Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-65/2023-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Privredne banke Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice, a u odsutnosti uredno pozvane tuženice, dana 12. ožujka 2026. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 16. siječnja 2026. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9010774801 sklopljenog 13. listopada 2005. godine između OK, [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika, sa jedne strane i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao Banke s druge strane, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak u roku 15 dana plati iznos 2.818,77 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate.

III. Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice iz točke IV. tužbe koji glasi: "Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove dospjele zatezne kamate po tečajnoj razlici u odnosu na početni plan u roku 15 dan plati iznos 566,45 EUR."

IV. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužiteljice iz točke III. tužbe koji glasi: "Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima banke u roku 15 dana plati iznos 1.804,11 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od 1.10.2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate."

V. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice iz točke IV. tužbe koji glasi: "Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove dospjele zatezne kamate po razlici plaćenih kamata u odnosu na početni plan u roku 15 dan plati iznos 1.140,67 EUR."

VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 539,67 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine do isplate.

Obrazloženje

1. Dana 01. veljače 2023. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-65/2023 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tuženice, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu, uz isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je nadležnost suda ugovorena prema sporazumu o mjesnoj nadležnosti iz čl. 11. Ugovora o kreditu od 13. listopada 2005. godine, između OK kao korisnika kredita i založnog dužnika, sa jedne strane i tužene kao banke s druge strane po kojoj ugovornoj odredbi je ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu podružnice banke međutim da tužiteljica ovdje kao nasljednica pok. OK podnosi tužbu pred sudom nadležnim prema prebivalištu tužiteljice sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci posl.br. GrI-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine, prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača;

- da je između OK kao korisnika kredita i založnog dužnika s jedne strane i tužene kao banke s druge strane, dana 13. listopada 2005. godine zaključen Ugovor o kreditu broj 9010774801, potvrđen 18. listopada 2005. godine od strane javnog bilježnika Rina Zuića iz Rovinja, broj OU-637/05;

- da je korisnik kredita OK preminuo **.**.2008., a rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Rovinju po javnom bilježniku Morani Erak Dušić iz Žminja, kao povjereniku suda posl.br. O-173/08, od 12. rujna 2008. godine nasljednicom na temelju zakona proglašena ovdje tužiteljica UK;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu tužena odobrila korisniku kredita kredit za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora) i zatim isplatila korisniku kredita protuvrijednost iznosa od 32.000,00 CHF (čl. 1. Ugovora) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je kredit isplaćen 18. listopada 2005. godine na račun korisnika kredita u iznosu 151.414,69 kuna (prema tečaju 4,731709 za 1 CHF);

- da je tužena u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sama sastavila tekst ugovora o kreditu kao njezin unaprijed formuliran standardni ugovor (čl. 49. st. 2. ZZP i čl. 81. ZZP) i kao takvog ga dala na potpis i potvrdu korisniku kredtia kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora;

- da je u tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tužena za svoju korist u toč. 4.1. i 4.2. čl. 4. (kamata na kredit) i toč. 7.2. čl. 7. (otplata kredita) ugovorila pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama;

- da je sukladno odredbi toč. 7.2. čl. 7. Ugovora o kreditu tužena jednostranim odlukama više puta povisila kamatu stopu;

- da je u čl. 1. Ugovora (iznos kredita), toč. 4.2. čl. 4. Ugovora (kamata na kredit), čl. 5. Ugovora (interkalarna kamata), čl. 6. Ugovora (kamata na zakašnjela plaćanja) i toč. 7.2. (anuiteti), čl. 7. Ugovora (otplata kredita), ugovorena valutna klauzula u CHF valuti;

- da kako je opće poznato da je tečaj CHF u odnosu na HRK izrazito porastao nakon zaključenja predmetnog ugovora, tužena je korisniku kredita, a nakon njegove smrti tužiteljici, stalno zaračunavala nove anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, odnosno u znatno većim iznosima od iznosa s početka trajanja kredita;

- da je pravomoćnom presudom TS RH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom VTS RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je: "… drugotužena PBZ u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to u člancima 81., 82., i 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima";

- da se tužiteljica poziva ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TS RH posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, i presude VTS RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a koje utvrđenje sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a vezuje i ovaj sud;

- da su parnične stranke dana 17. ožujka 2016. godine sklopile Dodatak ugovora o kreditu broj 9010774801 tzv. konverzija, potvrđenog 18. ožujka 2013. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića broj OV-2043/16, a kojim Dodatkom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita;

- da izvršenom konverzijom nisu otklonjeni razlozi za ništetnost ugovornih odredbi iz Ugovora;

- da cilj konverzije nije bio povrat sredstava po ništetnim odredbama Ugovora, ni eventualna konvalidacija ništetnih ugovora ili ugovornih odredbi;

- da je mogućnost izbora za tužiteljicu kao iz za ostale potrošače u RH bila prividna, s obzirom na to da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv te je tužiteljica doslovno spašavala egzistenciju potpisivanjem Dodatka i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR (sa isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora);

- da je sukladno čl. 7. Ugovora početni anuitet iznosio 227,24 CHF, te je korisnik kredita odnosno tužiteljica uz početnu kamatnu stopu 4,65% te tečaj koji je vrijedio na dan stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita od 4,731709 CHF, imala tuženiku mjesečno plaćati iznos 1.075,23 kuna te je korisnik kredita odnosno tužiteljica očekivala da će navedeni iznos ostati isti do kraja razdoblja otplate kredita;

- da imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kunama prema Ugovoru, nastalo je na strani tužene stjecanje bez osnove te je tužena dužna vratiti ono što je na tako opisani način primila bez osnove i to uz zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa;

- da je razlika između stvarnih uplata tužiteljice te iznose koje bi tužiteljica bila dužna plaćati po prvotnom otplatnom planu od prve preplaćene uplate do 30. rujna 2015. godine iznosila 4.599,10 eura / 34.649,97 kuna, odnosno tužiteljica je s osnove ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi preplatila 1.827,85 eura / 13.771,98 kuna, a s osnove ništetnosti odredbi o valuti uz koju je vezana glavnica CHF tužiteljica je preplatila 2.771,25 eura / 20,877,99 kuna, dok je preplata nedospjele glavnice (u konverziji nepriznati iznos glavnice) 30. rujna 2015. godine iznosio 846,97 eura / 6.381,47 kuna.

1.2. Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica zahtjeva da se utvrde ništetnim odredbe vezane uz promjenu kamatne stope i valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu te restitucijski zahtjev isplate preplaćenih iznosa po osnovi preplate, koja u tužbi u odnosu na kamatu iznosi 1.827,85 eura, a u odnosu na valutnu klauzulu CHF 2.771,25 eura, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na svakomjesečni iznos preplate, a koje sve iznose je po provedenom vještačenju uskladila podneskom od 16. siječnja 2026. godine i to glede preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 2.818,77 eura, a po osnovi preplate promjenjive kamatne stope iznos od 1.804,11 eura uz razliku zateznih kamata.

2. U odgovoru na tužbu tuženice zaprimljenog kod ovoga suda 25. travnja 2023. godine (list 52-75) ista osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te prigovora pravnom interesu tužiteljice za vođenjem ovoga postupka s obzirom je konvertirala kredit sukladno ZIDZPK, ističe prigovor zastare, prigovor radi prebijanja i konačno prigovara istoj i status potrošača, a sve uz slijedeće navode:

- da tužiteljica nije bila potrošač koji je sklopila osnovni Ugovor o kreditu te je osobno pregovarala kod sklapanja I. Dodatka Ugovoru o kreditu 2011. godine, a za koji ugovor se ne primjenjuje postupak kolektivne zaštite pa je ista 2011. godine bila u ravnopravnom pregovaračkom položaju i bila je svjesna svih pravnih posljedica ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope;

- da je tužiteljica preuzela obveze plaćanja kredita pok. OK ali tek 05. rujna 2011. godine kada sklapa novi ugovorni odnos u kojem je ona korisnik i druga ugovorna strana, kada se utvrđuje stanje duga, preuzima obveze i pregovara o uvjetima pravnog posla osobno jer je naslijedila imovinu pok. OK;

- da je nakon sklapanja I. Dodatka ugovoru 2011. godine tužiteljica, radi provedbe postupka konverzije kredita sklopila i Dodatak ugovoru o kreditu tzv. konverziju sukladno odredbama ZID ZPK, a sam sporazum o konverziji sklopljen na osnovi toga zakona ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je u skladu sa odgovorom na postavljeno pitanje iz oglednog postupka vođenog pod brojem Gos-2/2019-36 iz rješenja VSRH od 04. ožujka 2020. godine;

- da je prema tome sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovora o kreditu broj 9010774801 valjan i ima pravne učinke među strankama ovog postupka;

- da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca;

- da je tužiteljica namirena i restituirana prilikom sklapanja Dodatka ugovoru odnosno prilikom postupka konverzije;

- da korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, što da proizlazi argumentum a contratrio iz iznesenog stajališta VSRH da je ZPK jasno odredio sadržaj dodatka ugovora koji je ponuđen potrošačima s mogućnošću da isti prihvate ili ne, čime je nepobitno da je sadržaj konkretnog Dodatka ugovora o kreditu preuzet iz pozitivnih propisa;

- da je zakonodavac intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti;

- da Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja;

- da je donošenjem ZID ZPK došlo do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije;

- da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da se intervencija zakonodavca odnosila i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c ZID ZPK;

- da tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR;

- da su postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30. rujna 2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru;

- da se Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati;

- da je ZID ZPK odredio i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c odnosno, kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR;

- da ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata prema članku 19.c st. 5. ZID ZPK koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, tako je došlo do potpune restitucije potrošača;

- da je tužitelj prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile te tako nema niti neizvjesnosti za period koji je već prošao i time je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnosti iste;

- da nema razlike između "novog" ili "izmijenjenog" ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR;

- da prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR);

- da obzirom su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu;

- da budući se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF, stoga da te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR;

- da je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan;

- da je sukladno odredbi ZID ZPK tuženik obračunavao kredite od samog početka njihova trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR to priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama, a na navedeni obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan;

- da je u samom Dodatku ugovora utvrđen i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava, a pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, i to na način kako je to određeno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice;

- da je tužiteljica navedenim iznosom preplate u potpunosti namirena;

- da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužiteljica pristala);

- da u slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR ugovorne strane sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova plaćanja po osnovnom ugovoru odnosno po ugovoru prije konverzije koji je bio u CHF;

- da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu, s naslova glavnice i kamata pa nakon konverzije takve uplate se koriste radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom (koji zamjenjuje prethodni otplatni plan u CHF);

- da drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu;

- da se tužiteljica neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine ne samo iz naprijed navedenih razloga (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora;

- da budući, nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, da se ovdje tužiteljica ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu;

- da teza tužiteljice, da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi;

- da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo;

- da je odredbom članka 319. st. 1. ZOO propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase pa kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem;

- da kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi;

- da je odredbom članka 84. ZZP iz 2003. godine i člankom 99. ZZP iz 2007. godine određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune;

- da su stranke potpisom potvrdile da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđeno da je tužitelja banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF-a, a sve dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti;

- da javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama;

- da obzirom je sama tužiteljica sklopila ugovor o kreditu i potvrdila njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni;

- da je opće poznato da je HNB štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF;

- da je stoga neosnovana tvrdnja tužiteljice da nije znala i nije bila informirana o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je ista bila informirana objavama u javnim glasilima od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donijela je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu;

- da nema osnove na pozivanje na presudu sud EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je, a kao što smo već naveli došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj;

- da osim toga temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena Presuda Europskog suda i učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi;

- da je tužiteljica poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražila nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa joj nije bilo sporno i nije tražila dodatna razjašnjenja;

- da se iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino može zaključiti kako se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara;

- da navedeno ukazuje na činjenicu da su tužiteljici bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora;

- da pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužiteljica je trebala uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali;

- da tužiteljica ne bi bila potrošač jer se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i sukladno Uredbi br. 1215/2021 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje;

- da propisima koji uređuju zaštitu potrošača implementirana je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je tako i krovni propis koji propisuje zaštitu potrošača od primjene odredaba koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredbi u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača;

- da sukladno odredbi čl. 1. točke 1. Direktiva 93/13 svrha Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača međutim, da se Direktiva primjenjuje jedino prema potrošačima, a status potrošača nema svaka fizička osoba;

- da je Direktiva 93/13 implementirana u Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. koji definira potrošača odredbom čl. 3. prema kojoj je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a istu definiciju daje Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine;

- da praksa suda EU potvrđuje potrebu utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača, u svakom slučaju zasebno jer je takvo utvrđenje od ključne važnosti za ishod ovoga predmeta;

- da se u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji, te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kamata niža od one koju usporednu određuje tužitelj izjavljuje prigovor prijeboja;

- da je tražbina tužiteljice iz tužbe u zastari, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika;

- da kako tužiteljica kao vjerovnik nije poduzela ni pokrenula niti jednu radnju protiv dužnika pred sudom ili drugim tijelom koja se odnos na isplatu i predmet, a kojom bi upravo tu isplatu i pravo na istu utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala da u predmetnom slučaju nije nastao niti se dogodio slučaj prekida zastare za ovaj konkretni predmet isplate;

- da se izjavljuje i prigovor radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao uspoređenu određuje tužiteljica;

- da se prigovara i zastari u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no, zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. ZOO zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

2.1. Slijedom svega naprijed navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Tužiteljica se uz odobrenje suda (rješenje od 05. rujna 2023. godine - list 203) očitovala na tuženičine navode iz odgovora na tužbu, podneskom od 07. rujna 2023. godine (list 205-225) u kojem glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije ukazuje da je upravo tužiteljica zakonska nasljednica korisnika kredita sada pok. OK, što da proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-173/08 od 12. rujna 2008. godine, a sama činjenica da utuženo potraživanje nije obuhvaćeno navedenim rješenjem o nasljeđivanju da nije od utjecaja, jer je isto tek predmetnom odlučivanja u ovome postupku, pri čemu da treba imati u vidu da nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, sukladno čl. 128. st. 1. ZV. Naknadno, tužiteljica dostavlja rješenje posl.br. O-173/2008 od 21. svibnja 2004. godine kojim je utvrđena naknadno pronađena imovina iza pok. OK sastojeća od tražbine prema tuženoj po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 13. listopada 2005. godine iz kojeg je ugovorne obveze preuzela tužiteljica sklapanjem I. Dodatka 2011. godine i time učinila nespornim svoju aktivnu legitimaciju.

3.1. Glede prigovora zastare tužiteljica razjašnjava tuženoj da je tužbeni zahtjev prije svega usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i to dijelova odredbi ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima tužene te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tek kao posljedica utvrđenja djelomično ništetnog istog, da nastaje obveza sadržana u kondemnatornom dijelu zahtjeva. Prema odredbi čl. 328. ZOO, ističe da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. ZOO). Ništetnost kao posljedica ugovorne odredbe izrađene u suprotnosti s odredbama ZOO koje za posljedice imaju takav oblik nevaljanosti, da nastanu kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je odredba Ugovora ništetna od samog svog početka, odnosno od kada je ugovorena, a to je u ovom slučaju od 10. prosinca 2004. godine, kada je korisnik kredita sklopio ugovor s tuženom. Sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužiteljica nadalje ukazuje kako je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, a po kojoj je donesena pravomoćna presuda VSRH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Konačno, da je VSRH zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, dakle od 15. lipnja 2018. godine pa kako je tužba podnesena prije 15. lipnja 2023. godine da nije istekao rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

3.2. Glede pravnog interesa tužiteljice, zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora, ukazuje se na odluku VSRH posl.br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine iz koje se ima zaključiti da je stav suda da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici i što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanijem Dodatka zasigurno nije u cijelosti podmiren dug tužiteljice iz čega proizlazi da konvertiranjem tužiteljica nije obeštećena, stoga nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim navedenoga, ukazuje da ponuđenom konverzijom sukladno ZID ZPK tužiteljica je i prihvatom Dodatka uredila pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Nadalje, da su konverzijom obuhvaćene izmjene ugovornih odredbi proizišle iz ugovora, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama, to je u konkretnom predmetu primjenjiva odredba čl. 323. st. 1. ZOO, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Kamatna stopa sadržana u Dodatku da je određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, a način ugovaranja promjenjive kamatne stope (kako za Ugovore sa valutnom klauzulom u CHF tako i za ugovore sa valutnom klauzulom u EUR) da je bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata da je utvrđen nepošten, slijedom čega sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužiteljice, utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sud Europske unije da je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ČK protiv Erste Bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavka 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenica, da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Pri tome da je sud krenuo od premise valjanosti zakonske intervencije, a ne njezine nevaljanosti kao preduvjeta da bi se razmatrala puna restitucija potrošača i povrat koristi koje je banka stekla primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički da znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te izvorno ugovorenu kamatnu stopu od 4,65% - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga, činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak da nije od utjecaja na pravo tužiteljice da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i pravo tužiteljice na isplatu preplaćene razlike do konverzije. Tužiteljica je ujedno stajališta da se konverzijom nisu mogle konvalidirati ništetne ugovorne odredbe. Valja istaknuti kako ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, tj. ex tunc, a samim sklapanjem Dodatka i stupanjem na snagu ZID ZPK nije konvalidirana ništetnost pojedinih ugovornih odredbi Ugovora. Nadalje, ZZP-om je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga proizlazi da se potrošač ne može odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema ZZP-u. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka između stranaka, nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je Banka, bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem, sama, odnosno nepošteno, mijenjala visinu kamatne stope u Ugovoru s valutnom klauzulom u CHF. Dodatkom da se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog odnosno da se njime ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do konverzije, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja Banke. Osim toga, konverzija da se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, u konkretnom slučaju, konverzija da nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka. Obzirom je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, da je otpala osnova temeljem koje je banka izračunavala visinu mjesečne obveze tužitelja povećavajući mjesečni iznos anuiteta u skladu s rastom kamatne stope. Iz navedenog da proizlazi da je do dana konverzije tužiteljica, kao korisnik kredita, plaćala veći iznos anuiteta od onoga kojeg bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini od 4,65% godišnje. Isto tako, a obzirom je i ugovorna odredba o valuti uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak ništetna, ista da je do dana konverzije plaćala i veći iznos od onoga kojeg bi plaćala da je plaćala anuitete u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan korištenja kredita. Imajući u vidu da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, ističe se da je na dan konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu (4,65%) i početnog tečaja (na dan isplate kredita) te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednost na dan konverzije koja je viša u pravilu za 10%, ovisno od slučaja do slučaja, od one po početnom otplatnom planu koja je bez rasta tečaja, a to znači da potrošač i dalje plaća veće anuitete od početnih. U odnosu na navedeno da valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "[…] bez obzira na naknado sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima […]". Nastavno svemu navedenom, da je nedvojbeno da unatoč izvršenoj konverziji tužiteljica ima pravni interes za podnošenje kondemnatornih zahtjeva, pri čemu da je bitno ukazati i na odluku Europskog suda iz koje proizlazi kako okolnosti da su neke ugovorne odredbe proglašene ništetnim i nepoštenim putem zakona te zamijenjene novim odredbama ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača te je zadaća nacionalnog suda utvrditi je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, pa je izračunom tužiteljice upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba (Presuda Suda Europske unije od 14. ožujka 2019. godine posl.br. C-118/17, Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt). Dakle, ovdje punu restituciju, imajući na umu kogentnu odredbu čl. 41. ZZP da valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer u naprijed citiranoj presudi VSRH nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače. Slijedom iznesenog tužiteljica tvrdi da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već se učinci kolektivne presude u slučaju Franak protežu na sve CHF potrošače i koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koji nisu.

3.3. Glede dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule tužiteljica ukazuje da predmetno nije sporno, međutim prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, da tužena kao trgovac i poslodavac u financijskom poslovanju i kreditiranju, nije pravnog prednika tužiteljice, korisnika kredita, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti pravnog prednika tužiteljice, isti da nije znao niti je mogao znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Tužena da je takvim svojim postupanjem povrijedila pojedinačna i kolektivna prava pravnog prednika tužiteljice kao potrošača jer je sklopila ugovor o kreditu koristeći nedopuštene i/ili nepoštene ugovorne odredbe; one kojima je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu te one koje se odnose ne ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica (pa i kamata) - švicarski franak (CHF). Dakle, da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora pravnom predniku tužiteljice da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Pravnom predniku tužiteljice da je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima da je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, koji je veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S time u vezi da je razvidna činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje pravni prednik tužiteljice u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i tijekom otplate, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, kao niti kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je pravni prednik tužiteljice imao saznanja, da će mjesečni anuiteti toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu egzistenciju pravnog prednika tužiteljice i same tužiteljice, isti nikad ne bi preuzeli takvu obvezu. Tužena da je prilikom sklapanja ugovora propustila informirati pravnog prednika tužiteljice o tri bitna elementa: 1. općem riziku koji je vezan uz svaku valutnu klauzulu; 2. o riziku koji je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema EUR i 3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan. Pravnom predniku tužiteljice da je kredit u CHF sugeriran po tuženoj, ističući prednosti pred kreditom u EUR i to na način da ničim nije informirao pravnog prednika tužiteljice o mogućim posljedicama i razmjerima promjene tečaja i utjecaja na njegovu kreditnu sposobnosti, iako je znala visoku rizičnost te kreditne linije koja je kao takva u to vrijeme već mahom bila zabranjena u Europi što se tek naknadno utvrdilo. Pravnom predniku tužiteljice da nisu bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja Ugovora iz kojih bi bili mogli shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tužiteljica da je podnijela tužbu iz razloga što smatra da su Ugovorom povrijeđena njezina prava na način da je tužena koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, te ugovorenu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da cjelokupno ponašanje tužene prilikom potpisivanja Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu.

3.4. Glede valjanosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica opetovano ukazuje da je tužena svojom jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu i o tome obavještavala pravnog prednika tužiteljice i samu tužiteljicu samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražila suglasnost istih, a time kod svake promjene kamatne stope došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje su pravni prednik tužiteljice i sama tužiteljica bili dužni plaćati. Ukazuje se na odredbu čl. 4. Ugovora koji omogućuje tuženoj da promjenom ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj pravnog prednika tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužiteljice koji takove promjene nije nikako mogao predvidjeti a pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao egzaktnih kriterija. U predmetnom slučaju da se radi o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu pravnog prednika tužiteljice (u ovome slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem predmetne ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (pravnog prednika tužiteljice). Navedeno da je u suprotnosti odredbe čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Predmetna odredba da je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO, kojom je propisano da su prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati se tog načela. Sukladno predmetnoj ugovornoj odredbi dug pravnog prednika tužiteljice odnosno tužiteljice da je postao promjenjiv element na koji isti nisu mogli utjecati iz razloga što je kamatu tuženik (banka) određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s pravnim prednikom tužiteljice te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužiteljice i same tužiteljice (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je zbog toga ništetna. Pravni prednik tužiteljice prilikom sklapanja ugovora da nije dao naslutiti da će joj tužena u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će tuženik od pravnog prednika tužiteljice i same tužiteljice, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od pravnog prednika tužiteljice i same tužiteljice (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke tj. tužene.

3.5. Glede osporenog statusa potrošača tužiteljici, ukazuje se da je iznos odobrenog kredita od 32.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna korišten za adaptaciju stambenog objekta u [adresa], kućni broj 26, koji se koristio isključivo za stanovanje pravnog prednika tužitelja i tužiteljice i njihovo troje djece, a što da je razvidno iz čl. 2. Ugovora gdje je stavljena namjena kredita. Tužiteljica napominje da je ovdje tužena kao kreditor bila u obvezi izvršiti promjenu namijene kredita, da li je namijena kredita naznačena u Ugovoru osnovana i potkrijepljena dokazima, a što da sve proizlazi iz čl. 2. Ugovora i konačno da se u kojem slučaju kredit nije koristio za ugovorenu namjenu, tužena je sukladno odredbi čl. 9. Ugovora mogla raskinuti ugovor što ovdje nije učinjeno. Dakle, namjenski kredit je s tuženom sklopljen po pravnom predniku tužiteljice kao fizičkoj osobi i nema nikakve naznake da je kredit zatražen i ostvaren u svrhe poslovne djelatnosti budući da su sredstva kredita u cijelosti iskorištena sukladno namijeni predmetnog kredita, dakle za adaptaciju stambenog objekta koji se koristio isključivo za stanovanje pravnog prednika tužitelja, tužiteljice i njihovo troje djece.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-173/08 od 12. rujna 2008. (list 15-19);

- uvidom u pregled uplata po kreditu (list 20-24);

- čitanjem Ugovora o kreditu broj 9010774801 od 13. listopada 2005. godine (list 25- 30 spisa);

- čitanjem I. Dodatka ugovoru o kreditu od 05. rujna 2011. godine (list 31-34):

- čitanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010774801 od 17. ožujka 2016. godine (list 35-40 spisa);

- uvidom u plan otplate (list 41-48);

- čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. od 20. svibnja 2024. godine (list 370-392).

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 255-369);

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 510-511);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 512).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 13. listopada 2005. godine između pravnog prednika tužiteljice sada pok. OK, kojim ugovornim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF-a, te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome Ugovor po oba osnova.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da je pravni prednik tužiteljice pok. OK, sklopio sa tuženom Ugovor o kreditu 13. listopada 2005. godine broj: 9010774801, za adaptaciju stambenog objekta, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 32.000,00 CHF s rokom otplate 204 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,65% godišnje, a obračunava se u CHF-u mjesečno, (dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da su stranke sklopile I. Dodatak ugovora o kreditu 05. rujna 2011. godine, kojim ugovornim odredbama je po smrti supruga OK i na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-173/08 od 12. rujna 2008. godine, tužiteljica preuzela sve obveze iz osnovnog ugovora o kreditu to je istim regulirano sredstvo osiguranja plaćanja tražbine i uvjeta prisilne ovrhe;

- da je pravomoćnim rješenjem posl.br. O-173/2008 od 21. svibnja 2024. godine tužiteljica utvrđena nasljednicom naknadno pronađene imovine sastojeće od tražbine korisnika kredita pok. OK protiv kreditora ovdje tužene po osnovi Ugovora o kreditu sklopljenog 13. listopada 2005. godine;

- da su stranke ovoga postupka sklopile Dodatak ugovora o kreditu 17. ožujka 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), a na temelju prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK, s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u

HRK, s valutnom klauzulom u EUR,

- da je prema podacima iz pregleda promjena kamatne stope razvidna promjena od početno ugovorene 4,65% na 4,75% od 01. siječnja 2006. godine, na 5,75% od 01. kolovoza 2007. godine, na 6,50% od 01. veljače 2008. godine, na 6,15% od 01. studenoga 2010. godine, na 5,90% od 01. svibnja 2011. godine i na 5,65% od 01. kolovoza 2011. godine.

8. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenju Dodatka Ugovoru od 17. ožujka 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li / i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici;

- da li je osnovan prigovor zastare;

- da li tužiteljica ima status potrošača.

9. Prigovor zastare osnovan je u odnosu na zahtjev isplate preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, slijedom čega je ovaj zahtjev (točka III. i djelomično IV. tužbe) odbijen kao u točkama IV. i V. izreke ove presude, dok je prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valute CHF neosnovan.

9. 1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorne promjenjive kamatne postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica je tužbu podnijela 02. veljače 2023. godine slijedi, da je u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetne odredbe promjenjive kamatne stope protekao petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO, dok taj rok nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

10. Tužiteljica tvrdi da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP i ZOO sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici, odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015.i sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

11. Tužena pak s druge strane tvrdi, da ista nije postupila nepošteno jer je promjenu kamatne stope od dana sklapanja Ugovora vršila isključivo u skladu s Odlukama banke i prema uvjetima propisanih Zakonom o bankama, a kasnije Zakonom o kreditnim institucija i o tome redovno se obavještavao tužiteljicu na što ona nije prigovarala.

12. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

13. Glede pitanja primjene citiranih odluka u konkretnom slučaju činjenica je, da je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi i da je ovaj ugovor sklopljen 13. listopada 2005. godine, a što je unutar kritičnog razdoblja od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine.

14. Presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

15. Ugovor o kreditu između pravnog prednika tužiteljice pok. OK i tužene sklopljen je 13. listopada 2005. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

16. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99 ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Odredbom čl. 85. ZPP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

19. Odredbom 86. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. U čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se promjenjivost kamatne stope vezuje za Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

22. Da je tome tako proizlazi iz iskaza tužiteljice kada opisuje okolnosti u kojima i zbog koje namijene je zaključen ugovor o kreditu u poslovnici banke tužene u Rovinju kojeg je njezin pok. suprug OK bio korisnik, a novac trebao za adaptaciju stambenog objekta i to upravo ovoga u [adresa] u kojemu ista i danas stanuje. Tvrdi da se njezin suprug obratio banci tužene jer je tamo primao plaću, a kredit odobren na temelju troškovnika za adaptaciju stana u staroj kući tako da se točno znao potreban iznos kredita, a onda bankarica predložila kredit u CHF navodima da je povoljan, poglavito za stambene kredite i da ga svi uzimaju. Tužiteljica navodi da je pratila supruga i da osobno znade što je bankarica govorila odnosno, sve pozitivno tom kreditu kao jako povoljnom, pri čemu nije dala naslutiti na bilo kakav rizik kada oni o toj valuti ništa nisu znali. Tvrdi da se njima ništa nije reklo o zaštiti te valute od strane HNB niti ista to razumije, a da je njezin suprug i malo sumnjao da je riječ o rizičnom kreditu tada ga zasigurno ne bi uzeli. Navodi da je to bio gotov proizvod o kojemu se nije moglo pregovarati tako da su prihvatili ono što je ponuđeno kao prezentirano najbolje za njih. Tvrdi da su imali dobro iskustvo s prethodnim kreditom u kunama i to gotovinskim, a onda kada su ovi krediti u CHF postali popularni, a tvrdilo se i povoljni, da su uzeli kredi za auto svega par mjeseci prije ovoga i to u istoj valuti kada su obje banke tvrdile isto. Za konkretni kredit pamti prvi mjesečni anuitet u iznosu 1.000,00 kuna, a onda najveći do 1.700,00 kuna no, usprkos poteškoćama da su kredit vratili u cijelosti. Kao nasljednica pok. supruga koji je preminuo 2008. godine, da je ista nastavila plaćati anuitete, a onda po mogućnosti konverzije da se istu zvalo na sklapanje Dodatka, a ona na to morala pristati da bi smanjila ratu i da promijeni tu valutu. Navodi, da nije puno razumjela o postupku konverzije niti joj se detaljno objasnilo što se radi, a njoj tada bilo bitno samo da promijeni valutu i da plaća manje anuitete. Ističe da je po struci krojačica, da stoga s bankarskim poslovima nema nikakve veze ni iskustva, i za nju to sve prekomplicirano. Ugovor o kreditu da je potpisala uz supruga kod javnog bilježnika kada nitko od banke nije prisustvovao potpisu i tada je njima bio bitan samo iznos, dogovorena kamata i visina anuiteta. Javni bilježnik da je samo govorio o hipoteki na kući, dok drugo nije objašnjavao osim o posljedicama ukoliko ne plate. Tvrdi da je ona morala potpisati konverziju međutim, da se time ista nije odrekla svoga prava da ju se potpuno obešteti, jer priznata preplata u konverziji nije u cijelosti ona koja joj pripada.

23. U odnosu na osporeni status potrošača tužiteljici, zaključak je ovoga suda da je njezin pravni prednik pok. OK kao korisnik kredita imao status potrošača jer da to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je isti kao korisnik kredita i fizička osoba sklopio sa tuženicom kao davateljem kredita i to radi adaptacije stare kuće kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora u kojem se navodi i obveza korisnika kredita da sredstva kredita koristi za ugovorenu namjenu, a banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita.

23.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

23.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

23.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

23.4. Kako je u konkretnom slučaju prednik tužiteljice predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva namjenskog kredita zatražio radi adaptacije stambenog objekta, on je u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu imao svojstvo potrošača i to svojstvo potrošača zadržao, a potom po njegovoj smrti ugovorne obveze preuzela sklopljenim I. Dodatkom ugovora o kreditu njegova supruga i nasljednica UK, a onda to svojstvo zadržala i za vrijeme sklapanja Dodatka ugovora o kreditu od 17. ožujka 2016. godine i isto se zadržalo kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Osim toga, teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio bi na tuženoj, koja nije dokazala da pravni prednik i sama tužiteljica ne bi predmetni ugovor o namjenskom kreditu iskoristili za ugovorenu svrhu.

24. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane u dokaznom postupku kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan, a ista u potpunosti potvrdila utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena kao trgovac nije korisnika kredita kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke, imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je očito i pravni prednik tužiteljice bio uvjeren da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke istoga nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

25. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu od 17. ožujka 2016. godine proizlazi, da se tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita kao potrošača nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da korisnik kredita prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja stoga, da sklapanje samoga Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

26. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora, što je potvrdio i sam tužitelj za konkretni primjer. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

27. Ovaj sud smatra da ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. i 7. Ugovora su koncipirane nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu i nejasnu korištenu terminologiju, te neodređen poziv na Odluku o kamatnim stopama kreditora, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo pa je primijenjenim odredbama, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

28. Nastavno navedenom, dio odredaba čl. 4. i 7. predmetnog Ugovora protivni su i načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza (čl. 4. ZOO/05) pa stoga, takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

29. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi čl. 4. i 7. Ugovora pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

30. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl. 99. i 100. ZZP/07).

31. Ovaj sud zaključuje da te odredbe za prosječnog potrošača nije razumljiva jer nije jasno temeljem kojih parametara i koje su to metode izračuna tih parametara temeljem kojih će banka mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a poziv na promjenu tržišnih uvjeta nisu jasni kriteriji da bi se uopće moglo izračunati bilo kakva eventualna promjena u odnosu na kamatu. Osim toga, način i obračun kamata vezan je za akte tuženika, radi se o dokumentima koji su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima koje imaju ekonomsku naobrazbu.

32. Sud cijeni da predniku tužiteljice kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, jer se u Ugovoru ne navode objektivni kriteriji kako bi se moglo provjeriti da li postoje opravdani razlozi za promjenu kamatne stope i što ta promjena metode u konačnici za promjenu kamatne stope znači. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

33. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Predniku tužiteljice je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,65%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu joj bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženik je financijska institucija i njegov cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

34. Mišljenje suda da je tužena prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu prednika tužiteljice kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i na taj način maksimalno odgovorno pristupiti korisniku kredita kao potrošaču s obzirom da je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača zasigurno, superiorno. Iz sadržaja osporenih odredbi u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu jasno proizlazi da banka nije ozbiljno informirala o smislu i sadržaju te odredbe niti je skrenula pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem trajanju kredita, a što je sve bilo predmet raspravljanja u parnici po kolektivnoj tužbi za sve tužene banke u spornom razdoblju koje su se zadovoljile nedorečenim i nerazumljivim informacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako su prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora ništetne da su ugovorne odredbi iz čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništave, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

36. Nadalje, ocjenjujući ugovorne odredbe čl. 1., 4., 6. i 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za korisnika kredita kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

37. Nadalje za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP i ZZP postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP.

38. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

39. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

40. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

41. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1., 4., 6. i 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

42. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

43. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s prednikom tužiteljice o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

44. Pored odbijenog tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, sud je ocijenio da tužiteljica ima pravni interes da se utvrdi ništetnost pobijanih odredbi Ugovora po tome osnovu, to je u tom dijelu zahtjev usvojen imajući u vidu prethodna utvrđenja za konkretni slučaj, koja u bitnome ne odstupaju od onih utvrđenih u kolektivnom sporu, a takva deklaratorna presuda je osnov za isplatu naknade u odnosu na koju je u konkretnom slučaju nastupila zastara.

45. Kako je ranije već navedeno, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka uz ugovor, izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

45.1. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično, potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe s pravom Europske unije. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

45.2. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podignuo kredit 2005. godine, kao prednik tužiteljice, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podignuo u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredita (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala biti slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

46. S obzirom na tužiteljičin zahtjev, određenom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. naložen je zadatak da utvrdi koliko iznosi preplata svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je korisnik kredita platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti kada je isti izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i početno ugovorene kamatne stope iz Ugovora o kreditu od dana 13. listopada 2005. godine (list 25-26) s time da se preplate iskažu u zasebnim izračunima, a u odnosu na preplatu CHF tečaja izdvoji pozitivna preplata, negativne razlike uz iskazani prijeboj; je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate); utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita; utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. godine i u kojem iznosu te da izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno čl. 171. ZOO - red uračunavanja i čl. 172. ZOO - uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30. rujna 2015. godine obračunata i zakonska zatezna kamata.

46.1. Vještak je postupajući po naloženom zadatku suda dostavio zatraženi izračun u pisanom nalazu od 20. svibnja 2024. godine (list 370-392) i utvrdio:

- da je tužiteljica (uz pravnog prednika pok. OK) pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatila iznos od 1.804,11 eura (prikazano u tablici 5 nalaza vještaka, list 380-381);

- da je tužiteljica (uz pravnog prednika pok. OK) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.731709 HRK za 1 CHF) na ime tečajnih razlika u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 2.818,77 eura (prikazano u tablici 6. nalaza vještaka - list 382);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do prijevremene otplate tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,731709 HRK za 1 CHF), iznosi 196,59 eura (prikazano u tablici 7 nalaza vještaka - list 383);

- da neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 2.622,20 eura (prikazano u tablici 8 nalaza vještaka - list 383- 384);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.115,39 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 nalaza vještaka (list 385-386);

- da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.378,13 eura na dan 30. rujna 2015. godine (tablica 10 - preplata /manjak - list 386);

- da je u rekapitulaciji prema varijanti A (više plaćeno) nakon uzetih u obzir iznosa utvrđene preplate po osnovi kamatne stope u iznosu od 1.804,11 eura i utvrđene preplate po osnovi tečaja u iznosu od 2.818,77 eura, uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice od 1.115,39 eura i utvrđene preplate u konverziji iznosa od 1.378,13 eura, preostalo ukupno potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 6.329,99 eura i to 4.422,88 eura preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zakonske kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate i 1.707,11 eura dospjele zakonske zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. godine (prikazano u tablici 11A nalaza vještaka - list 387);

- da je u rekapitulaciji prema varijanti B (više i manje plaćeno) nakon uzetih u obzir iznosa utvrđene preplate po osnovi kamatne stope od 1.804,11 eura i utvrđene preplate po osnovi tečaja u iznosu od 2.622,20 eura do konverzije kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije uključujući razliku glavnice u iznosu od 1.115.39 eura i priznatu preplatu u iznosu od 1.378,13 eura, preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 6.001,39 eura i to iznos od 4.426,31 eura preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate te 1.575,08 eura dospjele zakonske zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. godine.

47. Podneskom od 18. lipnja 2024. godine (list 399-417) tužena se očituje na nalaz vještaka prigovarajući istome u cijelosti uz paušalnu primjedbu da nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentacije u spisu, to ukazujući kako se tužena od samog početka protivila ovom dokaznom sredstvu kao nepotrebnom, a sve kako je provedena konverzija te je istom u cijelosti došlo do potpune restitucije. S time u svezi ponavlja sve već navedeno u odgovoru na tužbu glede svrhe donošenja ZID ZPK/15 i stava tužene da tužiteljica nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi iz razloga što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 uključuje te svote. Konačno se ukazuje i na činjenicu da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK što da proizlazi iz nalaza vještaka, pa da je time tužiteljice konverzijom i obeštećena u cijelosti jer je u konverziji utvrđena preplata u iznosu 1.035,71 eura. Nadalje, tuženica postavlja niz upita koji se odnose na analizu kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom i razlike ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom odnosno, da li je u vrijeme zaključenja toga spornog ugovora postojao ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom u EUR što je po sudu potpuno irelevantno za meritum ovoga spora. Nadalje, da li je nalaz napravljen u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju, te da li je vještak prilikom izračuna uzeo u obzir tužiteljici priznatu preplatu prilikom sklapanja Dodatka ugovoru i konačno da li je vještak uzeo u obzir pri izradi nalaza efekte konverzije.

48. Podneskom od 16. siječnja 2026. godine (list 469-481) tužiteljica se očitovala na nalaz vještaka prihvaćajući istog u cijelosti bez primjedbi, to nastavno analizira dobivene iznose iz pisanog dijela nalaza vještaka izloženih u konačnom mišljenju, ukazujući na izračun zateznih kamata, na izvršen prijeboj zatezne kamata po svakoj pojedinoj razlici i neiskorišteni dio preplate nakon zatvaranja razlike, slijedom čega bi po osnovi zatezne kamate nakon zatvaranja sa neiskorištenim dijelom preplate, dobio se iznos od 1.707,12 eura. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka uskladila tužbeni zahtjev tako da sada po osnovi ništetnih odredbi po valutnoj klauzuli u CHF ima tražbinu u iznosu od 2.818,77 eura, s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.804,11 eura i osnove dospjele zatezne kamate po razlici plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajnoj razlici u odnosu na početni plan, iznos od 1.707,12 eura (točke II., III. i IV. tužbe).

49. O pisanom nalazu vještaka se raspravljalo na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 510-511) kada se vještak očitovao na primjedbe iz podneska tužene od 18. lipnja 2024. godine (list 399-417) navodeći u bitnome, da ista ne navodi konkretne matematičke prigovore na nalaz, već da je riječ o prigovorima pravne prirode koji se odnose na zadanu zadaću po kojoj je vještak izradio nalaz, to da se paušalnim pitanjima i navodima iskazuju primjedbe koje se u dijelom i ne odnose na predmetni zadatak kao npr. je li vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja u svom nalazu primijenio propisani način obračuna koji je izrađen ZID ZPK (?) ili koje je objašnjenje za neuzimanje u obzir efekta konverzije koja je provedena u skladu sa zakonom (?). Vještak ukazuje da je zadaća suda bila sasvim jasna i ponavlja da su svi efekti konverzije uzeti u obzir, a pitanja tužene i u drugim predmetima ove vrste vrlo često su takve prirode koji se i ne mogu dovesti u vezu s konkretnim kreditom, kao ni vještačenje prema zadanoj zadaći. Stoga, da je i ovdje riječ o općenitom tzv. "serijskom" podnesku u koji je ubačen samo iznos priznate preplate iz Aneksa/Dodatka ugovora kojim je provedena konverzija.

49.1. U odnosu na podnesak tužiteljice, vještak ukazuje da je ista u točki II. tužbe postavila tražbinu preplate po osnovi valute u iznosu od 2.818,77 eura, prateći zbroj samo pozitivnih tečajnih razlika iz tablice 6 njegova nalaza, s time da vještak ukazuje da je pregled negativnih tečajnih razlika isti prikazao u tablici 7, u iznosu 196,59 eura, koji tužiteljica da nije uzela u obzir jer potražuje samo pozitivne tečajne razlike. U točki III. tužbenog zahtjeva tužiteljica da je istaknula tražbinu glede kamatne stope u iznosu od 1.804,11 eura koja je ukupan zbir pregleda više plaćene kamate iz tablica 5 njegova nalaza, s time da je u točkama II. i III. tužbenog zahtjeva zatezna kamata zatražena od 01. listopada 2015. godine. U točki IV. tužbenog zahtjeva tužiteljica da je istaknula tražbinu iz tablice 11A rekapitulacije stanja na dan 30. rujna 2015. godine, gdje su obračunate zatezne kamate na potraživanja po više plaćenoj kamati i pozitivnim tečajnim razlikama od svakog pojedinog potraživanja pa do 30. rujna 2015. godine i gdje je iskazana razlika glavnice prilikom konverzije na dan 30. rujna 2015. godine, na način da je potraživanje tužiteljice u vidu priznate preplate prilikom konverzije zatvoreno sa razlikom glavnice i ranije utvrđenih zateznih kamata do 30. rujna 2015. godine. Kao ostatak potraživanja da tužiteljica potražuje iznos glavnice u vidu razlike preplaćenih kamata i pozitivnih tečajnih razlika sa zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine te ostatak zateznih kamata neiskorištenih prilikom zatvaranja priznate preplate u konverziji u iznosu od 1.707,11 eura. Priznata preplata u konverziji da je iznos od 1.378,13 eura, a ukupan iznos izračunate zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi i kamate i valute da iznosi 1.969,86 eura.

49.2. S obzirom na odluku suda, da je za dio kondemnatornog zahtjeva (preplata po kamati) nastupila zastara, vještak je na traženje suda izravno na raspravni zapisnik izdvojio obračun zatezne kamate po osnovi preplate promjene valute izraženih u tablici 6 njegova nalaza, te odmah korigirao rekapitulaciju stana na dan 30. rujna 2015. godine na način da je u bitnome u prikazu tablice 11A rekapitulacije stanja na dan 30. rujna 2015. godine (više plaćeno) izrazio stanje zateznih kamata samo po pitanju razlike tečaja na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu 566,45 eura, kako bi sud mogao odlučiti o tužiteljičinom zahtjevu iz točke IV. tužbe, gdje potražuje razliku zateznih kamata u odnosu na početni plan uzevši u obzir oba osnova preplate.

50. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz vještaka kao i usmeno izlaganje jer je dano na jasan i određen način i u skladu s dokumentacijom priležećom spisu i po mišljenju ovoga suda valjano i logično obrazloženo. Stoga, sud ne nalazi razloga za sumnju u točnost i stručnost istoga, a primjedbe tužene iz pisanog podneska vještak otklonio, imajući u vidu da se zapravo uopće ne spori matematički izračun iz toga nalaza. Pored navedenog, valja imati na umu da tužena nije pristupila na usmenu raspravu kada se o tom nalazu raspravljalo, kada joj je dana mogućnost da pojasni, precizira i određenije postavi svoje upite i primjedbe.

51. Podneskom od 18. lipnja 2024. godine tužena se usprotivila povećanju tužbe (preinaci) i istakla prigovor zastare u odnosu na sve povećane iznose koje se preinake odnose na kondemnatorne zahtjeve iz točke II., III. i IV. tužbe iako u neznatnom dijelu.

52. Sud je dopustio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 16. siječnja 2026. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja. Ovdje valja primijeniti odredbu čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano, da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj zbog opravdanih razloga nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to je bez svoje krivnje nije mogla postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

52.1. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženice neosnovan.

53. Tužiteljica se opredijelila sa zahtjevom prihvaćajući izračun samo pozitivne razlike preplate po oba osnova (kamata i valuta) i prihvatila obračun iz tablice 11A gdje je iskazana rekapitulacija stanja na dan 30. rujna 2015. godine, gdje su obračunate zatezne kamate na potraživanja po više plaćenih kamati i pozitivnim tečajnim razlikama od svakog potraživanja pa do 30. rujna 2015. godine, a potom priznatu preplatu prilikom konverzije zatvorila s razlikom glavnice i ranije utvrđenom razlikom kamata do 30. rujna 2015. godine, pa kao ostatak potraživanja potražuje ostatak zateznih kamata neiskorištenih prilikom zatvaranja priznate preplate u konverziji u iznosu 1.707,11 eura. Međutim, kako je tražbina tužiteljice po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope odbijena zbog nastupa zastare, time je valjalo od izračuna zatezne kamate po oba osnova isključiti stanje zatezne kamate po tom izračunu, to je ispravno po nalogu suda vještak izdvojio iz obračuna zatezne kamate samo one koje se tiču promjene valute i time dobio stanje zateznih kamata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu 566,45 eura u kojem dijelu je tužiteljičin zahtjev iz točke IV. tužbe i usvojen (točka III. izreke presude).

53.1. Pri navedenom, glede pitanja uračunavanja negativnih tečajnih razlika, tužiteljica iste nije uzela u obzir, kako tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla određeni prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev, zbog čega sud nije dužan umanjiti tužiteljičinu tražbinu s takozvanim potplaćenim iznosima.

54. Stav je ovoga suda, da i neovisno o tome, što tužiteljica niti spori da konverzija ne bi bila provedena matematički ispravno i u skladu s odredbama ZID ZPK, a vještak u svome nalazu to i potvrdio, ista ima pravo na potpuno obeštećenje, uzevši u obzir i efekte provedene konverzije i da se uračunavanja ima vršiti primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO, što prethodno pretpostavlja i obračun zatezne kamate na svaku pojedinu izračunatu preplatu od dospijeća do kada je provedena konverzija.

55. Navedeno, jer je stav ovoga suda kako se potrošač, ovdje tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita pok. OK, sklapanjem Sporazuma o konverziji nije mogla odreći svoga prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako ni odredbom ZID ZPK. Osim toga, kako je već istaknuto, u trenutku sklapanja Dodatka, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

56. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga, ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka tumače na način kako ih tumači tužena, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak kad bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda EU C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče. Da se izbjegne suvišno ponavljanje u smislu, da odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kojem slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo novčanog iznosa koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazio.

57. Dakle, potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju na to njegovo pravo. Ovo neovisno o tome što je ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dao mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Osim toga, tužiteljica se mogla nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

58. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

59. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

60. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

61. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

62. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

63. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni iznos plaćenih anuiteta/ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi korisnik kredita odnosno tužiteljica kao njegov slijednik bili u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, uz umanjenje preplate priznate po tuženoj kroz konverziju.

64. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tužene nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate kad je tužitelju zapravo i nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

65. Odredbom čl. 87. ZZP/03 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

66. Pored svega navedenog, a imajuću na umu i naprijed istaknuti Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine slijedi zaključak da utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti u cjelokupnosti zatraženih zateznih kamata i prije utuženja.

67. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u ukupnom iznosu od 1.812,50 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav tužbe od (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na ročišta od: 19. rujna 2023. godine i 27. siječnja 2026. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) te za sastav tri obrazložena podneska od 27. lipnja 2023. godine, 07. rujna 2023. godine i 16. siječnja 2026. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) te za sastav ostalih podnesaka od 05. srpnja 2023. godine, 20. rujna 2023. godine i 18. veljače 2025. godine (svako po 100 bodova - 50,00 eura), uz trošak pristupa na ročište za objavu presude (50 bodova- 100,00 eura), pripadajući iznos PDV-a od 362,50 eura (25% od 1.450,00 eura), trošak vještačenja 591,50 eura i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 57,76 eura.

68. Sud je priznao gotovo sve nastale troškove kao potrebne za vođenje ove parnice, izuzev u dijelu tražene naknade za sastav podneska od 27. lipnja 2023. godine u iznosu od 250,00 eura, s obzirom da je riječ o podnesku za koje očitovanje tužiteljica nije tražila odobrenje suda i o tome odlučeno rješenjem posl.br. P-65/2023-11 od

04. srpnja 2023. godine (točka IV.).

69. S obzirom je tužiteljica djelomično uspjela u postupku i to u visini od 62,2% od kojeg postotka je oduzet postotak tužene koja je u manjoj mjeri uspjela i to sa 37,8%, valjalo je utvrditi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP konačni uspjeh tužiteljice koji se dobiva oduzimanjem njezina veća uspjeha od manja uspjeha tužene odnosno postotak od 24,4% kojim se u konačnosti pristupa utvrđivanju troška kojeg sud ocijeni potrebnim za svrhovito vođenje postupka. Tužiteljici su priznati traženi troškovi u iznosu od 2.211,76 eura, a s obzirom na konačni uspjeh u postupku od 24,4% istoj je valjalo priznati iznos od 539,67 eura.

70. Slijedom svega navedenog o parničnom trošku odlučno je ja kao u točki VI. ove presude a primjenom odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 12. ožujka 2026. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.