REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-357/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UŽD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Pavičić, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženog Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj P- 177/2019-45 od 12. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj P-177/2019-45 od 12. prosinca 2025.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točka II. izreke rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu poslovni broj P-177/2019-45 od 12. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužiteljici FŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.117,09 eura (slovima: šest tisuća sto sedamnaest eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva s osnova razlike glavnica u iznosu od 2.095,44 eura sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate.“,

a riješeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužba povučena u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 4.067,31 eura.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužiteljici FŽD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.226,20 eura (slovima: tisuću dvjesto dvadeset šest eura i dvadeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom točku I. izreke prvostupanjske presude te točku II. izreke prvostupanjskog rješenja pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku koju tuženik ističe u žalbi. Sud prvog stupnja dao je sve razloge o provedenim dokazima i o pravno relevantnim činjenicama i prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. i člankom 338. ZPP-a.

6. Za dodati je da na strani ovog vijeća ne postoji niti jedan razlog za izuzeće koje navodi žalitelj, jer ni članice vijeća niti njihovi članovi obitelji nisu kreditno zaduženi.

7. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno :

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103553102 od 11. svibnja 2007. potvrđen po javnom bilježniku Darku Matulcu iz Đurđevca, pod poslovnim brojem OU-6317/2007 dana 21. lipnja 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 60.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj s rokom otplate od 216 mjeseci,

- da je ugovorena kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,25% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povećavala,

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF koji je na dan odobrenja kredita iznosio 538,54 CHF,

- da su stranke 17. prosinca 2015. sklopile Aneks broj 1. Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., te da je konverzija provedena u skladu s navedenim Zakonom.

8. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečn ih anuiteta.

9. Nije sporno da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., i da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019.

10. Navedenim pravomoćnim presudama utvrđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužen ika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. – dalje: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe , odnosno članak 138.a ZZP/07. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ZZP/07 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe odnosno mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (odnosno povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

14. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a odredbama tog ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te je ugovorena i odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a i takva ugovorna odredba citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio je nepoštenom te stoga ništetnom, pravilno je sud prvog stupnja sporne ugovorne odredbe utvrdio ništetnima, a neistinitima ocijenio navode tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

15. Niti prigovor zastare na kojem žalitelj ustraje u žalbi nije osnovan. Tužiteljica je tužbu u ovom predmetu podnijela 6. svibnja 2019. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018. Odredbom članka 214. stavka od 1. do 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

16. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. u kojoj se navodi sljedeće: „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“

17. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 6. svibnja 2019. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na kamatu) odnosno 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu), pravilno je sud prvog stupnja prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

18. Iz provedenog financijskog vještačenja kojem tuženik u matematičkom izračunu nije prigovorio utvrđeno je da zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više plaćeno 10.070,70 eur. Od navedenog iznosa, iznos od 1.161,71 eur odnosi se na više plaćeno zbog promjene kamatne stope, a iznos od 8.908,99 eur na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF. Nadalje, preplatom utvrđenom u konverziji iz valute CHF u valutu HRK u iznosu od 6.340,48 eur zatvorena je obračunata zatezna kamata u iznosu od 2.386,87 eur i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 3.953,61 eur te preostala razlika više plaćenog iznosi 6.117,09 eur.

19. Tužiteljici na preplaćene iznose pripada zatezna kamata primjenom članka 1115. stavka 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj koji je koristio nepoštene ugovorne odredbe, pa je dužan kamate platiti od dana stjecanja.

20. U odnosu na žalbene navode žalitelja u svezi sa zaključenjem ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. – dalje: ZID ZPK) tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

21. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZPK- a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

22. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Za dodati je da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga , ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno.

23. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

24. Žalitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

25. Potrošač se sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu bio je na snazi ZZP/14 koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

26. Žalitelj se poziva i na odluku Suda Europske unije broj C-118/17 IN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. po kojoj sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

27. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

28. Stoga je pravilno sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IN protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

29. Sud prvog stupnja pravilno je odluku o parničnom trošku utemeljio na članku 154. stavku 2. ZPP-a. Neosnovana je žalba žalitelja oko vrijednosti boda prilikom obračuna troška jer temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa) tužitelju pripada iznos od 2,00 eura za 1 bod iz tarifnog broja 7. Odvjetničke tarife, jer se vrijednost boda određuje prema vrijednosti koja je u primjeni na dan donošenja sudske odluke (tarifni broj 52. stavak 3. Odvjetničke tarife).

30. Slijedom navedenoga, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić