Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1051/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-245/2023-19 od 16. travnja 2025., na sjednici vijeća 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-245/2023-19 od 16. travnja 2025. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 320-50-4735656 sklopljenog dana 29. veljače 2008. između CŠ kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora (dalje: ugovor o kreditu) u svakom dijelu predmetnog ugovora u kojem se spominje valutna klauzula, jednokratna naknada (ulazna naknada) te naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada). Pod. točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju ukupan iznos od 5.109,98 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose navedene u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.761,50 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima su ugovorene otplata kredita u valuti vezanoj uz CHF (čl. 7. ugovora o kreditu), jednokratna naknada za korištenje kredita (tzv. ulazna naknada, čl. 3. ugovora o kreditu) i naknada za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada, čl. 9. toč. 2. ugovora o kreditu), te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF tzv. izlaznoj naknadi.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su prednik tužitelja CŠ i tuženica dana 29. veljače 2008. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica kao kreditor stavila predniku tužitelja kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 24.780,04 CHF (čl. 1. ugovora o kreditu) s ugovorenom redovnom kamatom koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,75% promjenjivom u skladu s Odlukama tuženice, da je ugovoren rok otplate 84 mjeseci, da je u čl. 7. ugovora o kreditu ugovoren način otplate kredita na način da se isti isplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, da je čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita u visini 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je čl. 9. toč. 2. ugovora o kreditu ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor (banka),

- da je neosnovan prigovor tuženice o nedostatku aktivne legitimacije, jer iz priloženog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj O-1374/2012-5 od 14. studenoga 2012. proizlazi da je tužitelj nasljednik korisnika kredita sada pok. CŠ,

- da je predmetni kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen,

- da je prednik tužitelja bio potrošač u ugovornom odnosu, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da je njegov otac CŠ predmetni kredit podigao za kupnju osobnog automobila koji je koristio za osobnu uporabu,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi valuta u CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), jer i iz iskaza tužitelja proizlazi da je njegovom ocu obzirom na plaću bio ponuđen samo kredit u valuti CHF te mu nitko nije govorio o eventualnim rizicima uzimanja kredita s valutnom klauzulom u CHF,

- da je prema nalazu financijske vještakinje Slađane Srnec u razdoblju otplate kredita tužitelj tuženici uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 4.839,54 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te da je tužitelj dana 17. rujna 2013. platio tuženici naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 270,44 EUR-a

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10, pa je tužba od 16. ožujka 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

primjenjujući odredbe čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009 i 78/2012, dalje: ZZP/07)

utvrdio je ništetnim dijelove ugovornih odredbi u kojima se spominje valutna klauzula, jednokratna naknada-ulazna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita- izlazna naknada (čl. 3., 7. i 9. toč. 2. ugovora o kreditu), jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu predniku tužitelja kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, a kojem nalazu nisu prigovarale niti stranke, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 322. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 4.839,54 EUR-a na ime tečajne razlike i iznos od 270,44 EUR-a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli , te ulaznoj i izlaznoj naknadi.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli, jednokratnoj ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita predniku tužitelja bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao odlučnu činjenicu jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli predniku tužitelja bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Smatra da ju je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredbi, a prvostupanjski sud je nepoštenje tuženice presumirao kao neoborivu presumpciju. Tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su ništetne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu (ulaznoj naknadi) i čl. 9. ugovora o kreditu (izlaznoj naknadi) samo iz razloga što se o njima nije pojedinačno pregovaralo i što su sadržane u tipskim ugovorima, jer prednik tužitelja nikada nije prigovorio ugovorenoj i naplaćenoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita, dok ona svoje pravo na obračun naknade za prijevremenu otplatu kredita crpi iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, pri čemu posebno ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne, razumljive i uočljive pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, tim više što tužitelj nikada nije prigovorio tako ugovorenim odredbama.

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala predniku tužitelja obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je prednik tužitelja unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženi zahtjev za kredit, dok je prvostupanjski sud na te okolnosti saslušao tužitelja.

9. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarala, da ga je upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni navodi tuženice da je prednik tužitelja imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, koje potkrepljuje priloženim zahtjevom za kredit, nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

10. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ocijenjena nepoštenom i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna temeljem odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/0/. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno na temelju dokumentacije u spisu te saslušanjem tužitelja utvrdio da prednik tužitelja i tuženica nisu pregovarali o sadržaju čl. 3. ugovora o kreditu, prema kojem se naknada za troškove obrade kreditnog zahtjeva obračunava kao jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, da se radi o odredbi koju je u ugovor unaprijed sastavljen po tuženici unijela upravo tuženica, a prije toga nije predniku tužitelja pojasnila razloge ugovaranja te naknade niti na što se točno ta naknada odnosi , dok je s druge strane općepoznato da korisnici kredita ne mogu odbiti platiti tu naknadu jer je plaćanje iste uvjet za realizaciju ugovora o kreditu.

12. Iako tuženica smatra da je odredba čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva jer je ugovoreno da se plaća naknada za obradu u visini 3,30% od iznosa odobrenog kredita, radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste, a kada bi i bilo dopušteno ocjenjivanje poštenosti, navodi da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, tuženica u ovom konkretnom postupku nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita niti je dokazala da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa prednikom tužitelja udovoljila zahtjevu transparentnosti, a koji zahtjev u konkretnom slučaju znači da ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, kao i u pogledu njihovog konkretnog dosega u smislu da zna koje to stvarne troškove plaća i da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz tih odredbi. Obzirom na opseg informiranosti koja proizlazi iz dokumentacije u spisu (prednik tužitelja je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno nije informiran koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih niti o krajnjoj svrsi plaćanja te naknade), u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen. Osim toga, i činjenica da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, upućuje na zaključak da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženica ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade u iznosu od 3,30% kao jednokratna naknada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača, što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te je isto sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

13. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav: ''3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske ustanove kojim se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.'' , pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je ugovor o kreditu sklopljen 29. veljače 2008., to je i u duhu prava Europske unije zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...'' i isplatu valjalo ocijeniti osnovanim.

14. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka, kao i sada u žalbi, tvrdila da je svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpila iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite te prednik tužitelja/tužitelj nikada nije prigovorio ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti je zatražio da se ta sporna odredba izostavi iz ugovora o kreditu.

16. Prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza pravilno utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice o kreditu, da prednik tužitelja nije imao utjecaj na njezin sadržaj, te da tuženica prilikom zaključenja ugovora nije pojasnila predniku tužitelja razloge ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita niti na što se točno odnosi ta naknada, te pravilnom primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 zaključio da je ista ništetna jer je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je, i prema stavu ovog suda, tuženica ugovorila prijevremenu otplatu kredita uz uvjete prema kojima je tužitelj dužan platiti troškove koji nisu odraz stvarnih troškova nastalih tuženici vezano za prijevremenu otplatu kredita.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka III. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tuženica u žalbi odluku o trošku pobijala samo vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva, ne obrazlažući razloge pobijanja odluke o trošku.

18. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa svojom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu, 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun