.2024. i 08.10.2025. (Tbr. 9/1) od po 250 bodova za svaku radnju, te za sastav podneska od 12.06.2025. (Tbr. 8/4) od 25 bodova, što ukupno iznosi 1.525 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 3.050,00 EUR. Uz PDV od 25% u iznosu od 762,50 EUR, to ukupno iznosi 3.812,50 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužitelju iznosi 4.292,14 EUR. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci IV u odnosu na naknadu parničnog troška tužitelju, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

79. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP- sud tužitelju nije dosudio naknadu za zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, imajući u vidu da li bi se ovo ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da tužitelj na ovom ročištu nije iznosio nikakve navode.

80. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci VI.

U Zagrebu, dana 13. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja – uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. Pun. tuženika