REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-315/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Lisac, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Margariti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 27. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužitelju ČZ, OIB iz [adresa] iznos od 1.360,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.03.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja teče kako slijedi:

-Na iznos od 1,27 EUR od dana 1.3.2008. do isplate,

-Na iznos od 0,98 EUR od dana 1.4.2008. do isplate,

-Na iznos od 0,96 EUR od dana 1.10.2008. do isplate,

-Na iznos od 6,62 EUR od dana 1.11.2008. do isplate,

-Na iznos od 3,09 EUR od dana 1.12.2008. do isplate,

-Na iznos od 10,93 EUR od dana 1.1.2009. do isplate,

-Na iznos od 11,67 EUR od dana 1.2.2009. do isplate,

-Na iznos od 386,86 EUR od dana 19.2.2009. do isplate,

-Na iznos od 6,01 EUR od dana 1.3.2009. do isplate,

-Na iznos od 5,22 EUR od dana 1.4.2009. do isplate,

-Na iznos od 4,90 EUR od dana 1.5.2009. do isplate,

-Na iznos od 3,86 EUR od dana 1.6.2009. do isplate,

-Na iznos od 2,88 EUR od dana 1.7.2009. do isplate,

-Na iznos od 3,23 EUR od dana 1.8.2009. do isplate,

-Na iznos od 3,85 EUR od dana 1.9.2009. do isplate,

-Na iznos od 3,30 EUR od dana 1.10.2009. do isplate,

-Na iznos od 3,11 EUR od dana 1.11.2009. do isplate,

-Na iznos od 3,92 EUR od dana 1.12.2009. do isplate,

-Na iznos od 4,73 EUR od dana 1.1.2010. do isplate,

-Na iznos od 5,48 EUR od dana 1.2.2010. do isplate,

-Na iznos od 5,53 EUR od dana 1.3.2010. do isplate,

-Na iznos od 6,88 EUR od dana 1.4.2010. do isplate,

-Na iznos od 6,83 EUR od dana 1.5.2010. do isplate,

-Na iznos od 7,41 EUR od dana 1.6.2010. do isplate,

-Na iznos od 11,28 EUR od dana 1.7.2010. do isplate,

-Na iznos od 10,02 EUR od dana 1.8.2010. do isplate,

-Na iznos od 14,16 EUR od dana 1.9.2010. do isplate,

-Na iznos od 12,44 EUR od dana 1.10.2010. do isplate,

-Na iznos od 12,19 EUR od dana 1.11.2010. do isplate,

-Na iznos od 12,19 EUR od dana 1.12.2010. do isplate,

-Na iznos od 12,19 EUR od dana 1.1.2011. do isplate,

-Na iznos od 15,91 EUR od dana 1.2.2011. do isplate,

-Na iznos od 16,50 EUR od dana 1.3.2011. do isplate,

-Na iznos od 14,81 EUR od dana 1.4.2011. do isplate,

-Na iznos od 15,56 EUR od dana 1.5.2011. do isplate,

-Na iznos od 20,93 EUR od dana 1.6.2011. do isplate,

-Na iznos od 19,40 EUR od dana 1.7.2011. do isplate,

-Na iznos od 33,96 EUR od dana 1.8.2011. do isplate,

-Na iznos od 22,46 EUR od dana 1.9.2011. do isplate,

-Na iznos od 20,45 EUR od dana 1.10.2011. do isplate,

-Na iznos od 21,26 EUR od dana 1.11.2011. do isplate,

-Na iznos od 20,37 EUR od dana 1.12.2011. do isplate,

-Na iznos od 21,95 EUR od dana 1.1.2012. do isplate,

-Na iznos od 23,20 EUR od dana 1.2.2012. do isplate,

-Na iznos od 23,25 EUR od dana 1.3.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,61 EUR od dana 1.4.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,91 EUR od dana 1.5.2012. do isplate,

-Na iznos od 23,54 EUR od dana 1.6.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,92 EUR od dana 1.7.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,91 EUR od dana 1.8.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,38 EUR od dana 1.9.2012. do isplate,

