Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-414/2025-3

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupani po generalnoj punomoćnici AK, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupani po generalnoj punomoćnici UK, dipl.iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-163/2022-6 od 14. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-163/2022-6 od 14. siječnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623, iznos od 2.897,82 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 5,31% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da županijski sud prihvati žalbu i pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor a žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao Zavoda koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, spram tuženika, kao društva za osiguranje, za naknadom štete u ukupnom iznosu od 2.897,82 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos predstavlja dio svote invalidske mirovine koju da je tužitelj isplatio svom osiguraniku ĆK u vremenskom razdoblju od 1. listopada 2020. do 31. kolovoza 2022.

6. Između stranaka je prije svega sporna primjena materijalnog prava, odnosno sporno je, je li se postojanje i visina obveze tuženika, kao osiguravatelja štetnika, da naknadi štetu tužitelju nastalu isplatom mirovine svom osiguraniku utvrđuje primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju ili odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu,

7. Međutim nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja ĆK u prometnoj nesreći koja se dogodila 6.7.2006., u kojem je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a koje je bilo osigurano kod tuženika, zadobio teške tjelesne povrede.

8. Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju a glede osnovanosti zahtjeva istog treba primijeniti materijalnopravne odredbe propisane člankom 160. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 57/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZOMO), dok tuženik suprotno tome, pravnu osnovu tužiteljevog zahtjeva pronalazi u odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, točnije onog koji je bio na snazi u vrijeme pojedinih isplata, u konkretnom slučaju, u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 30. lipnja 2021.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (primjerice Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-1067/2012 od 12. srpnja 2017., Rev-768/2022 od 11. srpnja 2023.), izrazio pravno shvaćanje da je za odluku o sporu kojeg pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, o čemu se radi u ovoj pravnoj stvari, radi povratka iznosa koje je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku, mjerodavno materijalno pravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, točnije u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode) i ne Zakon o mirovinskom osiguranju prema kojem je utvrđeno pravo na invalidsku odnosno obiteljsku mirovinu.

10. Sukladno odredbama članka 116. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

11. Dakle u konkretnom slučaju tužitelj naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, a prava i obveze tuženika koje proizlaze iz ove vrste ugovora o osiguranju regulirane su odredbama ZOOP, stoga je materijalno pravo koje treba primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari ZOOP, što znači da je predmet spora trebalo raspraviti sa aspekta članka 27. ZOOP (kojom odredbom se, pored prava na regres, regulira i pitanje opsega naknade štete zavoda koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, prema odgovornom osiguratelju), a što je sukladno recentnoj i već ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. Prema čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, dok je st. 2. ZOOP propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a stavkom 3. tog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

13. Sukladno navedenom tužitelj bi temeljem čl. 27. ZOOP imao pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene mirovine svom osiguraniku samo ako je iznos isplaćene mirovine veći od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu.

14. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati naknadu štete prema čl. 161. ZOMO već isključivo stvarnu štetu prema čl. 27. ZOOP. U konkretnom slučaju, tužitelj, na kojemu je teret dokaza visine potraživanja, tijekom postupka da nije predlagao izvođenje dokaza kojima bi se mogao utvrditi razmjerni iznos isplaćene mirovine iz članka 27. st. 3. ZOOP, odnosno nije predlagao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem kojim bi se utvrdio iznos razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za osiguranika ĆK i invalidske mirovine koja bi istm bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a sve u cilju utvrđivanja visine naknade štete koja bi tužitelju u ovoj pravnoj stvari pripadala primjenom odredbe članka 27. ZOOP. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

15. Za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o odbijanju zahtjev tužitelja jer je žalbenim navodima doveden u sumnju.

16. Točno je, da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu članka 27. ZOOP, a ne odredbe članka 160. i 163. ZOMO, kako to neosnovano smatra žalitelj, međutim pogrešno je prvostupanjski sud smatrao da je na tužitelju teret dokaza utvrđenja postojanja eventualne razlike i njene visine između isplaćene invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO tužitelja i mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila utvrđena i isplaćena u slučaju povrede na radu.

17. Naime, prema shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-1055/2021-2 od 5. ožujka 2024. kojom je reafirmirano pravno shvaćanje sadržano u odluci poslovni broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023. prema kojem je, kada tuženik (društvo za osiguranje) prigovori da je tužiteljev osiguranik ostvario pravo na starosnu imovinu, odnosno, kada prigovori visini štete, teret dokaza da je visina starosne mirovine koju bi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje po redovnog tijeku stvari bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja, jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva, upravo na tuženiku.

18. Pravilo o teretu dokazivanja sadržano je u odredbama članka 221.a ZPP, a u skladu s tim zakonskim odredbama sud će, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP), ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Potrebno je ukazati da su stranke u postupku dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, kako to propisuju odredbe članka 219. stavka 1. ZPP.

20. Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je tako tužitelj, u ovom slučaju, bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu, dok je tuženik koji tvrdi da visina štete ne odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja, bio dužan to dokazati.

21. Stoga se ne može prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da je zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer da nije dokazao da je šteta nastala i koliko ona iznosi.

22. Budući da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi pravno relevantne činjenice potrebne za valjanu primjenu materijalnog prava (odredbe članka 27. ZOOP), trebalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje imajući na umu iznesene primjedbe i donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom mjerodavnih odredbi članka 27. ZOOP.

24. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Splitu, 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac