REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Posl. broj: P-296/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužitelja BA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku odvjetniku Toniu Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Srđana Kalebota te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Marka Miroševića, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-015/2007 od 18.1.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 226.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.179,55 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d., na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-015/2007 od 18.1.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu važeću za kredit za mlade, sve sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke, time da korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 31.614,98 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to kako slijedi:

na iznos od

0,57 EUR 31.03.07.

36,63 EUR 31.07.07.

40,59 EUR 31.08.07.

58,64 EUR 30.09.07.

57,12 EUR 31.10.07.

66,81 EUR 30.11.07.

62,80 EUR 31.12.07.

76,85 EUR 31.01.08.

84,62 EUR 29.02.08.

176,99 EUR 31.03.08.

155,12 EUR 30.04.08.

146,46 EUR 31.05.08.

157,12 EUR 30.06.08.

141,45 EUR 31.07.08.

142,22 EUR 31.08.08.

151,52 EUR 30.09.08.

221,82 EUR 31.10.08.

174,72 EUR 30.11.08.

252,53 EUR 31.12.08.

261,90 EUR 31.01.09.

266,14 EUR 28.02.09.

254,47 EUR 31.03.09.

256,69 EUR 30.04.09.

238,84 EUR 31.05.09.

225,71 EUR 30.06.09.

229,20 EUR 31.07.09.

236,12 EUR 31.08.09.

235,51 EUR 30.09.09.

228,51 EUR 31.10.09.

241,65 EUR 30.11.09.

252,20 EUR 31.12.09.

267,19 EUR 31.01.10.

263,74 EUR 28.02.10.

284,11 EUR 31.03.10.

280,23 EUR 30.05.10.

287,76 EUR 31.05.10.

352,87 EUR 30.06.10.

339,48 EUR 31.08.10.

380,44 EUR 31.08.10.

366,28 EUR 30.09.10.

343,52 EUR 31.10.10.

391,53 EUR 30.11.10.

428,48 EUR 31.12.10.

386,12 EUR 31.01.11.

402,42 EUR 28.02.11.

383,49 EUR 31.03.11.

386,95 EUR 30.04.11.

467,01 EUR 31.05.11.

474,80 EUR 30.06.11.

541,69 EUR 31.07.11.

507,33 EUR 31.08.11.

469,72 EUR 30.09.11.

418,08 EUR 31.10.11.

415,30 EUR 30.11.11.

432,52 EUR 31.12.11.

447,52 EUR 31.01.12.

449,53 EUR 29.02.12.

439,15 EUR 31.03.12.

446,16 EUR 30.04.12.

450,96 EUR 31.05.12.

442,89 EUR 30.06.12.

445,01 EUR 31.07.12.

438,96 EUR 31.08.12.

426,07 EUR 30.09.12.

440,01 EUR 31.10.12.

446,70 EUR 30.11.12.

441,82 EUR 31.12.12.

415,54 EUR 31.01.13.

437,87 EUR 28.02.13.

439,82 EUR 31.03.13.

431,07 EUR 30.04.13.

403,84 EUR 31.05.13.

403,15 EUR 30.06.13.

409,84 EUR 31.07.13.

420,56 EUR 31.08.13.

435,41 EUR 30.09.13.

427,75 EUR 31.10.13.

433,17 EUR 30.11.13.

439,32 EUR 31.12.13.

257,60 EUR 31.01.14.

264,39 EUR 28.02.14.

262,17 EUR 31.03.14.

254,66 EUR 30.04.14.

252,25 EUR 31.05.14.

253,34 EUR 30.06.14.

261,86 EUR 31.07.14.

269,04 EUR 31.08.14.

267,55 EUR 30.09.14.

273,75 EUR 31.10.14.

277,96 EUR 30.11.14.

275,48 EUR 31.12.14.

428,32 EUR 31.01.15.

405,12 EUR 28.02.15.

420,27 EUR 31.03.15.

408,21 EUR 30.04.15.

424,42 EUR 31.05.15.

418,06 EUR 30.06.15.

391,97 EUR 31.07.15.

364,71 EUR 31.08.15.

369,14 EUR 30.09.15.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 11.818,54 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja 12. ožujka 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika Hypo Alpe- Adria Bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda dana 14. svibnja 2015. Tužitelj u tužbi navodi da je on kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj 216-015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2007. solemniziran od javnog bilježnika Zoje Puljiz iz Splita dana 19. siječnja 2007. pod brojem OU-30/07 ( dalje Ugovor). Temeljem navedenog ugovora tuženik kao kreditor dao je tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu 226.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize CHF tuženika na dan korištenja kredita uz kamatnu stopu od 3,88% godišnje, a koju stopu je tuženik jednostrano mijenjao nekoliko puta i to svaki put je povećavajući. Tužitelj nadalje navodi da su ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, odnosno čl. 6. ugovora o kreditu kojom se ugovara da tuženik ima pravo po svojoj volji sam jednostrano mijenjati kamatu te da da su bez učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz članka 2., 3. i 4. ugovora. Tužitelj tvrdi da ovakve odredbe u kojima je ugovorena "valutna klauzula" – dakle plaćanje u protuvrijednosti strane valute prema određenom tečaju, a istovremeno ugovorena primjena tečaja tuženika ne proizvode pravne učinke. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim naprijed navedenih ugovornih odredbi te ujedno postavlja zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na ime razlike svih više uplaćenih iznosa koji će biti utvrđeni vještačenjem kao i plaćanje troškova postupka.

2. Podneskom od 06. veljače 2018. tužitelj je uredio tužbu na način da je izmijenio naziv tuženika tako da glasi Addiko Bank d.d. te je ujedno uredio tužbeni zahtjev na način da je specificirao novčani dio tužbenog zahtjeva odnosno zahtjeva za povratom stečenog bez osnove na način da traži iznos od 121.879,52 kn sa zateznim kamatama od dospjelosti svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno te iznos od 247.089,71 kn sa zateznim kamatama od dospjelosti svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno. Ujedno je postavio eventualni tužbeni zahtjev glede točke I.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška. Naveo je da tužitelj nema pravni interes za vođenje parnice u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom I. jer su stranke 4. veljače 2016. sklopili aneks uz Ugovor o kreditu sukladno zakonskoj obvezi tuženika iz Zakona o potrošačkom kreditiranju ( "Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, dalje ZPK) te da je njime regulirana konverzija na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u EUR na koji način da je tužitelj doveden u položaj kao da je koristio kredit u eur, a da unatoč ovome tužbenim zahtjevom tužitelj traži povrat navodno pretplaćenih iznosa po osnovi razlike svakog mjesečnog iznosa kamata na kredit iako je ovo pitanje uređeno Aneksom koji je solemniziran pred javnim bilježnikom pa da je tužitelj upoznat s time da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta. Tuženik navodi kako su zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu u cijelosti prestale obveze parničnih stranaka iz osnova ugovora o kreditu. Neovisno o navedenome tuženik ističe i prigovor zastare smatrajući da je ista nastupila 5 godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tj. 18. siječnja 2012., dodatno negira da bi pobijane ugovorne odredbe bile ništetne. Navodi kako su odredbe ugovora tužitelju protumačene od strane javnog bilježnika, zaposlenika banke te da je tuženik općenito upozoravao svojim oglasima potencijalne klijente na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, da je razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka pa drži da odredbe čl. 2. - 4. Ugovora o kreditu nisu nepoštene te stoga da nisu ni ništetne, odnosno da tužbeni zahtjev iz točke II. treba odbiti. U odnosu na tužbeni zahtjev za povratom stečenog bez osnove tuženik je naveo kako je iznos pretplate utvrđen Aneksom, a koji iznos da je višestruko viši od ovoga koji se potražuje tužbom te je pretplata uračunata u zatvaranje obaveze po predmetnom kreditu, nadalje smatra da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove odnosno da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom da nije zadržao pravo na povrat navodno pretplaćenog iznosa. U odnosu na visinu navodno stečenog bez osnove tuženik je i u tom dijelu osporio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj neosnovano ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom tretira kao da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa dok se na visinu navodno stečenog bez osnove niti ne obrazlaže kako se došlo do utuženog iznosa.

4. Podneskom od 20. srpnja 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio sa podacima iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje Matije Trogrlić, ali na način da je uvažio samo točan zbroj mjesečnih pretplata kako je to obrazložio u tom podnesku odnosno ostao je kod navoda da bi točan zbroj mjesečnih pretplata prema mjesečnim iznosima utvrđenim u nalazu i mišljenju vještaka iznosio 238.203,03 kn, a ne kako je vještak naveo 237.863,80 kuna uz obrazloženje da tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja, a da je vještakinja izašla iz okvira zadanoga, smatrajući da ne treba ponovno pozivati sudsku vještakinju na dopunu jer izrađeno vještvo sadrži točno utvrđene mjesečne pretplate, a ne radi se o nikakvim stručnim znanjima kojima sud ne raspolaže. Pored ovoga tužitelj je naveo kako tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu. Naveo je kako konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015. uz ništetnost odredbe o valuti švicarski franak i kamati, kao dan kada je konverzija provedena pa da prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen, a navodi tuženika o nekakvom dvostrukom obeštećenju da su neutemeljeni u bilo kakvim činjenicama jer tuženik nije obeštećenje koje ovdje traži ostvario, kao što ne postoji nikakva „dvostruka naplata.“. Preplata koju spominje tuženik da se utvrđivala sukladno čl. 19. c ZID ZPK 2015 i na niti jedan način ne predstavlja neosnovano stečeno u odnosu na nepoštenu odredbu o kamati i nepoštenu odredbu o valuti švicarski franak, već predstavlja razliku u plaćenom između kredita u švicarskim francima upravo sa nepoštenim i ništetnim odredbama i fiktivnog euro kredita, što nema nikakve veze sa ovim sporom i to je samo iznos koji je bilo dodatno priznati tužitelju kako bi se on u potpunosti izjednačio sa fiktivnim korisnikom EURO kredita. Dodatku ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija je ugovorena buduća kamatna stopa za otplatu preostalog dijela glavnice na način da je pro futuro ugovorena kamatna stopa koje će se obračunavati i plaćati na nedospjelu glavnicu kredita. Tužitelj navodi da u konverziji u smislu kamatnih stopa nije napravljeno ništa u pogledu uklanjanja nezakonitosti promjena kamatnih stopa koje su postojale od početka trajanja ovog kredita pa do dana zaključenja Dodatka te je nesporna činjenica da je tuženik i u tom fiktivnom Euro kreditu ponovno koristio nepoštene i ništetne kamatne stope, odnosno kamatne stope koje je banka mijenjala jednostranom odlukom pa je i u tom smislu netočan i lažan navod tuženika iz odgovora na tužbu kako je on na bilo koji način on nekakvu nezakonitost otklonio. Kamatna stopa je naime ugovorena samo pro futuro, dakle od dana sklapanja Dodatka. Tužitelj je dalje naveo kako je u sporu kolektivne pravna zaštite koji je vođen protiv tuženika, upravo zbog nesavjesnosti i nepoštenja tuženika sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne te da je u odluci iz spora kolektivne pravne zaštite utvrđeno da je tuženik bio brzobziran, nesavjestan, nemoralan i nepošten odnosno da je tuženik bio nepošten od dana zaključenja ugovora o kreditu pa da prema tome tijek zateznih kamata teče od stjecanja svakog pojedinog iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovorinih odredbi.

5. Podneskom od 21. siječnja 2026. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev iz točke III. na način da je isti uskladio sa važećom valutom EUR.

6. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem Ugovora o kreditu broj 216-015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika, specifikacije uplata, priložene sudske prakse nacionalnih sudova te Suda EU, Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 216-015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, oglasa tuženika, priloženih članaka iz medija, str. 40. Biltena HNB broj 238. iz studenoga 2017., saslušanjem tužitelja( l. 125.) , svjedokinje ĆA ( l. 143.), knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Matiji Trogrlić te dopunom istog, priložene sudske prakse, saslušanjem tužitelja te svjedokinje ĆA.

7. Sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te ( dijelovi članaka 2., 3.,4., 6. predmetnog Ugovora o kreditu broj 216-015/2007 od 18.1.2007. godine) te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta.

9. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 18. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 216-015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane i to prednik tuženika Hypo Ale Adria Bank kao kreditor i tužitelj BA kao korisnika kredita te da je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 226.300,00 CHF sa rokom otplate u 300 mjesečnih anuiteta ( 25 godina) u kunskoj protuvrijednosti 1.179,55 CHF koji se podmiruju u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan dospijeća odnosno plaćanja. Dospijeće prvog anuiteta bilo je 28. veljače 2007. s time da svaki slijedeći anuitet dospijeva svakog posljednjeg dana u mjesecu. Trajanje kredita ugovoreno je do 31. siječnja 2032. godine ( 25 godina). Ugovorom je utvrđena godišnja kamatna stopa u visini od 3,88 %, a propisano je da se ista obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Među strankama nije sporno niti da su 04. veljače 2016. zaključili Aneks Ugovoru o kreditu broj 216-015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine te je istim regulirana konverzija kredita denominiranom u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR.

10. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva s obzirom na zaključeni Aneks ugovoru od 04. veljače 2016., a istaknut je i prigovor zastare. Dakle, sporno je je li tužitelj navodno preplatio temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, tj. temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, tuženiku uslijed promjenjivosti kamatne stope i odredbe o valutnog klauzuli CHF iznose koji su navedeni u izreci pod točkom III, a pored ovoga istaknut je i prigovor zastare.

11. U iskazu danom ovome sudu tužitelj BA je u bitnome naveo kako je nakon 25 godina podstanarstva želio riješiti status, htio podići kredit te se raspitivao za uvjete kod više banaka. U komunikaciji s prijateljima da je dobio informaciju da Hypo Alpe Adria Bank ima akciju vezano uz davanje kredita, "akcija Hipo ulica 388. " 388 je značilo visinu kamatne stope, a što da je bilo niže od kamate koje su nudile druge banke i to 5, 6 ili 7%. Poučen životnim iskustvom da je švicarska valuta čvrsta i da ne podliježe promjenama da je otišao u tu banku i razgovarao sa šeficom poslovnice gospođom ĆA koja ga je obavijestila što od dokumenta treba donijeti i da će se to riješiti u kratkom roku. Ista da mu nije davala ikakve napomene vezano uz visinu kamatne stope. Tada da je imao dobra primanja kao direktor veleprodaje u Ini te nakon što je dostavio dokumente i papire koje je banka tražila da je sve bilo gotovo u 4 -5 dana, a negdje od 8 do 10 dana da su mu isplaćena sredstva kredita i to u kunama a ne u švicarskim francima i to izravno njegovom prodavatelju stana. Nakon 2- 3 mjeseca, dakle vrlo brzo od dana realizacije kredita da je dobio jednostranu obavijest banke o povećanju kamatne stope, ovo da se nastavilo sukcesivno svakih 6 mjeseci, a pored ovoga da je počeo i rasti tečaj švicarskog franka. Nakon 2,5 godine zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka, da mu se rata poduplala te mu pojela kompletno primanja. Naveo je da mu je kamatna stopa od 3,88 % porasla na oko 6,5 %. te da on na ovo nije mogao utjecati. Početna rata u kunskoj protuvrijednosti da je bila 5.200,00 kuna, dok je u jednom momentu ista iznosila 10.000,00 kuna. Da bi zadržao nekretninu i da ne bi upao u daljnje probleme da se trudio isplaćivati sve redovne rate kredita banci, posuđivao novac od roditelja i tako platio. Naveo je da je često komunicirao u ovih 11, 12 godina s bankom, a kad bi došlo vrijeme plaćanja da nisu imali razumijevanja te je čak u jednom momentu molio da mu banka odobri moratoriji na 6 mjeseci da se dalje nekako snađe radi plaćanja jer više nije imao od koga posuditi sredstva za otplatu duga. Banka da nije imala sluha, bili su neugodni u komunikaciji i govorili su mu da mora vratiti kredit da će oduzeti nekretninu, a da je sve to izazivalo i probleme u njegovoj obitelji. Supruga je zbog psihičke torture banke imala i krvarenje i spontani pobačaj. Nakon što je djelovala Udruga franak i nakon što je obavljena konverzija ugovora rata da je nešto manja. Pred konverziju mu je rata iznosila 7.500,00 kuna, a nakon konverzije 6.500,00 kuna. Tužitelj je naveo ugovor je bio pripremljen i da mu nije ranije dostavljen da bi ga mogao pročitati i analizirati njegove odredbe, a kada je došao da je bio potpuno ispunjen sa svim potrebnim podacima te je on upućen da ide ovjeriti (solemnizirati) ugovor točno kod određenog javnog bilježnika te da na sadržaj pripremljenog ugovora nije mogao utjecati. Odgovorio je da mu banka nije pisanim putem ni usmeno pružila informacije o sadržaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ni predložila način njene promjene odnosno egzaktne parametre od kojih se oni sastoje i utječe na nju. Također je naveo i da mu banka nije u pismenom putem ni usmeno obrazložila sadržaj ugovorne odredbe o valuti švicarski franak odnosno način da bi ta odredba mogla utjecati na kreditne obveze. Tužitelj je naveo kako mu je gospođa ĆA rekla da je ugovor u valuti švicarski franak. Naveo je kako je da mu se odobri kredit u EUR-ima trebalo puno jamaca, što on nije imao. Također je naveo kako mu nitko nije rekao da postoji mogućnost zaključenja ugovora sa fiksnom kamatom, a da ga ni gospođa B nije upozorila na mogućnost promjene švicarskog franka i rizika zaključenja takvog ugovora niti mu je objasnila ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli. Tužitelj je naveo kako zna što znači promjenjiva kamatna stopa jer je dizao kredite, a ne stambene, te da je u tim kreditima dolazilo do povećanja stope kamate, ali ne znatno, 0,2 ili 0,3 te on da nije mogao očekivati da će nastupiti ovako velike promjene, duplo. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sklopio predmetni ugovor u svrhu rješenja stambenog pitanja, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja pa se isti ima smatrati potrošačem. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja kao istinitom i logičnom.

12. Svjedokinja ĆA, bivša djelatnica tuženika, je navela kako se sjeća tužitelja, da su razgovarali o kreditu još dok je to bilo u markama. Ona da je bila službena osoba banke, član kreditnog odbora, ali obradu kredita i pripremu ugovora banke sa tužiteljem da nije radila ona već drugi djelatnik te da ona nema konkretnih saznanja o zaključenju ugovora sa tužiteljem. Navela je kako je kreditni referent onaj koji je razgovarao sa klijentom, vršio pripremu kreditnog prijedloga i obradu kreditnog zahtjeva, a da je ona moguće kao član kreditnog odbora potpisala taj ugovor. Dakle, ova svjedokinja nije imala konkretnijih saznanja o načinu zaključenja predmetnog ugovora.

13. Iako je tuženik uz podnesak od 01. prosinca 2025. dostavio izjavu BAI navodi se kako je izjava uopćena i odnosi se na sve postupke u kojima se traži utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli CHF, a kako je ista predana nakon zaključenja prethodnog postupka iako datira iz 2020. sud ovu ispravu neće uzeti u obzir.

14. Dakle, iz svih izvedenih dokaza, spisu priloženih isprava, iskaza tužitelja te vještačenja sud je zaključio:

- da su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2007. sklopili ugovor o namjenskom kreditu kao i 04. veljače 2016. zaključili dodatak istome

- da je tužitelj predmetni kredit podigao radi kupnje stana tj. rješavanja stambenog pitanja,

- da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita bio zaposlen kao djelatnik Ine na poslovima direktora veleprodaje, a da je po zanimanju dipl. ing. pomorskog prometa

- da je tužitelju banka tj. tuženik ponudio tipski ugovor u kojem nije postojala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi,

- da je u čl. 3. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 3,88% godišnje dekurzivno godišnje,

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 300 anuiteta

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala, a time su se mijenjali i iznosi mjesečnih anuiteta,

- da je tužitelj utužio više plaćeno za period od ožujka 2007. do 30. rujna 2015. te da se u utuženom periodu kamatna stopa mijenjala,

- da je zbog plaćanja mjesečnih anuiteta temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute tužitelj platio veći iznos kunske protuvrijednosti u odnosu na početni tečaj te

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta u utuženom periodu, a što je dovelo do više plaćenog odnosno stjecanja bez osnove

15. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošaČa korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. Kako je odredbama predmetnog ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člancima 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 216-015/2007 od 18.1.2007. godine ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

17. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rješenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. Iztoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 14. svibnja 2015. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

18. Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o kreditu za kupnju stana, i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je kupnja stana. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju stana koji mu služi za stanovanje, njemu i njegovoj obitelji.

19. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska, a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom Ć izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba Ć potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Ć nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 3,88% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

20. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

21. Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope u ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Sklapanjem Dodatka Ugovora o tzv. konverziji nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule.

22. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine, sud je na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

23. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu iz 2007. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

24. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF koji mu je ponuđen kao najbolja opcija odnosno prezentirano mu je da se radi o sigurnoj valuti. Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se isti od strane banke prezentira kao najbolja opcija i kao kredit čija je valuta sigurna. Uzimajući navedeno u obzir, nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj nije informiran ni o jednom članku Ugovora o kreditu koji je sklopio sa tuženikom, s time da se posebno napominje da se radi o tipskim Ugovorima. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF.

25. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

26. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 3,88% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

27. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Matiji Trogrlić. Iz knjigovodstveno – financijskog vještačenja od dana 20. ožujka 2019. proizlazi da je Ugovorom o kreditu broj 216-015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2007. zaključenim između Hypo Ale Adria Bank ( banka) i tužitelja BA kao korisnika kredita, sudužnika PA i založnog dužnika TA tužitelju odobren kredit u iznosu od 226.300,00 CHF d rokom otplate u 300 mjesečnih anuiteta od po 1.179,55 CHF koji se podmiruju u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan dospijeća odnosno plaćanja. Dospijeće prvog anuiteta je 28. veljače 2007. s time da svaki slijedeći anuitet dospijeva svakog posljednjeg dana u mjesecu. Trajanje kredita ugovoreno je do 31. siječnja 2032. godine ( 25 godina). Ugovorom je utvrđena godišnja kamatna stopa u visini od 3,88 %. Vještakinja navodi kako bi tužitelj u 300 mjesečnih anuiteta uz obračun kamata po ugovorenoj stopi od 3,88 % s osnova glavnice i redovnih kamata platio ukupno 353.865,33 CHF od čega 226.300,00 CHF s osnova glavnice i 127.565,33 CHF redovne kamate. Tužitelj i tuženik su 04. veljače 2016. zaključili Aneks Ugovoru o kreditu broj 216-015/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine te je istim regulirana konverzija kredita denominiranom u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. U članku 2. Aneksa utvrđeno je da stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 113.749,92 Eur, a pretplata po Ugovoru 47.874,16 kn. U čl. 3. utvrđeno je da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 47.874,16 kn koja će se koristiti za namirenje budućih anutiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Vještakinja je izračune izvršila za razdoblje od dospijeća 1. anuiteta 28. veljače 2007. do konverzije kredita 30. rujna 2015. Vještakinja je dala mišljenje da je po ugovoru o kreditu broj 216- 175/2005 tužitelj BA u razdoblju od 28. veljače 2007. do 30. rujna 2015. platio više 18.599,17 CHF odnosno 100.931,13 kn zbog promjene kamatne stope te 237.863,80 kuna zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF. U očitovanju na prigovore tužitelja i tuženika sudska vještakinja je ostala kod izračuna danog u osnovnom nalazu i mišljenju.

U podnesku od 20. srpnja 2021. tužitelj je ostao kod navoda da bi točan zbroj mjesečnih pretplata prema mjesečnim iznosima utvrđenim u nalazu i mišljenju vještaka iznosio 238.203,03 kn, a ne kako je vještak naveo 237.863,80 kuna te je ovo i obrazložio navodeći kako tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja, a da je vještakinja izašla iz okvira zadanoga, smatrajući da ne treba ponovno pozivati sudsku vještakinju na dopunu jer izrađeno vještvo sadrži točno utvrđene mjesečne pretplate, a ne radi se o nikakvim stručnim znanjima kojima sud ne raspolaže. Ovome se priklanja i ovaj sud, a navode tužitelja moguće je provjeriti jednostavnim zbrajanjem iznosa. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., odlučio o pravnom pitanju postavljenom u predmetnoj reviziji i izrazio pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.“.

28. Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan i navedene sporne odredbe Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima suprotne su prisilnim propisima odnosno ništetne. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te o jednostranoj promjeni kamatne stope. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF te zbog promjene kamatne stpe na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, zastupanja na 4 ročišta ( 12.04.2018., 14.06.2018., 18.09.2018., 12.04.2021.) u iznosu od po 500 bodova, zastupanja na 3 ročišta ( 14.09.2021., 16.12.2025., 29.01.2026.) u iznosu po 250 bodova, sastava 2 obrazložena podneska (01.02.2018., 22.11.2019.) u iznosu od po 500 bodova, sastava 2 obrazložena podneska ( 20.07.2021., 21.01.2026.) u iznosu od po 250 bodova, sastav žalbe protiv rješenja u iznosu od 250,00 eura, a što ukupno iznosi 4600 bodova što pak pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura te uvećano za pdv od 25% iznosi 11.500,00 eura. Napominje se da je 2021. tužitelj smanjio tužbeni zahtjev čemu se tuženik protivio, ali nije nikada stavio zahtjev za naknadu troška. Pored ovoga tužitelju je nastao trošak pristojbe tužbe od 53,09 EUR ( ranije 400,00 kuna) te trošak vještačenja 265,45 EUR ( ranije 2.000,00 kn) dok mu neće nastati trošak pristojbe presude budući je člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( "Narodne novine" broj 51/2023) stavkom 2. izmijenjen članak 11., stavak 1., točka 20. te su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Slijedom navedenoga tužitelju je priznat trošak u ukupnom iznosu od 11.818,54 eura zajedno sa zatraženim kamatama.

U Splitu, 12. ožujka 2026.

Sutkinja

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

pun. tužitelja

pun tuženika

u spis