Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-489/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužiteljice SFT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici, Nataliji Jančevski, odvjetnici iz Virovitice, A. Šenoe 11, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici, Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, Radnička cesta 22, Zagreb , radi isplate, dana 12. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.o.,Jadranski put 3A,Rijeka ,OIB 23057039320 da tužiteljici FFT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da isplati iznos od 2.346,44 EUR sa zakonskim, zateznim kamatama na iznose kako slijedi.

-4,30 EUR od 2.11.2008. do isplate

-5,71 EUR od 2.1.2009. do isplate

-6,29 EUR od 2.2.2009. do isplate

-6.87 EUR od 2.3.2009. do isplate

-5,14 EUR od 2.4.2009. do isplate

-5,19 EUR od 2.5.2009. do isplate

-3,22 EUR od 2.6.2009. do isplate

-0,92 EUR od 2.7.2009. do isplate

-1,87 EUR od 2.8.2009. do isplate

-3,54 EUR od 2.9.2009. do isplate

-1,92 EUR od 2.10.2009. do isplate

-1,76 EUR od 2.11.2009. do isplate

-3,69 EUR od 2.12.2009. do isplate

-5,23 EUR od 2.1.2010. do isplate

-7,26 EUR od 2.2.2010. do isplate

-6,77 EUR od 2.3.2010. do isplate

-10,25 EUR od 2.4.2010. do isplate

-9,49 EUR od 2.5.2010. do isplate

-10,32 EUR od 2.6.2010. do isplate

-19,57 EUR od 2.7.2010. do isplate

-17,53 EUR od 2.8.2010. do isplate

-25,07 EUR od 2.9.2010. do isplate

-21,33 EUR od 2.10.2010. do isplate

-17,70 EUR od 2.11.2010. do isplate

-27,11 EUR od 2.12.2010. do isplate

-31,92 EUR od 2.1.2011. do isplate

-28,32 EUR od 2.2.2011. do isplate

-29,43 EUR od 2.3.2011. do isplate

-26,42 EUR od 2.4.2011. do isplate

-26,76 EUR od 2.5.2011. do isplate

-35,31 EUR od 2.6.2011. do isplate

-36,58 EUR od 2.7.2011. do isplate

-47,43 EUR od 2.8.2011. do isplate

-45,93 EUR od 2.9.2011. do isplate

-37,63 EUR od 2.10.2011. do isplate

-36,23 EUR od 2.11.2011. do isplate

-35,67 EUR od 2.12.2011. do isplate

-37,75 EUR od 2.1.2012. do isplate

-79,50 EUR od 2.2.2012. do isplate

-44,11 EUR od 2.3.2012. do isplate

-42,15 EUR od 2.4.2012. do isplate

-42,75 EUR od 2.5.2012. do isplate

-43,64 EUR od 2.6.2012. do isplate

-42,79 EUR od 2.7.2012. do isplate

-42,78 EUR od 2.8.2012. do isplate

-41,97 EUR od 2.9.2012. do isplate

-40,13 EUR od 2.10.2012. do isplate

-42,24 EUR od 2.11.2012. do isplate

-42,74 EUR od 2.12.2012. do isplate

-38,46 EUR od 2.1.2013. do isplate

-36,04 EUR od 2.2.2013. do isplate

-1,12 EUR od 2.3.2013. do isplate

-34,28 EUR od 12.3.2013. do isplate

-37,89 EUR od 11.4.2013. do isplate

-19,99 EUR od 2.5.2013. do isplate

-34,10 EUR od 2.6.2013. do isplate

-6,71 EUR od 2.7.2013. do isplate

-26,64 EUR od 12.7.2013. do isplate

-34,14 EUR od 2.8.2013. do isplate

-35,55 EUR od 2.9.2013. do isplate

-37,56 EUR od 2.10.2013. do isplate

-17,26 EUR od 2.11.2013. do isplate

-19,37 EUR od 14.11.2013. do isplate

-37,07 EUR od 2.12.2013. do isplate

-37,47 EUR od 2.1.2014. do isplate

-33,65 EUR od 2.2.2014. do isplate

-34,24 EUR od 2.3.2014. do isplate

-32,78 EUR od 2.4.2014. do isplate

-1,04 EUR od 11.4.2014. do isplate

-32,18 EUR od 2.5.2014. do isplate

-0,89 EUR od 6.5.2014. do isplate

-32,70 EUR od 2.6.2014. do isplate

-33,02 EUR od 2.7.2014. do isplate

-33,92 EUR od 2.8.2014. do isplate

-35,08 EUR od 2.9.2014. do isplate

-35,27 EUR od 2.10.2014. do isplate

-36,57 EUR od 2.11.2014. do isplate

-36,34 EUR od 2.12.2014. do isplate

-35,95 EUR od 2.1.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.2.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.3.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.4.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.5.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.6.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.7.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.8.2015. do isplate

-36,47 EUR od 2.9.2015. do isplate

po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1. 2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište ,uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 1.siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01.srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.o.o., Jadranski put 3A, Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici FFT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da isplati iznos od 724,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena od 1.1. 2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske sred išnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01.srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici istaknuto u prigovoru radi prijeboja:

"a) s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 171,49 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 3,38/€ 0,45 od 02.02.2006. pa do isplate;

- kn 14,97/€ 1,99 od 02.03.2006. pa do isplate;

- kn 20,81/€ 2,76 od 02.04.2006. pa do isplate;

- kn 18,61/€ 2,47 od 02.05.2006. pa do isplate;

- kn 16,46/€ 2,18 od 02.06.2006. pa do isplate;

- kn 20,71/€ 2,75 od 02.07.2006. pa do isplate;

- kn 22,03/€ 2,92 od 02.08.2006. pa do isplate;

- kn 14,57/€ 1,93 od 02.09.2006. pa do isplate;

- kn 17/€ 2,26 od 02.10.2006. pa do isplate

- kn 16,58/€ 2,2 od 02.11.2006. pa do isplate;

- kn 20,04/€ 2,66 od 02.12.2006. pa do isplate;

- kn 29,88/€ 3,97 od 02.01.2007. pa do isplate;

- kn 36,5/€ 4,84 od 02.02.2007. pa do isplate;

- kn 33,43/€ 4,44 od 02.03.2007. pa do isplate;

- kn 35,22/€ 4,67 od 02.04.2007. pa do isplate;

- kn 51,98/€ 6,9 od 02.05.2007. pa do isplate;

- kn 56,09/€ 7,44 od 02.06.2007. pa do isplate;

- kn 61,52/€ 8,17 od 02.07.2007. pa do isplate;

- kn 61,48/€ 8,16 od 02.08.2007. pa do isplate;

- kn 54,04/€ 7,17 od 02.09.2007. pa do isplate;

- kn 65,11/€ 8,64 od 02.10.2007. pa do isplate;

- kn 65,39/€ 8,68 od 02.11.2007. pa do isplate;

- kn 57,62/€ 7,65 od 02.12.2007. pa do isplate;

- kn 58,47/€ 7,76 od 02.01.2008. pa do isplate;

- kn 44,04/€ 5,85 od 02.02.2008. pa do isplate;

- kn 32,43/€ 4,3 od 02.03.2008. pa do isplate;

- kn 20,95/€ 2,78 od 02.04.2008. pa do isplate;

- kn 47,87/€ 6,35 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kn 55,34/€ 7,34 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 47,18/€ 6,26 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 63,45/€ 8,42 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 59,79/€ 7,94 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 43,72/€ 5,8 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 25,51/€ 3,39 od 02.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

i b) s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 381,71 EUR više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od 381,71 EUR od 14. siječnja 2023. godine pa do isplate i to do dana 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

IV. Prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare istaknut od strane tuženika odbija se kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.850,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2023. godine je putem svog punomoćnice podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom dana 08. prosinca 2005. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102754742 na iznos od 26.378,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti te su tužiteljica i tuženik 30. travnja 2013. godine zaključili Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5102754742, te je člankom 2. Aneksa broj 1. Ugovora došlo do promjene broja partije kredita i novi broj kreditne partije glasi 2402006- 1031262160/51400607-5108088618. Ugovorom zaključenim 08. prosinca 2005. godine tužiteljici je odobren iznos od 32.884,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, člankom 3. istog Ugovora određena je namjena, a to je stambeni kredit za kupnju nekretnine, s rokom vraćanja od 204 mjeseca te otplata kredita ide u 204 mjesečnih obroka koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu i određena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja je iznosila 04,750 % godišnje, a kamata se obračunava primjenom direktne metode. Točkom 7. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu ugovoreni su instrumenti osiguranja vraćanja odnosno Ugovor o zalogu oročenog depozita kojim se zasniva založno pravo na depozitu tužiteljice otvorenog kod tuženika u iznosu od 2.140,00 CHF radi osiguranja tražbine banke iz ovog ugovora. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. kojom je nedvojbeno utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u Ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu CHF.

1.2. Tužiteljica se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. kojom se utvrđuje da je, među inim i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i na dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. Odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-III- 2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018.

