Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-880/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Filip Ivan Ćavar, odvjetnik u Vrbovcu, protiv tuženice UT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika HT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćniku Ivanu Šerkiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu od 20. lipnja 2025. poslovni broj P-107/2023-29, u sjednici vijeća 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu od 20. lipnja 2025. poslovni broj P-107/2023-29.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I Utvrđuje se da nije dopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj Ovr-591/2022 od 26. rujna 2022. pokrenuta u predmetu ovrhovoditeljice UT i ovrhovoditelja HT protiv ovršenice VT i ovršenika JT temeljem javnobilježničkog akta i to Soprazuma o osiguranju novčane tražbine broj OU - 220/2015 od 8. rujna 2015. sačinjenog kod javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 70.000,00 eura, a u protuvrijednosti od 527.415,00 kuna prema tečaju 1 eur=7,53450 kuna na dan 5. rujna 2022., a koji tečaj i valuta kune se primjenjuju do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. u valuti eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, u odnosu na tužiteljicu VT, kao I ovršenicu.

II Nalaže se I-II tuženicima da tužiteljici naknade trošak postupka u iznosu od 1.253,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 20. lipnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Odbijaju se I-II tuženici za zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 8.205,00 eura, kao s neosnovanim."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tuženici iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu od 26. rujna 2022. broj Ovr-591/2022 radi namirenja tražbine tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 70.000,00 EUR sa zateznim kamatama, te nesporne činjenice da je tužiteljica VT upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenih razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., u daljnjem tekstu: OZ) zaključkom istoga suda od 31. siječnja 2023. broj Ovr-591/2022-19, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su tuženici kao ovrhovoditelji podnijeli prijedlog za ovrhu protiv tužiteljice i JT kao ovršenika radi ovrhe na nekretninama u vlasništvu ovršenika JT i da je rješenjem o ovrsi od 26. rujna 2022. broj Ovr-591/2022 određena ovrha na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] , radi namirenja tražbine tuženika kao ovrhovoditelja u iznosu od 70.000,00 EUR sa zateznom kamatom i troškovima postupka

- da je između prednika tuženika ĆT kao vjerovnika, tužiteljice VT kao dužnice i JT kao dužnika i založnog dužnika, sklopljen kod javnog bilježnika Višnje Tušek u Križevcima 8. rujna 2015. pod brojem OU- 220/2015 Sporazum o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Sporazum o osiguranju), kojim je utvrđeno da vjerovnik ĆT kao zajmodavac osigurava sve tražbine koje ima prema dužnicima VT i JT temeljem danih pozajmica u ukupnom iznosu od 70.000,00 EUR i koje su VT i JT primili na ruke, da isti ovlašćuju vjerovnika da u prijedlogu za ovrhu odredi opseg ispunjenja tražbine a da JT kao založni dužnik i vlasnik nekretnina zalaže nekretnine i dopušta vjerovniku da upiše založno pravo na nekretninama radi namirenja te tražbine

- da je na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cijelosti upisan kao vlasnik JT iz [adresa], pa su osnovane činjenične tvrdnje tužiteljice da se ovrha na nekretninama ne može provoditi protiv nje koja na istima nema nikakva prava i da radi toga nije pasivno legitimirana u ovršnom postupku

- da sud nije raspravljao o činjeničnim tvrdnjama tužiteljice da je Sporazum o osiguranju ništetan temeljem čl. 15., čl. 17. i čl. 63. toč. 17. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" br. 96/03.), dok prigovor zastare nije osnovan jer je Sporazum o osiguranju postao ovršan 16. prosinca 2016 . dok je prijedlog za ovrhu podnesen sudu 8. lipnja 2022., kao i da nije saslušao u svojstvu svjedoka javnu bilježnicu Višnju Tušek i sudskog vještaka Marijana Krajnu, niti je javnu bilježnicu pozvao da stupi u postupak kao umješač na strani tuženika jer se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju radi kojeg saslušanje svjedoka i sudjelovanje javnog bilježnika nije potrebno,

na temelju čega sud zaključuje da nije dopuštena ovrha koja je određena na nekretninama u odnosu na tužiteljicu VT kao ovršenicu jer su sve nekretnine na kojima je određena ovrha isključivo vlasništvo ovršenika JT, a što je evidentno iz stanja upisa u zemljišnoj knjizi (i priloženih zemljišnoknjižnih izvadaka) pa je usvojio zahtjev pod toč. I izreke.