-Na iznos od 21,52 EUR od dana 1.10.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,67 EUR od dana 1.11.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,77 EUR od dana 1.12.2012. do isplate,

-Na iznos od 22,72 EUR od dana 1.1.2013. do isplate,

-Na iznos od 21,30 EUR od dana 1.2.2013. do isplate,

-Na iznos od 22,33 EUR od dana 1.3.2013. do isplate,

-Na iznos od 22,72 EUR od dana 1.4.2013. do isplate,

-Na iznos od 22,10 EUR od dana 1.5.2013. do isplate,

-Na iznos od 20,73 EUR od dana 1.6.2013. do isplate,

-Na iznos od 20,12 EUR od dana 1.7.2013. do isplate,

-Na iznos od 20,64 EUR od dana 1.8.2013. do isplate,

-Na iznos od 21,30 EUR od dana 1.9.2013. do isplate,

-Na iznos od 22,34 EUR od dana 1.10.2013. do isplate,

-Na iznos od 21,86 EUR od dana 1.11.2013. do isplate,

-Na iznos od 22,07 EUR od dana 1.12.2013. do isplate,

-Na iznos od 22,03 EUR od dana 1.1.2014. do isplate,

-Na iznos od 22,88 EUR od dana 1.2.2014. do isplate,

-Na iznos od 23,45 EUR od dana 1.3.2014. do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 26. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu u kojoj navodi kako su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao Kreditor zaključili 07.03.2007. Ugovor o o kreditu za kupnju motornog vozila, a kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.737,38.00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se obvezao vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF-a po srednjem tečaju HNB-a na dan otplate. člankom 2. Ugovora kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke, a u trenutku zaključenja ugovora iznosila je 5,200%. Tražbina po kreditu dospijeva najkasnije 01.01.2015. Ugovor je zaključen na standardiziranom obrascu tuženika i niti o jednoj odredbi, a poglavito onoj o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, se nije posebno pregovaralo. Tužiteljici je ponuđen kredit u valuti CHF kao jedini moguć, s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost. Tužitelju, prilikom zaključenja ugovora, nitko nije pojasnio način promjene kamatne stope, a poglavito nije upozoren da bi kamatna stopa mogla toliko rasti i uz rast tečaja CHF znatno mu otežati plaćanje mjesečnih anuiteta. Među strankama se već vodio parnični postupak pred naslovnim sudom u kojem je donesena pravomoćna presuda posl.br. P 1315/2019 kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju preplaćene iznose s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke. U istom postupku utvrđen je i status potrošača tužitelja, te se u njemu i nalazi sva potrebna dokumentacija za rješavanje ove pravne stvari. U predmetnom ugovoru o kreditu je sadržana nepoštena/ništetna odredba na način da je ugovorena valutna klauzula u CHF bez da je tuženik na jasan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju koji kao prosječan potrošač nije raspolagao potrebnim specifičnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima.

Ništetnost ugovornih odredaba kojima se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. U ovom je postupku pravomoćno potvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklopivši ugovore o kreditu s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci nisu potrošača informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Takva odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbama glave trideset druge Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13- dalje ZPP), koja regulira institut tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u smislu postojanja povrede propisa koji se odnose na zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u svakom pojedinom postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena postupanjem banke, pa tako i u ovom konkretnom slučaju. Pored navedenog, valja naglasiti i to da su te presude donesene na temelju ĉl. 131. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u razdoblju otplate spornog kredita (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a da je i temeljem odredbe čl. 138a. Istog Zakona propisano da odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Prema odredbi čl. 295. St. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08 i 78/15 –dalje ZOO), propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Odredbom čl. 296 st. 1. I 2. ZOO, propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe postignutog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, s tim da se ta odredba ne primjenjuje na opće uvjete ugovora čije je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj, te na odredbe o predmetu ili cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Slijedom utvrđenja iz presude navedene pod 5 ništetna je i odredba iz ugovora o kreditu između stranaka kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, te je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je stekao temeljem ništetne odredbe. Navodi kako nema primanja dostatna za izradu izračuna niti potrebna znanja da bi ga izradio sam te postavlja tužbeni zahtjev na iznos od 2.256,29 EUR / 17.000,00 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 07.03.2007, a na točan iznos preplate uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na onaj koji je bio u trenutku zaključenja ugovora o kreditu po svakom pojedinom anutitetu predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nakon kojeg će specificirati glavnicu i tijek kamata.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane u cijelosti kako po osnovi tako i po visini. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 2. lipnja 2018. Također, tužitelj ne dostavlja niti dokaz da je vršio uplate pa tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 2.256,29 EUR/17.000,00 kn nije određen u dovoljnoj mjeri jer će tužitelj naknadno urediti pojedinačne iznose, pri čemu u tužbenom zahtjevu ne određuje ni visinu pojedinih uplata niti vrijeme uplata. Tuženik se protivi naknadnom “uređenju“ tužbenog zahtjeva zbog razloga koji slijede. Tužitelj je prije podnošenja tužbe imao sve podatke na temelju kojih je mogao potpuno odrediti tužbeni zahtjev. Štoviše, tužitelj je pred Općinskim sudom u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu pod posl.br. P-1315/19 pokrenuo postupak protiv tuženika s osnove odredbe o načinu promjene kamatne stope koji je pravomoćno okončan pa je više nego jasno da tužitelj raspolaže sa svom potrebnom dokumentacijom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je dužan postaviti određen tužbeni zahtjev u tužbi, i nije ovlašten po ZPP (osim u slučaju opravdane stupnjevite tužbe što nije konkretan slučaj) tužbeni zahtjev odrediti tek nakon provedenog vještačenja, u dokaznoj fazi postupka. Nadalje, a pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku 2.256,29 EUR/17.000,00 kn. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Iz čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi “kupnje vozila“. Na koji način i u koje svrhe tužitelj je koristio predmetno vozilo, ostaje neobrazloženo. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke, a koje izlaganje je dostupno na internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr.en.pdf dostupno je izlaganje Vice-guvernera SZK od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. ČZK održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Sguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodio pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a VZ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila na valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Č (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: 68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužitelj je u podnesku od 26. studenog 2025. specificirao svoj tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 1.360,59 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Tuženik se protivio ovoj preinaci tužbenog zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda, tužitelju je točan iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove postao poznat tek kad je provedeno financijsko vještačenje pa u skladu s čl. 190 st. 2 ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sud je stoga prihvatio preinaku tužbe iz podneska od 26. studenog 2025. i u ovom sporu se odlučuje o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u spis ovoga suda posl.br. P-1315/2019 te isprave koje prileže istom, izlaganja SZK (list 39-66 spisa), novinske članke (list 67-71 spisa), Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje tuženika (list 72 spisa), saslušan je tužitelj (list 90 spisa), pročitani su nalaz i mišljenje vještaka za financije Petre Blašković od 10.02.2025. (list 109-120 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli dok sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Dakle, činjenice na kojim je tužitelj kao prethodno pitanje u ovoj parnici temeljio ništetnost ugovornih odredbi su nepoštene ugovorne odredbe prema ZZP-a i ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe.

7. Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara, aktivna legitimacija tužitelja kao potrošača.

8. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu posl. br. P-1315/2019 od 07.07.2021., donesenom u postupku koji je pokrenut po tužbi ovdje tužitelja protiv ovdje tuženika utvrđeno je da je ništetan članak 2 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208561921 od 07.03.2007. zaključen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 2.526,37 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od do isplate.

9. Između stranaka nespornim proizlazi kako su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao Kreditor zaključili su 07.03.2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.737,38.00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se obvezao vraćati kredit u mjesečnim anuitetima (209,69 CHF) u kunskoj protuvrijednosti CHF-a po srednjem tečaju HNB-a na dan otplate. Člankom 2. Ugovora kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke, a u trenutku zaključenja ugovora iznosila je 5,20% godišnje. Rok otplate kredita iznosi 84 mjeseci te tražbina po kreditu dospijeva najkasnije 01.01.2015. U čl. 5. Ugovora navedeno je kako je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, model Clio 3 pack clim dyn 1.2 16V, godina proizvodnje 2006.

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Petre Balšković proizlazi kako pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do kraja otplate kredita iznose 1.406,82 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 46,23 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.360,59 EUR.

11. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je 7.3.2007. zaključio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila upravo u svrhu pribave sredstava radi kupnje obiteljskog vozila Renaultu Clio jer ima dvoje djece. Od strane tuženika mu je ponuđena kao jedina mogućnost zaključenje tog ugovora koji je bio vezan za valutu CHF te od strane djelatnika tuženika prilikom sklapanja ugovora nije na ništa upozoravan, na neke rizike koji bi za njega proizlazili sklapanjem ugovora te nije imao utjecaja na ono što je već bilo sadržano u obrascu ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa je bio zaposlen u društvu Darius promet d.o.o., radio je kao prodavač na kiosku te u vrijeme sklapanja kao i trajanja ugovora nije bio vlasnik obrta ili pak član ili vlasnik trgovačkog društva, bio je samo zaposlenik društva. Nakon smrti ujaka 2017. je postao direktor tog društva. Da li je u bilo kojem trenutku u vrijeme sklapanja ugovora išao u banku ili je sve obavljao u auto-kući naveo je kako sam sve obavljao u auto-kući i posije kod javnog bilježnika. Pročitao je ugovor prije potpisivanja no ne razumije se u bankarske termine, laički je shvatio ugovor no nigdje nije pisalo da bi postojao određen rizik od "švicaraca" odn. da postoji mogućnost da će rate kredita nenadano rasti niti je o tome bio upozoren, već je samo dobio poziv na plaćanje veće razlike anuiteta. Na upit da li je on pitao osobu s kojom je razgovarao da li za njega proizlaze određeni rizici iz tog ugovora naveo je kako nije pitao niti mu je itko o tome išta rekao. To mu je bio prvi kredit te u vrijeme sklapanja ugovora mu nije bio poznat termin "valutna klauzula". Na upit da li se na bilo koji način informirao o kretanju tečaja CHF prije zaključenja ugovora naveo je kako nije niti ga je to zanimalo jer su mu rekli u auto-kući da je to trenutno najpovoljniji ugovor s najmanjom kamatom. Na upit da li je bilo govora o budućem kretanju tečaja CHF te da li je o tome pitao naveo je kako nije bilo govora o tome niti je postavio takvo pitanje. Po zanimanju je prodavač, završio je PTT obrazovni centar Zagreb te ima srednju stručnu spremu. Na upit da li se vozilom koje je kupio služio za potrebe društva za kojeg je radio naveo je kako je to bilo isključivo obiteljsko vozilo te se njime nije služio za potrebe društva odn. u poslovne svrhe. Njime su se služili pok. otac i on.

12. Iskaz tužitelja je prihvaćen kao životan i uvjerljiv, sukladan ispravama u spisu te je saslušanjem istoga utvrđeno da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu. Tužitelj na kojem je teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti je svojim iskazom koji je sukladan ispravama u spisu dokazao svoje svojstvo potrošača te činjenicu kako se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, odnosno za kupnju obiteljskog vozila kojim se služio isključivo u privatne svrhe.

13. Dakle, tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit ishodio za kupnju motornog vozila Renault Clio, a to je i navedeno u tekstu Ugovora. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP'03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Istovjetna definicija potrošača sadržana je i u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i ZZP-a. Tužitelj je predmetnim kreditom kupio vozilo za potrebe stanovanja svoje obitelj pa je neosnovan tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač. Prema tome u ovom sporu se radi o potrošačkom kreditu s kamatnom stopom koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

14. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika, Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

15. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23– dalje: ZOO), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovog tuženika o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. srpnja 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

16. Ta je odluka u skladu s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu i tužitelj se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama i internim aktima kreditora i ništetnost nepoštenih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužitelja.

17. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, nisu osnovani navodi tuženika o tome da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj konkretni spor. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

18. U čl. 502.c ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete, a ova je tužba podnesena radi povrata stečenog bez osnove, a ne naknade štete, međutim, ovaj sud smatra da se ove zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknut restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za isplatu.

19. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo.

20. U odnosu na odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke treba istaknuti da je u odluci Vrhovnog suda RH Revt- 249/2014 navedeno da su ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita - potrošačima, uključujući i tužitelja, bile lako uočljive (jer su bile vidno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali je utvrđeno da one nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

21. Tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora tužitelj pojedinačno pregovarao s zaposlenikom tuženika o spornim odredbama niti da su mu dani svi podaci na temelju kojih bi on mogao donijeti informiranu odluku o tome kakav će ugovor o kreditu Tužitelj je iskazao da ga prilikom dogovaranja kredita nitko iz banke nije informirao o učincima i posljedicama vezanja valute glavnice za švicarski franak

22. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak i o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

23. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor je neosnovan jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, zastara ponovno počinje teći od 14. lipnja 2014. za iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu dok je u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa zastara ponovno počinje teći od 15. lipnja 2018. za iznose koji se potražuju zbog toga. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118 ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na valutnu klauzulu u CHF teče od 15. lipnja 2018.

24. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 02. lipnja 2023., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena prije isteka roka zastare u odnosu na potraživanje vezano za valutnu klauzulu u CHF.

25. U smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe. U smislu citirane odredbe podnošenjem tužbe 02. lipnja 2023. nesporno unutar zastarnog roka, došlo je do prekida zastarijevanja utužene tražbine tužitelja. Time što je tužitelj podneskom od 26. studenog 2025. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, tako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev, a čijim podnošenjem je došlo do prekida zastarijevanja tražbine tužitelja. (tako i VSRH Rev-231/04 ).

26. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je proveo stalni sudski vještak za financije Petra Blašković. Vještakinja je izradila pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila da je u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Uvidom u dokumentaciju u spisu razvidno je da je korisnik dana 19.02.2009. izvršio jednokratnu uplatu kojom je prijevremeno otplaćen dio nedospjele glavnice, a što je tuženik i iskazao u kartici prometa po kreditu gdje je također razvidno da se tužitelju neposredno nakon djelomične prijevremene otplate nedospjele glavnice mijenjala visina anuiteta. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) dan je u tabeli koja je sastavni dio nalaza i mišljenja. U razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 1.360,59 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 1.406,82 EUR, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 46,23 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.360,59 EUR.

27. Stranke nisu imale prigovora na provedeno financijsko vještačenje te je sud nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti jer su izrađeni stručno i objektivno.

28. U odnosu na negativnu tečajnu razliku revizijsku odluku Rev-549/23 u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a odnosno ako nije podnesena protutužba no tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da je uračunao negativne tečajne razlike te je sud odlučio o tako postavljenom zahtjevu. .

29. Financijskim vještačenjem je tako utvrđeno da je sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.360,59 EUR..

30. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem financijske vještakinje. Budući da je tuženik iznos koji je utvrđen financijskim vještačenjem stekao na temelju ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak on je nepošteni stjecatelj i prema čl. 1115 ZOO-a dužan je na svaki pojedini iznos koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi platiti zakonske zatezne kamate od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku. Tužiteljev trošak obuhvaća trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Trošak zastupanja obračunat je prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje i on se sastoji od nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za zastupanje na ročištima 09.04.2024., 21.08.2024., 27.01.2026. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT, za pristup na ročište koje je odgođeno prije početka raspravljanja o glavnoj stvari 27.11.2025. iznos od 100,00 Eur, za sastav podneska od 26.11.2025. iznos od 200,00 eura prema Tbr. 8/1 OT, odnosno ukupno 1.100,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.500,00 eur pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznosa sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude od isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Sesvetama 12. ožujka 2026.

Sudac

Iva Raos

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika