Poslovni broj: Us I-2203/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu, te Milki Škaro Grozdanić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice TRŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenici Marijani Mastilović, odvjetnici u Splitu, Gundulićeva 26a, protiv Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, Dubrovnik, Dropčeva 1, radi naknade odnosno povrata oduzete imovine, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 13. veljače 2026., a objavljene 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica predlaže poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/23-01/115 URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 30. travnja 2024., kao i Djelomičnog rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-01/22-01/122, URBROJ: 2117-11/13-23-46 od 7. ožujka 2023., kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/23- 01/115 URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 30. travnja 2024., odbijena je žalba FRŠ iz [adresa], ovdje tužiteljice, izjavljena protiv Djelomičnog rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-01/22-01/122, URBROJ: 2117-11/13-23- 46 od 7. ožujka 2023., kao neosnovana.

2. Citiranim prvostupanjskim Djelomičnim rješenjem Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I- 942-01/22-01/122, URBROJ: 2117-11/13-23-46 od 7. ožujka 2023., u točci 1. izreke odbijen je zahtjev TRŠ iz [adresa], ovdje tužiteljice, TR iz [adresa], TRŠK iz [adresa] i FRŠK iz [adresa], za naknadu odnosno povrat oduzete imovine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

Točkom 2. izreke je riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Točkom 3. izreke je riješeno da će se o zahtjevu podnositelja u odnosu na čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], odlučivati u nastavku postupka.

3. Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je osporavanim rješenjem utvrđeno da predmetne nekretnine nisu predmet naknade sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a to iz razloga jer su ove nekretnine Odlukama Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju, a koje su priložene spisu, oduzete prednici tužiteljice FR i dodijeljene obrađivačima iako su u zemljišnim knjigama ostale upisane na toj prednici tužiteljice, odnosno da nisu ni mogle biti konfiscirane i prenesene u općenarodnu imovinu. Ovo sve sukladno Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja od 20. studenog 1946.g. Međutim, tužiteljica smatra da je predmetno rješenje u potpunosti suprotno relevantnim zakonskim propisima jer su konfiscirane nekretnine u dijelu upisane kao vlasništvo ĆR i drugih, a odluke Kotarske komisije glase na suvlasnički dio FR. S obzirom na navedeno, da je tuženik pogrešno utvrdio da je činjenično stanje ispravno utvrđeno te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kao dokaz na navedene tvrdnje poziva se na uvid u rješenje Upravnog odjela i tuženika, na uvid u spis Upravnog odjela Klasa: UP/I-942-01/22- 01/122, Urbroj: 2117-11/13-23-46 te Odluke Kotarske komisije. Nadalje navodi da Odluke Kotarske komisije na koju se poziva tuženik nisu pravomoćne, a sve i da jesu pravomoćne, da se iste odnose samo na FR koja je i dalje upisana kao suvlasnica predmetnih nekretnina te da njezin dio nije niti konfisciran, kao što da nije konfisciran dio drugih upisanih suvlasnika. Da se u postupku za naknadu oduzete imovine, nekretnine vraćaju onima kojima su oduzete, a da je to je ĆR, odnosno njezini nasljednici i to u suvlasničkom udjelu kojeg je ĆR bila vlasnica. Stoga, da Odluke Kotarske komisije nisu od značaja za suvlasnički dio ĆR, AR i dr., a koji je predmetom upravnog postupka jer da se te Odluke komisije odnose na dio FR. Da niti prvostupanjsko, niti drugostupanjsko tijelo ne navode jasna zakonska uporišta i razloge zašto bi se odluka na ime FR smatrala i odlukom za ĆR i druge, a tako nešto da svakako nije propisano odredbama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji i Zakona o ukidanju agrarnih odnosa. Da je Zaključak tuženika, ali i Upravnog tijela, da predmetne nekretnine oduzete agrarnom Odlukom iz 1947.g. u vrijeme konfiskacije 1961.g. nisu bile vlasništvo konfiskata ĆR već vlasništvo obrađivača, potpuno kontradiktoran navodima Upravnog tijela u obrazloženju njegove odluke, a koje ovaj tuženik potvrđuje, da su osobe kojima je dodijeljeno zemljište postale vlasnice istoga tek u trenutku njezine pravomoćnosti, odnosno da su učinci odluke o oduzimanju zemljišta bivšim vlasnicima mogli nastupiti tek donošenjem pojedinačne odluke i tek nastupom pravomoćnošću te odluke. Nadalje navodi da je Argumentum a contrario, ako ne postoji pojedinačna agrarna odluka kojoj se nekretnina oduzima osobi upisane vlasnosti, onda se ona i dalje ima smatrati vlasnicom, a njezin dio obrađivači nisu stekli. Zaključno, da je imovina koja je konfiscirana ĆR i drugima u trenutku konfiskacija bila imovina ĆR, AR i dr., a da tuženik nije na logičan i razumljiv način objasnio svoj stav suprotan ovome, niti da ima uporište u činjeničnom supstratu.

