REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U

ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5755/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Snježani Lukša, u pravnoj stvari tužitelja ŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 237/D, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69,Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Marije Maričević, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora 138-50-1814554, zaključenog između tužitelja ŽČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, kojom je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada 3,00% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 340,06 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 04.03.2003. i to po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj.12. ožujka 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 138- 50-1814554 od 26.2.2003. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.193,13 eur po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ukazuje da je čl. 3. predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3% od iznosa kredita, jednokratna (jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3% koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita). Ističe da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Cit. člankom predmetnog ugovora regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene i time ništetne. Ističe da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, odnosno razjasnio značenje i smisao iste. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Ističe da tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Ukazuje da je neopravdano korištenje pozicije banke kao jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja cit. kao u izreci.

2. Tuženiku je dostavljena tužba sa prilozima te je pozvan na davanje odgovora na tužbu međutim tuženik nije odgovorio na tužbu, a niti je iako uredno pozvan pristupio na zakazana ročišta

3. Tijekom postupka proveden je dokaz uvidom u potvrdu tuženika od 10.7.2025., zahtjev za mirnim rješenjem spora – list 4 sa potvrdom o primitku HP, ugovor o kreditu br. 138-50-1814554 sklopljen između stranaka 26.2.2003., prijepis knjigovodstvene kartice za sud od 31.3.2003. do 31.12.2022., podatke JRO RH MUP, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja odnosno izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud je donio odluku kao u izreci.

Svako daljnje izvođenje dokaza bilo bi nepotrebno i protivno čl. 10 ZPP.

5. Iz potvrde tuženika od 10.7.2025. na kojoj je naveden OIB tuženika, premda je očito omaškom, navedeno ime Ž umjesto ŽČ vidljivo je da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 2.562,24 kn ( 3% od iznosa kredita) sukladno čl. 3 Naknada-Ugovora o kreditu i ista je naplaćena /ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita tj. 4.3.2003. Notoran je fiksni tečaj konverzije 1,00 EUR=7,53450 HRK tako da tužitelj traži primjereno iznos od 340,06 eur.

6. Tužitelj ŽČ u svom odlučnom i logički povezanom iskazu navodi da je sa tuženikom 26.2.2003. sklopio ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe. Dakle, nije se radilo o kupnji vozila za obavljanje profesionalne djelatnosti. Ističe da nije bio obrtnik. Auto- kuća ga je uputila na tuženika i kod tuženika mu je ponuđen tipski ugovor u CHF u kunskoj protuvrijednosti i u eur u kunskoj protuvrijednosti i on se odlučio za kredit u eur u kunskoj protuvrijednosti. Ističe da se radilo o tipskom ugovoru po principu "uzmi ili ostavi" i da bi mogao dobiti kredit morao je platiti naknadu za obradu kredita koja je bila u postotku od iznosa kredita, a radilo se o 3% iznosa kredita i on je to podmirio svojim novcem. Nadalje, navodi da nije mogao utjecati na odredbu ugovora o plaćanju naknade 3% od iznosa kredita i ta se naknada morala platiti jer inače ne bi mogao dobiti kredit. Nije mu objašnjeno od čega se sastoji ta naknada odnosno koje troškove pokriva. Naknada za obradu kredita od 3% od iznosa kredita naplaćena je tj. ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita, dakle sam iznos kredita umanjen je za taj iznos. Ističe da je u to vrijeme ta naknada iznosila oko 2.500,00 kn i njemu je to bila otegotna okolnost za život u financijskom smislu. U to je vrijeme bio pružni radnik na željeznici i nije imao visoka primanja tako da se to odrazilo na njegovu financijsku situaciju negativno. Na potvrdi banke od 10.7.2025. omaškom je navedeno ime Ž, ali je upisan točan OIB te je ispravno trebalo pisati ŽČ. Nadalje, navodi da mu ništa nije plaćeno povodom zahtjeva za mirnim rješenjem spora.

Sud je prihvatio tvrdnje tužitelja koje nisu u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima pa ih stoga sud prihvaća.

Svojstvo potrošača utvrđeno je na osnovi iskaza tužitelja i sadržaja predmetnog Ugovora.

7. Iz ugovora o kreditu (list 6-9 spisa) broj 138-50-1814554 vidljivo je da je sklopljen između stranaka 26.2.2003. te da je čl. 3. ugovorena naknada 3,00% od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Namjena kredita je kupnja vozila (čl. 6).

8. Valja istaći da u čl. 3. Ugovora uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 96. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 3,00% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba nepoštena te ništetna. Iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Tužitelju očito prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora i u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,00% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada je ništetna ugovorna odredba.

9. Odredbe u svezi ulazne naknade su protivne i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakvih odredbi narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu. Sporne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Slijedom svega navedenog valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci.

11. Kamatna stopa teče do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a do 31.12.2022., a od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. sukladno čl. 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. pa do isplate sukladno čl. 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a kamate na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona.

12. Parnični trošak dosuđen je primjenom čl. 154 st. 1. ZPP (VPS u tužbi radi utvrđenja i isplate 1.400,00 eur).

Tužitelju je priznat potrebni trošak:

- zahtjeva u tzv. mirnom postupku – za mirnim rješenjem i dostavom dokumentacije (list 4-5 spisa) kao troška nastalog povodom postupka, a potrebnog radi eventualnog izbjegavanja pokretanja postupka i sprječavanja rizika nepovoljnog ishoda za tužitelja zbog nedostatka dokaza

- sastava tužbe od 10.9.2025. po Tbr 7/1 - 100 bodova

- zastupanja na ročištu 16.1.2026. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- zastupanja na ročištu 4.3.2026. po Tbr. 9/1 – 100 bodova

- trošak PDV 25% 200,00 eur

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur po Tbr 1 t.1.TSP i na presudu 26,55 eur po Tbr.2.t.1.TSP tj. 1/2 sudske pristojbe zbog e- komunikacije u svezi čl. 7. tč. 3. ZSP što iznosi ukupno 1.053,10 EUR.

13. Sve je dosuđeno primjenom čl. 155 ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Zagrebu,12. ožujka 2026.

Sutkinja:

Snježana Lukša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 73 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku-Narodne novine 25/13).

DNA:

- pun. tužitelja i tuženiku

- zvati tužitelja na platež sudske pristojbe za presudu