Republika Hrvatska
Poslovni broj: P-584/2025-18
Općinski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Božani Mihalj, u pravnoj stvari tužitelja ĆF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (ranije SPLITAKA BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242), zastupano po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, Lovretska 14, radi isplate, nakon održane glavne rasprave dana 13. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika Mirana Zorice, odvjetnika u Zadru, te objave dana 12. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 18242/08 od 19.05.2008.g. sklopljen između tužitelja i tuženika i solemniziran kod javnog bilježnika Vere Marčine iz Zadra dana 19.05.2008.g. pod brojem OV-6494/08 ništetan i ne proizvode pravne učinke;
2. Utvrđuje se da je dodatak br. 1. ugovora o kreditu br. 18242/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava sklopljen dana 17.02.2016.g. između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 17.02.2016.g. kod javnog bilježnika Davora Miškovića pod brojem OV-807/2016 ništetan i ne proizvode pravne učinke;
3. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 55.189,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 02. studenog 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 01.01.2018.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe;
4. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."
II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
1. Utvrđuje se da je odredba čl. 12. st. 1. toč. b) Ugovora o kreditu broj 18242/08 od 19.05.2008.g. sklopljen između tužitelja i tuženika i solemniziran kod javnog bilježnika Vere Marčine iz Zadra dana 19.05.2008.g. pod brojem OV-6494/08 ništetna i ne proizvode pravne učinke.
2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.313,46 EUR sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od od 11. studenog 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017.g. do 31. prosinca 2017.g. po stopi od 7,41 % godišnje, a od 01.01.2018.g. a od 01.01.2018.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.694,50 eura sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 7. siječnja 2019. navodi da je 19. svibnja 2008. u [adresa] s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 18242/08 (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.000,00 CHF, uz rok otplate od 240 mjeseci te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,50 % promjenjiva. Mjesečni anuitet je iznosio 1.071,53 CHF, osim zadnjeg koji je iznosio 1.073,51 CHF, i dospijevao je svakog desetog dana u kalendarskom mjesecu, dok se plaćanje vršilo u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju CHF-a kreditora na dan dospijeća. Navodi da je u cijelosti otplatio kredit po predmetnom Ugovoru. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je, pozivajući se na odrdbu članka 11. Ugovora i svoju odluku, povisivao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete. Također, tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno čl. 2. ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju CHF-a kreditora na dan plaćanja. Dana 17. lipnja 2016. parnične stranke su sklopile dodatak br. 1. ugovora o kreditu br. 18242/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava solemniziran kod javnog bilježnika Davora Miškovića iz [adresa] pod brojem OV-807/2016 kojim dodatkom, je među ostalim, izmijenjen čl. 5. st. 1., čl. 10. i čl. 11. Ugovora (dalje: Dodatak). Odredba čl. 2. (valutna klauzula) i čl. 11. (promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i Ugovora o kreditu su ništetni, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u predmetu u kojem je jedan od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu. Temeljem odredbe članka 138. Zakona o zaštiti potropača (NN br. 79/07, 125/09., 79/09. - dalje: ZZP/07) citirana presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene. Ništetnost navedenih odredaba ima za posljedicu ništetnost i cijelog ugovora pa tako i dodatka. Valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi su ugovorne odredbe bez kojih kredit ne može opstati i bili su uvjet i odlučujuća pobuda kod sklapanja ugovora. Naime, predmet (novac) i cijena (kamate) su bitni sastojci ugovora, a putem ugovornih odredbi čl. 2. i 11. tuženik da je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate) kao i na predmet (novac) što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Također, navedeno da je suprotno i načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se uzasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. S obzirom da je osnovni ugovor ništetan, ništetan je i dodatak ugovoru jer ništetnost sklapanjem dodatka ugovora nije nestala.
1.1. Nadalje, ukoliko sud ne bi prihvatio tvrdnju da je cijeli ugovor ništetan, zasigurno je ništetna odredba čl. 12. st. 1. toč. b) ugovora. Naime, navedenom odredbom ugovoreno je da je kod potpune prijevremene otplate kredita, korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan platiti iznos od 4 % od ukupnog iznosa nedospjelog glavnog duga. Tužitelj je naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita platio dana 11. studenog 2016. u iznosu od 2.307,18 EUR, što na dan plaćanja po prodajnom tečaju tuženika iznosi 17.593,70 kn. Navedena odredba ugovora je ništetna jer je protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a. Navedenim zakonskim odredbama jasno je propisano da je korisnik kredita uslijed prijevremenog vraćanja kredita dužan nadoknaditi samo štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Navedeno znači da nikakva druga plaćanja u niti jednom drugom obliku korisnik kredita nije dužan platiti Davatelju kredita. Stoga, uzimajući u obzir da davatelj kredita, ovdje tuženik, štetu nije pretrpio, odredba kojom se unaprijed određuje da je korisnik kredita dužan platiti naknadu ukoliko prijevremeno otplati kredit je u suprotnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a koja plaćanje takve naknade ne predviđa pa je navedena odredba ugovora ništetna jer je u suprotnosti sa prisilnim propisom.
1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, podneskom od 27. listopada 2025. (l.s. 243-245). Tužitelj navodi kako je prednica tuženika isplatila tužitelju na dan 21. siječnja 2008. iznos od 155.000,00 CHF, što daje iznos od 92.664,68 eura, s tim da je kredit prijevremeno zatvoren dana 11. prosinca 2016. Navodi da iz nalaza proizlazi da je tužitelj na ime svih obveza po kreditu platio ukupan iznos od 147.854,40 eura, a za naknadu za prijevremenu otplatu kredita iznos od 2.313,46 eura. Razlika između onoga što je tužitelj stvarno platio po kreditu i onoga što mu je isplaćeno je 55.189,72 eura. Navodi da je preplatio sveukupno 19.090,35 eura, od čega se 1.957,46 eura odnosi na kamate, a 17.132,89 eura odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja, a posljedice ništetnosti određenog pravnog posla su da svaka strana vraća ono što je primila.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 48-51) ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare. Ističe da suprotno navodima tužitelja, glavni tužbeni zahtjev je neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj, poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu ugovorne stranke suglasno su izmijenile osnovni ugovor i to u pogledu valutne klauzule i kamatnih stopa i to s važenjem ex tunc, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, pa se stoga radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama, koje više ne proizvode nikakve pravne učinke, bilo ugovorne ili izvanugovorne. Ističe kako je sklopljeni Dodatak br. 1. rezultat pregovaranja stranaka, i bez obzira što su odredbe ZID ZPK/2012 bile prisilne za tuženika, a dobrovoljne za tužitelja. Navodi da ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stopa neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP- a, kojima je porpisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi VTS-a broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (ništetnost valutne klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovodi u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi valjanost cijelog ugovora, jer isti „može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa“. Identično pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud u presudi broj:
Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. U odnosu na podredni tužbenih zahtjev tužitelj pogrešno smatra da je odredba članka 12. st. 1. t. b. ništetna ugovorna odredba, jer da je protivna odredbi članka 1024 ZOO-a. Odredbom čl. 1022. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Parnične stranke su postupile u skladu s prednjom odredbom te su suglasno sklopile Ugovor o kreditu, kojim su uredili sve uvjete ovog obveznopravnog odnosa, a odredbom članka 12. ugovorili su i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u svezi prijevremene djelomične ili potpune otplate kredita. Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom članka 1024. st. 4. ZOO-a, jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, niti tužitelj u tom pravcu nudi bilo kakve dokaze. Prilikom ocjene valjanosti ove ugovorne odredbe treba uzeti u obzir da je ovaj kredit ugovoren s rokom otplate od 20 godina, ali su stranke ugovorile i mogućnost njegove prijevremene otplate uz plaćanje ugovorene naknade, pa stoga plaćanje ove naknade ima sve elemente odustatnine, koju nije zabranjeno ugovoriti. Osim toga ugovorena naknada predstavlja cijenu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, a koji angažman uvijek uključuje veći broj bančinih djelatnika iz različitih službi. Naime, po zahtjevu za prijevremenu otplatu nužno je s korisnikom kredita dogovoriti i održati sastanak radi definiranja njegovih želja u svezi potpunog prestanka ili izmjene postojećeg obveznopravnog odnosa, zavisno radi li se o djelomičnoj ili potpunoj otplati kredita. Nakon što se utvrdi prava volja korisnika kredita kao druge ugovorne stranke, potrebno je izraditi odgovarajuće izračune, od nadležnih službi Banke kontrolirati ove izračune, pripremiti pismo namjere i o svemu izvijestiti klijenta, pri čemu je potrebno naglasiti da ukoliko klijent odmah ne postupi po pismu namjere, sve prethodno treba ponoviti s odgovarajućim izračunima na dan kada će kredit stvarno biti u cijelosti otplaćen, čime će obveznopravni odnos prestati. Tuženik ističe i prigovor zastare, a osporava i visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega predlaže da se svi istaknuti tužbeni zahtjevi odbiju kao neosnovani uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.
3. U dokaznom je postupku sud pročitao rješenje Trgovačkog suda u Splitu Tt- 18/9778/3 od 3. prosinca 2018. (l.s. 6-7), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 18242/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 17. veljače 2016. (l.s. 8-17), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 19. svibnja 2008. (l.s. 18-28), potvrdu od 19. lipnja 2018. (l.s. 29), potvrdu od 15. studenog 2016. (l.s. 30), pregled plaćanja (l.s. 31-41), otplatni plan (l.s. 42-43), tečajnu listu OTP banke br. 218 (l.s. 44-45), nalaz i mišljenje Leona Bataljaku, dipl. oec., Stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo (l.s. 195- 236), te je saslušao tužitelja kao stranku (l.s. 248-249).
4. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je (glavni) tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 18242/08 od 19. svibnja 2008. i Dodatka br. 1. ugovora o kreditu br. 18242/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 17. veljače 2016. sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika te zahtjev za isplatom iznosa od 55.189,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. studenog 2016. do isplate.
5.1. Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja je zahtjev za utvrđenje ništetne odredbe čl. 12. st. 1. toč. b) Ugovora o kreditu i to odredbe o obračunu naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2.313,46 EUR sa zakonskom zatetnom kamatom od 11. studenog 2016. do isplate.
6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:
- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 18242/08, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 155.000,00 EUR, po prodajnom deviznom tečaju banke vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.071,53 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.073,51 CHF;
- da je u čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena nominalna kamatna stopa koja iznosi 5,50 % promjenjiva;
- da je u čl. 12. toč. 1. b) kod potpune otplate kredita ugovorena naknada od 4 % od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga glavnice
- da su stranke sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 18242/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava;
- da je tužitelj dana 11. studenog 2016. u cijelosti otplatio kredit broj 271379 u iznosu od 59.997,11 EUR, što uključuje nedospjelu glavnicu u iznosu od 57.393,86 eura, glavnicu anuiteta u iznosu od 285,74 eura, kamatu u iznosu od 10,33 eura i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.307,18 eura.
- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača
- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.
7. Tužitelj je saslušan kao stranka, naveo je da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana. U to vrijeme primao je plaću u dolarima, a kredit je bio u švicarskim francima, što je tada bila jedina opcija. Prvotna rata iznosila je 5.000,00 kn, a nakon kratkog vremena povećala se na oko 10.000,00 kn, zbog pada dolara i rasta švicarskog franka. Ističe da je bio primoran odlaziti na brod po 9 i 10 mjeseci kako bi osigurao sredstva za stan. Kredit je potpisao na 20 godina, s punim povjerenjem u banku, ne znajući točnu kamatnu stopu niti je li bila fiksna. Kredit je otplatio 2018. godine, plaćajući 4 % naknade zbog prijevremene otplate, o čemu nije mogao pregovarati. Odredbe ugovora nije detaljno prolazio s bankarskim službenikom, a promjene valutne klauzule i kamatne stope nisu mu objašnjene. Vezano za konverziju, o njoj je čuo na televiziji, otišao je u banku, dobio ugovor i otišao kod javnog bilježnika, što je bilo besplatno. Stan nije kupio radi iznajmljivanja, već za vlastitu budućnost.
8. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., dalje u tekstu: ZZP/07).
9. U konkretnom slučaju, tužitelj u (glavnom) tužbenom zahtjevu traži da se zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši obračun na način kao da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu samo za iznos glavnice bez kamata. Takav tužbeni zahtjev sud smatra neosnovanim.
10. Prema čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
11. Prema čl. 1021. ZOO-a Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
12. Predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez spornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Posljedica utvrđenja ništetnosti takvih odredbi jest uspostava ravnoteže među ugovornim stranama uklanjanjem nepoštene odredbe, a ne pretvaranje ugovora o kreditu u beskamatni zajam, što bi predstavljalo izmjenu sadržaja ugovora na način koji stranke očito ne bi ugovorile. Stoga tužitelj nema pravo zahtijevati povrat svih plaćenih kamata niti obračun kojim bi kredit bio tretiran kao ugovor bez kamate, već eventualno samo povrat onog dijela koji je plaćen na temelju ništetnih odredbi, što tužitelj nije tražio. Slijedom navedenog sud je odbio (glavni) tužbeni zahtjev kao neosnovan.
13. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev tužitelj predlaže da se utvrdi da je ugovor o kreditu ništetan u dijelu, točnije čl. 12. st. 1. b) ugovora o kreditu, kojom je za potpunu ogtplatu kredita ugovorena naknada Banci od 4 % od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice), te s te osnove traži isplatu iznosa od 2.313,46 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
14. Kao i kod ostalih odredbi ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
15. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.
16. Prema čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.
17. Suprotno navodima tužene, administrativni troškovi angažiranih zaposlenika spadaju u redovno poslovanje banke i neopravdavaju visinu naknade od 4 %. Visina naknade stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, što je protivno načelu poštenja i savjesnosti, te na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, tužena nije dokazala da je kod prijevremene otplate kredita imala stvarne gubitke.
18. S obzirom na navedeno, ovaj sud zaključuje da odredba Ugovora kojom se uglavljuje naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 53. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 59/23., dalje ZZP/23), koja je prema odredbi čl. 59. st. 1. ZZP ništetna.
19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.
20. Tužiteljici je dosuđena zatezna kamata od isplate utuženog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja utuženog iznosa jer tako proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
21. Slijedom navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je osnovan, pa je odlučeno kao točki II. izreke.
22. Neosnovan je prigovor tuženika glede zastare, s obzirom na to da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, kako je to navedeno u toč. II. izreke presude, otkada teče i zastarni rok za isplatu s ove osnove, pa je stoga tuženikov prigovor zastare neosnovan (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, pa je tako tužitelju valjalo priznati trošak na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN broj: 1358/2023., 107/2025., dalje u tekstu: Tarifa) kod određene vrijednosti predmeta spora eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva od 2.313,46 eura i to sastav tužbe 100,00 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastav obrazloženog podneska od 4. lipnja 2019. i 27. listopada 2025., svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) ukupno 200 bodova, za pristup na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 3. srpnja 2019., 28. ožujka 2022. i 13. veljače 2026., po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), ukupno 300 bodova, što sveukupno iznosi 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura (Tbr. 54. Tarife). Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25 %, dođe se do iznosa od 1.500,00 eura, koliko je tužena dužna naknaditi tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika. Tom iznosu valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještaka u iznosu od 530,89 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu plaćen u iznosu od 663,61 eura, pa tako ukupni parnični trošak koji je tužitelju dužna naknaditi tužena iznosi 2.694,50 eura. Zahtjev tužitelja za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan. Radi se o razlici koja je nastala kod obračuna prema VPS- u glavnog tužbenog zahtjeva koji je u cijelosti odbijen, pa se uspjeh u sporu ocjenjuje prema usvojenom podrednom zahtjevu (tako i prema odluci Rev-1149/2024).
Zadar, 12. ožujka 2026.
Sutkinja
Božana Mihalj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA :
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
