REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4861/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja ĐT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012807377, sklopljenog između tužitelja i tuženika od 20. srpnja 2007. sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 580,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2007. do isplate, i to po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope(kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 0,97 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim potražuje isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 580,50 eura za razdoblje od 20. srpnja 2007. do 23. srpnja 2007.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 553,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 20. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 9012807377 (dalje: Ugovor ). Na temelju navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 199.556,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Člankom 12.3. Ugovora propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 0,50% iznosa kredita. Predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- stambeni kredit, kupnja stambenog objekta. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003,) te Zakon o zaštiti potrošača (NN br.79/07, 125/07 i 79/09;), koji su u članku 81.st.1. odnosno članku 96.st.1 propisivali:

„Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ odredba Ugovora tipska odredba izrađena od strane tuženika. Tužitelj navodi da je tuženik s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od njega kao korisnika kredita primio iznos od 4.381,09 HRK, sada 581,47 EUR, te da se o toj odredbi Ugovora nije moglo pojedinačno pregovarati.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te osporava tužitelju status potrošača s obzirom na to da je nedugo nakon sklapanja Ugovora postao direktor jednog trgovačkog društva kojem je predmet poslovanja, između ostalog, i savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem. Navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora bilo dopušteno. Smatra da je predmetna odredba Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 12.3. imala smatrati nepoštenom. Prvenstveno se ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetne odredbe bile ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2.2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su stranke sklopile Ugovor, dok u daljnjem tijeku postupka ne osporava da je tužitelju 24. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 580,50 EUR.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor (list 9-13 spisa) te je izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 170-171 spisa). Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. i 155/23 dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 20. srpnja 2007. sklopile Ugovor i da je čl. 12.3. Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% iznosa kredita. Također, nije sporno da je tužitelju 24. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 580,50 EUR.

6. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7.1. Iz sadržaja odredbe čl. 12.3. Ugovora proizlazi da se korisnik kredita obvezuje isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u postotnom iznosu od odobrenog kredita.

7.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor sastavio tuženik te da mu nitko od djelatnika tuženika nije pojasnio odredbu o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, niti su mu sadržaj te odredbe i kakvi se troškovi njome podmiruju bili jasni, a sve zbog toga što to nije područje njegovog djelovanja. Predmetnim kreditom riješio je svoje stambeno pitanje, a navedeni stan nikada nije koristio za bilo kakvu poslovnu djelatnost. Od 2011. bio je direktor jednog trgovačkog društva koje se bavilo prodajom proizvoda za pričvršćivanje, a navedeno trgovačko društvo nikada nije imalo sjedište na adresi stana koji je kupljen predmetnim kreditom. Stan nikada ni je iznajmljivao, a u njemu je isključivo živio s obitelji. Predmetni kredit utrošen je u cijelosti za kupnju navedenog stana. U trgovačkom društvu FISCHER Hrvatska d.o.o. bio je menadžera zadužen za upravljanje ljudskim potencijalom i prodajom, a kreditima se nije bavio. Nije tražio pojašnjenje vezano uz odredbu o ulaznoj naknadi jer je išao na povjerenje u banku, a i posrednik mu je rekao da je to dobra prilika.

7.3. Slijedom navedenog, iz sadržaja Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom st. 2. istoga članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 102. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9.1. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije pregovarao o uvjetima Ugovora s obzirom na to da mu nitko od djelatnika tuženika nije pojasnio odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Međutim, sve da je i pregovarao s tuženikom, ne bi mogao postići da se bilo što u Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ako su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožava ju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovorno j odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Tuženik, suprotno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, iako je to bio dužan prema pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP.

9.2. Plaćanje troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik nije niti pokušao dokazati da je tužitelj bio informiran o svrsi sporne naknade te na tu okolnost nije niti predložio saslušanje djelatnika banke koji je osobno sudjelovalo prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem. S obzirom na zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja predmetnom odredbom Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.3. U odnosu na prigovor tuženika da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, valja reći da i čl. 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 12.3. predmetnog Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

9.4. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 12.3. Ugovora nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom na to da na temelju takve formulacije tužitelj nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan platiti naknadu, a to proizlazi i iz iskaza tužitelja. Na tom tragu je i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.5. Niti činjenica što je tužitelj nakon sklapanja Ugovora postao direktor trgovačkog društva ne utječe na drugačije rješenje ove pravne stvari s obzirom na to da to nužno ne znači da on mora poznavati sve pravne i financijske aspekte predmetnog Ugovora. Također, ovaj sud ukazuje i na recentnu odluku suda EU br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, valja reći da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta iz čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP i to: (1) da se radi o fizičkoj osobi i (2) da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba, dok je sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da isti ima položaj potrošača, pa je na tuženiku bio teret dokazivanja suprotnog (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev- 18/18-2 od 26. svibnja 2020.).

10. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se o odredbi čl. 12.3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP, pa je ista utvrđena ništetnom te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude (na isti način i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-2331/2025-3 od 21. listopada 2025. i Županijski sud u Rijeci u odluci poslovni broj Gž-1365/2025-3 od 8. listopada 2025).

11.1. Kako je sporna odredba Ugovora ništetna, ona se među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. U skladu s odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Imajući u vidu da je tuženik na ročištu održanom 3. veljače 2026. naveo da je tužitelju 24. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 580,50 EUR te da je na istom ročištu tužitelj odustao od provođenja financijskog vještačenja na navedenu okolnost, , sud je tužitelju dosudio iznos plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 580,50 EUR sa zateznim kamatama od 24. srpnja 2007. do isplate.

11.2. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utuženi iznos. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja Ugovora bio nepošten s obzirom na to da je kao osoba, koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora nepoštena odnosno ništetna, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa, tj. od 24. srpnja 2007. do isplate.

11.3. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate, dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

11.4. Zato je odlučeno kao u toč. II. izreke presude , dok je u preostalom dijelu zatražene glavnice (0,97 EUR) i zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 20. srpnja 2007. do 23. srpnja 2007. tužbeni zahtjev odbijen te je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

12. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.). Zato u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja za povrat isplaćenih naknada s obzirom na to da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora.

13.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. i 155. ZPP u skladu s vrijednosti predmeta spora (581,47 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe (1.908,70 EUR), pa je ovaj sud na pripremom ročištu održanom 3. veljače 2026., u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP (jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 581,47 EUR, tj. prema vrijednosti zahtjeva za isplatu naplaćene naknade za obradu kredita. Naime, deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu te služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade jedino što je tužitelju realno bitno, a ne to radi li se o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora treba računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH u odlukama posl.br. Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

13.2. Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (uspjeh od preko 99%) pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove parničnog postupka. Tako mu je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 24. rujna 2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8.1. Tarife) i trošak pristupa na ročišta koja su održana 3. veljače 2026. i 26. veljače 2026. u iznosu od 50 bodova za svako pojedinačno (Tbr. 9.1. Tarife), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 500,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je to odlučeno u točki IV. izreke.

13.3. Tužitelju nije priznat trošak preko dosuđenog s obzirom na to da je trošak parničnog postupka određen prema vrijednosti predmeta spora od 581,47 EUR, a podnesak od 26. siječnja 2026. nije bio potreban radi donošenja ovo odluke s obzirom na to da u njemu tužitelj u većem dijelu ponavlja navode iz podneska od 24. rujna 2025.

U Zagrebu 12. ožujka 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.