REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1660/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u OD Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i tuženika, 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju, TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati 2.030,00 EURA sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,70 EUR od 30. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 0,11 EUR od 19. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 8,23 EUR od 21. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 10,92 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 12,85 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,72 EUR od 27. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 11,55 EUR od 27. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 12,01 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,26 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,49 EUR od 27. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,23 EUR od 29. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,69 EUR od 29. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 7,56 EUR od 26. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 6,09 EUR od 30. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 8,85 EUR od 28. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 11,07 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 14,22 EUR od 30. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,50 EUR od 24. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 17,78 EUR od 30. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,97 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 18,55 EUR od 29. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,24 EUR od 29. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,42 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 38,04 EUR od 25. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 35,06 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 30,27 EUR od 30. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 40,37 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 53,22 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 44,13 EUR od 01. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 47,32 EUR od 01. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 43,26 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 43,99 EUR od 29. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,21 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 62,89 EUR od 29. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 77,10 EUR od 30. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 69,73 EUR od 01. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 61,65 EUR od 01. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 60,42 EUR od 27. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 987,33 EUR od 15. studenog 2011. do isplate, a koja kamata je od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, da tužitelju, TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.160,84 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od 12. ožujka 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev za naknadu troška tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je 3. travnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3381070 (dalje: Ugovor). Temeljem navedenog Ugovora tuženik kao kreditor je tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 20.608,93 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je čl. 2 Ugovora određena kao promjenjiva. U trenutku ugovaranja kamatna stopa iznosila je 5,20%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika. Preuzetu obvezu po kreditu tužitelj je ispunio u cijelosti. Tužitelj navodi kako prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. T, tužitelj se poziva na presude Visokog trgovačkog suda poslovni br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca Stranica 2 od 6 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP). Tužitelj smatra kako je sud navedenim odlukama vezan sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13). U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Ističe da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 2.030,00 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose (kako je navedeno u točki I. izreke) kao i da se tuženiku naloži podmirenje troška postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini, da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu odnosno da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredaba na koju okolnost nije predložio niti jedan dokaz. Tuženik smatra da je ugovora odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra kako je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovor o kreditu stranama jasan i razumljiv i odražava njihovu pravu volju. Ističe kako je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora i tijekom njegove otplate. U odnosu na pojedinačno pregovaranje tuženik ističe kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, te je tijekom pregovaranja mogao utjecati na spornu odredbu o valutnoj klauzuli i istu otkloniti ugovaranjem kredita u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, te smatra da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Također, tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava njezinu osnovanost, ističe prigovor zastare, osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid izračun tečajne razlike za kredit RBA banke (list 7-10 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 30. travnja 2006. do 19. siječnja 2023. (list 11-14 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 15 spisa), otplatni plan (list 16-19 i 28-11 spisa), Ugovor o kreditu broj 029-50-3381070 (list 22-27), zahtjev za kredit tužitelja (list 44 spisa), promotivne uvjete tuženika (list 45-47 spisa), te je saslušan tužitelj.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su stranke 3. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 029-50-3381070 radi financiranja kupnje novog automobila, a u kojem ugovoru je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 20.608,93 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Također, nije sporna visina tužbenog zahtjeva (list 42 spisa).

6. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platio zbog primjene valutne klauzule, a uslijed rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare te tijek zateznih kamata.

7. U odnosu na navode tuženika vezano za postupak kolektivne zaštite valja naglasiti kako odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač, konkretno ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule u CHF obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice to se ukazalo nepotrebnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora

10. U tom smislu sud je saslušao tužitelja koji je naveo kako u trenutku podizanja kredita nije imao registrirani obrt, niti trgovačko društvo te je bio zaposlen u Hrvatskoj pošti. Kredit je u zaključio u autokući te je sve pregovore vezano za ugovor vršio sa djelatnikom autokuće, dok u banci uopće nije bio. Prije zaključenja ugovora od strane djelatnika autokuće mu je ponuđen ugovor u švicarcima kao najstabilniji ugovor, a ugovor u drugoj valuti nije mogao zaključiti jer mu je rečeno da imaju samo ugovor u švicarcima u ponudi. Nadalje, tužitelj je naveo da na odredbe ugovora nije mogao utjecati već je samo ugovor mogao prihvatiti ili ne. Ugovor je prije potpisivanja pročitao te ga je shvatio kao laik, koliko je mogao. U teoriji je znao što je valutna klauzula, ali od strane djelatnika autokuće nije bio upozoren na rizike koji su za nju vezani već mu je rečeno da je to najstabilnija valuta.

11. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te smatra da tužitelj nije dobio cjelovito i puno objašnjenje o rizicima kretanja tečaja CHF, a što je logično s obzirom da uopće nije bio u banci, niti je razgovarao s djelatnicima banke o kreditnim uvjetima. Stoga sud zaključuje da tužitelju nisu dane potpune obavijesti o valutnoj klauzuli, te rizicima valute CHF. Također sud prihvaća da je tužitelj automobil koristio za osobne potrebe, jer sudu nisu predočeni ili predloženi dokazi na temelju kojih bi se moglo zaključivati suprotno, a teret dokazivanja tvrdnji da tužitelj nije potrošač je na strani tuženika.

12. Sud je nije prihvatio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika Mladena Bureca budući javni bilježnik nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

13. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

14. U odnosu na tužitelju statusa potrošača potrebno je uputiti na iskaz tužitelja, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, te u suglasnosti s dokumentacijom koja prileži spisu, a iz kojeg u bitnome proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnji vozila kojeg je koristio za osobne potrebe, da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao registriran obrt niti poslovni udio u trgovačkim društvima, te je bio zaposlen u Hrvatskoj pošti. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, to je sud ocijenio da je tužitelj potrošač.

15. Slijedom navedenog za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 3. travnja 2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, sve temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07,125/07,79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14,110/15,14/19), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 11. -12., čl. 46. st.1., čl.50. i 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. dalje: ZOO) te čl.502.a i c ZPP-a.

16. Na temelju izvedenih dokaza, te obzirom da visina tužbenog zahtjeva nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita, prilikom otplate kredita tuženiku više platio 2.030,00 eura, te je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude temeljem čl.104. st.1., čl.210. st. 1 i čl. 214. te i čl.29. ZOO-a.

17. Sukladno odredbi čl. 388. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kada se imaju u vidu odredbe čl. 502.a - 502.h ZPP-a kojima je reguliran procesno-pravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a rok za zastaru počelo je ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Takav pravni stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV- 16/2021-19). Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P- 1401/2012 u odnosu na valutnu klauzulu presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 371. ZOO). S obzirom na to da je tužba podnesena 11. ožujka 2023. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

18. Slijedom svega navedenog tuženiku je naloženo da tužitelju isplati 2.030,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate sukladno čl. 214. ZOO-a. Naime, sukladno čl. 214. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nesavjestan, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve je tuženik kao banka uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti, te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima slijedom čega je i tužitelj zahtjev za isplatom zateznih kamata od dana plaćanja sud ocijenio osnovanim.

19. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022).

20. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (2.030,00 eur) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa).

21. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.), trošak sastava podneska od 3. listopada 2023. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.1.), trošak zastupanja na ročištima 16. siječnja 2026. i 5. ožujka 2026. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9.1.), trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.3.) što uvećano za vrijednost boda 2,00 eura (Tbr. 54.) i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 42.) iznosi ukupno 1.125,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,84 eura što sveukupno iznosi 1.160,84 eura. Na trošak parničnog postupka tužitelju su dosuđene kamate od dana donošenje presude sukladno čl. 151.st. 3 ZPP-a.

22. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a, te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki II. i III. izreke rješenja.

Zagreb, 12. ožujka 2026.

Sudac:

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

3. spis