REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-428/2023-20

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj tužiteljice KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik iz [adresa] protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri , odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. veljače 2026. održane u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 12. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj ugovora 2402006- 1031262160/51400607-5102209215 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati (u ovom trenutku neodređeni) novčani iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki preplaćeni mjesečni iznos, počevši od 27.01.2005. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi od 29. svibnja 2023. u bitnome navela da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj ugovora 2402006-1031262160/51400607-5102209215 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.384,00 CHF-a. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.384,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti zasad neutvrđenog iznosa prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovoreni tečaj švicarskog franka obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije udovoljio takvom zahtjevu tužitelja za izdavanje dokumentacije u primjerenom roku. Tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, a bez iste nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti. No radi se o dokumentaciji koju zasigurno ima tužena banka u svojim poslovnim knjigama. Tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 27.01.2005., a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnome naveo da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice. Tuženik ističe da nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu tužiteljice za dostavom dokumentacije iz razloga što više ne raspolaže traženom dokumentacijom. Naime, za zatraženu dokumentaciju prošao je rok u kojem je tuženik bio obvezan dokumentaciju iz kreditnog odnosa arhivirati, odnosno bio je obvezan čuvati dokumentaciju jedanaest godina, a sve sukladno obvezi iz čl. 172. Zakon o kreditnim institucijama. Ističe prigovor zastare i prigovor statusa potrošača na strani tužiteljice. U odnosu na odluke VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva

3. U dokaznom postupku pročitani je ugovor o kreditu od 27. siječnja 2005., otplatna tablica, dopis vještaka, potvrda o strojnom uništavanju dokumentacije te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, za utvrđenje ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao kreditora 27. siječnja 2005., te zahtjev za isplatu neutvrđenog iznosa sa zateznim kamatama, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

6. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 27. siječnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 62.384,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tužene na dan isplate kredita, s rokom otplate od 120 mjeseci. Nesporno je među strankama ugovoreno da se kredit sklapa uz valutnu klauzulu, jer je određeno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, odnosno da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6.1. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka u pojedinim mjesecima dolazilo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu iznosa kojeg je tužena od nje naplatila na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je li tužena u predugovornoj fazi pregovarala s prednicom tužitelja i pružila joj odgovarajuće obavijesti o mogućem riziku i posljedicama osporenih ugovornih odredaba. Osim toga, sporna je visina tužbenog zahtjeva i prigovor zastare.

8. Radi utvrđenja na koji način su tekli pregovori tužiteljice i tužene u predugovornoj fazi, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

8.1. U svom iskazu tužiteljica je navela da je kredit uzela za kupnju stana. Stan je prodala i kupila kuću. U navedenom stanu nije obavljala nikakvu gospodarsku djelatnost u njemu je živjela. Kredit je uzela u valuti chf jer su joj u banci predložili da je najpovoljniji, najisplativiji u to vrijeme. Ne sjeća se da li su joj nudili drugi kredit u drugoj valuti. Kredite je uzimala i ranije. Nije upozorena na rizik sklapanja ugovora u valuti chf, predstavljen joj je kao najsigurnija valuta. Banka je sačinila ugovor i isti je pročitala nije imala primjedbi, bilo joj je bitno da je u mogućnosti plaćati rate na vrijeme, da se rata ne mijenja previše. Kredit je ona otplaćivala. Kredit je raskinula, jer je rata previše rasla i danas je on u cijelosti otplaćen, prijevremeno.

8.2. Iz iskaza tužiteljice koji je sud ocijenio istinitim u cijelosti, jer je iskazivala logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tužena nije osporila istinitost njihova iskaza, utvrđeno je da je kredit uzet za kupnju stana u kojem je tužiteljica nakon kupnje stanovala. Tužena u postupku nije dokazala da je tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora u potpunosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a teret dokaza je na tuženoj.

9. Nije osnovan ni navod tužene u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženih (PBZ d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također, da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije u potpunosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženu, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tužene, a koji sadrži upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelji su se pravilno pozvali na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tužene da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, rukovodeći se shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. sud je na te okolnosti saslušao tužiteljicu. Na temelju ranije predočenog i ocijenjenog iskaza tužiteljice, koje je sud u cijelosti ocijenio istinitim, utvrđeno je da tužena nije dokazala da je u predugovornoj fazi tužiteljica dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, te da je tužiteljica, postupajući s povjerenjem u banku, prihvatila ponuđeni ugovor sačinjen od strane tužene. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja.

11. Također, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tužene koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje u tekstu: ZOO/05). Međutim, tužena neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

Stoga, radi se o ništetnim odredbama.

12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. Radi utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Marimar fin d.o.o.

14.1. Dopisom od 9. lipnja 2025. vještak je izvijestio sud kako je analizom spisa utvrdio kako u spisu ne prileži nužna dokumentacija za provođenje vještačenja, stoga je od punomoćnika tuženika zatražio promet po partiji kredita i pregled promjena kamatnih stopa, no isti ga je izvijestio kako tuženik nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu i dostaviti traženu dokumentaciju navodeći kako je za zatraženu dokumentaciju prošao rok u kojem je tuženik bio obvezan čuvati dokumentaciju (11 godina) sukladno obvezi iz čl. 160. Zakona o kreditnim institucijama, a slijedom činjenice da je predmetni ugovorni odnos prestao u prosincu 2011. godine, te tuženik više ne čuva traženu dokumentaciju. S obzirom na to da vještak ne raspolaže knjigovodstvenim prometom po kreditu, a koji je nužan za provođenje vještačenja, vještak obavještava cijenjeni Naslov kako nije moguće provesti vještačenje bez pribave gore navedene dokumentacije.

14.2. Iz potvrde Arhiv servisa proizlazi da je dokumentacija vezana uz kreditni spis 5102209215 na ime LL uništena strojnim putem na siguran način.

15. Slijedom navedenog, obzirom spisu ne prileži dokumentacija potrebna za provođenje financijskog vještačenja i utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP). zahtjev tužiteljice za isplatom odbijen je kao neosnovan.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP-a te je sud uzimajući u obzir uspjeh stranaka u postupku odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

U Puli, 12. ožujka 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćnicima