Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. VC, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. EC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanih p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 02. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu broj: 3210077134, kreditna partija 7103719005, koji je ugovor solemniziran dana 09. srpnja 2007. godine kod Davida Milasa, javnog bilježnik u Dardi, pod posl. br.: OV-2980/2007, ugovor sklopljen između ovdje 1.-tužitelja VC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i 2.-tužiteljice EC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao založnog dužnika, s jedne strane, te tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao banke, s druge strane, i to dio čl. 1. koji glasi "uz valutnu klauzulu", dio čl. 7. koji glasi "po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetpetrapena)", dio čl. 2. koji glasi: "... je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", te dio odredbe čl. 7. koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta / rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora."

II Nalaže se tuženiku da plati tužitelju ad1 iznos od 14.554,19 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku, od 1. listopada 2015. god. pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 2.395,09 eur, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IV Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. tužitelji tvrde da je između tužitelja ad1, kao korisnika kredita i tužiteljice ad2, kao sudužnika, s jedne strane, te tuženika, kao banke, s druge strane (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 04. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu broj 3210077134, kreditna partija 7103719005, koji ugovor da je solemniziran dana 09. srpnja 2007. kod Davida Milasa, javnog bilježnika u Dardi, posl. br. OV-2980/2007. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio, i potom isplatio, ovdje tužitelju, namjenski kredit za adaptaciju obiteljske kuće (čl. 6. ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti 82.610,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. ugovora o kreditu). Kredit da je iskorišten dana 21. lipnja 2007., kada da je srednji tečaj iznosio 4,414203 kn / CHF, isplatom iznosa od 364,657,31 kn. U čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena da je kamatna stopa, koja da je "tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", i koja da je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje, te da je potom u čl. 7. stipulirano da "za slučaj promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta / rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora." Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio, kao trgovac u ugovoru, s tužiteljem kao potrošačem, ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno, čl. 81 ZZP 2003) tuženika. U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru da je za korist tuženika bilo ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate koje da je tužitelj dužan plaćati, a da pri tome nisu bili utvrđeni egzaktni parametri kojih bi se tuženik trebao pridržavati kod takvog donošenja svojih odluka o kamatama (čl. 2. ugovor o kreditu). U točki II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju " V") utvrđeno da je da je "prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ... a koje povrede traju i na dalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7219/13, koja da vezuje i ovaj sud, sukladno čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP-a. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovorena da je valutna klauzula riječima "uz valutnu klauzulu". Valutna klauzula da ima nastavak u prvoj rečenici čl. 7., koja da anuitete vezuje uz tečaj CHF, riječima: "po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetrapena)." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tuženik da je zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presudio: "Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i ovaj sud sukladno čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Tužitelj da je plaćao znatno veće mjesečne anuitete od 3.165,18 kn, koliko da bi iznosili mjesečni anuiteti koje da bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita kojeg da je faktično iskoristio (364.657,31 kn), i uz izvorno ugovorenu kamatu od 4,90 % godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i deviznoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine anuiteta od 3.165,18 kn, nastalo da je na strani tuženika stjecanje bez osnove, u iznosu od ukupno 177.101,55 kn, te da je tuženik dužan vratiti ono što da je bez osnove primio, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa od dana plaćanja dotičnog prevelikog iznosa (kako da upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x -474/10-2 od 21. svibnja 2013.). U kolovozu i studenom 2007., te u razdoblju travanj 2018. – prosinac 2018. tužitelj da je plaćao manje iznose od gore navedenih anuiteta od 3.165,18 kn, i to za ukupno 87.585,61 kn. Prema odredbama ZOO i u skladu s pravnim stajalištem VSRH sadržanim u gore citiranoj rješidbi, na te iznose da ne teku kamate. Pozivom na odredbe čl. 195. i 196. ZOO-a tužitelj da izjavljuje prijeboj svojega prethodno navedenog dugovanja prema tuženiku od 87.585,61 kn sa svojom tražbinom s osnova previše plaćenih iznosa za anuitete koje da je platio u razdoblju od 13. srpnja 2014. do 31. svibnja 2016., te u razdoblju od 31. srpnja 2014. do 30. travnja 2016. Nakon ovako izjavljenog prijeboja da prestaju tuženikove i tužiteljeve tražbine, do iznosa stavljenih u prijeboj. Slijedom gore navedenog, tužitelji predlažu donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu broj: 3210077134, kreditna partija 7103719005, koji je ugovor solemniziran dana 09. srpnja 2007. godine kod Davida Milasa, javnog bilježnik u Dardi, pod posl. br.: OV-2980/2007, ugovor sklopljen između ovdje 1.-tužitelja VC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i 2.-tužiteljice EC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao založnog dužnika, s jedne strane, te tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao banke, s druge strane, i to dio čl. 1. koji glasi "uz valutnu klauzulu", dio čl. 7. koji glasi "po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetpetrapena)", dio čl. 2. koji glasi: "... je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.", te dio odredbe čl. 7. koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta / rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora." II. Nalaže se tuženiku da plati prvotužitelju iznos od iznos od 14.554,19 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 1. listopada 2015. god. pa do 31. prosinca 2022. godine

sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.”

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenica i razloga kojima su tužitelji obrazložili svoju tužbu u ovom sporu. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Osporava prijeboj. Protivi se dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o čemu da tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014. Ukoliko se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb P-1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što da tuženik osporava (smatrajući da tužba nije prekinula zastaru te da je zastara nesmetano tekla), zahtjev tužitelja od 01. srpnja 2019., u svakom slučaju da je zastario u cijelosti, jer da je presuda donesena u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 30. lipnja 2014. Dakle, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti presude (13. lipnja 2014.) da su zastarjeli, što da je ovdje upravo slučaj. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli pet godina prije primanja tužbe u sudu. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK/15), s obzirom da su tužitelji i tuženik dana 23. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tokom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tokom otplate) uzete da su u obzir prilikom konverzije i iskorištene, odnosno, uračunate za otplatu usporednog EU kredita, u skladu s oredbama ZID ZPK/15. Tuženik ukazuje na to da je sukladno čl. 19.d ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani tuženika da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita da je nastupila: (i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji da se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kunskoj protuvrijednosti eur u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to (ii) nakon što da je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblje primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu da je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u eur glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti eur kamatnom stopom koju da je tužena banka primjenjivala na eur kredite na dan sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u eur po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu da su takvi iznosi pretvoreni u eur predstavljali osnovu za namirenje eur anuiteta utvrđenih po novom eur otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u eur), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom eur kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih eur anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već da je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 da je bilo naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostalog, radi "trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu na nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka da je bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim da se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što da je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15, pa da je time naposljetku, sukladno intervenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u eur, čime da je isključivo po svom slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u eur, sve na način koji je bio utemeljen na valjanom, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelji da su, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatili konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika da je nastao pravni odnos koji da je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljima ponudio mogućnost konverzije koju da mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelji da, međutim, u ovom sporu tvrde da ih tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te da i dalje unatoč prihvatu konverzije, traže povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kako da se to obrazlaže u nastavu. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljevog prihvata konverzije, koji da je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, da je pravni posao kojim da su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim da je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio, i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u CHF koji da je bio predmetom konverzije) temeljem koje da su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao da je bio, kao što da je to općepoznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali ona da je po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka da je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c st.1. t. 3. ZID ZPK/15), s "novim anuitetima u eur", te svim "izmjenama ugovornih uvjeta", koji da uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka da je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač da je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala tada da nije trebao prihvatiti konverziju. Kada da su tužitelji razmatrali mogućnost konverzije, najprije da su prihvaćali "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19.c ZID ZPK/15, a u kojem da su, između ostalog, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje da su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga sklapao da se pravni posao koji da je po sili zakonskog uređenja uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u eur, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje da su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu, koje da je vjerovnik primjenjivao kod kredita u eur, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eur, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno, podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što da smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traže i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji da je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten da je novom, nesporno zakonitom osnovom (eur ugovor), temeljem koje da je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako da su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove eur kredita (i to s učinkom ab initio), pa da je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći eur ugovor), tužitelji da više ne mogu imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta da govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2018. koje da eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Ta da je praksa potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenog da proizlazi i daljnji zaključak: ako su tužitelji iz bilo kojeg razloga smatrali da im zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer da su po njihovom mišljenju trebali biti u kojem pogledu drukčiji, ta da nisu trebali prihvatiti konverziju, koja da je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji da su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelji da su, za razliku od tužene banke, imali punu slobodu izbora, kojom da su se i koristili. Stoga da su i razlozi na koje da se tužitelji konkretno pozivaju u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer da su tužitelji prethodno prihvatili ponudu na konverziju takvu kakvom da ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ da treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u eur, u RH da nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što da nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj ni jednom potrošaču, pa tako ni tužitelju da nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle, ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. U vezi s tim, tek podredno da valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako da se obrazlaže u nastavku. Tužiteljima da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate da su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za eur kredite. Tužitelji da se, što izravno, što neizravno, pozivaju na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje da su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno, nepoštene, jer da nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tuženik da nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego da ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji da je sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač da naprosto više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno, da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji da je sadržavao tako iskazane kamatne stope u eur kreditima, pristao da je na čvrsto definiranu prošlost, jer da su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa da su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje da je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer da je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako da je to propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom sa CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u eur. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena da je eur valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. "Novi otplatni plan" iz čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK/15, a koji da je zamijenio "početno utvrđeni otplatni plan" da je uključivao "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa", ali i "sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta." Sve uplate tužitelja uvrštene u izračun konverzije da su iskorištene za namirenje duga po kreditu s eur valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih eur anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Iznos preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, kako da je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi da su, sukladno čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u eur prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur." Upravo ti iznosi pretvoreni u eur predstavljali da su osnovu za namirenje eur anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji da je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje da su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi čl. 19.c st. 1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već da je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik da upućuje na ranija razmatranja, a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15 iz koje da proizlazi opisani način na koji da je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio obračun takve preplate, a čime da su stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile eur valutnom klauzulom. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenih zahtjeva u cijelosti.

3. U svojoj replici tužitelji navode da je tuženikov prigovor zastare neutemeljen, jer da su zastarni rokovi za tražbine tužitelja iz tužbe bili prekinuti za vrijeme postupka za zaštitu kolektivnih interesa "Franak", u kojem da su donesene pravomoćne presude VSRH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. VSRH da je u presudi i rješenju br. Rev 2245/17-2 donijetom u postupku izvanredne revizije, a tumačeći pozitivne propise RH u duhu prava EU (2. odlomak na str. 9. citirane presude i rješenja) dao odgovor na pravno pitanje da potrošači imaju subjektivno pravo na restituciju, i to na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora (5. odlomak na str. 9.), pri čemu da su u pogledu tih restitucijskih zahtjeva svih individualnih potrošača zastarni rokovi bili prekinuti za vrijeme trajanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (zadnji odlomak na str. 9. i 1. odlomak na str. 9. citirane presude i rješenja). Također da se upućuje da su u "posebnim parnicama za naknadu štete" sudovi vezani za utvrđenja u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača (usp. 5. odlomak na str. 8. presude i rješenja). Konverzijom kredita tuženik da je samo djelomično ublažio posljedice ništetnih odredaba o CHF valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati. I nakon provedene konverzije iskazuju da se anuiteti u iznosu većem od 3.165,18 kn mjesečno, koliko da bi oni morali iznositi kod otplate kunskog kredita od 364.657,31 kn s nepromjenjivom kamatom od 4,90 % godišnje otplatom u jednakim anuitetima tijekom 13 godina: iz pregleda uplata po kreditu za razdoblje od 04. srpnja 2007. do 11. siječnja 2019., sačinjenih po tuženiku (isprava u prilozima uz tužbu). Suprotno tumačenju tuženika, ZID ZPK/15 da uopće ne sadržava odredbe slijedom kojih bi tužitelj, kao potrošač koji da je prihvatio konverziju, izgubio pravo da zahtijeva kompenzaciju prema odredbama o pravnim posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO-a, niti da je takva odredba sadržana u bilo kojem drugom zakonu. VSRH u rješenju broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., također donijetom radi rješenja materijalnopravnog, odnosno, postupovnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 1. ZPP-a) zauzeo da je posve jasno pravno stajalište da "sama činjenica da su stranke sklopile ... dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 ... – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur ... ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju ... Stoga je pogrešan zaključak niže stupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora."

4. U svojoj replici tuženik navodi da ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje da je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. U predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio da je sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku Sud da je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU da je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa da je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU da je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude. Sud EU poziva da se na taj sud kada da navodi sljedeće: (i) „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); (ii) „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu E. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao da je na to svoj zaključak iz perspektive primjene čl. 1. st. 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; (iii) iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU da se temelji na okolnostima koje da nisu sporne u postupcima koje da pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga da je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga da više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji da je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno da je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu da posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetih u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio da je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: "(i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako je nedvojbeno prepoznato i to, kako je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu." S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila da se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje da je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu da su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te da je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To da, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: "(5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona." Tužitelj da, međutim, u ovoj parnici traži: (i) da nakon što je po svom izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj da dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada da je zakonodavac jasno propisao: (i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii) isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) da je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi da su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga da je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Iz predmetnog ugovora da proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi adaptacije kuće. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tuženik ustraje na osporavanju tužiteljevog svojstva potrošača. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo da je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženikov prigovor da potvrđuje praksa nacionalnih sudova, kao i odluke Europskog suda (ECJ). Slijedom navedenog, kada bi manjkavo činjenično stanje, kao što da je konkretno činjenično stanje prezentirano od stane tužitelja u ovom postupku, bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko da bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nedovoljno da je da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom izvrgavaju da se procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te da se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) da nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio, konkretno „uplate u poslovnici“ te uplate izvršene od strane trećih osoba (HC, UC, VCR, DELTA POREČ D.O.O, ) pa da u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije.

Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove da je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno da je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište da je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima da se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, da ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Tužiteljevi kondemnatorni i deklaratorni tužbeni zahtjevi da su neosnovani slijedom obvezujućih pravnih shvaćanja iz odluke (rješenja) VSRH iz oglednog spora posl. br. Gos 1/2019-36 od 4.3.2020. Vrhovni sud da je u izreci Rješenja potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao da je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud da, naime, u obrazloženju Rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je zasnovao svoju odluku, kada da navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji." U nastavku da je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano):

(i) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (ii) prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, (iii) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tome, Vrhovni sud u Rješenju da vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova pravima i obvezama ugovornih strana, koja je u cijelosti i retroaktivno supstituirala ranije važeće ugovorne uvjete, (iii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, odnosno (iv) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (v) da ta zakonodavna mogućnost konverzije kojom se tužiteljica poslužila, proizvodi pravne učinke retroaktivno. To da pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer da je izabrao izjednačiti u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i time raniju pravnu osnovu, s koje da je primio i do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj da više ne raspolaže zahtjevom koji se oslanja na pravnu osnovu koja da je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega da je do tada imala. Nakon Rješenja iz oglednog spora VSRH br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g usvojene da su brojne drugostupanjske presude različitih županijskih sudova kojima da su pravomoćno odbijeni zahtjev tužitelja po osnovi preplaćene kamate i/ili tečajne razlike, a koji su konvertirali kredite. Tuženik zaključno ustraje na osporavanju istaknutog tužbenog zahtjeva te na svim prigovorima, uključujući na postupovnim prigovorima, prigovoru zastare, te navodima iz odgovora na tužbu i tijekom postupka. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže sudu da na sljedećem ročištu za glavnu raspravu: zaključi glavnu raspravu i odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja.

5. U svojoj replici tužitelji navode da tuženik iznosi svoje tumačenje sadržaja rješidbi Vrhovnog suda RH Broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. god. (ogledni spor) i Suda Europske unije broj C-567/20. U tim sudskim rješidbama zauzima da međutim VSRH stajalište da su sporazumi o konverziji provedeni prema odredbama ZID ZPK/15 pravno valjani; a Sud EU da zauzima stajalište da ZID ZPK/15 ne spada u područje primjene zajedničkog EU potrošačkog prava. Obzirom da niti jedna od strana u ovom postupku nije zahtijevala utvrđenje ništetnosti sporazuma o konverziji, niti isticala prigovor da bi taj sporazum bio ništetan – pitanja iz rješidbi Gos-1/2019-36 i C-567/20 da nisu od značaja za odlučivanje u ovom spisu. Dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. (v. u privitcima uz odgovor na tužbu), koji da sadrži sporazum o konverziji prema odredbama ZID ZPK/15, da ne sadrži nikakvu izjavu ovdje tuženika kojom bi se on odricao prava na potpunu restituciju prema čl. 323. i 324. ZOO - niti da bi takvo odricanje bilo uopće dopušteno ugovoriti (v. čl. 19.e. st. 9. ZPK, čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/2014, koji da je važio u vrijeme konverzije 1. veljače 2016.). Tužitelj ukazuje da je o pitanjima o kojima tuženik razmatra Vrhovni sud RH već zauzeo pravno stajalište u rješidbi Broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god., donijetoj prema o odredbama ZPP o izvanrednoj reviziji, tj. radi usklađivanja sudske prakse: „na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005… u presudi ECR i H Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. (str. 9 rješidbe VSRH)“. Tuženik da tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Međutim u čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu od 4. srpnja 2007. (u prilogu uz tužbu) jasno da je navedeno: „Namjena kredita je adaptacija obiteljske kuće“. U pogledu ove okolnosti, tuženik ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj rješidbi Broj: Rev-18/2018 zauzeo pravno stajalište da „ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru“. Tuženik da nastoji argumentirati kako tužitelj ne bi imao pravo tražiti povrat previše plaćenog novca. Međutim, u ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH već da je zauzeto o pitanju prava na restituciju potrošača – korisnika kredita pravno stajalište, kakvo da se prema rješidbi Broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. god. gore citira: „Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo.“ Na takav način da sudi Vrhovni sud RH i primjerice u rješidbama VSRH Broj: Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020. god. i Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020. god.; kao i u presudi Broj: Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. god. (presuda gdje da je Vrhovni sud RH meritorno odlučivao o reviziji ovdje tuženice Zagrebačke banke d.d., te potvrdio pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zadru kojom je naložena restitucija previše plaćenog novca). Tužitelji navode i da dostavljaju pregled prometa po kreditu broj 7103719005 u razdoblju od 4. srpnja 2007. god. nadalje, sačinjenom po ovdje tuženiku dana 11. siječnja 2019. god. Također da se dostavlja i tečajna lista HNB vrijedeća na dan 4. srpnja 2007. god., iz koje da je razvidno da iznos anuiteta kako je iskazan u čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu od 4. srpnja 2007. (712,60 CHF prema srednjem tečaju HNB) predstavlja protuvrijednost iznosa od 3.165,18 kn – kako da je i iskazano u tužbi. Kako da se lako dade ustanoviti usporedbom jednakog iznosa anuiteta (tj. takvoga, kod kojega ne bi bila primjenjivana ništetne CHF valutna klauzula i ne bi bila obračunavana kamata mijenjana primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamati) od 3.165,18 kn i stvarno plaćenih iznosa evidentiranih u priloženom pregledu prometa, preplatio da je 1.- tužitelj kao korisnik kredita iznose kako da su iskazani u toč. II. tužbenog zahtjeva.

6. U svojoj replici tuženik navodi da ustraje na osporavanju svih istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik da ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tuženik navodi da se očituje o odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.godine. Tužbeni zahtjev da je u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja posl. br. rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i presude i rješenja posl.br. rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine. Tuženik ističe kako je rješenjem posl.br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske na tužiteljevo pitanje o učincima konverzije odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem posl.br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. odbacio tužiteljevu reviziju koju da je podnio protiv drugostupanjske odluke kojom da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) kojim da je tužitelj potraživao razliku između CHF kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na CHF kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, s obrazloženjem: „24. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c ZID ZPK. 25. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao u predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. 26. Ovakvom zaključku doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao već sama po sebi ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi broj C-308/15 ECR, točka 62). 27. U gornjem zaključku o tome da ZID-om ZPK-a uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i interesa potrošača i trgovca, revizijski sud ocjenjuje odlučnim i okolnost da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio), dok, s druge strane, takvu slobodu ZID ZPK banci nije dao, već joj je nametnuo obvezu da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK. Štoviše, odredbe koje uređuju pravila konverzije vrlo su stroga.“ Nadalje, tuženik ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske ranijom presudom i rješenjem posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. na tuženikovo pitanje o učincima konverzije, odgovorio sa sljedećim shvaćanjem: „26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja (iz konvertiranog kredita) u pogledu glavnog potraživanja kojim da je tužitelj potraživao razliku između kamate plaćene po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi, obrazlažući odbijajuću presudu na sljedeći način: „22. (…) U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka. (…) 24. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, izaziva pravne učinke. 25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. (…) Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. (...) 26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.” Stoga, sukladno navedenim odlukama VSRH potrošač iz konvertiranog CHF kredita da nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15. Također, sukladno navedenim odlukama VSRH da je negirao i tražbinu potrošača konvertiranog CHF kredita prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U tome smislu VSRH da u odluci posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. navodi: „28. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).” Dok da VSRH u odluci Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine navodi: “22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom.” Vrhovni sud stoga da jasno i nedvojbeno utvrđuje kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa da slijedom toga tužitelji nemaju tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. U odnosu na ukidni dio odluke iz revizijskog predmeta posl.br. Rev-586/19 koji da se odnosi na zatezne kamate, tuženik da opreza radi ističe da tužitelj u ovom sporu nije tražio/postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. zbog čega da taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak. Također, VSRH da je gore citiranim odlukama akceptirao i naglasio kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok da je VSRH ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik ističe kako je VSRH u odluci posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. naveo: „17. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK-a/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima. 18. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Dok da je VSRH u presudi i rješenju posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. naveo: „19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.

19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. 20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju U1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.“ Stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te odluku VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 koji da je ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke te uzimajući u obzir odluke VSRH posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. i posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. kojim da je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene CHF kamate tuženik predlaže naslovnom sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška tuženiku. Ustavni sud Republike Hrvatske da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok da je vrhovni sud ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik da smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji da se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji da se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime da je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga da dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa da se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. S time u vezi, važno da je još jednom napomenuti da je u postupku koji da se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." Konačno, dodatak ugovoru koji da je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK da sadrži odredbe koje da nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već da su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje da je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, da ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. Što se tiče sudske prakse županijskih sudova u odnosu na konvertirane kredite, tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje da glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), NEMA PRAVO na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik ukazuje i na presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023.g. "18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli 18.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

18.4. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. (…) 22. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. 23. Neosnovano se tužitelj u odgovoru na žalbu poziva na članak 41. stavak 1. ZZP/2014 prema kojem se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Najprije, riječ je o odredbi prve glave („Opće odredbe“) trećeg dijela ZZP/2014 („Potrošački ugovorni odnosi“) koja se na temelju odredbe članka 40. točke 4. ZZP/2014 ne primjenjuje na ugovore o financijskim uslugama. U skladu s člankom 5. točkom 3. ZZP/2014 sporni je ugovor o kreditu obuhvaćen pojmom ugovora o financijskim uslugama. 23.1. Osim toga i neovisno o tome, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 18. i 20. ovog obrazloženja, ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje, došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. Isto tako, ne proizlazi niti da je tuženik tužitelju koji je prihvatio izračun konverzije kredita prilikom zaključenja dodatka ugovoru postavio dodatne uvjete kojim bi se derogirala tužiteljeva prava pa odredba članka 19.e stavka 9. ZPK-a u ovom predmetu, suprotno navodima odgovora na žalbu, nije primjenjiva (…)" Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1006/2022-2 od 16. studenog 2023.g. „16. Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ 17. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu valutna klauzula u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom pa da se „nije mogao odreći prava na obeštećenje kada nije znao da to pravo ima“, odnosno da je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Gos-1/2019 izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a koje glasi: „Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05). Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka. Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati. U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF. Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora.“ 18. Zaključno, vezano uz primjenu Direktive 93/13/EEZ, na koju se poziva tužitelj, valja istači da je Sud Europske unije dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64., u skladu s praksom tog Suda koji je više puta do tada ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Europskoj uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od **.**.2014., K, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., J, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.), protumačivši da Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Kako je u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, te da tumačenje Suda Europske unije izraženo u presudi C-567/2020 obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već protumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, to navedeno tumačenje obvezuje sudove koji odlučuju u ovom postupku. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13/EEZ) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021." Što se tiče predloženog vještačenja, tuženik ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima da je VSRH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Također, VSRH da je odlukama Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i posl.br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine odlučio kako potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa da je vještačenje u ovom predmetu u cijelosti nepotrebno i suvišno. Ukoliko međutim sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 66.145,31 kn i negativne tečajne razlike. Odredbom čl. 153. st. 1. ZPP-a propisano da je da kada stranka predloži izvođenje dokaza, dužna da je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Vještačenja da je predložio tužitelj, a tuženik da se istome protivi. Tuženik unaprijed ističe kako je sukladno čl. 153. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelja potrebno pozvati na uplatu predujma za vještačenje.

7. U svojoj replici tužitelji navode da se tuženik poziva na pravna stajališta sadržana u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024., te presude i rješenja Broj: Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine - prema kojima da potrošač koji je pristao na konverziju prema ZID ZPK/15 ne bi imao pravo na povrat više plaćenih iznosa "izuzev onih koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredite u smislu čl. 19.c. ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku pojedinih mjesečnih anuiteta)." Tužitelj ukazuje da je isti revizijski sud u toč. 10. rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev 57/2024-2 od 23. siječnja 2024. god. zauzeo pravno stajalište da “sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu”. Jednako pravno stajalište sadržano da je i u ranijim rješidbama VSRH Broj: Rev 1096/22 od 8. studenog 2022. god. (toč. 22.), Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022. (toč. 13.) i i Rev 18-/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine. Također da se i redom u novijim rješidbama VSRH potvrđuju presude kojima je utvrđena ništetnost odredaba o CHF valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamati i nalaže naknada po tim ništetnim odredbama previše naplaćenih iznosa – tako da Rev 431/2024 od 26. ožujka 2024, Rev 419/2024 od 10. travnja 2024., Rev 157/2024 od 6. veljače 2024., Rev 294/2024 od 27. veljače 2024., Rev 686/2024 od 8. svibnja 2024., Rev 401/2024 od 13. ožujka 2024., Rev 171/2024 od 3. srpnja 2024., Rev 844/2024 od 12. lipnja 2024., Rev-188/2024 od 28. kolovoza 2024. Recentna sudska praksa drugostupanjskih sudova usklađena da je s takvom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: tako primjerice ŽS Slavonski Brod Poslovni broj: Gž-644/2024 od 26. studenog 2024., ŽS Pula Poslovni broj: Gž-348/2024 od 19. studenog 2024., ŽS Pula Gž-1193/2024 od 9. rujna 2024., ŽS Varaždin Poslovni broj: Gž-315/2024-2 od 3. srpnja 2024., ŽS Split Posl. broj: Gž-2654/2024 od 24. listopada 2024.; ŽS Dubrovnik Gž-268/2022 od 16. listopada 2024., ŽS Zagreb Poslovni broj: Gž-4307/2024 od 2. listopada 2024.

8. U svojoj replici tuženik navodi da je predmet ovog spora ugovor o kreditu koji da je konvertiran iz CHF valute u EUR valutu na način da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu/Sporazum sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15). Ustavni sud Republike Hrvatske da je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. S time u vezi tuženik ističe kako su krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremljene odluke VSRH po revizijama u predmetima u kojima da je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15. Radi da se o sljedećim odlukama: odluka VSRH posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine; odluka VSRH posl. br. Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.godine; odluka VSRH posl. br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine. U navedenim odlukama VSRH da zauzima pravno shvaćanje koje da je u skladu s iznijetim shvaćanjem tuženika u ovom sporu prema kojem da svi potrošači (uključujući tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. Pritom VSRH da uvažava i akceptira gore navedeni zaključak Ustavnog suda da je ZID ZPK/15 u skladu s Ustavom kao i svoju raniju odluku Gos 1/2019 kojim je VSRH utvrdio da su sporazumi/dodatci sklopljeni u skladu s ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Tuženik da se o odlukama Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.godine ranije očitovao, dok da se sada očituje o odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine. Tuženik da u nastavku upućuje na shvaćanje VSRH iz presude posl.br. Rev-637/19-2 od 15. studenog 2022.g. gdje da VSRH preinačava drugostupanjsku presudu u korist tužitelja, odbija tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti te zauzima sljedeće stajalište (odgovor na pravno pitanje o pravnim učincima konverzije): „25. (…) Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ VSRH da preinačavajući dio odluke iz spomenutog revizijskog predmeta posl.br. Rev-637/19-2 obrazlaže na sljedeći način:

„21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.“ Stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 te odluku VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 koji da je ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke te uzimajući u obzir odluke VSRH posl. br Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.g. i posl. br. Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.g. kojim da je odbio zahtjev tužitelja za isplatu preplaćene CHF kamate tuženik predlaže sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Početno je novčanim (kondemnatornim ) tužbenim zahtjevom zahtijevana isplata novčanog iznosa od 86.859,62 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 11.528,25 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

Nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja, postavljen je novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva isplata novčanog iznosa od 14.554,19 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je povećan novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačena tužbu.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.

10. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

11. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu broj 3210077134, kreditna partija 7103719005, od 09. srpnja 2007. (6-12), dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. (61-66) i promet po kreditu (13-18). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

12. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 3210077134, kreditna partija 7103719005, od 09. srpnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između tuženika, kao kreditora, tužitelja ad1, kao korisnika kredita i založnog dužnika i tužiteljice ad2, kao založnog dužnika. Ugovor o kreditu je solemniziran dana 09. srpnja 2007. kod Davida Milasa, javnog bilježnika u Dardi, pod posl.br. OV-2980/2007. Namjena kredita je adaptacija obiteljske kuće. Ugovor o kreditu u čl. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 82.610,00 CHF (slovima: osamdesetdvijetisućešestodesetšvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom." Ugovor o kreditu u čl. 2. st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,90 % godišnje (slovima: četirizarezdevedeset posto)." Ugovor o kreditu u čl. 7. st. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 712,60 CHF (slovima: sedamstodvanaestšvicarskihfranakašezdesetrapena). Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora." Ugovor o kreditu u čl. 7. st. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odluke o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta / rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Namjena kredita iz ugovora o kreditu je adaptacija obiteljske kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja ad1, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj ad1 u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelji se u ovoj parnici mogu pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I dispozitiva, su ništetne.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Iz prometa po kreditu je utvrđeno da su anuitete kredita, osim tužitelja, uplaćivali i tužiteljica ad2 i treće osobe. Kako je korisnik kredita iz ugovora o kreditu tužitelj ad1, to je jasno da su anuiteti, kada nisu uplaćivani direktno od tužitelja ad1, uplaćivani u njegovo ime i za njegovu korist, pa je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 5.509,56 eur / 41.511,82 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 05. studenog 2007. 30,01 eur / 226,09 kn, 04. prosinca 2007. 30,06 eur / 226,47 kn, 09. siječnja 2008. 30,18 eur / 227,36 kn, 04. veljače 2008. 30,42 eur / 229,22 kn, 04. ožujka 2008. 60,92 eur / 459,01 kn, 03. travnja 2008. 61,73 eur / 465,12 kn, 05. svibnja 2008. 60,81 eur / 458,17 kn, 03. lipnja 2008. 59,68 eur / 449,65 kn, 02. srpnja 2008. 59,71 eur / 449,98 kn, 04. kolovoza 2008. 59,08 eur / 445,14 kn, 02. rujna 2008. 59,02 eur / 444,66 kn, 06. listopada 2008. 59,11 eur / 445,37 kn, 21. studenog 2008. 61,04 eur / 459,94 kn, 08. prosinca 2008. 61,16 eur / 460,84 kn, 05. siječnja 2009. 63,83 eur / 480,91 kn, 04. veljače 2009. 64,20 eur / 483,75 kn, 09. ožujka 2009. 64,65 eur / 487,11 kn, 11. travnja 2009. 63,14 eur / 475,76 kn, 15. svibnja 2009. 62,53 eur / 471,14 kn, 12. lipnja 2009. 61,93 eur / 466,58 kn, 14. srpnja 2009. 61,19 eur / 461,01 kn, 14. kolovoza 2009. 80,26 eur / 604,75 kn, 15. rujna 2009. 80,94 eur / 609,87 kn, 09. listopada 2009. 80,16 eur / 603,93 kn, 14. studenog 2009. 80,19 eur / 604,22 kn, 14. prosinca 2009. 79,65 eur / 600,13 kn, 29. siječnja 2010. 81,89 eur / 617,02 kn, 12. veljače 2010. 81,88 eur / 616,92 kn, 12. ožujka 2010. 81,39 eur / 613,26 kn, 27. travnja 2010. 82,50 eur / 621,60 kn, 22. svibnja 2010. 83,86 eur / 631,88 kn, 09. lipnja 2010. 83,24 eur / 627,15 kn, 15. srpnja 2010. 86,87 eur / 654,52 kn, 26. kolovoza 2010. 88,73 eur / 668,53 kn, 24. rujna 2010. 87,88 eur / 662,10 kn, 27. listopada 2010. 85,73 eur / 645,96 kn, 30. studenog 2010. 88,93 eur / 670,06 kn, 30. prosinca 2010. 93,31 eur / 703,01 kn, 20. siječnja 2011. 89,93 eur / 676,81 kn, 11. ožujka 2011. 89,97 eur / 677,91 kn, 30. travnja 2011. 89,53 eur / 674,54 kn, 30. travnja 2011. 88,30 eur / 665,30 kn, 31. svibnja 2011. 94,29 eur / 710,41 kn, 30. lipnja 2011. 94,47 eur / 711,81 kn, 15. srpnja 2011. 96,64 eur / 728,10 kn, 31. kolovoza 2011. 84,81 eur / 638,97 kn, 05. listopada 2011. 81,80 eur / 616,30 kn, 14. studenog 2011. 80,22 eur / 604,38 kn, 14. prosinca 2011. 79,97 eur / 602,51 kn, 30. prosinca 2011. 80,74 eur / 608,36 kn, 31. siječnja 2012. 81,75 eur / 615,98 kn, 10. ožujka 2012. 81,14 eur / 611,33 kn, 14. travnja 2012. 80,14 eur / 603,85 kn, 26. lipnja 2012. 80,36 eur / 605,49 kn, 26. lipnja 2012. 79,93 eur / 602,21 kn, 06. srpnja 2012. 79,01 eur / 595,30 kn, 06. srpnja 2012. 78,40 eur / 590,67 kn, 04. kolovoza 2012. 78,18 eur / 589,01 kn, 19. studenog 2012. 76,49 eur / 576,33 kn, 17. prosinca 2012. 76,70 eur / 577,93 kn, 19. siječnja 2013. 74,57 eur / 561,82 kn, 22. veljače 2013. 74,89 eur / 564,26 kn, 27. ožujka 2013. 75,04 eur / 565,42 kn, 25. travnja 2013. 74,23 eur / 559,29 kn, 24. svibnja 2013. 72,80 eur / 548,48 kn, 11. lipnja 2013. 71, 97 eur / 542,27 kn, 13. srpnja 2013. 71,22 eur / 536,59 kn, 23. kolovoza 2013. 71,03 eur / 535,19 kn, 13. rujna 2013. 70,99 eur / 534,84 kn, 24. listopada 2013. 70,96 eur / 534,66 kn, 29. listopada 2013. 70,42 eur / 530,60 kn, 02. prosinca 2013. 70,09 eur / 528,12 kn, 09. siječnja 2014. 69,24 eur / 521,68 kn, 21. siječnja 2014. 68,74 eur / 517,95 kn, 05. veljače 2014. 68,89 eur / 519,06 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 11.131,64 eur / 83.871,52 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 01. rujna 2007. 3,58 eur / 26,99 kn, 01. listopada 2007. 4,34 eur / 32,67 kn, 04. prosinca 2007. 0,18 eur / 1,32 kn, 09. siječnja 2008. 3,03 eur / 22, 85 kn, 04. veljače 2008. 07,49 eur / 56,46 kn, 04. ožujka 2008. 12,15 eur / 91,54 kn, 03. travnja 2008. 18,70 eur / 140,92 kn, 05. svibnja 2008. 13,75 eur / 103,63 kn, 03. lipnja 2008. 7,33 eur / 55,20 kn, 02. srpnja 2008. 8,79 eur / 66,20 kn, 04. kolovoza 2008. 5,74 eur / 43,23 kn, 02. rujna 2008. 6,55 eur / 49,38 kn, 06. listopada 2008. 8,50 eur / 64, 2 kn, 21. studenog 2008. 23,01 eur / 173,40 kn, 08. prosinca 2008. 25,21 eur / 189,94 kn, 05. siječnja 2009. 44,97 eur / 338,68 kn, 04. veljače 2009. 49,09 eur / 369,86 kn, 09. ožujka 2009. 53,72 eur / 404,77 kn, 11. travnja 2009. 44,76 eur / 33,24 kn, 15. svibnja 2009. 42,04 eur / 316,72 kn, 12. lipnja 2009. 39,38 eur / 296,74 kn, 14. srpnja 2009. 35,77 eur / 269,51 kn, 14. kolovoza 2009. 33,30 eur / 250,89 kn, 15. rujna 2009. 38,40 eur / 289,29 kn, 09. listopada 2009. 35,80 eur / 260,75 kn, 14. studenog 2009. 37,60 eur / 283,29 kn, 14. prosinca 2009. 36,32 eur / 273,69 kn, 29. siječnja 2010. 50,02 eur / 376,84 kn, 12. veljače 2010. 51,73 eur / 389,73 kn, 12. ožujka 2010. 50,81 eur / 382,81 kn, 27. travnja 2010. 58,66 eur / 441, 99 kn, 22. svibnja 2010. 68,00 eur / 512,37 kn, 09. lipnja 2010. 66,48 eur / 500,92 kn, 15. srpnja 2010. 88,60 eur / 667,58 kn, 26. kolovoza 2010. 101,07 eur / 761,51 kn, 24. rujna 2010. 98,46 eur / 741,86 kn, 27. listopada 2010. 88,66 eur / 668,00 kn, 30. studenog 2010. 108,97 eur / 821,05 kn, 30. prosinca 2010. 136,19 eur / 1.026,11 kn, 20. siječnja 2011. 118,79 eur / 895,01 kn, 11. ožujka 2011. 122,12 eur / 920,13 kn, 30. travnja 2011. 122,07 eur / 919,72 kn, 30. travnja 2011. 117,53 eur / 885,50 kn, 31. svibnja 2011. 155,16 eur / 1.169,07 kn, 30. lipnja 2011. 159,11 eur / 1.198,83 kn, 15. srpnja 2011. 174,79 eur / 1.316,96 kn, 31. kolovoza 2011. 176,04 eur / 1.326,41 kn, 05. listopada 2011. 158,66 eur / 1.195,39 kn, 14. studenog 2011. 150,87 eur / 1.136,70 kn, 14. prosinca 2011. 152,27 eur / 1.147,26 kn, 30. prosinca 2011. 160,88 eur / 1.212,18 kn, 31. siječnja 2012. 171,25 eur / 1.290,31 kn, 10 ožujka 2012. 170,33 eur / 1.283,34 kn, 14. travnja 2012. 166,73 eur / 1.256,20 kn, 26. lipnja 2012. 171,78 eur / 1.294,30 kn, 26. lipnja 2012. 172,27 eur / 1.297,95 kn, 06. srpnja 2012. 169,21 eur / 1.274,92 kn, 06. srpnja 2012. 168,43 eur / 1.269,06 kn, 04. kolovoza 2012. 170,54 eur / 1.284,96 kn, 19. studenog 2012. 161,99 eur / 1.220,49 kn, 17. prosinca 2012. 167,37 eur / 1.261,06 kn, 19. siječnja 2013. 155,23 eur / 1.169,56 kn, 22. veljače 2013. 161,60 eur / 1.217,61 kn, 27. ožujka 2013. 166,80 eur / 1.256,72 kn, 25. travnja 2013. 164,67 eur / 1.240,73 kn, 24. svibnja 2013. 150,70 eur / 1.188,21 kn, 11. lipnja 2013. 155,46 eur / 1.171,33 kn, 13. srpnja 2013. 153,86 eur / 1.159,25 kn, 23. kolovoza 2013. 156,69 eur / 1.180,57 kn, 13. rujna 2013. 160,74 eur / 1.211,10 kn, 24. listopada 2013. 165,11 eur / 1.244,00 kn, 29. listopada 2013. 165,35 eur / 1.245,81 kn, 02. prosinca 2013. 167,46 eur / 1.261,72 kn, 09. siječnja 2014. 165,17 eur / 1.244,48 kn, 21. siječnja 2014. 165,99 eur / 1.250,66 kn, 05. veljače 2014. 172,26 eur / 1.297,89 kn, 27. veljače 2014. 176,48 eur / 1.329,72 kn, 03. ožujka 2014. 178,38 eur / 1.344,03 kn, 02. travnja 2014. 176,92 eur / 1.332,98 kn, 05. svibnja 2014. 172,90 eur / 1.302,75 kn, 02. lipnja 2014. 171,10 eur / 1.289,12 kn, 01. srpnja 2014. 171,79 eur / 1.294,32 kn, 04. kolovoza 2014. 176,38 eur / 1.328,93 kn, 01. rujna 2014. 177,48 eur / 1.337,23 kn, 01. listopada 2014. 178,66 eur / 1.346,15 kn, 01. studenog 2014. 179,44 eur / 1.351,96 kn, 29. prosinca 2014. 186,15 eur / 1.402,57 kn, 30. siječnja 2015. 188,51 eur / 1.420,30 kn, 12. prosinca 2015. 187,27 eur / 1.410,95 kn, 03. ožujka 2015. 187,25 eur / 1.410,86 kn, 15. travnja 2015. 187,25 eur / 1.410,85 kn, 06. svibnja 2015. 187,25 eur / 1.410,85 kn, 02. lipnja 2015. 187,25 eur / 1.410,85 kn, 02. srpnja 2015. 187,25 eur / 1.410,86 kn, 14. kolovoza 2015. 187,25 eur / 1.410,86 kn, 07. rujna 2015. 187,25 eur / 1.410,86 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju ad1 iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1015. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor, tužitelj ad1, kao korisnik kredita i založni dužnik i tužiteljica ad2, kao založni dužnik, navedenog dana sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak) koji se odnosi na ugovor o kreditu od 04. srpnja 2007. Dodatkom su izmijenjene odredbe iz ugovora o kreditu, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže zakon. Korisnik kredita je potpisom dodatka potvrdio da mu je kao preduvjet za sklapanje dodatka dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno, izvod otvorenih stavaka po kreditu te da mu je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali uz valutnu klauzulu u CHF i kredite uz valutnu klauzulu u eur. Korisnik kredita je potvrdio da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je kreditor dostavio u skladu s odredbama zakona i suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio dodatka. Ugovoreno je da je prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eur, po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u eur u skladu s otplatnim planom za kredit u eur, računajući do dana 30. rujna 2015., te da njihova razlika predstavlja pretplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 66.145,31 kn. Stranke su dodatkom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem dodatka izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje dodatka između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužitelju ad1 vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj ad1 je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 5.509,56 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj ad1 je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatio 11.131,64 eur, 3. tužitelj ad1 je svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 8.778,99 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje pod t. 1. i 2. do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući t. 3.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 14.554,19 eur, i to: 14.554,19 eur glavnice - preplate po kamati i valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 0,00 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te je na taj način tužitelj ad1 matematički izjednačen s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja ad1, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnosti promjene kamate i valutne klauzule, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužitelju ad1 još iznose utvrđene rekapitulacijom.

Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka, jer da je sudski vještak iznos preplate koji je priznat tužitelju u konverziji sukladno odredbama ZID ZPK/15 nezakonito odbio od zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznose koje vještak utvrđuje kao "preplatu", pritom u potpunosti ignorirajući izričitu odredbu čl. 19. c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15. Naime, odredbom čl. 19. c. t. 4. ZID ZPK/15 izričito da je propisano da: "(…) Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate“. Dakle, na preplatu priznatu u konverziji sukladno ZID ZPK/15 da se nisu obračunavale zatezne kamate pa da se takva preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata obračunatih na iznose koje da vještak utvrđuje kao „preplatu“. Pritom, sud da u potpunosti zanemaruje ostatak odredbi čl. 19.a ZID ZPK, odnosno točku (5) u kojoj da se navodi: „5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom“. Naime, cilj ili smisao navedene odredbe da je da se izračunom sukladno ZID ZPK/15, odnosno uračunavanjem nekadašnjih, sada nevažećih „CHF uplata“ u trenutno važeće „EUR uplate“ utvrđuje preplata tužitelja po predmetnom kreditu odnosno preplata da se ne utvrđuje vještačkim nalazom kojim bi se zakonski utvrđena preplata izračunata sukladno ZID ZPK/15 odbijala od zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplatu izračunatu po vještaku suprotno odredbama ZID ZPK/15.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, metoda izračuna koju je vještak primijenio je upravo metoda koja je bila potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu sa naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek metodu koju je koristio, a koju sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, osnovan je novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjev tužitelja ad1, te mu tuženik duguje novčani iznos iz tog tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.

Što se tiče izjave tužitelja o prijeboju iz tužbe, prema čl. 195. ZOO-a/05, dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Tuženik tokom postupka nije istaknuo nikakvu protutražbinu prema tužiteljima, pa sud spomenutu izjavu o prijeboju nije uzeo u obzir.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Pritom je za istaći da se, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, kao što je to konkretno slučaj, zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno, do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja ad1 po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva presude.

13. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljima parnične troškove.

U ovom je predmetu vrijednost predmeta spora do 08. veljače 2026. iznosila ukupno 12.988,20 eur, a od 09. veljače 2026. iznosi ukupno 16.554,14 eur.

Tužiteljima su, s obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji, priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 220,00 eur (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 40. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 16. rujna 2019. 220,00 eur (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za zastupanje na ročištu 14. ožujka 2025. 220,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za sastav žalbe od 18. ožujka 2025. 275,00 eur (Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za sastav podneska od 09. veljače 2026. 550,00 eur (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za zastupanje na ročištu 02. ožujka 2026. 550,00 eur (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 40. t. 1.), za vještačenje 183,70 eur i za sudsku pristojbu na tužbu 176,39 eur, ili ukupno 2.395,09 eur.

Nisu im priznati troškovi sastava tužbe i podneska od 16. rujna 2019. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sastava podnesaka od 08. travnja 2020. i 06. srpnja 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 26. srpnja 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da su sadržaj ovog podneska mogli iznijeti usmeno na ročištu za koje su im priznati troškovi zastupanja, a što su, konačno, i učinili. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 27. rujna 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da su sadržaj ovog podneska trebali iznijeti već u tužbi, za sastav koje su im priznati troškovi. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 23. prosinca 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da su sadržaj ovog podneska mogli iznijeti usmeno na ročištu za koje su im priznati troškovi zastupanja, a što su, konačno, i učinili. Nisu im priznati troškovi zastupanja na ročištu 21. prosinca 2024., jer te troškove nemaju, budući da tog datuma nisu bili zastupani na ročištu (tog datuma u ovom predmetu nije ni bilo ročišta). Nisu im priznati troškovi sastava prijedloga za ponavljanje postupka, jer u pogledu ovih troškova njihov zahtjev nije postavljen do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o ovim troškovima (tj. do zaključenja ročišta u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 3. ZPP-a. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 16. siječnja 2025., jer se ti troškovi odnose na prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje, a u pogledu tih troškova njihov zahtjev nije postavljen do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o ovim troškovima (tj. do zaključenja ročišta u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 3. ZPP-a. Nisu im priznati troškovi zastupanja na ročištu u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, jer u pogledu ovih troškova njihov zahtjev nije postavljen do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o ovim troškovima (tj. do zaključenja ročišta u vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 3. ZPP-a. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 13. veljače 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Nisu im priznati troškovi zastupanja na ročištu 14. ožujka 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sastava žalbe od 18. ožujka 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojevima. Nisu im priznati troškovi sastava podneska od 14. studenog 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Svrha ovog podneska je bila samo da se u njegovom prilogu dostavi potvrda o polaganju predujma za vještačenje, a ta potvrda je mogla biti dostavljena i bez tog podneska. Nisu im priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko im je priznato (ostatak položenog predujma biti će im vraćen).

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljima pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

Tužitelji nisu izgubili ovu parnicu, pa nisu dužni naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 12. ožujka 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljima p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte