Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9338/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Drage Klasnića, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice specijalistice, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog ĐU, zbog prekršaja iz članka 199. stavka 2. i 8. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22.) rješavajući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: 76 Pp-3776/2023 od 21. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba okr. ĐU kao neosnovna i pobijana prvostupanjska presuda potvrđuje.

II Na temelju članka 139. stavka 6. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenik se oslobađa obveze naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu okr. ĐU proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz članka 199. stavka 2. i 8., članka 229. stavka 1. i 5. i članka 242. stavka 3. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te mu je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 1.380,00 eura.

1.1. U novčanu kaznu, na temelju članka 40. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je uračunato vrijeme koje mu je bila oduzeta sloboda u vezi s prekršajem 21. listopada 2023. u 02.34 sati kao jedan dan zatvora, s time da se svaki započeti dan izjednačava sa 39,82 eura, pa je na ime izrečene kazne preostalo za platiti 1.340,18 eura. Preostali dio novčane kazne za uplatu okrivljenik je dužan platiti u roku od trideset dana od pravomoćnosti presude.

1.2. Uz novčanu kaznu, okrivljeniku je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju 3 mjeseca.

1.3. Okrivljenik je istom presudom oslobođen plaćanja troškova prekršajnog postupka.

2. Protiv te prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

2.1. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN br. 107/07., 39/13, 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrdilo da nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.

5. Bez uspjeha žalitelj ističe da nije ostvario obilježja djela iz članka 229. stavka 1. i 5. i članka 242. stavka 3. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer da su policijski službenici utvrdili njegov identitet uvidom u osobnu iskaznicu, a posebno s obzirom na digitalnu evidenciju, s obzirom na jasne i određene odredbe citiranih članka i Zakona. Naime, nije sporno da žalitelj inkriminirane prilike u svojstvu vozača nije imao kod sebe vozačku i prometnu dozvolu. Odredbe čl. 229. st. 1. i čl. 242. st. 3. izrijekom propisuju da kad upravlja vozilom vozač kod sebe mora imati vozačku dozvolu ili potvrdu o podnesenom zahtjevu za izdavanje vozačke dozvole, kao i prometnu dozvolu, i dužan ih je pokazati na zahtjev policijskog službenika. Postupanje suprotno navedenom predstavlja ostvarenje bića djela stavljenih mu na teret, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

6. Neosnovano žalitelj upire da je u odnosu na ova djela trebalo primijeniti odredbu članka 24.a Prekršajnog zakona kojom se propisuju uvjeti kada se smatra da nema prekršaja iako su ostvarena njegova bitna obilježja. Iz cit. odredbe proizlazi da je za zaključak o egzistiranju beznačajnosti djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja nužno kumulativno ostvarenje dva elementa, beznačajnost mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom te odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja. Prvi element objektivne je naravi i za njegovo postojanje relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Drugi element je subjektivne naravi i odnosi se na počinitelja, a to mogu biti okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje vrste i mjere kazne (čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona), stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, ranije ponašanje i ponašanje nakon počinjenja prekršaja (stav prema počinjenom djelu, priznanje, izraženo kajanje, posebno eventualnu naknadu pričinjene štete i slično) kao i ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Iz dikcije ove odredbe proizlazi da uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o beznačajnosti nekog djela. Suprotno tvrdnje žalitelja, za primjenu tog instituta u konkretnom slučaju nisu ispunjene okolnosti subjektivne naravi, s obzirom na izostanak svijesti o dužnosti poštivanja propisanih pravila o postupanju vozača u prometu i kažnjavanosti zbog prometnih prekršaja.

7. Razmatrajući odluku o kazni u pogledu navoda žalbe okrivljenika o prestrogo odmjerenoj kazni ovaj sud je mišljenja da je izrečena novčana kazna pravilna i zakonita, primjerena težini počinjenih prekršaja, opasnosti i pogibeljnosti djela u točki 1.) stupnju odgovornosti počinitelja te svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona. Prvostupanjski sud je suprotno tvrdnji žalitelja, u dovoljnoj mjeri vrednovao sve sudu poznate okolnosti od utjecaja na kaznu, te je u skladu s time za svako pojedino djelo utvrdio najnižu mjeru posebnim zakonom propisane kazne, s obzirom da je propisana kazna za djelo u toč. 1.) u rasponu od 1.320,00 do 2.650,00 eura ili do 60 dana zatvora, a za djela u toč. 2.) i 3.) fiksno propisane kazne u iznosu 30,00 eura. Tako izrečenu kaznu i ovaj sud smatra pogodnom za utjecaj na okrivljenika i druge da ubuduće ne čini ovakve ili slične prekršaje, odnosno za postizanje svrha specijalne i generalne prevencije. Bez uspjeha žalitelj ponovno upire na loše materijalne prilike i nemogućnost plaćanja kazne, budući da je te okolnosti već u dovoljnoj mjeri cijenio prvostupanjski sud s obzirom na mjeru izrečene kazne u najblaže posebnim zakonom propisanom iznosu i suprotno tvrdnji žalitelja nema uvjeta za primjenu instituta ublažavanja, budući da sud nije utvrdio postojanje naročito olakotnih okolnosti na strani okrivljenika niti ih žalitelj sada ističe i dokumentira uz žalbu.

7.1. Treba istaknuti da će se, u smislu članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine preostalog dijela kazne za uplatu, u za to određenom roku.

8. Ispitujući odluku o zaštitnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju 3 mjeseca u pogledu navoda žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud opravdano i zakonito, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, s obzirom na izrazitu težinu i značaj vožnje pod utjecajem alkohola, izrekao tu zaštitnu mjeru. Težina prekršaja ogleda se u visokom stupnju koncentracije alkohola kod okrivljenika i okolnostima postupanja konkretne prilike, čime je velikoj mjeri ugrožavao druge sudionike u prometu i njihovu imovinu. Po sudsko medicinskoj teoriji i praksi osobe s utvrđenim stupnjem koncentracije alkohola nalaze se u pijanom stanju, u kojem su intelektualne funkcije jako sužene, izražena je dremljivost, nisu sposobne koncentrirati se, povremeno se gubi prisebnost a shvaćanje opasnosti svedeno je na minimum. Stoga je i ovaj sud mišljena da je potrebno otkloniti uvjete koji mu omogućavaju ponovno činjenje takvih prekršaja. Zaštitna mjera izrečena je u primjerenom trajanju, s obzirom na težinu djela i opasnost počinitelja, pa i ovaj sud smatra da je mjera u skladu s naravi potrebe za ograničenjem prava u konkretnom slučaju u smislu članka 51. a Prekršajnog zakona. Bez uspjeha žalitelj paušalno ističe da mu je vozilo potrebno za svakodnevni život i pomoć djeci, jer da kći stanuje u [adresa] a on u Brezovici koje četvrti da nisu povezane javnim gradskim prijevozom, budući da te okolnosti ničim ne dokumentira. Međutim, eventualno postojanje takvih okolnosti trebao je imati na umu prije upuštanja u vožnju inkriminirane prilike, a za vrijeme trajanja zaštitne mjere može angažirati pomoć obitelji ili prijatelja. Stoga je i ovaj sud mišljenja da žalitelj navodima žabe nije doveo u pitanje osnovanost i trajanje zaštitne mjere.

9. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3. c. Prekršajnog zakona, ovaj sud smatra da su se u konkretnom slučaju zbog loših materijalnih prilika i nezaposlenosti žalitelja ispunili uvjeti iz članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, pa je oslobođen obveze naknade troškova žalbenog postupka, smatrajući da bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje žalitelja i osoba koje je dužan uzdržavati.

10. Zbog navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 12. ožujka 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nada Horvatović, v. r.

Renata Popović, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.