3.1. Tužiteljica nadalje navodi da je u postupku ostala sporna veličina i površina predmetnih nekretnina jer da zbroj površina iz odluka ne odgovara površini iz javnih upisnika. Uostalom, da u određenim kotarskim odlukama, površina nije niti upisana što da je protivno odredbama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, a na koji zakon se poziva upravo prvostupanjsko tijelo. Da se Zakon o ukidanju agrarnih odnosa u postupovnim odredbama naslanjao na Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, kako da to ispravno tvrdi prvostupanjsko tijelo te da upravo iz navedenog postupovnog zakona proizlazi osnova da su navedene šestine davane različitim domaćinstvima koja su se onda imala upisati prema čl. 2 istog Zakona na sve članove domaćinstva, što bi ih bilo ukupno 24, no da njih ne nalazimo u niti jedom upisniku, niti da se u postupku taksativno navodi svih 24 posjednika. Da sve navedeno nije utvrđeno u upravnom postupku, da ne proizlazi iz obrazloženja tuženika, niti da jasno proizlazi iz predmetnih Odluka Kotarske komisije. Nadalje navodi da predmetne nekretnine, a kako je utvrđeno očevidom s vještakom geodetom, nisu privedene namjeni, da nisu obrađivane, niti da su izgrađene pa da se izjave navodnih posjednika ne mogu uzeti za vjerodostojne. Ističe da je posjed izvršavanje faktične vlasti na nekretnini, a očevidom na licu mjesta da je nedvojbeno utvrđeno da se nikakva vlast na predmetnim nekretninama ne vrši. Tužiteljica naglašava da sukladno čl. 3. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa „ pod udar ovog Zakona dolaze i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu. Smatra se, da postoje trajni odnosi obrađivanja i onda, kada su oranice, livade i kosnice davane na obrađivanje i uživanje iz godine u godinu, ako je obrađivač zemlju priveo kulturi.“ Slijedom navedenog te utvrđenom činjeničnom stanju u upravnom postupku, da proizlazi da odluke komisije nisu zakonite pa da stoga i ne mogu biti pravovaljane, a na koje okolnosti da se tuženik ne osvrće, niti da ih obrazlaže, kao što da to ne čini ni prvostupanjsko tijelo. Da je u postupku pred upravnim tijelom dokazano kako na česticama 2825/7 i 2825/8 sve k. o. [katastarska općina] nije izvršavan kmetski odnos te da istoga na ovim česticama nikada nije ni bilo, a sve sukladno i priloženoj Odluci Sreskog suda u Orebiću od 19. prosinca 1933.g., a koje okolnosti da tuženik također ne uzima u obzir.

3.2. U odnosu na čest. 2408/1 k. o. [katastarska općina] da je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo u kojem opsegu je priznato pravo vlasništva obitelji OR, s obzirom da je jedino nedvojbeno utvrđeno da je navedenoj obitelji priznata tek 1/6 dijela navedene čestice, a ne za cijelo. Da se za istu također nije utvrdilo je li privedena namjeni. Da je tužiteljici poznato da je i ova čestica u naravi krševit i brdovit teren koji se nikada nije obrađivao, niti da se po svojoj naravi može obrađivati, međutim da prvostupanjsko tijelo na ove okolnosti nije izvelo predložene dokaze, a da se tuženik uopće ne osvrće na ove primjedbe. Kao dokaz poziva se na uvid u spis Upravnog odjela Klasa: UP/I- 942-01/22-01/122, Urbr. 2117-11/13-23-46 te predlaže saslušanje tužiteljice i očevid na licu mjesta. Ističe da je upravo iz gore navedenih razloga, jer se radi o izvanknjižnom stjecanju vlasništva na nekretnini, kako konstatira i tuženik, u postupku potrebno utvrditi valjanost pravnih osnova za izvanknjižno stjecanje prava vlasništva. Da je Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji predviđen upis vlasništva u zemljišne knjige temeljem odluka, pa samim time što ove odluke nisu provedene, da je upravno tijelo trebalo utvrditi relevantne činjenice za stjecanje izvanknjižnog vlasništva koje je konstatiralo bez ikakvog valjanog dokaza i logičnog objašnjenja. Naglašava se da je predmetnim Zakonom i to čl. 46 propisana prvostupanjska ovlast kotarske komisije, između ostalog, i donošenje pravomoćnih odluka koje se zatim dostavljaju zemljišnoknjižnim odjelima. Također da ostaje nejasno i dvojbeno temeljem koje zakonske osnove tuženik zaključuje da se dodjeljivanje 1/6 dijela nekretnine jednog suvlasnika odnosi na cijelu nekretninu i ostale suvlasničke udjele drugih upisanih suvlasnika. Ovo da pogotovo postaje apsurdno, ako je temeljem spomenutog zakona ovakva odluka komisije trebala i mogla biti provediva u zemljišnim knjigama. Ističe da u odluci tuženika, a tako i u cijelom upravom postupku nije obrazloženo na logičan i jasan način zašto bi se smatrala ¼ ili 1/24 dijela upisanog vlasništva na RH indicijom da se radi upravo o istom suvlasničkom dijelu iz Odluke Kotarske komisije. A ako se ne radi o istom suvlasničkom dijelu, da se ne navodi opravdani i utemeljeni razlog da se odluka o konfiskaciji smatra nevaljanom. Slijedom navedenog, da iz svih priloženih dokaza proizlazi da je prijelaz u općenarodnu imovinu, odnosno društveno vlasništvo izvršen temeljem valjane odluke te da u trenutku prijelaza na tom dijelu nekretnina u suvlasništvu ĆR i drugih nije postojalo pravo trećih osoba koje bi tu valjanost ograničavalo ili ukidalo. Drugim riječima, da je imovina prijašnjeg vlasnika ĆR prenesena u društveno vlasništvo jer da ne postoji pravomoćna i valjana odluka kojom je u vlasništvo dano obrađivačima i članovima njihovih obitelji. Da Odluka Kotarske komisije nema pravnu valjanost, da ista nikada nije niti dostavljena prednicima tužiteljice pa da je to ujedno razlog zašto nikada nije ni postala pravomoćna. Slijedom navedenog, da je pogrešno u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tuženika, utvrđeno da predmetne nekretnine koje su bile predmet ove agrarne odluke donesene u smislu navedenog Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, nisu oduzete da bi bile prenesene u društveno, državno ili zadružno vlasništvo, odnosno da je pogrešno utvrđeno da su oduzete nekretnine prethodno prešle u vlasništvo obrađivača, radi čega smatra da je odluka tuženika nezakonita. Stoga predlaže da Sud nakon provedene rasprave poništi osporavano rješenje tuženika KLASA: UP/II-942-01/23-01/115, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 30. travnja 2024. te rješenje Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, izdvojeno mjesto rada u Pločama, Klasa:

UP/I-942-01/22-01/122, Urbroj: 2117-11/13-23-46 od 7. ožujka 2023. te predmet vrati istom tijelu na ponovni postupak.

4. Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu od 25. listopada 2024. u cijelosti je ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja.

5. Rješenjem ovog suda poslovni broj Us I-2203/2024-6 od 9. lipnja 2025. pozvana je zainteresirana osoba Državno odvjetništvo RH zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku da sudjeluje predmetnom upravnom sporu te mu je dostavljena tužba tužiteljice na odgovor.

6. Državno odvjetništvo RH zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku ovdje zainteresirana osoba se nije očitovala, niti dostavila odgovor na tužbu tužitelja.

7. Na ročištu koje je pred ovim sudom održano 13. veljače 2026. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe, opunomoćenica tužitelja je ustrajala u navodima tužbe da sporne nekretnine nisu dane na obrađivanje kmetovima, odnosno da nisu bile stvarno vlasništvo obrađivača, niti da su privedene zakonom propisanoj svrsi pa da su stoga bile predmet konfiskacije zbog čega da tužiteljici pripada pravo na zatraženu naknadu. Posebno skreće pozornost na odluku Sreskog suda u Orebiću iz 1930. godine te na Zapisnik s očevida iz 2001., a iz koje dokumentacije da jasno proizlazi da nekretnine nikad nisu bile niti obrađivane, niti dane na obrađivanje. Stoga da je za meritum spora važno utvrditi, a što da je tuženik propustio učiniti, procesno pravnu i materijalno pravnu valjanost odluka kotarske komisije te utvrditi je li na ovim nekretninama uopće bilo kmetskog odnosa i jesu li iste privedene zakonom propisanoj svrsi.

8. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja te izvedenih dokaza Sud, vođen načelom učinkovitosti Sud je odbio dokazne prijedloge opunomoćenice tužiteljice za izvođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice kao stranke u sporu, za provođenjem očevida na licu mjesta na okolnosti da nekretnine nikada nisu obrađivane, niti privedene namjeni, kao suvišne, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza.

9. Sud je izveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje.

10. Opunomoćenica tužiteljice je popisala i zatražila naknadu troškova upravnog spora.

11. Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

12. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/23-01/115 URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 30. travnja 2024.

13. Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito prvostupanjskim Djelomičnim rješenjem Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-01/22-01/122, URBROJ: 2117- 11/13-23-46 od 7. ožujka 2023., odbijen zahtjev podnositelja zahtjeva za povrat, između ostalog i tužiteljice, za naknadu (povrat) oduzete imovine i to za čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] i čest. 2408/1 k. o. [katastarska općina].

14. Odredbom čl. 1. stavkom 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 92/1996, 92/1999, 39/1999, 42/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 34/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002, 81/2002, 98/2019, dalje Zakon o naknadi) propisano je da se ovim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

Stavkom 5., istog članka, propisano je da se prijašnjim vlasnikom u smislu ovoga Zakona smatraju fizičke i pravne osobe kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. ovoga Zakona te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, odnosno njihovi nasljednici i pravni slijednici.

15. U članku 2. stavku 1. Zakona o naknadi taksativno su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na prijašnjim vlasnicima, u kojim slučajevima se utvrđuje pravo na naknadu prijašnjim vlasnicima za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske.

16. Odredbom čl. 3. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. godine do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.

17. Članak 9. Zakona o naknadi sadrži odredbe o ovlaštenicima naknade, pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da se prava iz ovoga Zakona priznaju fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednoga reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik).

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se u pogledu prava nasljeđivanja primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da nasljednici prijašnjega vlasnika stječu vlasništvo na imovini koja se daje neovisno o tome kako su vlasnički udjeli utvrđeni ranijim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju prednika, ako se drukčije ne sporazume (naknadno pronađena imovina).

18. Iz stanja i sadržaja spisa tuženog tijela razvidno i je kao nesporno utvrđeno:

- da su podnositelji zahtjeva, pravni prednici ovdje tužiteljice, zatražili povrat odnosno naknadu konfisciranog dijela čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], od kojih su čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bile obuhvaćene Rješenjem o konfiskaciji Kotarskog suda u Korčuli broj: I.78/61-11 od 28. lipnja 1961. i rješenjem ZK odjela Kotarskog suda u Korčuli Z. 323/62 od 25. svibnja 1962.;

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Janjini broj 2548 - Reg A. 1947 [adresa] od 25. lipnja 1947. priznato pravo vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obrađivačima OR, NR, T, F i ČR,

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Janjini broj. 181.-Reg A 1947 od 25. lipnja 1947. priznato pravo vlasništva 1/6 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjiženog vlasništva FR obrađivačima i članovima njegove obitelji Ć A, O, N, Č, S i Z iz [adresa], B M ženi D,

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Janjini broj. 186.-Reg A 1947 od 25. lipnja 1947. priznato pravo vlasništva 1/6 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjiženog vlasništva FR obrađivačima i članovima njegove obitelji Ć S i Z,

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Janjini broj. 197.-Reg A 1947 od 25. lipnja 1947. priznato pravo vlasništva 1/6 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjiženog vlasništva FR obrađivačima i članovima njegove obitelji SR NR, L, K i C,

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Janjini broj. 200.-Reg A 1947 od 25. lipnja 1947. priznato pravo vlasništva 1/6 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjiženog vlasništva FR obrađivačima i članovima njegove obitelji SR, L, K i C iz [adresa],

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Janjini broj. 222.-Reg A 1947 od 25. lipnja 1947. priznato pravo vlasništva 1/6 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjiženog vlasništva FR obrađivačima i članovima njegove obitelji ZR, O, V, Z, V.i Ž iz [adresa],

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Janjini, broj. 226.-Reg A 1947 od 25. lipnja 1947. priznato pravo vlasništva 1/6 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uknjiženog vlasništva FR obrađivačima i članovima njegove obitelji Đ H iz [adresa], a koje Odluke su priložene spisu tuženog tijela koji je ovom sudu dostavljen uz odgovor na tužbu.

19. Također je razvidno i kao nesporno utvrđeno da predmetne naprijed citirane Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju nisu dostavljene na provedbu nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu, dakle da nisu provedene u zemljišnim knjigama, što je ujedno i razlog zašto su predmetne nekretnine, u odnosu na koje je podnesen zahtjev za naknadu (povrat) u zemljišnim knjigama i dalje evidentirane kao vlasništvo prijašnjih vlasnika, te da su potom bile predmetom konfiskacije, iako tada ( u vrijeme konfiskacije) prednici podnositelja zahtjeva, a ovdje tužiteljice, nisu bili stvarni vlasnici predmetnih nekretnina, a kako su to pravilno zaključili i prvostupanjsko i tuženo tijelo u svojim rješenjima koje tužiteljica neosnovano osporava podnošenjem predmetne tužbe.

20. Dakle, u samo izloženom, pored nesporne činjenice da su naprijed navedenim Odlukama Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju iz 1947. g. predmetne nekretnine oduzete pravnim prednicima podnositelja zahtjeva, a ovdje i tužiteljice, dakle da se oduzete agrarnom odlukom iz 1947., odnosno prije konfiskacije 1961.g. (rješenje o konfiskaciji Kotarskog suda u Korčuli broj: I.78/61-11 doneseno je 28. lipnja 1961.), to je nesporno da predmetne nekretnine u vrijeme oduzimanja nisu bile vlasništvo konfiskata, kako to neosnovano tužiteljica smatra, već su bile vlasništvo obrađivača, a kako je to pravilno obrazloženo osporavanim rješenjima, a koja obrazloženja kao valjana, argumentirana i na Zakonu osnovana u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

21. U skladu s naprijed navedenim nespornim utvrđenima te u skladu s citiranim zakonskim odredbama, pravilno je prvostupanjsko tijelo zaključilo da predlagateljima, a ovdje tužiteljici, za predmetnu imovinu ne pripada pravo na naknadu, jer isti, pa tako ni tužiteljica, nisu ovlaštenici naknade u smislu čl.9. Zakona o naknadi jer zemljište koje je preneseno u vlasništvo obrađivačima u provedbi agrarne reforme nije predmet naknade (povrata) jer tom odlukom nije preneseno u društveno vlasništvo, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u presudi Visokog upravnog suda RH posl. br. Us- 13266/2011-9 od 17. travnja 2014.

22. Pored navedenog, valja istaći da se prema članku 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja od 13. studenoga 1947. (Narodne novine, br. 138/46 i 111/47), u njegovoj primjeni ukidaju svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača. Također valja istaći da je odredbom čl. 9. tog Zakona navedeno da će se smatrati da su promjene u vlasništvu nastale na osnovu toga Zakona nastupile prije 28. kolovoza 1945. tj. prije stupanja na snagu saveznog Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (Službeni list, broj:64/45-10/65), zbog čega citirani Zakon o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja nije niti naveden u članku 2. Zakona o naknadi, u kojem članku su taksativno navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina prijašnjim vlasnicima, u kojim slučajevima se utvrđuje pravo na naknadu prijašnjim vlasnicima za imovinu oduzetu na teritoriju Republike Hrvatske, a kako je to pravilno navelo i tuženo tijelo u obrazloženju osporavanog rješenja.

23. Naprijed navedeno pravno shvaćanje izraženo je i presudi Visokog upravnog suda RH posl. br. Usž- 1859/2024-2 od 4. srpnja 2024. u kojoj presudi se Sud pozvao na sudsku praksu izraženu u dugogodišnjoj sudskoj praksi, primjerice u presudama poslovni broj: Us-11759/06-5 od 8. travnja 2010. i Usž-2347/17-2 od 18. listopada 2017., prema kojoj su primjenom Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji ukinuti težački i slični odnosi te se ne radi o prelasku imovine fizičkih osoba u društveno vlasništvo, već o prelasku te imovine u vlasništvo fizičkih osoba, obrađivača te zemlje.

24. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja, po ocjeni ovog suda pravilno su postupili i prvostupanjsko tijelo kada je odbilo zahtjev podnositelja za naknadu (povrat) oduzete imovine, i tuženo tijelo kada je osporavanim rješenjem odbilo žalbu žaliteljice, ovdje tužiteljice, uz obrazloženje koje kao pravilno, argumentirano i na Zakonu osnovano u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

25. Kako tužbeni navodi tužiteljice nisu s uspjehom osporili zakonitost, ni pravilnost osporavanog rješenja koje je po ocjeni ovog Suda doneseno u zakonito provedenom postupku te pravilnom primjenom prethodno citiranog materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te kako nije ostvaren koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ( Narodne novine, broj: 47/09, dalje ZUP-a) na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 47. stavku 3. ZUS-a. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

26. Odredbom članka 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

27. Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 12. ožujka 2026.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u 4 primjerka, a o njoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opun. tužiteljice

- pozvati tužiteljicu na uplatu sudske pristojbe za tužbu 53,09 eur-a i za presudu 66,36 eur-a, po pravom.

- tuženiku

- zaint. osobi

- u spis

- tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom.

- kal. do11.05.2026.