Posl.br. P-716/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnica u odvjetničkom društvu Metelko, P & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 09. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Antuna Missonija, odvjetnika u Dubrovniku i zamjenice punomoćnika tuženika Ive Grbić, odvjetnice u OD Rašica i partneri, dana 12. ožujka 2026.godine

presudio je

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 5104000802 potvrđenog (solemniziranog) pod brojem OV- 11912/2008 dana 20. lipnja 2008. godine javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, a koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: “ 134.300,00 CHF ( stotridesetčetiritisućetristoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 21.883,98 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.900,00 eura s zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom, dana 20. lipnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 5104000802 potvrđen ( solemniziran) pod brojem OV-11912/2008 javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, a temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kredita od 134.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika, važećem na dan puštanja kredita u tečaj, za osobne potrebe. Odredbom predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Aneksom br. 1 Ugovora o kreditu br. 5104000802 potvrđenog (solemniziranog) pod brojem OV-1030/16 od strane javnog bilježnika Iva Radovića iz Dubrovnika od 26. veljače 2016 .g., tužitelj i tuženik su ugovorili konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 2) na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominje se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 - 2008.godine, te je postala predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br.P-1401/2012 i u istom je dana 4.srpnja 2013.godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće. Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015.godine broj:Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio ,a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika(banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi. Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo-osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, se, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a. Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iz razloga što isti nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa slijedom prethodno navedenog tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. IV. Tužitelj je, prije podnošenja tužbe, elektroničkom poštom uputio tuženiku pisani zahtjev za dostavu dokumentacije o načinu otplate iznosa kredita, dospijeću plaćanja pojedinog obroka i kamatnoj stopi, ali mu tuženik, do dana podnošenja tužbe, nije dostavio traženu dokumentaciju. Zbog takvog postupanja tuženika tužitelj nije u mogućnosti utvrditi visinu preplaćenog iznosa s osnova primjene ništetnog Ugovora o kreditu odnosno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Slijedom navedenog tužitelj ima imovinskopravni interes zahtijevati od suda da naloži tuženiku dostavu dokumentacije koja obuhvaća početni i cjelokupni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa kao i svu drugu relevantnu dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako bi mogao postaviti zahtjev za povrat više plaćenih iznosa anuiteta od iznosa kojeg bi plaćao da je kamatna stopa ostala neprimijenjena.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda jer se zbog postojanja prelegacijske klauzule u kojoj je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja s više osnova. Smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača u ovom postupku, da je izvršena konverzija kredita čime su stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima čime je položaj tužitelja izjednačene s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Ukazuje i na odluku VSRH Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata odnosno da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može 6 pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Također ističe dA tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. c) Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ističe prigovor zastare potraživanja za koje smatra da se treba primijeniti rok od 3 godina jer da se radi o postupku naknade štete. Ističe da odredba o valutnoj klauzulu u CHF nije ništetna, da je ona u skladu sa odredbom čl. 22 Zakona o obveznim odnosima pa da je isključen od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti čak iako je se on navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da se je tužitelja informiralo u fazi pregovora i dale odgovarajuće obavijesti potrošačicu o naravi i rizicima i posljedicama ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora . Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: • u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); • ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; • težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; • isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; • na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. U odnosu na tijek zateznih kamata da bi tužitelj u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva imao pravo na zakonske zatezna kamate od podnošenja tužbe sve iz razloga jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove a da tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten i da ga se u smislu odredbe čl. 214 ZOO-a treba smatrati savjesnim. Ističe prigovor radi prebijanja za svoju tražbinu s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 727,37 EUR više nego u trenutku kad je zaključen ugovor o kreditu kao i prigovor radi prijeboja radi prebijanja iznosa pretplate iz konverzije od 151,20 EUR.

Predlaže odbaciti odnosno odbiti tužbu.

3. Tužitelj u podnesku od 06. ožujka 2025. godine u bitnome navodi da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu odnosno konverzijom ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa.

4. Tuženik se u podnesku od 13. kolovoza 2025. godine u bitnom ponavlja ranije navode vezano za konverziju kredita da tužitelj nema pravo na daljnja potraživanja, s tim da ugovor o konverziji nije ništetan. Navodi da odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe i dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. Smatra da je tužitelj slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima pa da nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Navodi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

5. Tužitelj podneskom od 30. listopada 2025. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te specificira tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka da potražuje iznos pretplate u visini od 21.883,98 EUR sa zateznim kamatama od 01. listopada 2015. godine pa do isplate.

6. Tuženik je podneskom od 09. siječnja 2026. godine naveo da nema primjedbi na matematički izračun, a predlaže dase vještak očituje na je li konverzija kredita provedena sukladno zakonu , da se očituje koje uplate nisu vršene od strane tužitelja,

7. Tužitelj je na ročištu od09. veljače 2026. godine ispravio toč,. I tužbenog zahtjeva na način da umjesto označenog čl.2 ugovora o kreditu treba ispravno stajati čl.7.

8. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-e-mail korespondencija od 12. lipnja 2023. (l.s.7-8)

-ugovor o kreditu broj 5104000802 od 20. lipnja 2008. ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika, OV-11912/2008 od 20. lipnja 2008. (l.s.9-22)

-aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5104000802 16. veljače 2016. ovjeren pred javnim bilježnikom Ivo Radovićem iz Dubrovnika , ov-1030/16 od 26. veljače 2016. (l.s.23-28)

-pregled prometa po kreditu 5114210120 za razdoblje od 01. rujna 2015. do 10. veljače 2020. (l.s.52-57)

-obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (l.s.58-59)

-izvod prometa po računu od 23. kolovoza 2023. (l.s.60)

-sudska praksa (l.s.61-61)

- pregled prometa po kreditu 5104000802 za razdoblje od 20. lipnja 2008. do 30. rujna 2015. (l.s.63-77)

-sudska praksa (l.s.78-90)

-obavijest o izračunu konverzije kredita sa izračunom konverzije kredita broj 5104000802 na dan 30. rujna 2015. (l.s.91-102)

-obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sa nacrtom aneksa (l.s.103-110)

-sudska praksa (l.s.111-136)

-ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita] od 20. lipnja 2008. između Erste& Steiermaerkische banke i PG (l.s.137)

-sudska praksa (l.s.138-241, 248-266, 282-334)

- nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić od 21. listopada 2025. (l.s.341- 398)

-sudska praksa (l.s.419-444)

9. Sud je saslušao tužitelja KG i saslušao vještakinju za računovodstvo i financije Stefani Grdašanič iz Mačus d.o.o., radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog postojanja prorogacijske klauzula u ugovoru o kreditu. Naime, ovaj sud nalazi da je stvarno i mjesno nadležan čl.79. Zakona o zaštiti potrošača.kao i sukladno čl. 19 l. Zakona o potrošačkom kreditiranju.prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište, a što tužitelj jest. Svakako ovaj sud je mišljenja da je prorgacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i očito je donijeta na štetu potrošača koji bi morao putovati Iz Dubrovnika u mjesto sjedišta tuženika [adresa] radi ostvarivanja svojih prava.

11. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga da tužitelj nije sam plaćao rate kredita, sud ukazuje da je ovdje tužitelj kao stranka ugovora o kreditu aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u ovom postupku. Činjenica da su treće osobe plaćale određene rate kredita nikako ne znači da tužitelj ne bi bio legitimiran za podnošenje ove tužbe.

12. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni i Ugovor o kreditu, te da je sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu.

13. Među strankama je sporno je li ništetna odredba iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takve ugovorne odredbe primio, je li konverzijom kredita tužitelj konačno uredio svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita, visina potraživanja,je li potraživanje tužitelja u zastari.

14. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tužene banke kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5104000802 dana 20. lipnja 2006 godine. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 134.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita za stambeni kredit za kupnju koji kredit se tužitelj obvezao platiti kroz 216 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 8,25 % godišnje s time da je ona promjenjiva i da se može mijenjati ugovorna kamatna stopa, način obračuna i naplata u skladu s važećim odlukama banke,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da su stranke sklopile i Dodatak ugovora o kreditu 16. veljače 2016. godine kojim je sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, da je čl.5. utvrđena preplata od 1.139,24 kune i da će se ta preplata koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj:

Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da iz iskaza tužitelja PG u bitnome proizlazi da je kredit podigao 2008. godine za kupnju nekretnine za stanovanje u [adresa] i to iznos od 80 i nešto tisuća eura, da je bio su više banaka radi kredita, a da mu je prijatelj preporučio Erste banku. U toj banci su mu ponudili kredit u varijanti EUR i varijanti CHF, pokazali izračune rate te je iz njih bilo jasno da je anuitet povoljniji u CHF-u, da je kredit isplaćen u kunama i da ga je vraćao uplatama u banci u kunama. Navodi da je u početku rata bila 5.000,00 i nešto kuna da bi kasnije došla na 9.000,00 i nešto. Banka je sastavila ugovor, a da ga je pročitao i shvatio da je dobio taj iznos i rok otplate,kao i da bi se rata mogla mijenjati no ne značajno, bar ne toliko koliko se mijenjala, te da mu nitko nije rekao raspon u kojem bi se rata mogla mijenjati, te da je znao da se može toliko mijenjati ne bih uzeo takav kredit. Navodi i da je bio kod javnog bilježnika koji mu je dao da potpiše taj ugovor, a da mu ni u banci ni kod javnog bilježnika nitko mi ništa nije objašnjavao. Shvatio je da ima te dvije verzije i da može birati između njih i ništa drugo, a da je ranije imao jedan kredit za auto koji je bio vezan za EUR i da ga je u trenutku uzimanja ovog kredita otplaćivao nekoliko godina i da nije imao iskustvo da bi mi se rata bitno mijenjala, misli da nije niti rasla. Kada je došlo do skoka rate zapeo je u probleme, da ga nitko nije zvao da mu objasni što se događa već da bi ga samo opominjali da je dužan. Navodi da mu je postao problem vraćati kredit te je čak u jednom trenutku njegov stan koji sam dao pod hipoteku radi ovog kredita bio na dražbi. Navodi da je konverziju sam napravio jer nije vidio drugi izlaz iz te situacije. Shvatio je da time regulira ratu i da će biti manja za ubuduće, a što je predstavljalo slamku spasa u situaciji u kojoj se nalazio. Ništa drugo nismo razgovarali pogotovo ne o tome je li imaju kakvih drugih potraživanja. Iskazuje i da se osobnim bankarom sam se susreo par puta obzirom sam morao prebaciti svoj račun u ovu banku, stan koji je dao pod hipoteku je bio od oca, a zbog svega toga sam se sigurno s njim sastao 4-5 puta. Kada je pročitao ugovor nije imao pitanja jer se nije razumio u tu materiju. Čini mu se da je kao osiguranje imao životno osiguranje, ne znam je li to bio depozit. Samo ja sam vršio uplate s tim da mu je prijatelj bio posudio dio novca za neku uplatu. Nije pokušavao mijenjati uvjete nakon rasta rate jer nije znao da se to može. Odluku o konverziji je donio nakon razgovora sa svojima a doma da bi spasili stan i njihovu situaciju, ada je mislio da je konverzija rješenje kredita koji sam otplaćivao, te da je na to pristao upravo jer je htio spriječiti rast rate,

- da iz Nalaza i mišljenja 21. listopada 2025. stalnog sudskog vještaka financijskog-knjigovodstvene struke Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. proizlazi da je pretplata tečaja iznosi 16.091,69 EUR da negativne tečajne razlike iznose 13,63 eura, da neto preplata iznosi 16.078,06 eura, da zatezne kamate od koje su tekle do dana provedene konverzije 30. rujna 2015. iznose 5.943,49 EUR, da iznos preplate u konverziji iznosi 151,20 eura eura. Nadalje proizlazi da je vještakinja iznos preplate u konverziji od 151,20 eura prebila s iznosom obračunatih zateznih kamata 5.943,49 eura čime je preostao iznos neprebijene zatezne kamate od 5.792,29 eura. Kada se tom iznosu pribroji iznos utvrđene preplate tečaja od 16.091,69 eura da je ukupno potraživanje tužitelja 21.883,98 eura. Vještakinja je u usmenom iznošenju Nalaza i mišljenja navela da ustraje kao u svom pisanom Nalazu, da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i kod izračuna konverzije uzete su u obzir sve uplate po CHF kreditu, da je prilikom vještačenja bilo razvidno da su vršene uplate i od strane trećih osoba. Iskazuje da je pri davanju kredita vanka tražila da se položi depozit a koji je banka uzela iz iznosa odobrenog kredita u CHF, a da s osnove depozita tuženik svakako ne bi ostvarivao nikakvu razlikuje jer je taj depozit prikazan u pasivi i aktivi banke.

15. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i protivna odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Tako u bitnome proizlazi i iz iskaza samog tužitelja PG čiji iskaz sud nalazi uvjerljivim i logičnim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava, dok tuženik nije predlagao dokaza na okolnost da jest adekvatno informirao tužitelja o bitnim parametrima za donošenje odluke, pa je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

16. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

17. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

18. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

19. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

20. Tuženik, tijekom postupka u bitnome smatra da potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/ankes i kojim je provedena konverzija kredita u skladu s ZIP Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorne redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

21. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

22. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

23. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije. Stoga su neosnovani prigovori tuženika izneseni u ovom smjeru.

24. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota s osnove valutne klauzule zbog ni štetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu, a koje iznose je obračunala vještakinja financijske struke.

25. Stoga se sud rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate tečaja iznosi 16.091,69 eura, zatezne kamate 5.943,49 eura kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 151,20 eura, dok je preostali iznos obračunate zatezne kamate 5.792,29 eura (preostao nakon prebijanja) pribrojila iznosu preplate tečaja 16.091,69 eura, pa da je ukupno potraživanje tužitelja 21.883,98 eura.

26. Ovaj sud smatra da tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju ništetne ugovornih odredbi tzv. "negativne razlike", kao ni za tzv. "razliku u depozitu" kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada jekorišten na ime podmirenja kredita, za koji iznos je istaknuo prigovor radi prebijanja sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, radi čega isto nije niti dao u zadatak vještaku.

15. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

16. Vještakinja je u svom usmenom iznošenju Nalaz i mišljenja ustrajala u cijelosti kao u pisanom Nalazu. Stranke nisu imale primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka, pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke,a vještakinja se i usmeno očitovala na primjedbe tuženika koje je uspješno otklonila.Stoga je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. II izreke presude).

17. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

18. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

19. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

20. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 12. lipnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

21. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa do konverzije 30. rujna 2015. godine. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZPP-a.

22. Tužitelj je uspio u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u pogledu osnove i visine (toč. I i II izreke) sud nalazi da je valjalo tužitelju dodijeliti cjelokupni trošak sukladno čl.154. st.1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) i određeno postavljenom zahtjevu tužitelja osnovan je trošak za sastav tužbe od 12. lipnja 2023. 100 bodova (Tbr. 8 toč.1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 06. ožujka 2025. i 30. listopada 2025. za svaki po 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta od 27. veljače 2024., 04. srpnja 2024. i 09. veljače 2026 za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), ukupno 600 bodova uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura 1.200,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 1.500,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 1.900,00 eura. (toč. II izreke).

23. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151.st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. III izreke).

U Dubrovniku, 11. ožujka 2026.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna