Poslovni broj 19 P.141/2025-24
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužiteljice ĐFR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 12. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 93276/05 od 03.11.2005. sklopljenog između tužitelja ĐFR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, danas OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, a koje:
- u čl. 5. glasi: ''NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.''
- u čl. 11. glasi: ''PRIJEVREMENA OTPLATA Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti posmeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.''
II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĐFR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 371,14 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 25.03.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĐFR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 722,17 EUR, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĐFR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16,30 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 25.03.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĐFR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16,07 EUR, u roku od 15 dana.
VI. Odbija se zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži isplatu zateznih kamata na iznos od 722,17 EUR i na iznos od 16,07 EUR od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, kao neosnovan.
VII. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju ĐFR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 814,82 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 12. ožujka 2026. do isplate, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 03.11.2005. sklopio s prednikom tuženika društvom HVB SPLITSKA BANKA d.d. Ugovor o kreditu broj: 93276/05, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 CHF obračunatom po kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).
1.1. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 2.796,36 (371,14 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.
1.2. Odredbom čl. 11. predmetnog Ugovora, tuženik je propisao da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je tužitelju prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. IZLAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelj nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti s drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Tuženik je naplatio tužitelju 25. rujna 2012. prilikom prijevremene otplate kredita izlaznu naknadu u iznosu od 19,65 HRK, odnosno 2,61 EUR.
1.3. Slijedom svega navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu između tužiteljice i pravnog prednika tuženice od 3. studenoga 2005. u člancima 5. i 11. ugovora o kreditu (ulazna i izlazna naknada), naložiti tuženiku isplatiti iznos od 371,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 7. studenoga 2005. na ime ulazne naknade, iznos od 2,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 25. rujna 2012. na ime izlazne naknade, sve uz naknadu troškova postupka.
1.4. Podneskom od 25. ožujka 2025. tužitelj se očituje u odnosu na prigovor tuženika vezano za navode o ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi, prigovor mjesne nenadležnosti, prigovor zastare. Nadalje, tužitelj navodi da sukladno odredbi članka 31. stavak 2 . ZOO-a uglavničava iznos zateznih kamata. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu između tužiteljice i pravnog prednika tuženice od 3. studenoga 2005. u člancima 5. i 11. ugovora o kreditu (ulazna i izlazna naknada), naložiti tuženiku isplatiti iznos od 371,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. na ime ulazne naknade, iznos od 711,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 25. ožujka 2025., iznos od 2,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 25. ožujka 2025., na ime izlazne naknade, iznos od 2,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 25. ožujka 2025., sve do isplate, uz naknadu troškova postupka.
1.5. Podneskom od 6. studenog 2025. tužiteljica usklađuje tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja te predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu između tužiteljice i pravnog prednika tuženice od 3. studenoga 2005. u člancima 5. i 11. ugovora o kreditu (ulazna i izlazna naknada), naložiti tuženiku isplatiti iznos od 371,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 24. ožujka 2025. na ime ulazne naknade, iznos od 722,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja odluke, iznos od 16,30 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 24. ožujka 2025., na ime izlazne naknade, iznos od 16,07 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja odluke, sve do isplate, uz naknadu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, zatim prigovara vrijednosti predmeta spora kao očito svuiše visoko naznačenoj, a u svakom slučaju protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ističe prigovor zastare, poriče navode tužbe te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka.
2.1. Tuženik ističe da tužitelj radi utvrđivanja činjenice ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2% od iznosa odobrenog kredita, nije pružio niti jedan dokaz, niti je posebno obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade bilo ništetno. Tužitelju je, ako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu primijenio i minimum pažnje koja se od njega zahtjeva u pravnom prometu prilikom zaključivanja pravnih poslova, morala biti poznata ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. U skladu s tim, tužitelj je odmah u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao za plaćanje iste, kao i za njezinu visinu. Tuženik drži notornim da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća spomenuta naknada i u kojem iznosu. Štoviše, niti izračunavanje apsolutnog iznosa te naknade bilo kome ne bi trebalo predstavljati osobiti problem jer i bez pomoći kalkulatora doista svatko može iznos odobrenog kredita pomnožiti s 0,02 da dobije iznos koji treba platiti na ime tzv. ulazne naknade. Da je ta ugovorna odredba lako uočljiva ne bi trebalo biti sporno jer se ista nalazi na prvoj stranici Ugovora o kreditu, i to u čl. 5. s velikim podebljanim slovima: „NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA“. Dakle, ovu ugovornu odredbu ne bi uočila samo posve nezainteresirana i krajnje nepažljiva osoba, a ugovorne stranke su dužne prilikom sklapanja pravnih poslova i ispunjavanja preuzetih obveza postupati savjesno i s odgovarajućim stupnjem pažnje koja se u pravnom prometu od njih zahtijeva. Za istaknuti je da bi neka odredba bila nepoštena i ništetna u skladu odredbama Zakona o zaštiti potrošača potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke, odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista in concreto uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, što u konkretnom slučaju nedostaje. Dakle, ključna pretpostavka za utvrđivanje nepoštenosti odredbe je okolnost da uzrokuje ne bilo kakvu nego baš značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ničim konkretno ne obrazlaže u čemu se točno sastoji navodna značajna neravnoteža na njegovu štetu.
2.2. Odredbom čl. 1022. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovorne strane postupile su u skladu s prednjom odredbom, te su suglasno sklopile Ugovor o kreditu kojim su uredili sve uvjete tog obveznopravnog odnosa, te su ugovorili i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih strana u vezi naknada, pa te odredbe obvezuju ugovorne stranke. Osnovno načelo obveznog prava – pacta sunt servanda, određuje da su ugovorne strane dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i da su odgovorne za ispunjenje tih obveza, a sadržano je i u odredbi čl. 9. ZOO-a, koji određuje da su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje. Tuženik ističe i da tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan pristupiti sklapanju Ugovora o kreditu, međutim kada je ugovor sklopljen, onda se prava i obveze stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZZP-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nijednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknada, a nije niti danas.
2.3. Pored navedenog, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako prema odredbama ZOO-a tako i prema odredbama ZZP/03 i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva svakome tko je makar s pažnjom prosječnog čovjeka pročitao Ugovor o kreditu. Isto tako, ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na plaćanje tzv. ulazne naknade pa je utoliko naknada u potpunosti određena, a tužiteljeva teza da je tuženik jednostrano određivao njegovu obvezu promašena.
2.4. Što se tiče tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da su ugovorne stranke sklopljenim Ugovorom o kreditu ugovorile i modalitete u svezi prijevremene otplate kredita, u kojem slučaju će Banka naplatiti naknadu u skladu s općim aktima, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a s ugovaranjem koje naknade se tužitelj složio. Parnične stranke postupile su u skladu s odredbom čl. 1022. ZOO-a te su suglasno zaključile Ugovor o kreditu, kojim su uredili sve uvjete ovog obveznopravnog odnosa, pa tako i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u svezi prijevremene otplate kredita. Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZPKa, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene otplate kredita, odnosno u skladu s odredbama ZPK-a izrijekom je, pod određenim uvjetima dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu djelomičnu ili potpunu otplatu kredita (čl. 16. ZPK). Ova ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Slijedom navedenog, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, a tužitelj na kojem je teret dokaza, ne nudi niti jedan dokaz da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a te dokaze ne nudi, jer pogrešno smatra da je ova ugovorna odredba ništetna eo ipso.
2.5. Nadalje, tuženik tvrdi da je jedan od općih akata, koje je tužitelj prihvatio odredbom čl. 14. ugovora o kreditu, Tarifa naknada za poslove s građanima (dalje: Tarifa), kojom su propisane sve naknade koje se naplaćuju klijentima, a kojom je propisano da naknada iznosi 4,00% preostalog nedospjelog iznosa glavnice. Tužitelju je bila poznata ugovorna odredba da se isključivo u slučaju prijevremene otplate kredita plaća naknada od 4,00% preostale glavnice kredita. U skladu s tim, tužitelj je mogao kako odmah u trenutku sklapanja ugovora, tako i u svakom trenutku tijekom otplate kredita lako utvrditi koliko točno iznosi ta naknada. Naknada se naplaćuje isključivo u slučaju da se tužitelj odluči koristiti pravom na prijevremenu otplatu kredita, tako da se radi o uvjetnoj obvezi koja ovisi isključivo o postupanju korisnika kredita, a ne o postupanju tuženika kao kreditora. U konkretnom slučaju tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao koliko iznosi najveći iznos naknade u slučaju da odmah jednokratno otplati kredit npr. za mjesec dana, a i točno je po otplatnom planu u svakom trenutku znao koliko iznosi ostatak glavnice nakon otplate svakog anuiteta. Tvrdi da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, a to što u samom ugovoru nije bila propisana visina naknade, ne znači automatski da je ta odredba ništetna sama po sebi. Ključno je to da je visina naknade kao obveze bila određena, odnosno odrediva, tako što je ugovorna odredba određivala način na koji će se utvrditi visina, odnosno u konkretnom slučaju je upućivala na opći akt tuženika. Sporna odredba je blanketna norma, tj. pravna odredba koja ne regulira neko pitanje u cijelosti, već se poziva na sadržaj drugoga propisa koji to pitanje detaljnije regulira, a to je u ovom slučaju akt banke koji uređuje kreditiranje i naknade tuženika. Dakle, odredba čl. 11. Ugovora o kreditu upućuje na primjenu drugog akta banke, a čiju primjenu je tužitelj prihvatio čl. 14. Ugovora o kreditu, te je potvrdio da je upoznat s odredbama važećih općih akata tuženika.
