REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž -2247/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac kao predsjednice vijeća te Marijana Miletića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem P-250/2025-4 od 24. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se presuda i rješenje Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem P-250/2025-4 od 24. srpnja 2025.:

a) po žalbi tuženika potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici, kao i u dijelu kojim je točkom I. izreke rješenja dopuštena specifikacija tužbenog zahtjeva tužiteljice postavljenog u podnesku od 14. srpnja 2025.,

b) po žalbi tuženika preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom II. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 947,40 EUR-a dok se za više zatraženi iznos od 1.312,50 EUR-a zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici ukupan iznos od 9.455,84 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, točkom II. izreke, tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.259,90 EUR-a, točkom III. izreke, odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu gdje od tuženika traži isplatu još i iznosa od 269,23 EUR-a s osnove naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2006. do isplate, a točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici u vezi ugovora o kreditu i to s osnove umanjenja preostale glavnice u postupku konverzije u iznosu od 18.137,57 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na naznačene mjesečne iznose počevši od 01. listopada 2015.god. do isplate, te je temeljem navedenog odbijen prigovor prijeboja tuženika.

2. Rješenjem je, točkom I. izreke, dopuštena specifikacija tužbenog zahtjeva kako je isti tužiteljica postavila u podnesku od 14. srpnja 2025., kada je u tužbeni zahtjev navela ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženika s osnova preplate zbog promjene kamatne stope i s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnova preostale glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a točkom II. izreke, nije dopuštena specifikacija tužbenog zahtjeva kako je isti tužiteljica postavila u podnesku od 14. srpnja 2025.god. kada je u tužbeni zahtjev u dijelu gdje sada od tuženika traži i isplatu s osnova naplaćene tzv. ulazne naknade (naknade za obradu kredita ) u iznosu 269,23 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Žali se tuženik, pobijajući točke I., II. i IV. izreke prvostupanjske presudu i točku I. izreke prvostupanjskog rješenja, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi članka 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda i rješenje u tom dijelu preinači, na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, navedenih u Ugovoru o kreditu broj 218-50-3347545, zaključenim 17. ožujka 2006. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora.

7. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, kao što je i sporno, postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

8. Ispitujući prvostupanjsku odluku u pobijanim dijelovima, kojima je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i točkom IV. izreke presude odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici, kao i u dijelu kojim je točkom I. izreke rješenja dopuštena specifikacija tužbenog zahtjeva tužiteljice postavljenog u podnesku od 14. srpnja 2025., u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje, kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke u ovom pobijanom dijelu može ispitati.

9. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke, nego što to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

10. Također nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, kao i prigovore tuženika, te je, na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP), utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao i neosnovanosti tuženikovog potraživanja prema tužiteljici.

11. Tako je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao i neosnovanost tuženikov prigovora prijeboja, utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, da su 17. ožujka 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3347545, kojim tuženik da je tužiteljici odobrio stambeni kredit u iznosu od 87.192,01 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate u roku 360 mjeseca u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, koji iznos kredita da je uplaćen tužiteljici, a tuženik da je na nekretnini upisao založno pravo i to nekretnini tada založnog dužnika GP Stanorad d.o.o.;

- tužiteljica i tuženik da su dana 09. veljače 2016. godine sklopili Dodatak ugovora, a temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te kredit da je denominiran iz valute CHF u valutu EUR, a konverzijom do 30. rujna 2015. godine da je utvrđena neotplaćena glavnica u iznosu od 47.275,94 EUR-a, te da je utvrđeni i manjak uplate u iznosu od 862,81 EUR-a;

- predmetni kredit da je u cijelosti otplaćen prijevremenom otplatom i to nakon što da je provedena konverzija istog;

- u konkretnom slučaju, tužiteljica da ima status potrošača;

- kolektivna presuda u slučaju Potrošač da se odnosi se na sve potrošačke kredite, bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni;

- po kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke da se poziva tužiteljica u svojoj tužbi, da je odlučivao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, a u kojoj kolektivnoj tužbi da je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d.;

- odredba članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 41/14 i 110/15, da propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja da mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja da je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, da je utvrđeno, između ostalog, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to članaka 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. da je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske da je donio odluku pod poslovnim broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019., kojom da je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom da je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak);

- presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. da je određeno, da se članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora;

- prigovor zastare istaknut od strane tuženika da je neosnovan, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) od pet godina, a zastarijevanje da počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze;

- zastara tužiteljičine tražbine da je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 04. travnja 2012., te zastara u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da je počela ponovno teći 14. lipnja 2014., pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012., a tužba u ovoj pravnoj stvari, za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate, da je podnesena dana 07. lipnja 2019., dakle prije nego što da je nastupila zastara prava na utuženje, koje da bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.;

- u odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zastara da počinje teći od 14. lipnja 2018., kada da je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom da je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, pa stoga da nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer tužba tužiteljice da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, budući da je ovaj postupak pokrenut dana 07. lipnja 2019., podnošenjem tužbe sudu;

- iz iskaz tužiteljice, predmetni Ugovor o kreditu da predstavlja tipski ugovor, te tužiteljica da nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom da nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti da je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu;

- prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljicu da se moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute

CHF uz koju je vezana glavnica;

- prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega da proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive;

- predmetni Ugovor o kreditu da ne sadrže referentnu stopu koja da se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope;

- tuženik, prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, da je postupao uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok tuženik da je tužiteljicu tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF;

- navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorene kamate da čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu da ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti, jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- tužiteljici da je trebalo ponuditi, objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu, potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovorenog odnosa, ali naprotiv, tuženik da je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljicu, na cijenu, što da je suprotno članku 247. ZOO/05;

- tuženik da je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku, koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito da učinio nije, što da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze;

- tužiteljica kao korisnik kredita (potrošač) da nije mogla pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije, prilikom otplate kredita, tužiteljica da je snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, te upravo tužiteljica da je morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, pa takve jednostrano određene ugovorne odredbe da su protivne i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO/05;

- Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem pod poslovnim brojem Gos- 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. utvrdio, da sporazum o konverziji ima pravne učinke, te da je valjan i u slučaju kada da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- u rješenju pod poslovnim brojem Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske da se izjasnio, da, bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i da su ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako da bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja da im pripadaju, a mahom da je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima;

- sklapanjem Dodatka (Aneksa) od 09. veljače 2016. da nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost da nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor da ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima, koje da propisuje članak 326. stavak 2. ZOO/05, a koji u predmetnom slučaju da nisu ispunjeni;

- tuženik da je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR, na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit u valuti EUR;

- u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita da nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom (Dodatkom) od 09. veljače 2016. da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već da je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka;

- nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR, tužiteljica da je također oštećena, samo ne toliko koliko da je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF;

- odluka suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. da potvrđuje, da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče;

- tužiteljica sklapanjem aneksa (dodatka) da se nije odrekla tih prava, niti da je dala, niti da je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te aneksom o konverziji da se nije odrekla svojih prava na obeštećenje, niti da je takvo odricanje u istome sadržano, niti da je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak, da se ne bi radilo o slobodnom i informiranom pristanku, obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom, te tužiteljica da nije bila informirana, niti da je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla;

- činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom da je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe da ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos, koji da predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi;

- tuženik da je prilikom provedbe konverzije na dan 09. veljače 2016. utvrdio i u sklopljeni Dodatak (Aneks) Ugovora o kreditu naveo da je utvrđen ostatak neotplaćene glavnice u iznosu od 47.275,94 EUR-a, a da je utvrđen manjak uplata u iznosu od 862,81 EUR-a;

- rješenjem da je određeno provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj 218-50-3347545 od dana 17. ožujka 2006., kao i Dodatka Ugovoru o kreditu od dana 09. veljače 2016., na način da vještak izračuna: a) preplatu između izvršenih uplata po tužiteljici i uplate koje da bi tužiteljica bila dužna vršiti od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana izračuna konverzije, a koja razlika da proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, b) obračun zakonskih zateznih kamata na mjesečne iznose i to po gore navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja do dana izračuna konverzije, c) iznos koji se dobije kada se od ukupno obračunate zakonske zatezne kamate iskazane pod točkom b) oduzme iznos preplate utvrđen Aneksom uz Ugovor o kredit, d) postoji li razlika između preostale glavnice kredita koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu, uzimajući samo CHF tečaj koji da je vrijedio na dan isplate kredita, te ako postoji, koliko iznosi navedena razlika, e) obračun naknada i troškova koje je tužitelj platio tuženiku, te i da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 i da su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita ( CHFEUR ), da vještak vještači i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene, da vještak u obzir uzme i iznos za koji je umanjena preostala glavnicom s obzirom da je s danom 30.9.2015. izvršena usporedba iznosa kojeg da je tužiteljica platila i kojeg da bi platila po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko da je tužiteljici preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko da bi joj preostalo po otplatnom planu u EUR;

- iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka AŠ, u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015., korisnica da je na ime povećanja tečaja CHF- HRK preplatila iznos od 42.393,76 HRK, odnosno 5.626,62 EUR prema fiksnom tečaju, te na ovu preplatu da se do datuma konverzije, temeljem stopa zakonske zatezne kamate, ima obračunati 1.701,06 EUR kamata, te banka da je na datum 30.9.2015 korisnici utvrdila manjak uplata temeljem konverzije u iznosu od 6.585,07 HRK, a nakon provedene konverzije, iznos preostale glavnice, koju da je korisnica nastavila otplaćivati, da je veći za 29.224,93 HRK, u odnosu na iznos koji da bi bio da kredit nije konvertiran i da se nastavio otplaćivati prema početnom tečaju, pa navedeno prema tečaju na datum konverzije da iznosi 3.829,22 EUR, za koliko da je preostala glavnica u EUR više utvrđena, te konverzija da je provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a u slučaju korištenja srednjeg tečaja za CHF na datum konverzije, neotplaćena glavnica da je smanjena za 136.657,51 HRK, odnosno 17.905,68 EUR prema tečaju za EUR na datum konverzije;

- nadalje, razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, da iznosi ukupno 5.626,62 EUR-a, te tuženik da je obračunao novu glavnicu kredita koja da je za 3.829,22 EUR-a viša, u odnosu na iznos koji da bi bio u slučaju da se kredit otplaćuje prema početnom otplatnom planu i početnim uvjetima;

- da nije osnovan tuženikov istaknuti prigovora prijeboja, jer plaćanjem manjih otplatnih obroka tužiteljica da nije ništa primila, odnosno stekla bez osnove, pa stoga da ne postoji njezina obveza vraćanja nečeg što nije niti primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi;

- sukladno članku 186.b. ZPP-a, tužiteljica da je svoj tužbeni zahtjev mogla postaviti nakon što da joj je tuženik u ovom spisu dostavio svu dokumentaciju i nakon što se provelo financijsko-knjigovodstveno vještačenje, pa tužiteljica podneskom od 14. srpnja 2025., da je tužbenim zahtjevom navela ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženika s osnova preplate zbog promjene kamatne stope i s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnova preostale glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, pa da je ta specifikacija tužbenog zahtjeva dopuštena.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, utvrđujući da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne, sud prvog stupnja je prihvatio specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice, rješavajući kao u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja, te je, prihvaćajući Nalaz i mišljenje vještaka AŠ, tuženiku naložio, a primjenom odredbi članka 323. i odredbe članka 1111. sve ZOO/05, da iz osnova ništetnosti tih ugovorenih odredbi isplati tužiteljici preplaćene iznose, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude, pri tome odbijajući zahtjev tuženika na utvrđenje tuženikovog potraživanja prema tužiteljici, presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom IV. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, kao i u dijelu kojim je odbio zahtjev tuženika na utvrđenje tuženikovog potraživanja prema tužiteljici, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Naime, žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

15. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Pravilna je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Ž

17. Naime, sud prvog stupnja je, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

18. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja utvrđujući ništetnim sporne odredbe, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.

19. Tuženiku je i za navesti, da, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene, a navedene ocjene suda prvog stupnja su utemeljene na odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

20. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

21. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom ugovoru o kreditu, te da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzija bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužiteljica izračun konverzije i prihvatila.

22. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

23. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).

24. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

25. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe, da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

26. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.

27. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

28. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti, da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

29. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

30. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

31. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica, koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili da joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

32. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici, koja je izvršila konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, ona koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

33. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je Sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

34. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

35. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

36. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.

37. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

38. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).

39. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

40. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank HungaryZrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

41. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

42. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank HungaryZrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

43. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž- 6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 7. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 8 spisa).

44. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 1111. ZOO/05, kada je kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tuženik.

45. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice u visini preplate umanjene za iznos koji je tužiteljici od strane tuženika priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

46. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO propisano je, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

47. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

48. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO/05 propisano, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio, kada je obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

49. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je, u skladu s člankom 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. sve ZOO/05, prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa, presuđujući kao u točki I.izreke prvostupanjske presude.

50. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji, pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju. Nakon uračunavanja utvrđene preplate, utvrđeno je da preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi ukupno 9.455.84 EUR-a.

51. Prema tome, visina preplaćenog iznosa, utvrđena po vještaku financijske struke, čiji Nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužene.

52. Nadalje, tužiteljica nije dovedena u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji, jer je vještak oduzeo od ukupnog iznosa, koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužiteljici priznao kao preplaćeni iznos, a ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

53. Isto tako, tuženiku je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore i za navesti, da i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima kada je tečaj CHF u jednom vremenskom periodu otplate kredita bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora, time nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže ugovornih strana na štetu tuženika, obzirom da se radilo o financijskoj instituciji kojoj su sve okolnosti u vezi mogućnosti naglih promjena tečaja CHF bile poznate, tako da eventualni gubitak zarade od plasiranog kredita predstavlja poslovni rizik.

54. S druge pak strane, plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužiteljice nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111. ZOO/05, u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužiteljice temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, za iznose koje je tužiteljica platila manje, radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje odluke.

55. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, i za navesti da, suprotno njegovim žalbenim navodima, u konkretnom slučaju tužiteljica nije preinačila tužbu, nego je podneskom od 14. srpnja 2025. (listovi od 232 do 234 spisa) određeno postavila tužbeni zahtjev nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika i provedenog vještačenja, time da je tužba bila podnesena temeljem članka 186.b ZPP-a kao stupnjevita, pa se u navedenim okolnostima određenim postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljice podneskom od 14. srpnja 2025. niti ne radi o preinaci tužbe, te je tuženiku i za navesti, da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi, da je sud prvog stupnja tužiteljicu pozvao na uređenje tužbe, koju je tužiteljica podnijela kao stupnjevitu tužbu, pa je u tim okolnostima podnošenjem tužbe prekinuta zastara, slijedom čega, određeni tužbeni zahtjev tužiteljice, postavljen nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika i provedenog vještačenja, nije u zastari.

56. Prema tome, žalba tuženika, protiv prvostupanjske odluke, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i točkom IV. izreke presude odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici, kao i u dijelu kojim je točkom I. izreke rješenja dopuštena specifikacija tužbenog zahtjeva tužiteljice postavljenog u podnesku od 14. srpnja 2025., izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

57. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika, kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i točkom IV. izreke presude odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici, kao i u dijelu kojim je točkom I. izreke rješenja dopuštena specifikacija tužbenog zahtjeva tužiteljice postavljenog u podnesku od 14. srpnja 2025., nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom i rješenjem u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, slijedom čega je odlučeno kao pod I. a) izreke (članak 368. stavak 1. i članak 38. točka 2. sve ZPP-a).

58. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke presude odlučeno o troškovima postupka.

59. Naime, tuženiku je za navesti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužiteljici priznao troškove za pristup njezinog punomoćnika na ročište na kojem je objavljena presuda i rješenje.

60. To stoga, što trošak pristupa na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje predstavlja trošak koji je potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer svakako je potrebno da se stranka upozna sa sadržajem presude i rješenja, pa tužiteljica, za radnje svog punomoćnika i to za pristup na ročište za objavu presude i rješenja, na koje ročište je i pozvana od strane suda, a što je i njezino zakonsko pravo, ima pravo na naknadu tog troška, te je takav trošak tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici.

61. Prema tome, tužiteljici, koja je bila putem svog punomoćnika nazočna na ročištu za objavu presude i rješenja, održanom 24. srpnja 2025. (stranice od 281 do 284 spisa), temeljem odredbe članka 154. stavka 5. i odredbe članak 155. sve ZPP- a, pripada pravo na trošak za pristup na tom ročištu i to u skladu za zahtijevanim troškovima.

62. Međutim, osnovano tuženik prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je tužiteljici priznao troškove za zastupanja na ročištima 11. listopada 2019., 4. veljače 2022. i 13. ožujka 2025., kao i kada je tužiteljici priznao troškove za sastav podneska od 20. rujna 2021., 24. veljače 2022. i 20. prosinca 2024., a to stoga, što iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da su navedena ročišta rasprava uopće održana, a niti ne proizlazi da su od strane tužiteljice navedeni podnesci predani u spis, a što sve osnovano tuženik i prigovora svojom žalbom, a suviše, navedeni troškovi nisu niti zatraženi od strane tužiteljice (troškovnik tužiteljice – list 279 spisa).

63. Prema tome, kada se od, po sudu prvog stupnja, obračunatog troška tužiteljici u ukupnom iznosu od 2.259,90 EUR-a oduzmu priznati joj troškovi za zastupanja na ročištima 11. listopada 2019., 4. veljače 2022. i 13. ožujka 2025., kao i za sastav podneska od 20. rujna 2021., 24. veljače 2022. i 20. prosinca 2024., sve uvećano za pripadajući PDV, u ukupnom iznosu od 1.312,50 EUR-a, to proizlazi da ukupan trošak tužiteljice iznosi 947,40 EUR-a, koji iznos troška joj je, temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, dužan naknaditi tuženik, dok je zahtjev tužiteljice za više tražene troškove u iznosu od 1.312,50 EUR-a valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod I. b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

64. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, obzirom da je isti svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

65. Slijedom svega navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci.

66. Nepobijani dio (točku III. izreke prvostupanjske presude i točku II. izreke prvostupanjskog rješenja), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 12. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac