REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-1428/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužiteljice KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ines Udženija, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 39901919995, kojeg zastupa punomoćnica KLV, zaposlenica tuženika, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 6.789,00 EUR (šest tisuća sedamsto osamdeset devet) sa zateznim kamatama od 30. travnja 2022. do isplate prema stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica od tuženika traži isplatu 4.066,20 EUR (četiri tisuće šezdeset šest eura i dvadeset centi) sa zateznim kamatama od 30. travnja 2022. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.539,86 EUR (tisuću petsto trideset devet eura i osamdeset šest centi) sa zateznim kamatama od 12. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi, podnesenoj ovom sudu 26. svibnja 2023., navodi da je 23. lipnja 2020. na Željezničkom kolodvoru Ploče na adresi [adresa], na putničkom peronu 1, na 4. kolosijeku, oko 10:20 zadobila frakturu proksimalne falange četvrtog prsta lijeve ruke i frakturu proksimalne i srednje falange petog prsta lijeve ruke (prijelom gornjeg članka četvrtog prsta lijeve šake, prijelom gornjeg i srednjeg članka petog prsta lijeve šake). Pojašnjava da je navedene ozljede zadobila u štetnom događaju kad je, za vrijeme rada na radnom mjestu voditelja područnog centra I [adresa] poslodavca HŽ Cargo d.o.o. prelazila peron 1, 4. kolosijek iz smjera juga u smjeru sjevera gdje je zagazila na dio perona na kojem je postojalo oštećenje (izbočenje) asfalta zbog čega je izgubila ravnotežu i pala na peron, dočekavši se pri padu na lijevu šaku. Navodi da joj je na licu mjesta pomoć pružio JL te da ju je odveo u Dom zdravlja Ploče, nakon čega je tužiteljica odmah prevezena u Opću bolnicu Dubrovnik na odjel ortopedije i traumatologije, gdje je bila podvrgnuta operacijskom zahvatu. Tužiteljica upućuje na to da je predmetni peron na upravljanju tuženika pa da je stoga upravo tuženik brinuti se o toj površini, a da je do samog štetnog događaja došlo upravo zbog nemarnosti tuženika u tom smislu. Tužiteljica upućuje na to da je liječenje od posljedica predmetnog događaja bilo dugotrajno i bolno, da je prošla dva operacijska zahvata, nakon čega je nastavila s liječenjem i na preporuku liječnika obavljala fizikalnu terapiju. Navodi da nije mogla obavljati za nju uobičajene poslove, niti se brinuti za svoje roditelje, a što je inače radila. Ističe da su ju posljedice štetnog događaja ograničile i u za nju uobičajenim fizičkim aktivnostima, primjerice u planinarenju, vožnji bicikla i slično. Navodi da i dalje osjeća bolove u lijevoj ruci i šaci i da joj je zbog toga otežano svakodnevno funkcioniranje. Ističe da je, uz bolove zbog pretrpljenih fizičkih ozljeda, pretrpjela i strah, da joj je od predmetnog štetnog događaja zaostalo i naruženje jakog stupnja, koje je vrlo uočljivo trećima zbog čega ga konstantno pokušava prikriti i sakriti od drugih. Ističe da zbog naprijed navedenog otežano obavlja poslove sadašnjeg radnog mjesta. Tužiteljica navodi da je zbog predmetnog štetnog događaja pretrpjela neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu 8.400,00 EUR (zbog pretrpljenih bolova, straha, naruženosti i smanjenja životne aktivnosti) i imovinsku štetu zbog potrebne joj tuđe pomoći i njege u iznosu 2.455,20 EUR. Tužiteljica navodi da se s ciljem mirnog rješenja spora 21. travnja 2022. odštetnim zahtjevom obratila tuženiku, no da joj isti nije naknadio pretrpljenu štetu. Stoga traži donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplati 8.400,00 EUR po osnovi neimovinske štete sa zateznom kamatom od 30. travnja 2022. do isplate, kao i 2.455,20 EUR po osnovi imovinske štete sa zateznim kamatama od 30. travnja 2022. do isplate. Također, traži da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da tuženica nije zaposlenica tuženika pa da tuženik ne odgovara za ozljedu koju je tužiteljica pretrpjela na radu. Tuženik navodi da je poduzeo sve mjere za sigurno kretanje na području Željezničkog kolodvora Ploče, a da je tužiteljica, kao dugogodišnja radnica na tom istom kolodvoru bila dobro upoznata s uvjetima rada na području tog kolodvora. Osporava da bi tužiteljica postupala s pažnjom prosječno pažljivog čovjeka te da je njena ozljeda isključivo posljedica njenog vlastitog propusta i krajnje nepažnje. Također, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Upućuje na činjenicu da tužiteljica i danas obavlja iste poslove te da je iz navedenog očito da nije pretrpjela smanjenje životnih aktivnosti zbog predmetnog štetnog događaja. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. U nastavku postupka tužiteljica navodi da se u konkretnom slučaju radi o izvanugovornoj odgovornosti tuženika zbog neodržavanja perona, a da je tužiteljica prilikom kretanja predmetnim peronom bila odjevena sukladno vremenskim uvjetima te da je imala prikladnu obuću. Upućuje na činjenicu da je tužiteljici radni odnos kod društva HŽ Cargo d.o.o. prestao Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 14. travnja 2021.

4. U podnesku od 8. prosinca 2025. tužiteljica navodi da cijena sata pružene joj tuđe pomoći i njege iznosi 5,89 EUR. Istim podneskom tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika traži isplatu 6.103,26 EUR po osnovi neimovinske štete te isplatu 589,00 EUR po osnovi imovinske štete.

5. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je tuženik doista vlasnik nekretnine na kojoj je došlo do predmetnog štetnog događaja te da je dužan tu istu nekretninu i održavati.

6. Sud je izveo dokaz čitanjem izvatka iz zemljišne knjige (list 10-11 spisa), dopisa društva HŽ Cargo d.o.o. (list 28 spisa), prijave o ozljedi na radu (list 29-33 spisa), izvješća o ozljedi (list 34-35 spisa), medicinske dokumentacije (list 36-125 spisa), odštetnog zahtjeva (list 126-129 spisa) s potvrdom o primitku i povratnicom (list 131 spisa), dopisa tuženika (list 132 spisa), ugovora o radu (list 138-141 spisa), odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (list 146-148 spisa), potvrde (list 149 spisa), izveo je i dokaz uvidom u fotografije (list 12-25 spisa) i snimke zaslona s internetske stranice geoportal.dgu.hr (list 26-27 spisa), zatim dokaz saslušanjem tužiteljice (list 165-166 spisa) i svjedoka HL (list 166-167 spisa) te dokaz medicinskim vještačenjem (list 181-184 spisa).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa po osnovi naknade neimovinske štete i imovinske štete koju je pretrpjela zbog štetnog događaja (pada na peronu 1, 4. kolosijeku Željezničkog kolodvora Ploče) koji se dogodio 23. lipnja 2020., s obzirom da ista navodi da je štetni događaj nastao kao posljedica propusta tužitelja održavati predmetnu nekretninu.

9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Podneskom od 8. prosinca 2025. (list 191-192 spisa) tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika po osnovi neimovinske štete, umjesto 8.400,00 EUR traži 6.103,26 EUR te da po osnovi imovinske štete od istog, umjesto 2.455,20 EUR traži 589,00 EUR. Dakle, tužiteljica od tuženika po osnovi cjelokupne štete nastale joj u predmetnom štetnom događaju traži 6.692,26 EUR, umjesto 10.855,20 EUR, a kako je to tražila u tužbi. Tužiteljica je dakle povukla tužbu za iznos od 4.162,94 EUR. Tuženik je podneskom od 19. prosinca 2025. (list 216 spisa) obavijestio sud da ne pristaje na povlačenje tužbe u smislu čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP). Stoga je sud u ovom postupku odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu (list 7 spisa).

11. Tuženik tijekom postupka upućuje na činjenicu da je tužiteljica pretrpjela ozljedu na radu pa da bi joj štetu u konkretnom slučaju trebao naknaditi njen poslodavac, no ovdje se radi o ozljedi za koju tuž iteljica navodi da je nastala zbog neodržavanja perona, odnosno kolosijeka Željezničke postaje. Stoga nema mjesta primjeni odredbi Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14 , 94/18, 96/18) koje propisuju odgovornost poslodavca za ozljede koje su nastale na radu i u vezi s radom. Stoga nije odlučno niti da li je tužiteljica prijavila ozljedu na radu, odnosno da li joj je ista odlukom upravnog tijela kao takva i priznata.

12.1. Radi utvrđenja mjesta i dinamike nastanka štetnog događaja te radi utvrđenja da li je tužiteljica svojim postupanjem na bilo koji način doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja, sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka HL. Sud je tužiteljicu saslušao i na okolnost pružanja tuđe pomoći i njege.

12.2. Sud pak nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka JL jer je tužiteljica naknadno odustala od prijedloga za njegovim saslušanjem (list 236 spisa) , a nije proveo niti očevid, s obzirom da su stranke od prijedloga za provođenje istog odustale (list 236 spisa).

12.3. Iz iskaza tužiteljice (list 169 spisa) proizlazi da je prilikom obavljanja poslova na radnom mjestu voditelja u društvu HŽ Cargo prelazila iz jedne zgrade u drugu gdje je trebala ići u kontrolu sa dokumentacijom po nalogu šefa. Pojasnila je da su u to vrijeme zbog organizacije rada pojedini zaposlenici bili dislocirani u nekoliko zgrada pa da je njeno odlaženje u drugu zgradu bilo uobičajeno. Iskazala je da je, kad se vraćala natrag iz druge zgrade zapela na izbočine na asfaltu koje su se nalazile na peronu i to uz rub istog pa da je, čim se popela na peron po izlasku iz zgrade i napravila par koraka, zapela i pala. Pojasnila je da je asfalt na mjestu pada bio odavno zapušten i pun izbočina pa da je kad je obično hodala tim dijelom ulagala pažnju i pazila gdje hoda. Navela je da je peron u tom trenutku bio suh iako je noć prije padala kiša, no, s obzirom da se radilo o kraju lipnja, do idućeg dana sve je bilo suho. Tužiteljica je iskazala da je u trenutku pada bila obučena kao što se i inače oblačila za posao, a da je na nogama imala ravne cipele. Pojasnila je da je prije pada gledala ispred sebe i da joj ništa nije odvlačilo pažnju, da je hodala normalnim tempom koji nikako ne može opisati kao užurban. Navela je da je postojao i alternativni put od jedne do druge zgrade, da se radi o makadamskom putu i da je taj put u još gorem stanju od perona kojim je hodala. Iskazala je da na mjestu gdje je pala nije bio istaknut nikakav znak upozorenja zbog izbočina na asfaltu. Tužiteljica je iskazala da su se zaposlenici međusobno žalili o stanju perona, ali da ona sama nikada nije uputila službeni dopis tuženiku o tome. Iskazala je da joj je nakon pada bila potrebna tuđa pomoć i njega koju su joj pružale majka, sestra i ponekad susjeda, a da joj je pomoć trebala u svemu, odnosno kod svih svakodnevnih aktivnosti (presvlačenje, higijena, hranjenje, uzimanje lijekova i slično).

12.4. Nadalje, iz iskaza svjedoka HL (list 166-167 spisa) proizlazi da je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio šef kolodvora, a da mu je poslodavac bio tuženik. Iz njegovog iskaza proizlazi da nije vidio nastanak štetnog događaja, već da je bio svom uredu i čuo zapomaganje i plač. Naveo je da mu je iz priče drugih osoba poznato da je tužiteljica zapela o izbočinu na peronu kad je išla od jedne zgrade do skladišta HŽ Carga nositi dokumentaciju izvršnom osoblju HŽ Carga. Svjedok je pojasnio da je taj dio perona u dosta je lošem stanju - pun izbočina, da je takav bio u trenutku štetnog događaja, a da je takav i danas. Svjedok je pojasnio i da su željeznička zgrada i peroni sagrađeni 1966., da je 2004. trebao biti remont, no da do istog nikada nije došlo. Pojasnio je da se remont doduše obavljao na potezu državna granica [adresa] gdje je sva infrastruktura bila obnovljena (sve do [adresa]), ali da remont na kraju nikada nije bio obavljen na predmetnom kolodvoru. Iskazao je da se zbog opisanog stanja perona bojao za putnike koji su vlakom stizali iz Sarajeva, da se ne bi ozlijedili. Iskazao je i da nije bio nadležan za stanje infrastrukture na kolodvoru jer nije dio uprave. Također, svjedok je iskazao da fotografije koje se nalaze na listu 12-14 spisa prikazuju peron gdje je nastao štetni događaj po kazivanju tužiteljice. Iskazao je da je u holu zatekao tužiteljicu koja je tajnici pojašnjavala što se dogodilo, odnosno da je pala, a da je u tom trenu plakala i držala se za ruku. Svjedok je iskazao da je vozio tužiteljicu u Dubrovnik u bolnicu.

12.5. Analizirajući i međusobno povezujući iskaze tužiteljice i svjedoka s ostalim izvedenim dokazima, sud prihvaća njihove iskaze. Tužiteljica i svjedok iskazivali su životno, logično i uvjerljivo.

12.6. Tužiteljica je iskazivala da je prije nastanka samog štetnog događaja predmetnim dijelom kolodvora prolazila u obavljanju poslova svog radnog mjesta, s obzirom da se pojedine službe nalaze u različitim objektima. Iz njenog iskaza, ali i iz iskaza svjedoka proizlazi da je takvo kretanje bila svakodnevna pojava zbog potrebe njenog radnog mjesta. Dakle, tužiteljica se kretala dijelom kolodvora kojim se uobičajeno kretala, odnosno kretala se dijelom koji je bio predviđen za kretanje pješaka, a kojim se morala dijelom morala svakodnevno kretati. Iz njenog iskaza čak proizlazi da je od dvije alternative smjera kretanja izabrala onu sigurniju, s obzirom da bi alternativni put uključivao kretanje makadamskim putem.

12.7. Što se tiče stanja perona, iskazi tužiteljice i svjedoka u tom smislu su istovjetni. Oboje su iskazivali o tome da je asfalt bio u jako lošem stanju i da zbog izbočenja na istome nije bio siguran za kretanje pješaka (što putnika, što zaposlenika). Takvo stanje asfalta vidljivo je i iz fotografija koje se nalaze u spisu (list 12-25 spisa). Iz iskaza svjedoka proizlazi da je remont kolodvora, a na čije stanje je bilo pritužbi zaposlenika, bio predviđen, no da do istoga na kraju nije došlo . Sasvim je životno i logično da je svjedok, koji je u tom trenutku radio na radnom mjestu šefa kolodvora, imao saznanja o tome. Iz svega toga proizlazi da su nadležni bili svjesni lošeg stanja pojedinih dijelova kolodvora, a da isto, unatoč tome, nije bilo sanirano.

12.8. Treba reći i da iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je na bilo kakav način doprinijela svom padu, s obzirom da je iskazala da se kretala za nju uobičajenom brzinom, da se prikladno obukla, da je imala ravne cipele te da joj ništa nije bilo odvlačilo pažnju. Također, tužiteljica je iskazala da na mjestu nastanka štetnog događaja nema istaknutih znakova upozorenja o stanju asfalta (što je vidljivo i iz već ranije spomenutih fotografija u spisu), no da se ista unatoč tome kretala na način da je ulagala pažnju gdje se kreće i pazila gdje hoda.

12.9. Na temelju iskaza tužiteljice sud nalazi utvrđenim da se tužiteljica kretala kolodvorskim peronom, da je pritom nogom zapela o izbočenje na asfaltu i zbog toga pala te da su joj nakon predmetnog štetnog događaja tuđu pomoć i njegu pružali njeni ukućani. Nadalje, iz iskaza tužiteljice i svjedoka sud nalazi utvrđenim da je asfalt na predmetnom peronu doista bio pun izbočenja i u lošem stanju te stoga nesiguran za neometano kretanje pješaka. Također, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica na bilo kakav način, bilo svojim kretanjem i postupanjem, bilo načinom na koji je bila odjevena ili obuvena, doprinijela nastanku predmetnog štetnog događaja.

12.10. S obzirom da je tuženik učinio nespornim da je upravo on vlasnik nekretnine na kojoj je došlo do predmetnog štetnog događaja te da postoji njegova obveza održavati istu, zaključak je ovog suda da je za nastanak štetnog događaja isključivo odgovoran tuženik na temelju čl. 5. st. 1. t. 44. u vezi s čl. 46. st. 3. i 4. Zakona o željeznici ("Narodne novine" broj 32/19; dalje: ZŽ), koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, kao i na temelju čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO)

12.11. S tim u vezi treba reći da se ne može prihvatiti navod tuženika da je tužiteljica, kao dugogodišnji zaposlenik na predmetnom kolodvoru, koja je trebala biti zbog toga svjesna stanja perona, odgovorna za nastanak štetnog događaja. Tuženik je morao skrbiti o stanju perona i bilo kakav nedostatak ili opasnost ukloniti. Činjenica da je tužiteljica bila svjesna stanja perona, a što uostalom i proizlazi i iz njenog iskaza, moglo je utjecati na to da joj se sličan štetni događaj nije već dogodio u prošlosti , no zasigurno ne utječe na činjenicu da je ona sama bilo kakav štetni događaj morala izbjeći. Ocjena je ovog suda da ne postoji nikakav doprinos tužiteljice nastanku štete u smislu čl. 1092. st 1. ZOO-a, odnosno čl. 1106. ZOO-a.

13.1. Radi utvrđenja relevantnih činjenica (odnosno da li je tužiteljica pretrpjela fizičke bolove i strah, da li je kod iste zaostalo naruženje i jesu li trajne posljedice njezinih ozljeda umanjile njenu životnu aktivnost, a koje činjenice predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade), odnosno radi utvrđenja opsega nastale neimovinske štete te u kojem opsegu je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega, sud je izveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku doc. prim. dr. sc. Jakši Filipoviću-Čuguri (kirurg).

13.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 181-184 spisa) proizlazi da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju pretrpjela prijelom gornjeg članka IV i V prsta lijeve šake. Vještak je kliničkim pregledom verificirao fleksijsku kontrakturu IV prsta lijeve ruke, da tužiteljica ne zatvara šaku, zatim da je V prst u polovičnoj redukciji fleksije PIP. GMS te da je lijeva šaka oslabljena za pola naspram desne šake. Vještak je naveo da je kod tužiteljice učinjena dijagnostička obrada i provedena adekvatna terapija, a da su kod iste po završenom liječenju zaostale trajne posljedice u vidu redukcije kretnji IV i V prsta lijeve šake, bez mogućnosti formiranja lijeve šake, a da je liječenje tužiteljice završeno 21. veljače 2023. Očitovao se o tome da su po provedenom liječenju kod tužiteljice zaostale trajne posljedice u omjeru 6 %; da je ista pretrpjela bol jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i manjeg intenziteta 65 dana (kumulativno); da je primarni strah kod tužiteljice bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, da je u daljnjem tijeku liječenja postojao kod tužiteljice tzv. sekundarni strah, koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda, da je strah jačeg intenziteta trajao 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana, dok se potom nastavlja stanje tzv. kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti od 60 dana (kumulativno); da je tužiteljici tuđa pomoć i njega bila potrebna 2h dnevno kroz 50 dana (kumulativno) te da je kod istog zaostalo naruženje u lakom stupnju vidljivo.

13.3. Nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća kao stručno, istinito i vjerodostojno, dok stranke nisu isticale nikakve prigovore na isto.

13.4. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka, sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica pretrpjela prijelom gornjeg članka IV i V prsta lijeve šake; da je liječenje tužiteljice završeno 21. veljače 2023.; da su kod tužiteljice zaostale trajne posljedice u omjeru 6 %; da je ista pretrpjela bol jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i manjeg intenziteta 65 dana (kumulativno); da je primarni strah kod tužiteljice bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, da je u daljnjem tijeku liječenja postojao kod tužiteljice tzv. sekundarni strah, koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda, da je strah jačeg intenziteta trajao 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana, dok se potom nastavlja stanje tzv. kasnog straha u vidu bojaznosti i zabrinutosti od 60 dana (kumulativno); da je tužiteljici tuđa pomoć i njega bila potrebna 2h dnevno kroz 50 dana (kumulativno) te da je kod istog zaostalo naruženje u lakom stupnju vidljivo.

13.5. Što se tiče naruženja, sud je na ročištu održanom 10. rujna 2025. (list 168 spisa) izvršio uvid u isto te je utvrdio da su četvrti i peti prst lijeve ruke tužiteljice vidljivo veći, odnosno da su natečeniji od prstiju na desnoj ruci, a da se na četvrtom prstu lijeve ruke tužiteljice nalazi ožiljak koji je svjetliji od ostatka kože, duljine otprilike 8 cm, što je u skladu s danom ocjenom stupnja naruženja vještaka.

14.1. U ovoj pravnoj stvari došlo je do kumulacije nekoliko povreda prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje), a s obzirom na činjenicu povezanosti (isprepletenosti) oblika tih povreda sud smatra da je opravdano dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve povrede. Prilikom odlučivanja sud je vodio računa i o cilju kojem ta naknada služi te o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

14.2. Odlučujući o visini pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir gore navedene i obrazložene kvalifikatorne okolnosti pa po ocjeni ovog suda tužiteljici pripada pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u predmetnom štetnom događaju u iznosu 6.200,00 EUR.

14.3. Također, tužiteljici je nakon nesreće trebala tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju od 100 sati, a koju su joj pružali njeni ukućani (točka 12.9. obrazloženja). Sud na temelju čl. 223. ZPP-a nalazi da je primjerena cijena sata tuđe pomoći i njege u konkretnom slučaju 5,89 EUR pa bi po ovoj osnovi tužiteljici pripadalo ukupno 589,00 EUR i to na temelju čl. 1089. ZOO-a.

14.4. Dakle tužiteljica ima pravo na naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosu od ukupno 6.789,00 EUR pa je na temelju čl. 1100. st. 1. i čl. 1089. ZOO-a prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa u tom dijelu te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke ove presude.

14.5. U preostalom dijelu u kojem tužiteljica od tuženika po osnovi naknade štete traži isplatu 4.066,20 EUR sa zateznim kamatama sud je odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki II izreke ove presude.

15. Sukladno čl. 1103. ZOO-a tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata od dana podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe. Tužiteljica je odštetni zahtjev tuženiku uputila 28. travnja 2022. (vidljivo iz potvrde o primitku na listu 131 spisa), a taj zahtjev je tuženik zaprimio 29. travnja 2022. (vidljivo iz povratnice koja se nalazi na istome listu spisa). Stoga je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata (u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva) osnovan pa je sud odlučio kao u dijelu točke I izreke ove presude. O kamatnoj stopi odlučeno je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23; dalje: Uredba) te je donesena u skladu s vrijednosti predmeta spora i troškovnicima stranaka (list 221 i 237 spisa).

16.2. Tužiteljica je uspjela u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva u omjeru od 100 %. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u omjeru 62,54 %, a tuženik 37,46%. Dakle, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova u omjeru od 62,54 % (100 % + (62,54 % - 37,46 %) = 125,08 : 2 = 62,54 %).

16.3. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife) te trošak sastava dva podneska (od 6. studenog 2023. i 8. prosinca 2025.) u visini 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na tri ročišta (održana 22. siječnja 2025., 10. rujna 2025. i 5. veljače 2026.) u visini 100 bodova za svako održano ročište (Tbr. 9/1 Tarife). Tužiteljici je priznat i trošak sastava odštetnog zahtjeva u visini 100 bodova (Tbr. 32/1 Tarife). Dakle, tužiteljici je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od ukupno 700 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% po osnovi PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.750,00 EUR. Tužiteljici je nastao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 77,50 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe) te za presudu u iznosu 155,00 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe). Dosad izloženi trošak u iznosu od ukupno 1.982,50 EUR tužiteljici pripada u omjeru 62,54 %, odnosno u iznosu 1.239,86 EUR.

16.4. Tužiteljica pak ima pravo na naknadu troškova medicinskog vještačenja u cijelosti, bez obzira na uspjeh u pogledu visine tužbenog zahtjeva , odnosno u iznosu 300,00 EUR (identičan stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev 660/2021 od 14. rujna 2021. i Rev 291/2015- 2 od 2. listopada 2018.).

16.5. Dakle, tuženik mora tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.539,86 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata na odmjerene troškove (list 7 spisa) od dana donošenja presude do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

16.6. S druge strane, tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 27. siječnja 2026. jer, uzevši u obzir njegov sadržaj, isti nije bio potreban u ovom postupku. Također, sud je ocijenio da nije potreban bio niti trošak pristupa punomoćnice na ročište za objavu presude, s obzirom da u slučaju da stranka ne pristupi ročištu za objavu, a uredno je o istome obaviještena, presuda se odmah nakon ročišta objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda te je ista trenutno dostupna strankama u elektroničkom obliku. Također, u tom smislu treba reći da na ročištu za objavu nije potrebna prisutnost stranaka, niti takvo što može utjecati na postupak pa takav trošak ovaj sud ne smatra potrebnim u ovoj parnici u smislu čl. 155. ZPP-a

16.7. Tuženikov je zahtjev za naknadu troškova postupka je odbijen.

16.8. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točki III i IV izreke ove presude.

U Zagrebu 12. ožujka 2026.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici – po punomoćnici

2. Tuženiku