2.6. Nadalje, predmetna naknada predstavlja odustatninu „sui generis“ specifičnu za ugovor o kreditu, gdje se iznos odustatnine veže uz ostatak glavnice. Dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja svojevrsnu odustatninu od ugovora koji traje određeni period, te ista nije ni u kakvoj korelaciji s iznosom redovne kamate iz ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan pristupiti sklapanju ugovora, međutim kada je ugovor sklopljen, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZPK-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene otplate kredita. Pored navedenog, ova ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOOa tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Isto tako ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući je tužitelj sklapanjem Ugovora pristao na primjenu akta tuženika kojim se određuje visina naknade (Tarife), pa je utoliko navedena naknada u potpunosti određena.
2.7. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare jer je tužba glede tzv. ulazne naknade za obradu kredita podnesena nakon gotovo 20 punih godina od dana kad je tužitelj tzv. ulaznu naknadu platio (7.11.2005.), a glede tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita nakon više od 10 godina od dana kad je tužitelj tzv. izlaznu naknadu platio (25.09.2012.). Tuženik smatra da zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke, te od tada druga stranka može tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove. Kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 07.11.2005., a izlazna naknada plaćena 25.09.2012., a predmetna tužba podnesena je tek 19.02.2024., to je kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova postupka.
2.8. Podneskom od 11. travnja 2025. tuženik se očituje na podnesak tužitelja od 25. ožujka 2025. (točka 1.4. obrazloženja) te osporava osnovanost preinačenog tužbenog zahtjeva, ne samo zato što je neosnovan osnovni tužbeni zahtjev, već i stoga što u situaciji kada glavna novčana obveza nije izvršena i glavna obveza još postoji, zatezna kamata je nedjeljiva od glavnog potraživanja i nije se mogla osamostaliti i izraziti u apsolutnom iznosu.
3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj: 93276/05 od 3. studenog 2005. (stranica 7-9 spisa), dopis tuženika od 13. veljače 2025. (stranica 10 spisa), izvadak iz naknada banke za usluge poslovanja s građanima (stranica 23-35 spisa), izvod iz tekućeg računa tužiteljice (stranica 68- 74), saslušana je tužiteljica (stranica 55-56 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po sudskom vještaku MAČUS d.o.o. d.o.o. Stefani Gardašanić (stranica 61-67 spisa), koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 116-117 spisa).
4. U odnosu na prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, kojeg je istaknuo u odgovoru na tužbu, navodeći da tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga nadležan Općinski sud u Splitu.
4.1. Iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 3. studenog 2005., razvidno je da je isti sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika - Poslovnici Dubrovnik.
4.2. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPPa ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
4.3. Prema tome, u konkretnom slučaju primjenom naprijed citiranih odredbi ZPP-a za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski sud u Splitu kao sud u mjestu sjedišta tuženika kao pravne osobe, odnosno Općinski sud u Dubrovniku, kao sud u sjedištu poslovne jedinice (filijale) tuženika u odnosu na koji je nastao spor koji se vodi u ovom postupku.
4.4. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu, to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice u kojoj je ugovor sklopljen, pa kako je tužiteljica podnošenjem tužbe ovom sudu izabrala da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica, to je neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
5. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev pretežito osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi članka 5. i 11. o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. „ulazna naknada“ i „izlazna naknada)“ Ugovora o kreditu od 3. studenog 2005. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), te sukladno tome zahtjev za isplatom stečenog bez osnove (onog što je plaćeno po osnovi ništetnih odredbi).
7. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:
- da je pravni prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 93276/05 od 3. studenoga 2005. kojim je prednik tuženika odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 30.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca,
- da je u čl. 5. Ugovora o kreditu predviđeno da se korisnik kredita obvezuje temeljem tog ugovora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% (dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora,
- da je u čl. 11. Ugovora o kreditu ugovorena prijevremena otplata, i to da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s time da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora,
- da nije sporan status tužiteljice kao potrošača,
- da ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužiteljice,
- visina ulazne i izlazne naknade,
- da je tužiteljica platila naknade koje su predmet ovog postupka.
7.1. Među strankama je sporno:
- jesu li odredbe Ugovora o kreditu sadržane u člancima 5. i 11., a koje se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu nepoštene, a time i ništetne,
- time i je li osnovan zahtjev tužiteljice za isplatom utuženih iznosa,
-je li osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja,
-uglavničenje dospjelih zateznih kamata.
8. Tužiteljica je saslušana kao parnična stranka iskazala da joj ovo nije bio prvi kredit u životu, imala je kredit u drugoj banci i to stambeni kredit. Ne zna je li u toj drugoj banci plaćala kakve naknade za kredit. Za ovu banku se odlučila jer je ranije dugo bila njen klijent. Došla je u banku tražiti određeni iznos novca koji joj je zbog tadašnjih životnih okolnosti bio nužan, pa kada joj je službenik rekao uvjete da dobije taj novac i kolika će joj biti rata bila je sretna u smislu daj što daš. Nije bilo govora o tome da može pregovarati niti izbora o tome što će pisati u ugovoru koji je sastavila banka. Misli da bi u situaciji da je odbila potpisati ugovor koji su sastavili ostala bez tog kredita. Ugovor nije niti pročitala jer je vjerovala banci. Ne sjeća se da su razgovarali o ikakvim naknadama i ne sjeća se je li platila ikakvu naknadu. Kredit je otplatila prije vremena i koliko se sjeća nešto su joj naplatili, ali zaista se ne sjeća što. Misli da joj ni u kojem trenutku nitko u banci nije objašnjavao da bi banka imala neke troškove niti koji bi to troškovi bili.
9. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njenog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporne odredbe Ugovora o kreditu. O tim se odredbama nije pregovaralo, a tužiteljici kao korisniku kredita nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru.
10. U vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - u daljnjem tekstu ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.
10.1.Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
10.2. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.
10.3. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
10.4. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ni naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbe koja su suprotne čl. 1021 ZOO.
11. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
12. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bile vidno istaknute i lako uočljive, a iste su po svom (gramatičkom) sadržaju i jasne. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica, kao potrošač, u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o tome na što se naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita odnose i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužiteljica, koja je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o krediti kao korisnik kredita, je iskazala da se o ugovornim odredbama o plaćanju jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, obzirom iz njezinog iskaza proizlazi da da bi u situaciji da je odbila potpisati ugovor koji je sastavila banka ostala bez tog kredita.
13. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu i to u visini od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac (odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca), zbog čega tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je mogao tražiti da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (2,00%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/04, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.
13.1. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud. Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
13.2. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, a niti se pregovaralo o smanjenju te naknade, već je i ograničenje te naknade posljedica jednostrane odluke tuženika, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i njen iznos formuliran u postotku od odobrenog iznosa kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Osim navedenog sud smatra da je neravntotežu u pravima i obvezama stranaka uzrokovala i činjenica da je tuženik tužitelju nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kredita, obračunavao kamate i naknade na cielokupni odobreni iznos, iako mu je faktički isplatio drugi iznos.
13.3. Kako je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ''ulazne naknade'', nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), i bili su ograničeni uvjetima iz ponude banke, zaključak je suda da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja navedene naknade, kao i da nije postupao u dobroj vjeri prilikom zaključivanja ugovora, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu prednika tužiteljice, kao potrošača.
13.4. Iz svega navedenog proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja
13.5. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice, potrošača.
14. Navedeno pravno shvaćanje se odnosi i na ugovornu odredbu o izlaznoj naknadi, predviđenu člankom 11. Ugovora o kreditu. Naime, ni o ovoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, već je dio unaprijed formuliranoga standardnog ugovora banke, radi čega bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, a tijekom postupka je na temelju uvida u ugovor o kreditu i iskaza tužiteljice nedvojbeno utvrđeno da se o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade zaključak je da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri zatvaranju kredita.
14.1. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom zatvaranja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom zatvaranja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za zatvaranje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
14.2. Stoga, kako se radi o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade), to je i ova ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.
15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.
16. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da po stajalištu ovog suda nije nastupila zastara za potraživanje tužiteljice u smislu odredbe članka 216. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).
17. Slijedom navedenog ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ništetnost odredbe čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu (točka I. izreke) .
18. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. st. 2 ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.
19. Na okolnost visine, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić, sa zadatkom pregledati ugovor o kreditu i evidenciju uplata po kreditu te se potom očitavati o iznosu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i datumu plaćanja ovih naknada, kao i obračunati iznos zateznih kamata koje su tekle na naplaćene iznose naknada od dana plaćanja do 24. ožujka 2025.
20. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 7.studenog 2005.g. u iznosu od 600,00 CHF, odnosno 2.796,36 Kn (600,00 x 4,660600), odnosno 371,14 EUR. Zatezna kamata od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva (07.studenog 2005.) do 24.ožujka 2025. iznosi 722,17 EUR (tab.1). Naknada za prijevremenu otplatu kredita plaćena je 25.rujna 2012.g. u iznosu od 19,65 CHF, odnosno 122,80 HRK (19,65 x 6,2494), odnosno 16,30 EUR. Zatezna kamata od dana uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita (25. rujna 2012.) do 24. ožujka 2025.g. iznosi 16,07 EUR (tab.2).
20. 1. Tužiteljica nije imala primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje, a ni tuženik nije imao primjedbi na matematičku točnost izračuna iznosa ulazne i izlazne naknade, kao i zatezne kamate od dana uplate svake od tih naknada. Tuženik ima prigovor, držeći da je tužiteljica suprotno odredbama ZOO-a uglavničila dospjele kamate, obzirom iz odredbe članka 160. ZOO-a proizlazi da dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. Navodi da vjerovnik ne može uglavničiti dospjele zatezne kamate i kapitalizirati ih zahtijevajući daljnje zatezne kamate na te kamate sve dok postoji nenaplaćena glavnica iz kojih su zatezne kamate potekle.
20.2. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Stefani Gardašanić, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, te na istog nije bilo prigovora, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime naknade za obradu kredita iznos od 371,14 EUR, naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 16,30 EUR, kao i da obračunata zatezna kamata od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva do 24.ožujka 2025. iznosi 722,17 EUR, a obračunata zatezna kamata od dana uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita do 24. ožujka 2025.g. iznosi 16,07 EUR (tab.2).
21. Na iznose naknada tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. S tim da se odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama II. I IV. izreke.
21.1. Međutim, tužitelj je uglavničio iznos zateznih kamata od dana uplata predmetnih naknada do 24. ožujka 2025. i zahtijeva njihovu isplatu u iznosu od 722,17 EUR (obračunata zatezna kamata na ulaznu naknadu) i od 16,07 EUR (obračunata zatezna kamata na izlaznu naknadu), sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
21.2. Člankom 31. ZOO-a propisano je da na dospjelu a neisplaćenu zateznu kamatu ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno, a stavkom 2. istog članka propisano je da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu, iz čega slijedi da se kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu zahtijevati tek kada prestane glavno potraživanje. Tako je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2332/14 od 18. srpnja 2018. i Rev-1288/2015-2 od 21. svibnja 2019. izraženo pravno shvaćanje prema kojem je pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu dospjele zatezne kamate, koja je obračunata i izražena u apsolutnom iznosu, kao i pravo na podnošenje zahtjeva za plaćanje procesne zatezne kamate, u smislu odredbe članka 31. stavka 2. ZOO, vezano uz prestanak glavne tražbine na koju se odnosi obračunata i u apsolutnom iznosu utužena kamata.
21.3. Iz ovoga proizlazi da se zatezne kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, međutim, procesne kamate ne mogu se zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze zatezne kamate, pa niti onda kad su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug. Dakle, zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali na njih ne teku procesne kamate jer zatezne kamate i dalje teku na iznos glavnog potraživanja. Vjerovnik ne može uglavničiti dospjele zatezne kamate i kapitalizirati ih zahtijevajući kamate na te kamate, dok još postoji neplaćena glavnica iz koje su te kamate potekle. Takav pravni stav zauzeo je Županijski sud u Dubrovniku u svojoj presudi poslovni broj Gž-463/2022-3 od 10. travnja 2024., pozivajući se pritom na brojne odluke VSRH.
21.4. To znači da u konkretnom slučaju tužiteljici pripadaju iznosi obračunate zatezne kamate na ulaznu i izlaznu naknadu, u iznosima od 722,17 EUR i 16,07 EUR, a koje iznose je obračunala stalna sudska vještakinja od datuma uplate do 24. ožujka 2025., te nije bilo prigovora na matematičku točnost izračuna, dok tužiteljici na iznose od 722,17 EUR i 16,07 EUR, a koji iznosi predstavljaju obračunate dospjele zatezne kamate na glavni dug, ne pripadaju zatezne kamate stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki III. V. i VI. izreke.
22. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155 ZPP-a.
22.1. Vezano za odluku o troškovima, a obzirom se isti odmjeravaju sukladno vrijednosti predmeta spora, valja reći da je tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u visini 1.400,00 EUR. Međutim, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa iako je o tome propušteno odlučiti na pripremnom ročištu po prigovoru tuženika istaknutom u odgovoru na tužbu, za potrebe odmjeravanja naknade troškova postupka, ovaj sud temeljem odredbe članka 40. stavka 3. utvrđuje vrijednost predmeta spora sukladno vrijednosti glavnog zahtjeva – u iznosu od 387,44 EUR. Tako i Županijski sud u Karlovcu u presudi od 10. rujna 2025. poslovni broj Gž-482/2025-2.
22.2. Za dodati je da je odredbom članka 35. stavak 2. ZPP-a predviđeno da se kamate kao sporedno traženje ne uzimaju u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora ako ne čine glavni zahtjev. Prema stavu ovog suda, okolnost da je tužiteljica uglavničila kamate dospjele do 24. ožujka 2025. i iskazala ih u apsolutnom iznosu uz glavni dug, pored nesporne činjenice da glavno novčano potraživanje nije prestalo i da nije bilo potrebe za iskazivanjem dospjelih kamata u apsolutnom iznosu, ne može ići na štetu protivne strane kod odmjeravanja naknade troškova postupka. Naime, vrijednost predmeta spora je odlučna zbog troškova postupka jer o istoj ovisi visina naknade troškova zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima, kao i visina sudskih pristojbi koje su stranke u obvezi platiti.
22.3. Tako su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.) prema vrijednosti predmeta spora (387,44 EUR) i to za sastav tužbe (50b, Tbr. 7/1), zastupanje na ročištima od 2. srpnja 2025., 19. rujna 2025. i 11. veljače 2026. (svako po 50 b, Tbr.9/1), sastav podneska od 6. studenog 2025. (50b, Tbr. 8/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25 %) čini iznos 625,00 EUR. Tome valja dodati trošak sudske pristojbe na tužbu (26,54 EUR) kojeg je tužiteljica kako proizlazi iz podataka provjerenih u računovodstvu suda uplatila i presudu (13,27 EUR), kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR, tako da ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 814,82 EUR pa je odlučeno kao u točki VII. izreke.
22.4. Sud nije tužitelju priznao trošak sastava podneska od 25. ožujka 2025. iz razloga jer ga sud nije pozvao da se pisano očituje na odgovor na tužbu, niti je tužiteljica prethodno od suda zatražila odobrenje podnošenja tog očitovanja, a sud smatra da takav podnesak nije bio potreban za vođenje postupka jer nije bilo potrebe ni da se kamate uglavniče, a o preostalim navodima tuženika se tužiteljica mogla očitovati na pripremnom ročištu, za koji je zatražen i priznat trošak. Iz istih razloga nije priznat sastav podneska od 22. travnja 2025. kao potreban za vođenje parnice, kao ni podnesak od 20. studenog 2025., a sve polazeći od stajališta ovog suda da nije bilo potrebe za uglavničenjem zatezne kamate i raspravljanja o tome s protivnom stranom, razmjenjivanjem podnesaka i stvaranjem troškova postupka. Trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 100,00 EUR nije priznat budući da na ročište nije pristupio punomoćnik tužiteljice.
22.5. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.
U Dubrovniku 12. ožujka 2026.
Sutkinja
Ana Srhoj
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. punomoćnik tužitelja, uz rješenje o pristojbi za presudu – 13,27 EUR
2. punomoćnik tuženika