Tužiteljica je u svojem podnesku od 04. veljače 2025. godine osporila tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti te istaknula da u konkretnom slučaju potrebno primijenit odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te da se trebaju uzet u obzir i odredba članka 59. ZPP-a koja navodi da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe nadležan sud na čijem području ta pravna osoba ima poslovnu jedinicu. Tužiteljica je također navela da prigovor zastare tuženika nije osnovan jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare, također ističe da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da o odredbama istoga stranke nisu prigovarale i tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj zatim se tužiteljica poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. godine te je istima pravomoćno potvrđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

1.3. Tužiteljica je tijekom postupka istaknula da konverzijom kredita izmijenile su se odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, a u korektnom predmetnom postupku tužiteljica traži isplatu:

1. na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli

2. isplatu razlike u odnosu na ugovoreni i primljeni iznos kredita u kunama u odnosu na obračunatu obvezu temeljem devizne klauzule CHF i

3. isplatu razlike glavnice prema Ugovoru o konverziji, a koja je formirana i utvrđena na temelju ništetne valutne klauzule ui odnosu na glavnicu koja je trebala biti formirana na osnovu realno odobrenog isplaćenog kredita u kunama.

1.4. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica u svojem podnesku od 25. studenog 2025. godine navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka s tim da predlaže dopunu nalaza i mišljenja odnosno predlaže vještaku da dodatno pojasni na temelju kojih okolnosti je nastao utvrđeni manjak u iznosu od 414,89 EUR. Nakon zaprimljenog dopunskog nalaza vještaka tužiteljica je u svojem podnesku od 22. prosinca 2025. godine uredila svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 2.346,44 EUR zbog promjene tečaja CHF te iznos od 724,37 EUR na osnovu razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnim otplatnim planom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare, osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva istaknuo status tužiteljice kao potrošača te istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 171,40 EUR i s osnove razlike u depozitu u iznosu od 310,58 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose te predložio konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.

2.1. Tuženik ističe da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sud EU je odlukom od 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 je donesena u travnju 1993.) Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika sklopljen je dana 22. rujna 2004. godine, dakle prije pristupanja Republike Hrvatske EU dana 1. srpnja 2013. godine, stoga jasno proizlazi neprimjenjivost Direktive 93/13 na predmetni osnovni ugovor. Prema shvaćanju Suda EU, Direktiva 93/13 se primjenjuje na dodatak/aneks originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen nakon datuma pristupanja Republike Hrvatske u EU. Pri tome je ključan zaključak Suda EU da je aneks ugovora o kreditu (čiji je sadržaj odraz prisilnih odredaba nacionalnog prava) isključen od ispitivanja nepoštenosti (pozivanjem na članak 1. stavak 2. Direktive 93/13). Sve ovo Sud EU zaključuje argumentirajući da je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut. Ovakav zaključak naslanja se na argumentaciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) iz Oglednog postupka jer se po sili zakona i Direktive 93/13 smatra da je aneks valjan. Sud EU ispravno je zaključio da je nacionalni zakonodavac svojom intervencijom uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana, te je takva odluka u skladu s već postojećom sudskom praksom (odluka Suda EU C-81/19). Sud EU odlukom C- 567/20 u t. 57. u tom smislu navodi: „Isključenje primjene pravila iz te direktive (Direktiva 93/13), koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios, C- 243/20, EU:C:2021:1045, t. 35. i navedena sudska praksa).“ U odnosu na sklopljeni Aneks ugovora o kreditu tuženik ukazuje na specifičnosti konverzije provedene u Republici Hrvatskoj, a što je Sud EU, kao i ranije VSRH u oglednom postupku, potvrdio recentnom odlukom u predmetu C-567/20. U Republici Hrvatskoj konverzija je provedena zakonskim rješenjem temeljem kojeg su ugovorne strane izmijenile glavni ugovor na temelju suglasnosti volja, koja na strani potrošača nije bila obvezna, već je postojala mogućnost izbora prihvata konverzije, dok je tuženik bio dužan primijeniti pravila o konverziji propisana od strane nacionalnog zakonodavca. Primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obešćenja s naslova osnovnog ugovora isključena je u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneks ugovora u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu.

2.2. Tuženik ističe kako je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužiteljici. Cilj ZIDZPK/15 je bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Tuženik ističe da je najrecentnijom odlukom Županijskog suda u Varaždinu, poslovni br. Gž-244/2019, od 14. lipnja 2023. godine, u kojoj sud iznosi stajališta podudarna sa stajalištem VSRH u oglednom postupku, navedeno: “ 29. Stranke su aneksom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/2015 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 1. rujna 2006., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom uz ugovor o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je u sporu kolektivne zaštite utvrđena nepoštenom. Ne može se zaključiti da aneks uz ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZKP/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom ugovoru o kreditu.”

2.3. Tuženik je u svojem podnesku od 30. travnja 2025. godine ponovno naveo kako je ZID ZKP/2015 je izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca koja pretpostavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojem se drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, te je na taj način stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. U konverziji su sve pretplate po osnovi tečajnih razlika i pretplaćenih kamata retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR. Tuženik je u podnesku od 29. listopada 2025. godine nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, nije tražio saslušanje istog, ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužiteljice navodeći da je vještak potvrdio i stajalište tuženika da je sklapanjem Aneksa ugovora u kreditu, kojim je tužiteljica među ostalim regulirala prethodno prihvaćenu konverziju kredita ponuđenu od strane tuženika došlo do uređenja ugovornog odnosa među strankama i time je rješenja problematika predmetnog postupka, nadalje se tuženik u podnesku poziva na pravnu praksu i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž - 1238/2020 od 14. studenog 2023. godine u kojoj je citirani sud zauzeo stav da u obračunu konverzije uzeti su iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostavnoj izmjeni kamatne stope koja je u sporu kolektivne zaštite utvrđena nepoštenom te se ne može zaključiti da Aneks uz Ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu. Tuženik je također specificirao svoj prigovor radi prijeboja u kojem potražuje s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznos od 171,49 EUR, a s osnove razlike u depozitu iznos od 381,71 EUR.

2.4. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102754742 od 08. prosinca 2005. godine ovjeren od strane javne bilježnice Dubravke Filipović-Kovačić iz Virovitice, poslovni broj: OU-1054/05 od 12. prosinca 2005. godine (dalje u tekstu; Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi.

4. Tijekom postupka nije sporno da je tužiteljica dana 08. prosinca 2005. godine zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu na iznos od 32.884,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju nekretnine, s rokom otplate na 204 mjeseca i Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5108088618 od 30. travnja 2013. godine i Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5108088618 od 28. rujna 2016. godine.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze – švicarski franak te visina preplate.

6. Sporno je i da li je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara, istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, status potrošača te prigovor prijeboja.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u: obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 42-43), obavijest o izračunu konverzije (str. 44-47), izračun konverzije kredita broj: 5108088618 na dan 30. rujna 2015. godine sa otplatnim planom (str. 48-56), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 57-58), nacrt aneksa broj: xx (str. 59-64), letak sa informacijama o EURIBOR-u (str. 65-66), presudu Case C-472/11 (str. 67-73), pregled prometa po kreditu broj: 5108088618 za razdoblje od 01. svibnja 2013. godine do 29. rujna 2015. godine (str. 74-78), sudska praksa ( str. 79-117), informacije o stambenim kreditima sa priopćenjem za javnost Hrvatske narodne banke (str. 118-147), pisani iskaz SF (str. 148-152), pitanja i odgovori za stambene kredite (str. 153-154), dopis Trgovačkog suda u Zagrebu i obrazac izvješća o izloženosti valutnom riziku o pojedinim valutama (str. 155 -158), članak o zastari restitucijskih zahtjeva objavljen u RRIF-u i aktualnost Hrvatskog zakonodavstva (str. 159-214), Sudska praksa (str. 215-263), izvod prometa po računu od 22. studenog 2023. (str. 264), ovjera javnog bilježnika broj: OU -1054/05 sa ugovorom o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102754742 od 08. prosinca 2005. godine (str. 274-281), aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102754742 od 30. travnja 2013. godine (str. 282-285), ovjera javnog bilježnika broj: OU-45/2016 sa aneks broj 2. ugovora o kreditu broj: 5108088618 od 28. rujna 2016. godine (str. 286-296), otplatni plan od 28. rujna 2016. godine (str. 297-299), pregled prometa po kreditu broj: 5102754742 za razdoblje od 27. prosinca 2005. godine do 06. svibnja 2013. godine (str. 300-312), pregled prometa po kreditu broj: 5108088618 za razdoblje od 01. svibnja 2013. godine do 29. rujna 2015. godine (str. 313-317), pregled prometa po kreditu broj: 5114225277 za razdoblje od 01. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine (str. 318-327), izvadak iz obrtnog registra od 11. prosinca 2023. godine (str. 331-332), dopis banke od 14. lipnja 2023. godine (str. 333-334), ugovor o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita]/73406038-7500356381 od 03. svibnja 2013. godine (str. 335-336), plan otplate od 01. veljače 2006. godine (str. 342-345), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine (str. 355-364, 444-453), nalaz i mišljenje vještaka (str. 369-395), presuda Županijskog suda u Varaždinu broj:

Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. godine (str. 413-422), rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1238/2020-7 od 14. studenog 2023. godine (str. 423-430), presudu Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1487/2022 od 06. listopada 2022. godine (str. 431- 435), presudu Županijskog suda u Zadru broj: Gž-529/2018-3 od 21. rujna 2020. godine (str. 436-443), nalaz i mišljenje vještaka (str. 460-462).

8. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je iskaz tužiteljice našao životnim i logičnim te ga kao takvog prihvatio. Tužiteljica u svojem iskazu je navela da tijekom sklapanja ugovora o kreditu nije bila u mogućnosti pregovarati o istome, a djelatnik banke također ju nije upoznao s rizicima koje nosi promjena tečaja ili kamatne stope. Tužiteljica navodi da je u početku bila sudužnik, a kasnije je preuzela obvezu na sebe i kredit je podizan za kupnju stana odnosno nekretnine. Vezano za sklapanje Ugovora o konverziji tužiteljica je iskazala da joj je o istome stigla obavijest putem pošte iz banke, ali nije shvatila bit konverzije i pošto joj je rata već bila duplo veća iz tih razloga je prihvatila sklapanje Ugovora o konverziji. Tijekom otplate rata u EUR mi je bila skoro ista kao i u švicarcima, ali se nikada nije smanjila na početno stanje. Na upit svoje punomoćnice tužiteljica je iskazala da nije mogla pregovarati o konverziji već joj je sve stiglo poštom, a na upit punomoćnice tuženika iskazala je da u vrijeme podizanja kredita nije imala registriran obrt, kasnije je registrirala obrt jer joj je isti bio potreban za obavljanje poslova za stranu kompaniju koji ne zahtjeva poseban prostor za vođenje posla jer se bavila marketingom koji se obavlja online, također je na daljnji upit tužiteljica iskazala da je pročitala ugovor koji je potpisala jer je tada bila prvotno sudužnik, a u predmetnom ugovoru rata je bila prihvatljiva i pretpostavili su da će moći vraćati kredit, međutim s vremenom iznos rata se povećao. Tužiteljica je iskazala da nije bila svjesna rizika valutne klauzule niti je mogla pretpostaviti da će doći do takvog porasta.

11. Sud je također prihvatio nalaz i mišljenje vještaka (str. 369-395 i 460-462), nalazeći da je isti izrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine te je vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica s osnove ništetne odredbe zbog promjene tečaja CHF platila iznos od 2.346,48 EUR, zbog razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana iznos od 724,37 EUR te je tužiteljica svojim podneskom od 22. prosinca 2025. godine uredila svoj tužbeni zahtjev u kojem potražuje isplatu iznosa od 2.346,44 EUR s osnove promjene tečaja CHF sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i iznos od 724,37 EUR s osnove razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a kako bez provedenog financijskog vještačenja u okviru ovog postupka s obzirom da je osnovanost visine tužbenog zahtjeva u odgovoru na tužbu po tuženiku nije mogla biti utvrđena činjenica da li je konverzija uspostavila narušeni odnos pravične ravnoteže ugovornih stranaka tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora iz osnovnog CHF ugovora o kreditu kao i utvrđenje činjenice koji iznos konverzijom nije obuhvaćen, odnosno da li postoji ili ne postoji razlika između onoga što je po tužiteljici plaćeno do dana izvršene konverzije temeljem ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli i onoga što je tužiteljica na ime izvršenih uplata priznato u postupku konverzije od strane tuženika, ocjena je suda da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla postojeći dakle prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev postaviti tj. odrediti nego je to bilo moguće nakon što se provelo financijsko knjigovodstveno vještačenje te je tužiteljica svojim podneskom od 22. prosinca 2025. godine uredila, odnosno precizirala tako postavljen tužbeni zahtjev, a tuženik je na ročištu održanom 04. veljače 2026. godine protivio se preinaci tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare na potraživanje tužiteljice te sud ističe da u konkretnom slučaju uređenje tužbenog zahtjeva je bilo svrsishodno za rješenje odnosa među strankama jer upravo je tuženik kao što je to već sud i naveo tijekom postupka osporio visinu potraživanja tužiteljice.

U konkretnom postupku bilo je nužno provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon čega je tužiteljica precizirala svoj tužbeni zahtjev, pa su prigovori tuženika u tom smjeru neosnovani, a vezano za prigovor zastare tuženika sud ističe kako je na Sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. godine poslovni broj: SU-IV-123/2024-5 Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje kako slijedi: "U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP -a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva", stoga je prigovor zastare tuženika također neosnovan.

12. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće relevantne činjenice:

- da su stranke i to tužiteljica kao sudužnik kredita i tuženik kao kreditor, 08. prosinca 2005. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102754742, Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5108088618 od 30. travnja 2013. godine i Aneks broj 2 ugovora o kreditu broj 5108088618 od 28. rujna 2016. godine.

- da je tužiteljica podigla kredit sa namjenom za kupnju nekretnine, dakle stambeni kredit

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 32.884,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika odnosno kreditora, važećim na dan korištenja kredita

- da je ugovoren rok otplate 204 mjeseci

- da je kao instrument osiguranja vraćanja kredita sklopljen Ugovor o oročenom depozitu u iznosu od 2.166,94 CHF

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli

- da je tužiteljica tijekom otplate kredita isti preplatila u iznosu od 2.346,48 EUR zbog promjene tečaja CHF i u iznosu od 724,37 zbog razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnim otplatnim planom, tužiteljici konverzijom nisu priznate pretplate pa nisu podmirene cjelokupne zatezne kamate u iznosu od 763,23 EUR koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Sanje Radoš (str. 369-395 i 460-462).

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine između ostalog je utvrđeno da je tuženik 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 1. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

Status potrošača

14. Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu, vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba, bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Štoviše, navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice jer je kredit podignut za kupnju nekretnine, a ista namjena je navedena i u samom Ugovoru o kreditu.

15. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a (Narodne novine“ br. 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, pa sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužiteljici status potrošača, a što nije učinio.

Utvrđenje iz kolektivnog postupka

16. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

17. Tužiteljica u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što joj pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. godine), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužiteljici ne potpada pod pojam potrošača.

19. Obzirom da je, dakle, tužiteljica kao pojedinačni potrošač podnijela tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja.

20. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužiteljica dobila u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

21. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

22. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

23. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužiteljici, nakon što se ista obratila radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njezinu financijsku sudbinu.

24. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužiteljicu o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužiteljicu, a iz njezinog iskaza proizlazi da nije bila dovoljno upozorena na mogući rizik promjene tečaja valutne klauzule vezane uz CHF.

25. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljicom istoj objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tužen ik nije dokazao da je tužiteljicu obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

26. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene ugovorne odredbe i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužiteljica kao sudužnik kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

27. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.

28. Vrhovni sud je u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. godine naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine).

29. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. godine):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

30. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Prigovor mjesne nenadležnosti

31. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici ističe se kako su takvi navodi tuženika neosnovani. Naime, odredbom članka 12. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe ugovorena je nadležnost suda u mjestu kreditora. Takva odredba ugovora je nepoštena, sukladno odredbi članka 49. Zakona o zaštiti potrošača, budući se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

31.1. Naime, hrvatski pravni sustav kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača preuzeo je odredbe Direktive pa potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovca definirao kao bilo koju osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Na nadležnost za potrošačke ugovore istovremeno su primjenjive i odredbe Uredbe Bruxelles I bis o nadležnosti za određene potrošače ugovore i Direktive 93/13/EEZ koja regulira nepoštena ugovorne odredbe o potrošačkim ugovorima uključujući i prorogacijske i arbitražne klauzule, pa je relevantna i kod određivanja nadležnosti.

31.2. Uredba Bruxelles I bis nadležnost sudova u sporovima vezanim uz potrošačke ugovore posebno uređuje u Odjeljku 4., tj. člancima 17., 18. i 19. te se tu radi o prisilnim odredbama, a njihova je svrha pružili veću zaštitu potrošačima nego što bi to bio slučaj kada bi se primjenjivale odredbe o nadležnosti za ugovore koji nisu pod ovom zaštitom. Ukoliko se utvrdi da ugovor potpada pod primjenu odredbi o potrošačkim ugovorima, na isti se ne primjenjuju ostala pravila o nadležnosti prop isana Uredbom Bruxelles i bis. člankom 17. Uredbe Bruxelles i izričito je određeno na koje se vrste ugovora odnose odredbe o nadležnosti, dakle, određeno je polje primjene; ugovor mora sklopiti potrošač, a mora se raditi o jednoj od tri navedene kategorije ugovora: a) ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene, b) ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe ili u svim drugim slučajevima, c) ugovoru sklopljenom s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, a ugovor spada u okvir te djelatnosti.

31.3. Člankom 18. izričito je postavljena regulacija iz koje je vidljiva dodatna zaštita koja se pruža potrošačima pri sklapanju potrošačkih ugovora. Najjednostavnije rečeno, radi se o pravilu da potrošač praktički može birati gdje će pokrenuti spor dok je drugoj strani to onemogućeno. Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudom prema svome mjestu prebivališta bilo pred sudom u kojoj druga strana ima prebivalište. Od prethodno navedenih odredbi članka 18. moguće je odstupiti samo sporazumom sklopljenim pod točno određenim uvjetima koji moraju biti kumulativno ispunjeni, a propisani su člankom 19. Uredbe. Sporazum u pitanju tada utvrđuje isključivu nadležnost (osim ako nije drugačije određeno), s tim da mora biti sklopljen nakon nastanka spora, mora omogućiti potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od sudova navedenih u prethodnim člancima i mora biti sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih obje u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se nadležnost prenosi na sudove te države članice, pod uvjetom da sporazum nije suprotan njenom unutarnjem pravu.

31.4. Direktiva 93/13/EEZ regulira nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima u članku 3. Definicija nepoštene odredbe dana je generalnom klauzulom koja određuje pod kojim uvjetima odredba postaje nepoštena, a radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja stvara neravnotežu u pravima i obvezama strana ugovora te se protivi načelu savjesnosti i poštenja. U skladu s navedenim, Zakon o zaštiti potrošača također sadrži listu odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima. Jedna od njih je i ˝odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom˝.

31.5. Dakle, kod odredbe članka 17. Ugovora o kreditu iz točke I. tužbe kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, sukladno odredbama Direktive, radi se o nepoštenoj odredbi. Naime, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, a potrošača svakako stavlja u nepovoljniji položaj budući da ustanovljuje nadležnost suda u sjedištu tuženika kao prodavatelja dok tužiteljica kao potrošač do istoga mora putovati što mu, naravno, stvara dodatni trošak. Takvo uređenje može ga čak i odvratiti od pokretanja sudskog postupka ako utvrdi da su mu povrijeđena prava ili pak onemogućiti efektivnu obranu ukoliko se nađe na strani tuženika. Jasno je kako se stvara neravnoteža među strankama. Cilj članka 6. Direktive, sukladno kojem ˝u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača˝, ne bi bio postignut ukoliko bi potrošač sam imao obvezu ukazivati na nepoštenost spornih odredbi. Sukladno navedenome, stav je Suda EU-a kako su nacionalni sudovi ovlašteni ocijeniti ugovornu odredbu nepoštenom kada odlučuju o daljnjem postupanju u pojedinom predmetu.

31.6. S obzirom na gore navedeno jasno je da je odredba ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora nepoštena te da je u ovom predmetu stvarno i mjesno nadležan sud Općinski sud u Virovitici zbog čega je prigovor tužene neosnovan. Navedeno potvrđuje brojna i već ustaljena sudska praksa.

Prigovor zastare

32. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljičinog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018. godine.

33. Tužiteljičina tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. godine. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018. godine, pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. godine. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravo shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

Prigovor radi prebijanja

34. Tuženik prijebojnim zahtjevom potražuje od tužiteljice isplatu iznosa od 171,49 EUR zajedno sa zateznim kamatama s osnove potplaćenih anuiteta, međutim sud smatra da potraživanje tuženika ne postoji jer tužiteljica kao potrošač u ovom konkretnom slučaju plaćanjem rate kredita po nižem tečaju nije ništa stekla (stjecatelj je tuženik to jest banka) slijedom čega nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na tužiteljicu. Drugim riječima tražbina tuženika suprotstavljena je tražbini tužiteljice kao potrošača tek pravomoćnošću Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine jer je tom presudom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantan među strankama.

Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima, također se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno.

Tuženik prema tužiteljici nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužiteljica niti je nepošteni stjecatelj niti je išta stekla plaćajući po nižoj kamatnoj stopi da bi se tim iznosima trebala umanjivati njezina tražbina, pa je istaknut i prigovor radi prebijanja neosnovan, a tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji radi čega je sud odlučio kao u točci II. izreke presude.

34.1. Tuženi je u svojem podnesku od 29. listopada 2025. godine također istaknuo i prigovor prijeboja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu u iznosu od 381,71 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama te nije sporno da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita]/73406038- 7500356381 od 03. svibnja 2013. godine sa iznosom depozita od 2.166,94 CHF. Nije sporno da je u trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju 03. svibnja 2013. godine depozit u kunskoj protuvrijednosti vrijedio 13.432,21 kuna s obzirom na srednji tečaj tuženika na valutu CHF koji je iznosio 6,1987, a na dan isplate 13. siječnja 2023. godine vrijedio 16.308,19 kuna s obzirom na srednji tečaj tuženika na valutu CHF koji je iznosio 1,0056 te nastala razlika od 381,71 EUR koju tuženik potražuje. Gledajući ranije navedene kunske protuvrijednosti ugovorenoga depozita nedvojbeno proizlazi razlika od 2.875,98 kuna, odnosno 381,71 EUR, a koja je posljedica različitosti tečaja CHF u ta dva odvojena vremenska momenta.

34.2. Međutim valja istaknuti da cjelokupni prigovor tuženika se de facto temelji na apstraktnoj matematičkoj operaciji koja ne može predstavljati dokaz da je u stvarnosti tužiteljica zbog promjene tečaja valute CHF u različitim vremenskim razdobljima ostvarila nepripadnu imovinsku korist zbog čega bi došlo do prijenosa imovine tuženika u imovinu tužiteljice, a što bi imalo za posljedicu njezino stjecanje bez osnova koje bi se reflektiralo kroz ranije opisanu tražbinu tuženika.

34.3. Sud smatra da se kod zaključenja Ugovora o oročenom depozitu radi o sasvim drugom pravnom poslu odnosno da se Ugovorom o novčanom depozitu deponent obvezuje položiti u banci određenu novčanu svotu koju se banka obvezuje primiti, s tim što banka stječe pravo raspolaganja deponiranim novcem i dužna vratiti prema uvjetima predviđenim ugovorom. Sklopljeni Ugovor o oročenom depozitu služio je kao sredstvo osiguranja kredita (jednako kao što to kao zasebni pravni posao služi i Ugovor o sklapanju police životnog osiguranja), te se u konkretnom slučaju, kada govorimo o tražbini, ne može dovoditi u vezu sa zaključenim Ugovorom o kreditu. Osim toga tuženik nije dokazao kada bi bilo dospjelo potraživanje iz depozita i koji je pravni osnov ovog potraživanja, jer tuženik nije dokazao, da bi predmetne odredbe o depozitu bile utvrđene ništetnim, niti je takvo utvrđenje bilo predmetom kolektivnog spora, te je slijedom navedenog odlučeno kao u točci II izreke.

34.4. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike, (a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

Učinci konverzije

35. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka (str. 369-395 i 460-462), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, te izgrađen u skladu s pravilima znanosti i vještine. Na izračun vještaka tužiteljica nije imala prigovor već je tražila da vještak pojasni kako je utvrđen manjak uplata od 414,89 EUR, dok tuženik također nije prigovori samom matematičkom izračunu vještaka niti je traženo saslušanje vještaka. Temeljem dostavljenog nalaza vještaka, a prema ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunski nalaz i mišljenje vještaka prihvaćeni su kao objektivni prema pravilima svoje struke te prema svojim učincima u odnosu na poziciju tužiteljice kao potrošača nije uspostavljen odnos pravične ravnoteže između ugovornih stranaka, a koji je narušen na štetu tužiteljice kao potrošača isplatom neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

35.1. Prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužiteljica osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli kao i razlici glavnice bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

-odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu i dodatka br. 2. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud, mišljenje je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule kao I razlike glavnice, a jednako tako i povrat razlike do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku je utvrdio vještak u nalazu i mišljenju.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl), a niti je dokazao daje tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

S obzirom na sve navedeno sud cijeni konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan te mu u cijelosti udovoljava.

36. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

37. Dakle, budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. godine odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. godine temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a i čl. 156. st. 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14, 118/14, 126/22, u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).

38.1. Tužiteljica je u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti u postupku pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka.

38.2. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 EUR.

38.3. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe od 13. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 04. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 05. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 EUIR, zastupanje na ročištu dana 12. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 25. studenog 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR, sastav obrazloženog podneska od 22. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 04. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 EUR, ukupno 1.400,00 EUR. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, tako da sveukupni parnični trošak iznosi 1.850,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, kako je odlučeno u točki V izreke.

38.4. Opravdani i nužni troškovi obuhvaćaju samo zastupanje po punomoćniku dok je na plaćanje sudskih pristojbi primijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama.

39. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 12. ožujka 2026.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.

DOSTAVITI:

1. Za tužiteljicu: SFT, iz [adresa] , po punomoćnici, Nataliji Jančevski, odvjetnici iz Virovitice, A. Šenoe 11

2. Za tuženika: ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, po punomoćnici, Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, Radnička cesta 22, Zagreb