REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

Poslovni broj: P-59/2025-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinuš kao sucu pojedincu na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijaliste Narcise Bukač, u parničnom predmetu tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Vice Mandariću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Mandarić & Einwalter, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 18. veljače 2026. godine, uz objavu 12. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.444,45 eura zajedno za zakonskom zateznim kamatom počam od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja je u razdoblju od 1. listopada 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. listopada 2015. do 29. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje pos ljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjen juje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i iznos od 452,51 eura, na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 1.127,84 eura na ime razlike glavnice zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate, kao i u dijelu u kojem tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 452,51 euro teče od 1. listopada 2025. do isplate, kao neosnovanim.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da nadoknadi tužitelju GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.860,69 eura zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počam od dana 12. ožujka 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužiteljica GA iz [adresa], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, podnesla je tužbu radi isplate.

2. U tužbi se navodi, da su stranke 13. listopada 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 9010773811 te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 37.200,00 CHF. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Za trajanja otplate kredita po navedenom Ugovoru kamatna stopa je sa početne koja je navedena u ugovoru više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi članka 4. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je , među inim, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovan kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. Tužitelj nadalje navodi da je navedeni Ugovor o kreditu osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj u tužbi navodi da je o ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao i Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2521/2015 , kao i rješenju U-I- 3685/2015, a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018., te tužitelj u tužbi citira dijelove navedenih odluka Ustavnog suda. Nadalje, tužitelj se poziva na članak 502. c Zakona o parničnom postupku i članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača, zatim ističe i da je tužitelj sa tuženikom zaključio i dodatak ugovoru o kreditu i to dana 10. prosinca 2015. koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no tužitelj smatra da provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Ističe da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VRS RH broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji. S obzirom da je pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to tužitelj smatra da je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO i stoga je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da mu isplati novčanu tražbinu sa zakonskom zateznom kamatom koju će naknadno odrediti nakon što mu bude dostavljena dokumentacija od tuženika, te provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja.

3.Dana 15. srpnja 2019. zaprimljen je odgovoru na tužbu (list 34-47), u kojem je tuženik naveo da tužitelj nama pravni interes za podizanje tužbe u ovom predmetu jer su tuženik i tužitelj dana 20 . prosinca 2025. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim se ugovor o kreditu konvertira u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, te je time tužitelj primio naknadu svih navodno preplaćenih iznosa. Nadalje, tuženik je istaknuo da tužitelj nije dokazao da je potrošač sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), odnosno članku 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014). Tuženik osporava tužitelju i da nisu ispunjene pretpostavke za podizanje stupnjevite tužbe, a pri tome uzimajući u obzir da je tuženik tužitelju predao svu relevantnu dokumentaciju. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer smatra da je stajalište Vrhovnog suda u predmetu Rev-2245/17 da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida postupka zastare, pogrešno, te neprimjenjivo u ovom predmetu. Ističe se da tijek zastare nije vezan uz rok u kojem je dopušteno isticanje ništetnosti. Iako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno članku 328. Zakon a o obveznim odnosima, tuženik smatra da to ne znači da i tražbine proizašle iz ništetnog ugovora ne zastarijevaju, već smatra da takve tražbine zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Slijedom navedenog, ugovorne strane mogu uvijek isticati ništetnost, ali ne mogu osnovano potraživati isplaćene iznose temeljene na ništetnom ugovoru ako je prošlo pet godina od njihove isplate. Tuženik navodi da navedeno potvrđuje praksa hrvatskih sudova, te akademska zajednica, te ističe da niti jedna odredba hrvatskog prava na propisuje prekid zastare u slučaju pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa, već da se zastara prekida jedino podnošenjem individualne tužbe. U pogledu tvrdnje tužitelja da bi valutna klauzula predstavljala ništetnu ugovornu odredbu, tuženik ističe da se isto temelji na pogrešnom tumačenju priloženih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda jer navedene presude ne predstavljaju pravni poredak koji bi obvezivao nacionalni sud na bilo koji način jer sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Nadalje se ističe da sudske odluke u sporovima za zaštitu kolektivnih interesa obvezuju sudove samo u pojedinačnim postupcima radi naknade štete, dok se u predmetno slučaju radi o postupku stečenog bez osnove, te stoga tuženik smatra da odluke na koje se poziva tužitelj, ne mogu se primijeniti na predmetni slučaj. Tuženik smatra da su odredbe ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i kamatne stope jasne i uočljive, te isto tako i razumljive, te da je promjenjiva kamatna stopa zakonita i valjana prema hrvatskom pravu. Tuženik tvrdi da je Direktiva 93/13 primjenjiva u ovom slučaju, ističući da su sporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sastavljene na jasnom i razumljivom jeziku, odnosno da su poštene te odredbe. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj bio informiran u fazi pregovora oko sklapanja Ugovora, te da je Ugovor bio solemniziran po javnom bilježniku, a što po tuženiku isključuje mogućnost da bi tužitelju bilo nešto nejasno ili da se radi o nepoštenim odredbama Ugovora. Ističe se kako tužitelj traži da se ugovor tretira kao da je sklopljen sa fiksnom kamatnom stopom od 4,55% što je bila početna kamatna stopa sukladno ugovoru, no isto nije moguće jer promjenjivost kamatne stope nikada nije dovedena u pitanje, već je upitno može li banka jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu. Isto tako tuženik smatra da nije moguće da se ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, čak ni u slučaju da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Navodi se da cilj zaštite prava potrošač, nije retroaktivno staviti potrošača u povoljniji položaj od onoga u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. Tuženik primjećuje da tužitelj zahtjeva isplatu navodno preplaćenih iznosa za razdoblje do 30. rujna 2015., dakle do trenutka konverzije kredita, no naglašava kako sama konverzija Ugovora u smislu članka 19.c ZPK, zahvaća razdoblje prije sklapanja Dodatka jer u protivnom konverzija ne bi imala smisla. Tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja i to samo u slučaju da sud utvrdi tužbu tužitelja osnovanom jer tuženik ima isto novčani zahtjev prema tužitelju. U tom smislu je tuženik naveo da je bio dužan ponuditi tužiteljici u smislu ZIDZPK/2015, konverziju kredita u švicarskim francima (CHF) u kredit u eurima (EUR), prema tečaju i kamatnoj stopi primjenjivom na dan odobravanja kredita u švicarskim francima – CHF, a tužitelj je takvu ponudu prihvatio. Iako tuženik smatra da je taj ZIDZPK/2015 suprotan EU pravu, te iako je tuženik osporio potraživanje tužitelja iz više razloga, predložio je da ako naslovni sud utvrdi da sporno potraživanje postoji, tada predlaže da se utvrdi postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju do iznosa od 10.325,74 kn, a za koji iznos tuženik navodi da odgovara preplati utvrđenoj sukladno članku 5. Dodatka ugovoru o kreditu. Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu isticao da je ZID ZPK/2015 teško povrijedio EU pravo, da je navedeni Zakon protivan članku 63. UFEU, da je protivan temeljnim pravima zaštićenim Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, da je protivan načelu pravne sigurnosti i načelu legitimnih očekivanja, te da je posljedica svega neprimijenjenost ZIDZPK/2015, te je tuženik uputio sud da podnese Zahtjev za prethodnim postupkom prema članku 267. UFEU. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, ukoliko se tužba ne odbaci zbog nedostatka pravnog interesa tužiteljice.

4.Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja i očitovanja vještaka, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 10. srpnja 2025. (list 381-382) kojim predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 4.896,96 eura, te iznos od 1.127,84 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, kao i da tuženik naknadi troškove postupka tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke.

5.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 13. listopada 2005. (list 5-9), izvadak iz knjige položenih ugovora (list 11) preslike osobnih iskaznica (list 12), dodatak ugovoru o kreditu od 10. prosinca 2015. (list 13-15), otplatnu tablicu (list 17-21), izračun konverzije s prilozima (list 22-28), e-mailove u pogledu zahtjeva za izdavanje dokumenta (list 29-30), stručne članke (list 49-68), knjigovodstvenu karticu (list 209-241), plan otplate (list 242-246), pregled uplata po kreditu (247-251), knjigovodstvenu karticu (list 262-294), plan otplate (list 295-299), uz suglasnost punomoćnika tužitelja pročitan je iskaz tužiteljice GA (list 312), izvršen je uvid u otplatni plan (list 316-321), izvršen je uvid i pročitan nalaz i mišljenje financijskog vještaka (list 341-373), te je izveden dokaz usmenog davanja nalaza i mišljenja financijskog vještaka (list 402).

6.Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7.Uvidom u Ugovor o kreditu od 13. listopada 2025. (list 5-9) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos od 37.200,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Člankom 4. određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,55 % godišnje. Člankom 7. navedenog ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatim prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

8.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

10.Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

12.Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

16.Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

17.Tužiteljica saslušan kao stranka, u svom iskazu je navela (list 312) da ju službenici tuženika prilikom podizanja kredita nisu posebno upozoravali koliko kredit u švicarskim francima može biti rizičan s obzirom na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Bili su joj poznati termini što znače, ali nije mogla pretpostaviti kako to može utjecati na visinu njene rate. Naime, prilikom podizanja kredita jedino je mogla dobiti kredit u švicarskim francima, te joj nisu nudili kredit u nekoj drugoj valuti. Sredstva koja je dobila nakon što je podignula kredit iskoristila je za renoviranje stana u kojem živim s obitelji i stan se koristi isključivo za stanovanje. Prije potpisivanja dodatka ugovoru o kreditu, dobila je nekakvu dokumentaciju i iz nje je proizlazilo da će joj rata kredita biti nešto povoljnija jer je iznos koji je utvrđen nakon konverzije iskorišten za zatvaranje daljnjih rata kredita. Tužiteljica je istaknula da je njena rata u početku iznosila nešto više od 800,00 kn, da bi kroz vrijeme dosegla iznos od 1.300,00 kn što je za nju i njena primanja bilo jako veliko opterećenje. Ranije nije podizala kredite u kojima je bila valutna klauzula, već samo neke manje kredite u kunama.

18.Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se je radilo o kreditu za adaptaciju stambenog objekta koji je služio isključivo za stanovanje, a za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužiteljice, njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da u predmetnom postupku tužiteljica imala status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19.Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, riz ik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja

- sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužiteljice na koju je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

20.Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21.Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

22. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23– dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

23.Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

24.Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

25. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 13. listopada 2005. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (4,55 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

26.Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Dodatkom ugovora o kreditu od 10. prosinca 2015. (list 13-15), kojim je utvrđen obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice nakon provedbe konverzije.

27.Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

28. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

29. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 10. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

30. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

31. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ŽA protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

32.Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

33.Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište Vrhovni sud Republike Hrvatske iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapan je Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

34.U odnosu na tuženikove prigovore o nedostatku pravnog interesa, treba reći da je tužitelj istaknuo samo kondemnatori zahtjev, tj. zahtjev za isplatu, kod kojeg se postojanje pravnog interesa presumira. Osim toga, o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

35.Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane temeljem članak 326. stavak 1. ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio u odluci Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

36.Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca (list 341-373), utvrđeno je da ukupni iznos anuiteta uz povećanu kamatnu stopu i povećani tečaj 33.486,66 kn / 4.444,45 eura, kamate na preplaćene iznose 13.586,05 kn / 1.803,18 eura, dok preplata po obračunu konverzije iznosi 1.350,67 eura. Nadalje, vještak je naveo u nalazu i mišljenju da uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu br. 9010773811 od 10. prosinca 2015. godine (Sporazum temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama; tuženik je sve iznose koje je primio od korisnice kredita po osnovi otplate kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te Dodatku ugovora o kreditu br. 9010773811 od 10. prosinca 2015. uračunao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu EUR, ali tužiteljica provedbom konverzije nije obeštećena, odnosno tužiteljici nije izvršen povrat svih preplaćenih iznosa temeljenih na ništetnim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju. Pitanje potpunog obeštećenja tužiteljice predstavlja pravno pitanje.

37.Tuženik je smatrao da je nužno kako bi vještak usmeno iznesao svoj nalaz i mišljenje, te je stoga sud pozvao vještaka na ročište koje je održano kod ovoga suda 18. veljače 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika. U pogledu navoda tuženika iz podneska od 29. rujna 2025. (list 389-390), vještak istaknuo kako su prigovori uglavnom pravne prirode, te je istaknuo kako predmet ovog postupka nije usporedba kredita u valuti CHF sa kunskim kreditom, već je predmet utvrđenje preplate tužiteljice koja je nastala temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Metodologija izračuna je jasno opisana u nalazu i mišljenju.

38. Uzimajući u obzir da se je vještak stručno i u skladu s pravilima struke očitovao na sporna pitanja, te da je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s ostalim provedenim dokazima i ni na koji način nije doveden u pitanje, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

39.Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak ugovoru o kreditu u kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke. Sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, sud je uzimajući u obzir odredbu članka 172. ZOO kojim je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, od pretplate koja je tužitelju priznata u konverziji u iznosu od 1.350,67 eura oduzeo iznos na ime zakonske zatezne kamate za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. od 1.803,18 eura, te je dobio iznos od - 452,51 eura (1.350,67 eura - 1.803,18 eura = -452,51 eura). Slijedom navedenog, utvrđeno je da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom od 4.444,66 eura, te za iznos od 452,51 eura koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na ukupno preplaćene anuitete do 30. rujna 2025., povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te je isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

40.Tužitelju su priznate kamate koje teku od dana 1. listopada 2015., a pri tome uzimajući u obzir da je pretplatom priznatom u konverziji djelomično prebijena zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija. Tužitelju je priznato pravo na kamatu koja je djelomično prebijena iznosom priznatim u konverziji s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope od dana stjecanja. Uzimajući u obzir navedeno, odlučeno je kao u izreci u pogledu kamate te je ista priznata na iznos od 4.444,66 eura, te je visina kamatne stope određena je sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO. Naime i nakon izvršenog prijeboja pretplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na pretplaćene iznose preostala je razlika od 452,51 eura, a na koji iznos ne teče kamata.

41.Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki I izreke presude.

42.U odnosu na prigovor zastre tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

43.Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana neposredno na sud 11. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

44.Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i iznos od 1.127,84 eura koji se odnosi na uvećanje glavnice nakon konverzije kredita sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeni iznos predstavlja razliku kredita uz valutnu klauzulu u eurima nakon konverzije i iznosa kredita u CHF po početnom otplatnom planu.

45.S obzirom da predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka Ugovoru, sud smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu glavnice u iznosu od 1.127,84 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Naime, Dodatak ugovora o kreditu isključen je iz ispitivanja nepoštenosti obzirom da je njegov sadržaj u cijelosti uređen zakonom, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Osim toga, Dodatak je ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Kako navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan radi isplate razlike glavnice jer bi se radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva, koji nije posebno činjenično obrazložen, morale preispitivati i odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu, a obzirom da je Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja poštenosti te da se na takve tvrdnje ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je tako u točki II izreke ove presude te odbijen zahtjev tužiteljice radi isplate razlike glavnice u iznosu od 1.127,84 eura (tako i Županijski sud u Bjelovaru Gž-379/2024-2 od 3. listopada 2024., Gž- 109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.).

46. Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe 200,00 eura, za sastav obrazloženih podnesaka od 9. rujna 2019., 11. listopada 2019., 24. prosinca 2019., 31. kolovoza 2020., 11. lipnja 2025., 9. srpnja 2025. iznos od po 200,00 eura za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima 5. ožujka 2025., 30. rujna 2025., 11. siječnja 2021. i 18. veljače 2026. iznos od 200,00 eura za svaku raspravu, na navedene iznose PDV, predujam za vještačenje u iznosu od 1.000,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 eura.

47.U pogledu tako zatraženih troškova sud nije utvrdio osnovanim zatraženi trošak punomoćnika tužitelja na ime više od 4 obrazložena podneska, a pri tome uzimajući u obzir Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje Tarifa), već je tužitelju za obrazložene podneske kojih je više od 4 podneska priznao nagradu od 100,00 eura temeljem Tbr. 8. točka 3. Tarife. Nije osnovano zatraženi trošak sudskih pristojbi na presudu jer za tužitelja nije niti nastala obveza plaćanja iste s obzirom da je tužitelj temeljem članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) oslobođen od plaćanja sudske pristojbe. Nadalje, nije osnovano niti zatražen trošak zastupanja na ročištu 30. rujna 2025. s obzirom da je o navedenom trošku odlučeno rješenjem ovog suda broj P-59/2025-46 od 30. rujna 2025. ( list 393-395).

48.Slijedom navedenog tužitelju kao osnovan pripada trošak na ime zastupanja u iznosu od 1.800.00 eura, na ime PDV-a u iznosu od 450,00 eura, na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, te na ime troškova vještačenja u iznosu od 400,00 eura.

49.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužitelja u postupku, sud je uzeo u obzir njegov uspjeh u pogledu tužbenog zahtjeva. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev, sud cijeni da je tužitelj uspio u ovom postupku u omjeru od 81,28 % (tužbeni zahtjev je postavljen u visini od 6.024,80 eura, dok je tužitelj uspio sa 4.896,96 eura), dok je tuženik uspio sa 18,72%. Kada se od postotka uspjeha tužitelja od 81,28% oduzme postotak uspjeha tuženika od 18,72 % jer je tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela, proizlazi da je tužitelj uspio sa 62,56 %, te je u tom omjeru tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su nastali vođenjem ove parnice, a koji su mu bili nužni i potrebni. Sukladno prethodno izloženom u svezi novčanog iznosa koji se odnosi na opravdani trošak tužitelja od 2.250,00 eura, tužitelju pripada pravo na novčani iznos od 1.407,60 eura (62,56 % od 2.250,00 eura). Kada se navedenom iznosu pribroje troškovi tužitelja na ime vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te pristojba na tužbu u iznosu od 53,09 eura, proizlazi da je tuženik dužan naknaditi trošak tužitelju u iznosu od 1.860,69 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 12. ožujka 2026.. pa do isplate prema članku 29. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Daruvaru 12. ožujka 2026.

Sudac

Damir Palatinuš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Zajednički odvjetnički ured Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. Garešnica

2. Odvjetnički ured Mandarić & Einwalter, sa sjedištem u Zagrebu