6. U žalbi tuženici navode da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP, iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220., čl. 221., čl. 221.a, u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 3. ZPP, da nisu imali pravično i pošteno suđenje i da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud. Navode da je sud nedopušteno intervenirao u sadržaj tužbenog zahtjeva i isti izmijenio pa je prekoračio svoje ovlasti i povrijedio pravo tuženika na nepristran sud, pravično i pošteno suđenje, nije postupio sukladno čl. 338. st. 3. ZPP jer su navodi tuženika u bitnome svedeni na dva odlomka u deset redova, a navodi tužiteljice su opisani pod točkama 1. do 8. na dvije stranice, u obrazloženju presude nije navedeno zašto je ista utemeljena na iskazu tužiteljice a zašto su ignorirani stavovi tuženika da su založene nekretnine bračna stečevina i da postoji solidarna odgovornost tužiteljice i njezinog supruga za dugove nastale za vrijeme braka, te da se u obrazloženju nigdje ne spominju zapisnici o pozajmicama novaca u 23 primjerka, nalaz sudskog vještaka za rukopise Marijana Krajne iz kojeg proizlazi da je tužiteljičin suprug krivotvorio potpise zajmodavatelja ĆT. Nastavno opisuju iskaz tužiteljice koji je dan na ročištu 6. svibnja 2025. navodeći da se radi o neistinitom iskazu, da tuženicima sud nije dopustio postavljanje pitanja relevantnih za donošenje odluke u ovom sporu, niti je dopustio tuženicima dostaviti u spis povijesne izvatke iz zemljišnih knjiga za založene nekretnine koje prije nisu prilagali jer je tužiteljica tek na tom ročištu neistinito tvrdila da je JT nekretnine stekao nasljeđivanjem, dok su zapravo stečene tijekom trajanja braka. Tvrde da su tužiteljica i JT bili u braku u razdoblju od 1997. do 2015. u vrijeme uzimanja svake pojedinačne pozajmice, da su od pok. ĆT pozajm ljivali novac u razdoblju od 1999. do 2015., da je njihov razvod braka 2019. bio fiktivan u funkciji izbjegavanja povrata zajma, da su podnijeli dvije tužbe radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe istoga dana 2. ožujka 2023. pod brojem P-107/2023 i P-110/2023, te su pokrenuli još dva postupka radi „povrata zajma“ pod brojem P-119/2023 i P-214/2023, da su od 1997. do 3. rujna 2015. pozajmili od ĆT više od 200.000,00 EUR u koji iznos je uključen i zajam radi kojeg se vodi ovrha od 70.000,00 EUR, da isti nisu vratili pa je između tužiteljice i JT kao dužnika i ĆT sklopljen Sporazum o osiguranju kojim su tužiteljica i JT priznali dug od 70.000,00 EUR i kojim su se isti obvezali vratiti do 15. prosinca 2016., te su ovlastili pok. ĆT na namirenje tražbine iz založenih nekretnina, radi čega smatraju da je tužiteljica pasivno legitimirana u ovršnom postupku temeljem čl. 1., 2. i 4. st. 3. Sporazuma o osiguranju, kao i temeljem čl. 44. Obiteljskog zakona. Iz istih razloga osporavaju utvrđeno činjenično stanje, osporavaju iskaz tužiteljice i smatraju da je isti neosnovano uzet kao vjerodostojan, te tvrde da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je sud zauzeo pravno stajalište da je ništetan Sporazum a da nije uzeo u obzir čl. 324. st. 2. i 326. Zakona o obveznim odnosima te činjenicu da su odredbe čl. 15., 17. i 63. toč. 17. Zakona o deviznom poslovanju ukinute, kao i da nije imao u vidu čl. 36. st. 1., 3. i 4., čl. 37. st. 2. i 3. i čl. 44. st. 1. do 3. Obiteljskog zakona. Zaključno navode da im je povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje jer je postupak vođen uz povrede iz čl. 284. st. 5. i čl. 293. st. 2. ZPP, da je višekratno požurivano postupanje suda, da je punomoćniku tuženika bilo uskraćeno postavljanje pitanja tijekom saslušanja tužiteljice, kao i da je upozoren na dužnost poštivanja suda zato što je upozoravao da se postupak vodi uz povrede iz čl. 284. st. 5. i čl. 293. st. 2. ZPP.

7. Ispitivanjem presude u okviru žalbenim navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP, kao niti ijednu drugu bitnu povredu na koje ovaj sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

7.1. Prvostupanjski sud je iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza, te presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.2. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer sud nije intervenirao u sadržaj tužbenog zahtjeva niti izmijenio njegovu istovjetnost, kako navode tuženici u žalbi a da svoje žalbene tvrdnje ne dovode u vezu suštinski sa sadržajem tužbenog zahtjeva, pa jednostavnom usporedbom tužbenog zahtjeva iz tužbe i usvojenog zahtjeva pod toč. I. izreke presude proizlazi zaključak da je sud usvojio sadržajno istovjetan zahtjev koji je postavljen u tužbi tužiteljice.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze kako to nalaže citirana zakonska odredba i to u pogledu samo onih činjenica koje su u konkretnom slučaju pravno relevantne, pri čemu sami tuženici ističu u žalbi, a na što su ukazivali i tijekom prvostupanjskog postupka, da se bit spora odnosi na pravno pitanje.

9. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 200. ZPP jer je dokazivanje obuhvaćalo sve činjenice koje su važne za donošenje odluke te je sud odlučio o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, niti u vezi čl. 220.a ZPP jer sudska odluka nije utemeljena na dokazu pribavljenom na nezakonit način, kao niti povreda u vezi čl. 221. ZPP koji propisuje da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, te da sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (članak 3. stavak 3) (…), a koju tuženici dovode u vezu sa činjeničnim tvrdnjama i zahtjevima koje bivši suprug tužiteljice i ovršenik JT navodi/postavlja u drugim parničnim postupcima.

10. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 3. ZPP, s time da prema sadržaju žalbenih tvrdnji tuženici očito misle na st. 4. citirane zakonske odredbe, s obzirom da je sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio. Posebno se izjasnio pod toč. 26. obrazloženja zašto nije utvrđivao ništetnost Sporazuma o osiguranju i pod toč. 27. obrazloženja zašto nije provodio dokaze koje su predložili tuženici (saslušanje javnog bilježnika i sudskog vještaka) pravilno ukazujući da se bit spora odnosi na pravno pitanje, kao i da u tom sporu nema uvjeta za miješanje javnog bilježnika na strani tuženika u smislu čl. 206. ZPP.

11. S obzirom da tuženici smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu , pošteno i pravično suđenje te isto povezuju sa sadržajem obrazloženja presude tvrdeći da je više prostora dano tvrdnjama tužiteljice nego tvrdnjama tuženika, da nisu uzete u obzir priložene potvrde o pozajmicama, nalaz grafološkog vještaka, tvrdnje tužiteljice i njezinog supruga i ovršenika JT u drugim parničnim postupcima koje je JT pokrenuo protiv tuženika i koje su proturječne tvrdnjama tužiteljice u ovom postupku, niti sadržaj Sporazuma kojim se (i) tužiteljica obvezala podmiriti dug prema predniku tuženika ĆT, a što bi značilo da ukazuju da su postupanjem suda onemogućeni u raspravljanju i da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, valja ponoviti da je i prema ocjeni ovoga suda bit spora pravno pitanje čiji odgovor ovisi o utvrđenju tko je bio upisan u zemljišnoj knjizi u trenutku pokretanja postupka ovrhe na nekretninama u predmetu Ovr-591/2022, dok ostale činjenice koje su tuženici isticali u prvostupanjskom postupku, te ih ponavljaju u žalbi, nisu pravno relevantne za ocjenu osnovanosti zahtjeva za (ne)dopuštenost ovrhe pa ih sud nije bio dužan utvrđivati.

11.1. Točni su žalbeni navodi kojima tuženici ukazuju da su požurivali poduzimanje sudskih radnji i da pripremno ročište i glavna rasprava nisu bili održani sukladno čl. 284. st. 5. ZPP koji propisuje da će sud pri zakazivanju pripremnog ročišta voditi računa da se treba održati najkasnije u roku od tri mjeseca od primitka odgovora na tužbu, odnosno isteka roka za odgovor na tužbu i čl. 293. st. 2. ZPP koji propisuje da se ročište za glavnu raspravu treba se održati najkasnije u roku od šest mjeseci od zaključenja prethodnog postupak, međutim, isto nije utjecalo na zakonitost pobijane presude pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 284. st. 5. i čl. 293. st. 2. ZPP.

12. Utvrđeno činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Točni su navodi tuženika da su tužiteljica i JT u Sporazumu o osiguranju suglasno utvrdili da su od prednika tuženika ĆT s osnova zajma primili iznos od 70.000,00 EUR (čl. 1.) i da su isti obvezali se vratiti najkasnije do 15. prosinca 2016. (čl. 2.), te da je dospjelost tražbine dokazana izjavom tuženika pred javnim bilježnikom (čl. 4.).

13.1. Međutim, to što je tužiteljica potvrdila da postoji dug prema predniku tuženika i isti se obvezala vratiti ne znači da su tuženici ovlašteni voditi ovršni postupak protiv tužiteljice na nekretninama koje su u vlasništvu treće osobe (JT). Nekretnine na kojima je određena ovrha u predmetu Ovr-591/2022 upisane su u zemljišnoj knjizi nesporno kao vlasništvo JT koji je sklopio Sporazum o osiguranju kao dužnik i kao založni dužnik, te je ovlastio prednika tuženika da radi osiguranja potraživanja upiše založno pravo na nekretninama u njegovom vlasništvu i da provede postupak prisilne ovrhe na nekretninama i što je nedvojbeno ugovoreno u čl. 5. i 8. Sporazuma o osiguranju.

13.2. Tužiteljica kao tadašnja supruga dužnika i založnog dužnika JT usuglasila se sa zasnivanjem založnog prava u korist prednika tuženika radi osiguranja tražbine od 70.000,00 EUR što je navedeno u čl. 5. st. 5. Sporazuma o osiguranju.

14. Odredba čl. 82. OZ propisuje da uz prijedlog za ovrhu na nekretnini ovrhovoditelj je dužan podnijeti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika (st.1.), ako je pravo na nekretnini iz stavka 1. toga članka upisano u zemljišnoj knjizi na drugu osobu, a ne na ovršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako ovrhovoditelj podnese ispravu koja je podobna za upis ovršenikova prava (st. 2.), te u slučaju iz stavka 2. toga članka sud će po službenoj dužnosti naložiti u zemljišnoj knjizi upis prava vlasništva ovršenika.

15. Dakle, iz navedenog proizlazi da se ovrha na nekretnini provodi protiv onog ovršenika koji je upisan u zemljišnoj knjizi, pa se kao dokaz vlasništva uz prijedlog podnosi izvadak iz zemljišne knjige. Ukoliko pravo vlasništva nije upisano na ovršenika (nego na drugu osobu) prijedlogu za ovrhu može se udovoljiti samo ukoliko se uz prijedlog priloži isprava koja je podobna za upis ovršenikova prava, a koji upis će tada po službenoj dužnosti zemljišnoknjižnom sudu naložiti ovršni sud.

15.1. U konkretnom slučaju to bi značilo da su tuženici kao ovrhovoditelji, koji tvrde da su nekretnine suvlasništvo tužiteljice i JT jer su stečene za vrijeme trajanja braka, bili dužni uz prijedlog priložiti ispravu na temelju koje bi se upisalo suvlasništvo tužiteljice na nekretninama koje su obuhvaćene ovrhom. Sama tvrdnja tuženika da su nekretnine stečene tijekom trajanja braka i da predstavljaju bračnu stečevinu, odnosno da bračni drugovi odgovaraju na jednake dijelove za dugove koji nastanu tijekom trajanja braka, nisu dostatne da bi se ovrha odredila protiv tužiteljice kao ovršenice i osobe koja nije upisana vlasnicom nekretnina u zemljišnim knjigama.

15.2. Isto tako ovršni sud nije ovlašten u povodu prijedloga za ovrhu utvrđivati jesu li nekretnine (i) suvlasništvo osobe koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, a koju ovrhovoditelji naznačuju kao ovršenika, pa niti kada ovrhovoditelj tvrdi da je stečena temeljem zakona (bračna stečevina) kao što je u konkretnom slučaju kada tuženici tvrde da su nekretnine suvlasništvo tužiteljice i JT jer su stečene za vrijeme trajanja njihovog braka, s obzirom da je ovlaštenje ovršnog suda u postupku ovrhe na nekretnini jasno i određeno definirano u čl. 82. st. 1. i 2. OZ.

16. Osim toga valja ukazati da je Sporazum o osiguranju ovršna isprava za određivanje ovrhe na nekretnini samo u odnosu na dužnika JT koji je bio vlasnik nekretnina u vrijeme sklapanja Sporazuma o osiguranju i upisa u zemljišnu knjigu, kao i u vrijeme pokretanja ovršnog postupka broj Ovr-591/2022, dok nije ovršna isprava u odnosu na tužiteljicu koja se nije usuglasila da se provede ovrha na (preostaloj) njezinoj imovini radi namirenja tražbine prednika tuženika.

16.1. To što se tužiteljica usuglasila upisu založnog prava radi osiguranja tražbine prednika tuženika u čl. 5. st. 5. Sporazuma o osiguranju otklanja joj ovlasti da se kao treća osoba u postupku ovrhe usprotivi provedbi ovrhe na nekretninama koje su upisane kao vlasništvo JT tvrdeći da ima pravo koje sprečava provedbu ovrhe, eventualno s osnove bračne stečevine, u smislu čl. 77. st. 1. OZ.

17. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev tužiteljice i nije bio dužan provoditi daljnje dokaze radi utvrđivanja osnovanosti preostalih žalbenih razloga na temelju kojih je tužiteljica upućena od ovršnog suda na pokretanje parničnog postupka.

18. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

19. U žalbi kojom osporavaju odluku o troškovima postupka tuženici navode da je ista donesena protivno čl. 154., čl. 155. i čl. 164. st. 1. ZPP, te čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju jer nije postignuta ravnoteža između suprotstavljenih imovinskih interesa stranaka pa im je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo vlasništva.

20. Ispitujući odluku o troškovima postupka pod toč. II. i III. izreke u okviru žalbenih navoda tuženika ovaj sud utvrđuje da je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava jer su troškovi tužiteljice koji su navedeni pod toč. 28. obrazloženja osnovano priznati kao potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, te su i odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) iako se prvostupanjski sud pozvao na ranije važeću Tarifu.

20.1. Pritom valja istači da je prvostupanjski sud visinu troškova odmjerio prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 1.327,44 EUR rješenjem od 20. lipnja 2025. broj P-107/2023-27 koje rješenje je ovaj sud preinačio po žalbi tuženika rješenjem od 12. ožujka 2026. broj Gž-880/2025-2 na način da je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 70.000,00 EUR. Međutim, kako bi isto utjecalo na odluku o naknadi troškova postupka na način da tuženici budu obvezani na trošak u višem iznosu no što su obvezani pobijanom presudom pod toč. II. izreke, a da drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu (čl. 374. ZPP) to je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. i III. izreke.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 12. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek