Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj Pr-15/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužiteljice TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Jelić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OV-Održavanje vagona d.o.o. iz Zagreba, Strojarska cesta 17, OIB: 11471889269, zastupanog po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate iz radnog odnosa, nakon održane glavne i javne rasprave 10. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice uz zamjenika punomoćnika odvjetničkog vježbenika ZE i punomoćnika tuženika odvjetnika Dinke Rebrovića, a presude javno objavljene 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku OV – Održavanje vagona d.o.o., Strojarska 17, Slavonski Brod, OIB: 3122153486 da tužiteljici TE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati bruto novčani iznos na razliku plaće od 10 prosinca 2018.g. do 26 siječnja 2021.g. čiju će visinu tužiteljica specificirati nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena , osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu. II. Nalaže se tuženiku OV – Održavanje vagona d.o.o., Strojarska 17, Slavonski Brod, OIB: 3122153486 da tužiteljici TE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku plati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, koja teče od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika a u kojoj navodi kako je u radnom odnosu od 10. prosinca 2018.g. temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je sklopila sa pravnim prednikom tuženika, društvom RPV – Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o., Slavonski Brod. Rješenjem o pripajanju Trgovačkog suda u Zagreb ud 25. siječnja 2019.g. poslodavac RPV – Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o., Slavonski Brod pripojen je trgovačkom društvu OV – Održavanje vagona d.o.o., [adresa] koje je sada označeno kao tuženik. Pripajanjem društva tuženik je preuzeo svu imovinu, prava i obveze, a tako i postojeće ugovore o radu radnika pripojenog društva. O navedenom pripajanju i prenošenju ugovora o radu obaviještena je i tužiteljica. Sukladno Rješenju o plaći radnice broj R-1 od 26. siječnja 2021.g. tužiteljici je utvrđen radni staž od 20 godina, 7 mjeseci i 12 dana – na dan 09. prosinca 2020.g., te se sukladno tome od tada tužiteljici počinje isplaćivati dio osnovne plaće koji se odnosi na uvećanje za postotak temeljem navršenih godina staža ( 0,5% po godini staža) – kolokvijalno minuli rad. Kako je tužiteljica u radnom odnosu od 10. prosinca 2018.g., te je tada već imala radni staž, minuli rad, od 18 godina, 7 mjeseci i 13 dana, a što tužiteljici nije priznato od strane tuženika do 26. siječnja 2021.g. slijedom navedenog tužiteljici nije isplaćen dio osnovne plaće s osnove uvećanja za postotak temeljem navršenih godina staža ( 0,5% po godini). Dakle, tuženik je u razdoblju od 10. prosinca 2018.g. do 26. siječnja 2021.g. postupao protivno odredbama Kolektivnih ugovora koji su u naznačenom razdoblju u primjeni. Prema odredbi čl. 121 Kolektivnog ugovora društva Remont i proizvodnja željezničkih vozila od 22. listopada 2015.g. pod osnovnom plaćom radnika podrazumijeva se plaća utvrđena temeljem cijene sata rada - koeficijenta za određeno radno mjesto, uvećana za postotak po osnovi navršenih godina radnog staža, pri čemu (st.3) postotak po osnovi navršenog staža iznosi 0,5% po godini staža. Prema odredbi članka 133 Kolektivnog ugovora društva OV- Održavanje vagona d.o.o. od 20 studenog 2017.g. pod osnovnom plaćom radnika podrazumijeva se plaća utvrđena temeljem cijene sata rada iz Priloga 1. Kolektivnog ugovora za određeno radno mjesto, uvećana za postotak temeljem navršenih godina radnog staža, pri čemu ( st. 3) postotak na temelju navršenih godina radnog staža iznosi 0,5% po godini staža. Prema odredbi članka 137. Kolektivnog ugovora društva OV- Održavanje vagona d.o.o. od 12. studenog 2020.g. pod osnovnom plaćom radnika podrazumijeva se plaća utvrđena temeljem cijene sata rada iz Priloga 1. Kolektivnog ugovora za određeno radno mjesto, uvećana za postotak temeljem navršenih godina radnog staža, pri čemu ( st. 3) postotak na temelju navršenih godina radnog staža iznosi 0,5% po godini staža. Slijedom navedenog, postupanjem tuženika u razdoblju od 10. prosinca 2018.g. do 26. siječnja 2021.g. tužiteljici je nastala materijalna šteta s osnove neisplate dijela, a koju materijalnu štetu će tužitelj specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik priznaje činjenicu datuma sklapanja ugovora o radu tužiteljice sa pravnim prednikom tuženika, društvom RPV – Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o., [adresa]. Tuženik nadalje priznaje da je rješenjem o pripajanju Trgovačkog suda u Zagreb ud 25. siječnja 2019.g. poslodavac RPV – Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o., [adresa] pripojen je trgovačkom društvu OV – Održavanje vagona d.o.o., Strojarska 17, Zagreb, te da su na navedeno društvo preneseni svi ugovori o radu. Nije sporno niti da je tužiteljica obaviještena o prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca. Nesporan je navod tužbe da se tužiteljici od siječnja 2021 god. obračunava i isplaćuje plaća uvećana za dodatak na plaću 0,5 % po godini staža. Tuženik pojašnjava da je tužiteljici navedeni dodatak priznat već od 09.12.2020 god. jer na rješenju od 26.01.2021 god. koje tužiteljica dostavlja uz tužbu da se to rješenje primjenjuje od 09.12.2020 god. Poriču se navodi tužbe da bi postupanjem tuženika u razdoblju od 10.12. 2018 god. do 26.01.2021god. tužiteljici nastala materijalna šteta s osnove neisplate dijela plaće. Naime, tužiteljica prije plaće za prosinac 2020 god. ( a na koju se odnosi rješenje o plaći od 26.01.2021 god. 9 nije ostvarivala pravo na uvećanja plaće za kako u tužbi tvrdi 18 godina radnog staža. Ovo proizlazi iz odredba čl. 12. st.3. Pravilnika o organizaciji tuženika od 06.11.2019 god. Navedenom odredbom jasno je propisano da se pod radnim stažem podrazumijeva vrijeme rada radnika koje je evidentirano u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Tužiteljica svoj radni staž ostvaren izvan Republike Hrvatske nije imala evidentiran u matičnoj evidenciji HZMO-a. Donošenjem novog Pravilnika o organizaciji tuženika od 30.11.2020 god. izmijenjena je navedena odredba čl. 12. st.3. na način da je dodan dio koji se odnosi na odgovarajuće evidencije stranih država iz čega proizlazi da se tek stupanjem na snagu Pravilnika o organizaciji tuženika od 30.11.2020 god. ostvaruju uvjeti za povećanje osnovne plaće tužiteljice od 0,5% po godini staža za čitav radni staž koji je tužiteljica ostvarila u svom radnom vijeku. Ni po navodima tužbe nije sporno da tuženik od siječnja 2021 god. (kada je isplaćena plaća za prosinac 2020 god.) isplaćuje tužiteljici uvećanje plaće od 0,5% po godini staža za ukupne godine radnog staža tužiteljice. Također se iz navoda tužbe čini da je tužiteljica za sve vrijeme dok je bila zaposlena kod tuženik primala uvećanje od 0,5% po godini staža za radni staž koji joj je bio evidentiran u matičnoj evidenciji HZMO-a. Iz navedenog je razvidno da tužiteljica prije 30.11.2020 god. od kada se primjenjuje Pravilnik o organizaciji tuženika od 30.11.2020 god. nije ostvarivala pravo na povećanje plaće od 0,5% po godini ukupnog staža. Dokaz: Pravilnika o organizaciji tuženika od 06.11.2019 god. i 30.11.2020 god. Nastavno, tuženik ističe prigovor zastare za sva potraživanje koja su dospjela prije 26.02.2019 god. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužiteljice za saslušanjem svjedoka AE u prvom redu iz razloga što tužiteljica u tužbi ne navodi koje bi to u tužbi navedene činjenice navedeni svjedok trebao potvrditi a osim toga po saznaju tuženika isti u utuženom periodu nije bio niti zaposlenik tuženika tako da ne postoji navod tužbe o kojem bi svjedok mogao iskazivati. Iz svega navedenog je razvidno da tužiteljica nije imala pravo na povećanje plaće temeljem godina radnog staža u utuženom periodu radi čega tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, te ju obvezati na plaćanje troškova ovog postupka tuženiku.

3. Tužiteljica u podnesku od 22. siječnja 2025. navodi kako u cijelosti ustraje kod podnesene tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, osporavajući pritom navode tuženika iznesene u odgovoru na tužbu. Ističe da je njezin Ugovor o radu, kao i tada važeći Kolektivni ugovor, sukladno članku 137. Zakona o radu, prenesen na novog poslodavca (tuženika) u onom sadržaju koji je bio na snazi kod ranijeg poslodavca, a kojim joj je bilo priznato pravo na dodatak na plaću od 0,5% za ukupan radni staž. Nadalje, tužiteljica naglašava da je odredba članka 12. stavka 3. Pravilnika o organizaciji tuženika od 6. studenog 2019. godine, kojom se priznaje samo staž evidentiran u matičnoj evidenciji HZMO-a, u izravnoj suprotnosti s njezinim Ugovorom o radu i Kolektivnim ugovorom, koji su po pravnoj snazi iznad Pravilnika. Pozivajući se na odredbe Zakona o radu, napominje da se u slučaju različitog normiranja prava uvijek mora primijeniti za radnika najpovoljnije pravo. U svrhu dokazivanja svojih navoda, tužiteljica je predložila saslušanje svjedoka na okolnosti njezinog prethodnog radnog iskustva i činjenice da je tuženik bio upoznat s njezinim stažom ostvarenim prije zaposlenja.

4. Tuženik u podnesku od 24. ožujka 2025. navodi kako se očituje na navode tužiteljice te ističe da ona, unatoč najavi, nije dostavila kolektivne ugovore na koje se poziva, niti je točno specificirala kojom bi odredbom ugovora o radu ili kolektivnog ugovora njezino pravo bilo priznato na način kako to ona tvrdi. Tuženik napominje kako prijenos ugovora o radu sukladno Zakonu o radu nije sporan, ali naglašava da tužiteljica ni kod prethodnog poslodavca (pravnog prednika) nije ostvarivala pravo na dodatak za minuli rad, s obzirom na to da je kod njega zaposlena 10. prosinca 2018. godine, što je ujedno i prvi dan utuženog razdoblja. Nadalje, tuženik ustraje kod navoda da tužiteljica u spornom razdoblju nije ispunjavala uvjete za uvećanje plaće jer je tada važeći Pravilnik o organizaciji od 6. studenog 2019. propisivao da se pod radnim stažem podrazumijeva isključivo vrijeme evidentirano u matičnoj evidenciji HZMO-a, u kojoj njezin inozemni staž nije bio upisan. Što se tiče predloženih dokaza, tuženik se protivi saslušanju svjedoka jer smatra da tužiteljica nije navela o kojim bi točno važnim činjenicama oni trebali iskazivati, dok za dostavljenu e-mail komunikaciju navodi da je nastala nakon utuženog razdoblja te da predstavlja isključivo subjektivno viđenje tužiteljice. Zaključno, tuženik ponavlja da je pravo na dodatak tužiteljici priznato tek od 9. prosinca 2020. godine, sukladno izmijenjenim internim aktima koji su tada omogućili priznavanje i inozemnog staža.

5. Među strankama je nesporno da je tužiteljica u radnom odnosu od 10. prosinca 2018. godine, temeljem ugovora o radu sklopljenog s pravnim prednikom tuženika, društvom RPV Remont i proizvodnja željezničkih vozila d.o.o.. Nije sporno da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 25. siječnja 2019. godine poslodavac RPV pripojen tuženiku, pri čemu je tuženik preuzeo sve ugovore o radu, o čemu je tužiteljica bila obaviještena. Također, među strankama nije sporno da tuženik od plaće za prosinac 2020. godine (temeljem rješenja od 26. siječnja 2021. godine) tužiteljici obračunava i isplaćuje dodatak na plaću od 0,5% po godini ukupno navršenog radnog staža.

6. Sporna je između stranaka osnova i visina tužbenog zahtjeva za razdoblje od 10. prosinca 2018. do 26. siječnja 2021. godine. Ključno sporno pitanje je je li tuženik bio dužan tužiteljici od samog početka radnog odnosa priznavati i isplaćivati dodatak za ukupni radni staž, uključujući i onaj ostvaren u inozemstvu (BiH), ili je bio ovlašten internim Pravilnikom o organizaciji to pravo ograničiti isključivo na staž evidentiran u matičnoj evidenciji HZMO-a sve do izmjene internih akata u studenom 2020. godine. S tim u vezi, sporno je koji se akt u slučaju različitog normiranja ima primijeniti Pravilnik tuženika ili odredbe Kolektivnog ugovora i Ugovora o radu kao za radnika povoljnije pravo. Konačno, sporno je i pitanje zastare potraživanja za sve iznose koji su dospjeli prije 26. veljače 2019. godine, a koju je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 10. prosinca 2018. godine (broj 1222), ugovor o radu broj 1377/20, obavijest o statusnoj promjeni, obavijest o prenošenju ugovora o radu, izvod iz sudskog registra, rješenja o plaći od 10. prosinca 2018., 14. svibnja 2020., 02. prosinca 2020., 26. siječnja 2021., 19. travnja 2021., 17. svibnja 2022. te 17. studenog 2022. godine, uvjerenje o stažu HZMO -a od 25. studenog 2021. godine, uvjerenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS od 08. siječnja 2021. godine, Kolektivni ugovor društva RPV od 22. listopada 2015. godine, Kolektivni ugovor tuženika od 20. studenog 2017. godine, Kolektivni ugovor tuženika od 12. studenog 2020. godine, Pravilnik o organizaciji tuženika od 06. studenog 2019. godine, Pravilnik o organizaciji tuženika od 30. studenog 2020. godine, Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta RPV iz travnja 2018. godine, e- mail komunikaciju tužiteljice s radnicima tuženika, saslušana je tužiteljica TE te je saslušana svjedokinja FE.

8. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Tužiteljica je dala svoj iskaz u postupku pred sudom u kojem je u bitnome navela kako je od 2018. godine bila zaposlena kao pomoćni radnik kod društva Remont i proizvodnja vagona (RPV). Istaknula je da je odmah po zaposlenju primijetila da joj u rješenju o plaći nije priznat minuli rad, zbog čega se obratila kadrovskoj službi, gdje joj je FE odgovorila da na to nema pravo prema tadašnjem Pravilniku i Kolektivnom ugovoru, unatoč tome što je u Bosni i Hercegovini već imala ostvarenih 18 godina radnog staža. Nakon što je u siječnju 2019. godine njezina tvrtka pripojena tuženiku (OV), radnicima je komunicirano da će im se priznati sva prava iz radnog odnosa ostvarena kod prethodnog poslodavca. Tužiteljica je dalje navela da je u svibnju 2020. godine, nakon položenog ispita, počela raditi kao samostalni referent zaštite na radu, ali joj u rješenju o plaći i dalje nisu priznavani dodaci za raniji staž, dok su drugim radnicima vrijedili stari ugovori. Prema njezinom iskazu, tek je u studenom 2020. godine donesen novi Pravilnik koji je izričito predvidio priznavanje staža i prema inozemnim evidencijama. Početkom prosinca 2020. godine potpisala je novi ugovor za radno mjesto s manjom plaćom, a nakon što je od pravnog savjetnika doznala da ima pravo na minuli rad, uputila je dopis glavnom direktoru. Kako bi dokazala svoj staž, osobno je u siječnju 2021. godine u Republici Srpskoj pribavila službenu potvrdu o 19 godina radnog staža, koju je predala tuženiku, nakon čega joj je krajem siječnja 2021. godine konačno doneseno rješenje kojim joj se priznaje to pravo. Zaključno je ustvrdila kako smatra da je njezino pravo godinama opstruirala kadrovska služba te je napomenula da su i prije spornog Pravilnika iz 2020. godine postojali akti (Pravilnik i Kolektivni ugovor iz 2018.) koji su regulirali pitanje minulog rada.

10. Svjedokinja FE u svom je iskazu u bitnome navela kako je bila zaposlena u kadrovskoj službi već u vrijeme kada je tužiteljica započela s radom u prosincu 2018. godine. Navela je da je tužiteljica tada priložila presliku radne knjižice iz Bosne i Hercegovine u kojoj je bio upisan staž, dok u njezinoj hrvatskoj radnoj knjižici, kao ni u evidenciji HZMO-a, tada nije bilo upisanog staža. Svjedokinja je pojasnila da se, s obzirom na to da dotad nije imala takav slučaj, konzultirala s odvjetnikom ko ji joj je savjetovao da se priznaje samo staž ostvaren do listopada 1991. godine, dok se kasniji staž ne priznaje. Također je navela da je kontaktirala dežurnog pravnika u HZMO-u koji joj je rekao da se inozemni staž priznaje isključivo ako je to predviđeno internim normativnim aktima poslodavca. Nadalje, svjedokinja je opisala kako je nakon pripajanja društva RPV tuženiku (OV) o ovom problemu izvijestila svog šefa u Zagrebu i pitala može li se za tužiteljicu napraviti pisani dopis prema upravi. Rezultat toga bilo je donošenje novog rješenja iz Zagreba kojim je tužiteljici konačno priznat i prethodni radni staž. Svjedokinja je naglasila da nije potpisala prvo rješenje o plaći tužiteljice, već ga je potpisao direktor koji pregledava i odobrava sve akte. U odnosu na primjenu propisa, svjedokinja je navela da je Kolektivni ugovor postojao, ali da prema njezinu mišljenju u njemu ova specifična situacija nije bila regulirana, već je bila navedena samo u Pravilniku, a izričito priznavanje inozemnog staža uvedeno je tek novim Pravilnikom. Zaključno je odbacila optužbe tužiteljice da je ona osobno opstruirala njezina prava, ustvrdivši da je postupala isključivo u skladu s tadašnjim propisima, internim aktima i dobivenim pravnim savjetima.

11. Sud je iskaze tužiteljice TE i svjedokinje FE ocijenio pouzdanima i istinitima, budući da su u svojim bitnim dijelovima suglasni te u potpunosti usklađeni s materijalnom dokumentacijom u spisu. Iskaz tužiteljice sud prihvaća kao istinit u pogledu činjenica da je ista odmah po zaposlenju ukazivala na svoj inozemni staž i da joj isti nije bio priznat, što je potvrđeno i priloženim rješenjima o plaći. Premda je njezina tvrdnja da ju je svjedokinja FE osobno opstruirala u ostvarivanju prava njezin subjektivan dojam i interpretacija proizašla iz dugotrajnog spora, to ne utječe na vjerodostojnost ostatka njezina iskaza o odlučnim činjenicama. Istodobno, sud je iskaz svjedokinje FE također ocijenio istinitim, jer je njezino pojašnjenje o postupanju prema tadašnjim uputama pravne službe i odredbama tada važećeg Pravilnika o organizaciji, koji je priznavanje staža ograničavao na evidenciju HZMO-a, potvrđeno sadržajem samog Pravilnika priloženog u spis. Činjenica da su obje strane iznijele istinite iskaze, koji se razlikuju samo u subjektivnom viđenju motiva postupanja, potvrđuje njihovu vjerodostojnost i usklađenost s izvedenim dokazima.

12. Uvidom i čitanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10. prosinca 2018. godine utvrđeno je da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod pravnog prednika tuženika na poslovima pomoćnog radnika.

13. Uvidom i čitanjem ugovora o radu broj 1222 utvrđeno je da je tužiteljica od 1. svibnja 2020. godine počela obavljati poslove radnog mjesta samostalnog referenta ZNR, ZOP i ekologije.

14. Uvidom i čitanjem obavijesti o statusnoj promjeni i izvoda iz sudskog registra potvrđeno je da je društvo RPV pripojeno tuženiku rješenjem od 25. siječnja 2019. godine, čime je tuženik preuzeo sva prava i obveze iz postojećih ugovora o radu.

15. Uvidom i čitanjem rješenja o plaći od 10. prosinca 2018., 14. svibnja 2020. i 2. prosinca 2020. godine utvrđeno je da tužiteljici u tim razdobljima nije priznavan niti obračunavan dodatak na plaću za radni staž ostvaren u inozemstvu.

16. Uvidom i čitanjem rješenja o plaći od 26. siječnja 2021. godine utvrđeno je da je tužiteljici priznat ukupni radni staž od 20 godina, 7 mjeseci i 12 dana, s početkom primjene obračuna dodatka od 9. prosinca 2020. godine.

17. Uvidom i čitanjem uvjerenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS od 8. siječnja 2021. godine utvrđeno je da tužiteljica u matičnoj evidenciji inozemnog nositelja osiguranja ima registriran radni staž u ukupnom trajanju od preko 19 godina.

18. Uvidom i čitanjem kolektivnog ugovora društva RPV od 22. listopada 2015. godine utvrđeno je da osnovna plaća radnika podrazumijeva plaću uvećanu za postotak od 0,5% po godini navršenog radnog staža.

19. Uvidom i čitanjem kolektivnih ugovora tuženika od 20. studenog 2017. i 12. studenog 2020. godine utvrđeno je da je zadržana ista definicija osnovne plaće uz dodatak od 0,5% po godini staža.

20. Uvidom i čitanjem pravilnika o organizaciji tuženika od 6. studenog 2019. godine utvrđeno je da je tadašnjom odredbom članka 12. stavka 3. pod radnim stažem bilo definirano isključivo vrijeme evidentirano u matičnoj evidenciji HZMO-a.

21. Uvidom i čitanjem pravilnika o organizaciji tuženika od 30. studenog 2020. godine utvrđeno je da je odredba izmijenjena na način da se radnim stažem smatra i vrijeme evidentirano u odgovarajućim evidencijama stranih država.

22. Uvidom i čitanjem pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta RPV iz travnja 2018. godine utvrđen je ustroj i opisi radnih mjesta kod pravnog prednika tuženika u vrijeme zapošljavanja tužiteljice.

23. Uvidom i čitanjem e-mail komunikacije tužiteljice s radnicima tuženika utvrđeno je da je tužiteljica tražila priznavanje inozemnog staža, no tuženik osporava dokaznu snagu tih pismena jer su nastala nakon utuženog razdoblja.

24. Člankom 107. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22) propisano je da se podaci sadržani u matičnoj evidenciji koriste za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja, provedbu tog osiguranja i za druge potrebe određene zakonom i općim aktom Zavoda. Stavkom 2. istog članka propisano je da je zavod dužan osiguraniku, na njegov zahtjev, izdati potvrdu o podacima unesenim u matičnu evidenciju. Potvrda je javna isprava. Stavkom 3. predmetnog članka propisano je da osiguranik koji smatra da podaci iz potvrde nisu točni i potpuni ima pravo zahtijevati u roku od 15 dana od dana primitka potvrde da mu Zavod pribavi nedostajuće podatke, odnosno ispravi netočne podatke te izda novu potvrdu.

25. Nadalje, čl. 108. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da su obveznici doprinosa dužni Zavodu dostavljati podatke propisane ovim Zakonom i općim aktom Zavoda na propisanim prijavama.

26. Uvidom i čitanjem uvjerenja HZMO-a od 25. studenog 2021. godine utvrđen je radni staž tužiteljice koji je bio evidentiran isključivo u matičnoj evidenciji Republike Hrvatske.

27. Sud ističe da poslodavac nije bio u mogućnosti obračunati staž koji nije bio vidljiv u službenoj evidenciji jer je teret i eventualna inicijativa za ispravak podataka u matičnoj evidenciji HZMO-a, sukladno članku 107. stavku 3.

ZOMO-a, na samom radniku kao osiguraniku

28. Primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, iako Kolektivni ugovori iz 2015., 2017. i 2020. godine propisuju pravo na uvećanje osnovne plaće od 0,5% po godini navršenog radnog staža, isti ne sadrže izričitu odredbu o obvezi priznavanja staža ostvarenog u inozemstvu. U takvim okolnostima, tuženik je bio ovlašten internim Pravilnikom o organizaciji od 6. studenog 2019. godine preciznije definirati pojam radnog staža kao vrijeme evidentirano isključivo u matičnoj evidenciji HZMO-a. Kako tužiteljica u spornom razdoblju svoj inozemni staž nije imala upisan u hrvatsku matičnu evidenciju, a tuženik joj je to pravo priznao čim su krajem 2020. godine izmijenjeni interni akti na način da obuhvaćaju i inozemne evidencije, sud zaključuje da nije došlo do povrede prava iz radnog odnosa, te je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen.

29. Tuženik je svojim Pravilnikom o organizaciji od 6. studenog 2019. godine jasno propisao da se pod radnim stažem podrazumijeva isključivo vrijeme radnika koje je evidentirano u matičnoj evidenciji HZMO-a. Budući da tužiteljičin staž ostvaren u inozemstvu (BiH) u utuženom razdoblju nije bio upisan u službenu evidenciju HZMO-a, tuženik ranije nije imao objektivnu mogućnost niti pravnu osnovu za obračun dodatka za minuli rad za te godine. Potvrda HZMO-a predstavlja javnu ispravu na koju se poslodavac osnovano oslanja pri utvrđivanju prava iz radnog odnosa, a teret dokazivanja točnosti podataka ili njihova nadopuna leži na samom radniku kao osiguraniku. Tužiteljica je službeno uvjerenje o inozemnom stažu pribav ila i tuženiku predala tek naknadno, u siječnju 2021. godine, nakon čega joj je tuženik uskladivši svoje postupanje s novim Pravilnikom od 30. studenog 2020. koji je po prvi put obuhvatio i inozemne evidencije, navedeno pravo i priznao. Slijedom iznijetog, tuženik nije mogao biti u zakašnjenju s isplatom dodatka sve dok tužiteljica nije ispunila administrativne pretpostavke propisane tada važećim aktima poslodavca.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.). Tuženik je uspio u cijelosti, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Troškovi postupka odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora od 1.328,00 EUR, troškovniku punomoćnika i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023). Stoga je sud kao opravdan i potreban tuženiku priznao troškove specificirane u podnesku od 30. rujna 2025. godine i to: trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 2. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife te trošak zastupanja na ročištu od 30. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, trošak zastupanja ročištu od 10. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 EUR. Na dosuđene troškove priznat je i obračunati PDV od 25% u iznosu od 200,00 EUR, te je tuženiku je ukupno priznat trošak u iznosu od 1.000,00 EUR

Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod 12. ožujka 2026.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku