REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1078/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenici Moreni Lekan, odvjetnici u Rijeci, Korzo 32, protiv tuženika Ministarstava prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi stambenog zbrinjavanja, 12. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, KLASA: 371-01/24-11/241, URBROJ: 531-13-2-1-24-4 od 17. lipnja 2024.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu 2.500,00 € (dvije tisuće petsto eura) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora iznad dosuđenog iznosa od 2.500,00 €.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženik je, pozivom na odredbu čl. 129. st. st. 1. i st. 3. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09, 110/21; dalje: ZUP) poništio rješenje Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za upravljanje imovinom i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-017-01/23-06/3, URBROJ: 2170-12-02/4-24- 11 od 14. ožujka 2024. kojim je tužiteljici (kao žrtvi nasilja u obitelji) i članovima njezine obitelji utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje u trajanju dvije godine davanjem u najam odgovarajućeg stana izvan područja posebne državne skrbi.

Iz obrazloženja prethodno spomenutog prvostupanjskog rješenja proizlazi da je pravo na stambeno zbrinjavanje tužiteljici priznato temeljem odredbe čl. 45. st. 3. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (NN br. 106/18, 98/19; dalje: ZSZPP/19).

2. Tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede pravila postupka te u tužbu, u bitnom, izlaže kako slijedi. Navodi kako je rješenjem Primorsko- goranske županije od 14. ožujka 2024. njoj, kao žrtvi nasilja u obitelji, i njezino sedmero djece utvrđeno pravo na produljenje stambenog zbrinjavanja za još dvije godine. Pojašnjava da je prvotno pravo na stambeno zbrinjavanje ostvarila 2021., temeljem rješenja istog upravnog tijela klasa: UP/I-019-01/21-03/2 od 20. travnja 2021., sukladno čl. 45. ZSZPP/19. Slijedom tog rješenja tuženik je 7. srpnja 2021. sklopio ugovor o najmu za stambenu jedinicu u privatnom vlasništvu nakon čega je uvedena u posjed. Naglašava kako smještaj u privatnom stanu nije bio njezin slobodan izbor, već posljedica nedostatka državnih smještajnih kapaciteta, što tuženik sada neosnovano koristi kao razlog za uskratu prava na produljenje na stambeno zbrinjavanje. Smatra da je takvim postupanjem tuženika diskriminirana u odnosu na korisnike koji su smješteni u državnim stanovima te navodi da namjera zakonodavca nije bila isključiti osobe kojima je država, radi izvršenja vlastite obveze, osigurala alternativni smještaj u privatnim stanovima. Smatra bitnim istaknuti da niti u ZSZPP- u/19, niti u njegovim naknadnim izmjenama i dopunama, nema predviđene opcije smještaja u stanovima u privatnom vlasništvu, ni za koju kategoriju korisnika pa tako ni za žrtve nasilja u obitelji.

Slijedom navedenog, smatra da tuženik pogrešno primjenjuje odredbe čl. 29. i čl. 34. st. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (NN br. 82/23; dalje ZIDZSZPP), tumačeći da se mogućnost produljenja odnosi isključivo na korisnike u državnim nekretninama.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženja osporenog rješenja te, u bitnom, navodi kako slijedi. Prije svega da prvostupanjskim rješenjem od 20. travnja 2021. kao niti rješenjem od 14. ožujka 2024., tužiteljici nije utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stambene jedinice u državnom vlasništvu, već joj je utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje u trajanju od dvije godine davanjem u najam odgovarajućeg stana, izvan područja posebne državne skrbi. Ističe da je rješenje od 20. travnja 2021. izvršeno sklapanjem ugovora o najmu stambene jedinice u privatnom vlasništvu. Nadalje, ukazuje da se stambeno zbrinjavanje, temeljem čl. 45. ZSZPP, provodi iznimno u postupku mimo Liste prvenstva i Plana stambenog zbrinjavanja i osigurava se na području cijele Republike Hrvatske, dakle i tamo gdje tuženik raspolaže stambenim jedinicama (na potpomognutim područjima) kao i izvan tih područja. S obzirom na to da tuženik nema na upravljanju odgovarajuću stambenu jedinicu izvan područja primjene Zakona tj. na području Grada Rijeke, to je s tužiteljicom sklopljen ugovor o najmu KLASA: 371- 01/21-04/342, URBROJ: 5 10-06-01/02/02-21-03 od 07. srpnja 2021., stana na adresi [adresa], u privatnom vlasništvu, na što je ona pristala.

Vezano za navode iz tužbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava tuženik napominje da je u vrijeme donošenja osporenog prvostupanjskog rješenja (od 14. ožujka 2024.) na snazi bio Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (NN br. 106/2018, 98/2019, 82/2023; dalje: ZSZPP/23), kojim je u čl. 45. st. 7. predviđena mogućnost produženja važenja rješenja o utvrđenom pravu na stambeno zbrinjavanje žrtve nasilja u obitelji.

Tužiteljici je pravo na stambeno zbrinjavanje utvrđeno temeljem rješenja od 20. travnja 2021., na rok od 2 godine te je u izvršenju tog rješenja sklopljen ugovor o najmu stana u privatnom vlasništvu, koji je istekao prije stupanja na snagu ZIDZSZPP, a kojim je omogućeno da se iznimno ovo pravo produži za još 2 godine. Iz navedenih razloga smatra da si neosnovani navodi tužiteljice da je pogrešno primijenjen propis odnosno da je na njenu situaciju trebalo primijeniti čl. 34. st. 6. ZIDZSZPP-a

Zaključno, tuženik cijeni neosnovanima i navode tužiteljice da je poništavanjem rješenja od 14. ožujka 2024. godine diskriminirana te u vezi toga navodi da tužiteljica nije stavljena u nepovoljniji položaj temeljem neke od osnova propisanih čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12), niti se na koju od tih osnova poziva, a njegovo postupanje da je u skladu s odredbama ZSZPP/23.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te u onu koja prileži spisu predmeta ovoga upravnog spora.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz stanja spisa proizlazi, a isto je i nesporno među strankama ovog upravnog spora:

- rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, KLASA: UP/I-019-01/21-03/2, URBROJ: 2170/1-03-09/4-21-12 od 20. travnja 2021. tužiteljici je, kao žrtvi nasilja u obitelji, temeljem odredbe čl. 45. st. 3. ZSZPP-a/19, utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje u trajanju dvije godine davanjem u najam odgovarajućeg stana izvan područja posebne državne skrbi

- u izvršenju tog rješenja Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, u svojstvu najmoprimca, V i JG, u svojstvu najmodavca, i tužiteljica, u svojstvu korisnika, dana 15. srpnja 2021. zaključuju Ugovor o najmu stambene jedince (dalje: Ugovor) – stana na adresi [adresa], pobliže opisanog u čl. 2. tog Ugovora

- istog dana (15. srpnja 2021.) tužiteljica je uvedena u posjed predmetnog stana

- nakon isteka prava utvrđenog rješenjem od 20. travnja 2021, odnosno isteka Ugovora, a povodom zahtjeva tužiteljica od dana 4. listopada 2023., prvostupanjsko tijelo donosi rješenje, KLASA: UP/I-017-01/23-06/3, URBROJ: 2170-12-02/4-24-11 od 14. ožujka 2024. te ga dostavlja na izvršenje tuženiku

- nakon zaprimanja tog akta tuženik se obraća prvostupanjskom tijelom dopisom od 26. ožujka 2024., KLASA: 371-01/24-11/241, URBROJ: 531-13-1-1-24-2, kojim traži da se predmetno rješenje poništi temeljem odredbe čl. 129. ZUP-a. Obrazlažući razloge zbog kojih traži poništavanje rješenja od 14. ožujka 2024. tuženik u dopisu navodi da se odredba čl. 36. st. 4. ZIDZSZPP-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je korisnica nakon isteka Ugovora ostala u stanu o vlastitom trošku, a prije nego što su izmjene i dopune zakona stupile na snagu.

- prvostupanjsko tijelo dopisom od 24. svibnja 2024. obavještava tuženika da ne prihvaća prijedlog za poništenje rješenja od 14. ožujka 2024., nakon čega tuženik donosi pobijano rješenje.

8. Obrazlažući razloge za poništenje primjenom odredbe čl. 129. st. 3. ZUP-a tuženik u pobijanom rješenju navodi kako slijedi:

"Odredbom čl. 45. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (NN br. 106/18, 98/19) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja od 20. travnja 2021., te na kojoj je nadzirano tijelo temeljilo i osporeno rješenje, bilo je propisano da nadležno upravno tijelo donosi rješenje o stambenom zbrinjavanju žrtve nasilja u obitelji najduže do dvije godine. Tom, niti drugom odredbom tog zakona nije bila propisana mogućnost produženja niti ponovnog utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje žrtve nasilja u obitelji nakon proteka roka iz čl. 45. tog Zakona. AG je temeljem pravomoćnog i izvršnog rješenja KLASA: UP/I-019- 01/21-03/2, URBROJ: 2170/1-03-09/4-21-12 od 20. travnja 2021. i ugovor o najmu stanu, ostvarila pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana koje pravo je prestalo 17. srpnja 2023., a predmetna stambena jedinica je vraćena vlasniku pa je nepravilno postupilo nadzirano tijelo kada je osporenim rješenjem temeljem iste zakonske odredbe i osnove (presude) ponovo utvrdilo isto pravo imenovanoj. Naime, rješenje nadziranog tijela od 20. travnja 2021. o utvrđenom pravu na stambeno zbrinjavanje postalo je pravomoćno te je isto izvršeno a pravo konzumirano, iz kojeg razloga nije bilo osnove za ponovno vođenje postupka o istoj upravnoj stvari niti za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje imenovanoj.

Pored navedenog, nepravilno je postupilo to tijelo kada nije uzelo u obzir da je prije podnošenja zahtjeva (4. listopada 2023.) tj. u vrijeme vođenja postupka po predmetnom zahtjevu na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (NN br. 82/23) prema kojem se pravo može produžiti ali samo za osobe koje su zatečene u državnim stanovima. Budući da je AG temeljem ugovora o najmu koristila stan u privatnom vlasništvu te posjed stanja vratila prije podnošenja novog zahtjeva od 4. listopada 2023. u konkretnom se pravo ne bi sukladno čl. 34. st. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (NN br. 82/23) moglo produžiti niti primjenom čl. 45. st. 7. koja je izmijenjena čl. 29. tog Zakona jer se ta odredba odnosi samo na korisnike stanova u državnom vlasništvu koji u stambenoj jedinci borave nakon isteka roka iz čl. 45. st. 3. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima.".

9 Poništavanje i ukidanje rješenja je izvanredni pravni lijek koji otvara mogućnost stavljanja izvan snage pravomoćnog rješenja, odnosno, kojim se omogućuje otklanjanje nezakonitosti u postupku rješavanja upravne stvari putem nadzora vlastite djelatnosti tijela koje je upravni postupak vodilo, ili češće, putem nadzora hijerarhijski višeg tijela uprave nad nižim i nakon proteka roka za žalbu.

9. Odredbom čl. 129. ZUP-a uređeno je pod kojim uvjetima i iz kojih razloga se mogu poništiti ili ukinuti nezakonita rješenja (čl. 129.), st. 3. istog čl. propisano je da se rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti ili ukinuti u slučaju očite povrede materijalnog prava.

10. U smislu prethodno citirane odredbe ZUP-a, pod očitom povredom materijalnog prava podrazumijeva se da je rješenje (koje se poništava ili ukida) doneseno na temelju primjene neodgovarajućeg propisa ili neodgovarajuće odredbe materijalnog propisa, kao i situacije u kojima je nepravilno primijenjen odgovarajući materijalni propis.

11. Odredbom čl. 29. ZIDZSZPP-a, a koji propis je stupio na snagu 28. srpnja 2023., izmijenjen je čl. 45. st. 7. ZSZPP-a/19 te je propisano da se važenje rješenja iz st. 3. tog čl. može nakon isteka roka od dvije godine na zahtjev korisnika produžiti za još dvije godine ako razlozi zbog kojih je rješenje doneseno traju i dalje, što se utvrđuje u postupku pred upravnim tijelom županije odnosno Grada Zagreba.

12. Odredbom čl. 34. st. 6. ZIDZSZPP-a propisano je da se odredba čl. 45. st. 7. koja je izmijenjena čl. 29. ovoga Zakona primjenjuje i na korisnike koji su ostvarili pravo u stambenoj jedinici u državnom vlasništvu, sukladno čl. 45. st. 3. ZSZPP-a/19 te u toj stambenoj jedinici borave i nakon što je istekao rok iz čl. 45. st. 3. ZSZPP-a/19 .

13. Kako je to već spomenuto ranije u obrazloženju ove odluke, kao osnovi razlog poništenja prvostupanjskog rješenja od 14. ožujka 2023. tuženik navodi da nadzirano javnopravno tijelo nije moglo tužiteljici ponovo priznati pravo na stambeno zbrinjavanje primjenom odredbe čl. 45. st. 3. ZSZPP-a/19 budući da je to pravo već izvršeno i konzumirano a odredbama tog propisa nije bila predviđena mogućnost produženja niti ponovnog utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje žrtve nasilja u obitelji nakon proteka roka iz čl. 45. ZSZPP-a/19.

14. Vezano za prethodno navedeno valja prije svega navesti da u dopisu tuženika od 26. ožujka 2024, ova okolnost nije navedena kao razlog zbog kojeg se traži poništavanje prvostupanjskog rješenja od 14. ožujka 2023.

15. Prepisku tuženika s prvostupanjskim tijelo bitno je spomenuti iz slijedećeg razloga. Naime, iako se prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svoje odluke ne poziva na čl. 29. i čl. 34. st. 6. ZIDZSZPP, što je očiti propust, iz prepiske tuženika i nadziranog tijela razvidno je da oba tijela rješenje od 14. ožujka 2024. tretiraju kao produljenje prava na stambeno zbrinjavanje, u smislu odredbi čl. 29. i čl. 34. st. 6. ZIDZSZPP-a, a ne ponovno utvrđenje tog prava prema odredbama ranije važećeg propisa (ZSZPP/19).

16. Slijedom prethodno navedenog, ocjena je ovog Suda da okolnosti na koje se poziva tuženik u obrazloženju svoje odluke (prva dva odlomka citiranog teksta u tč. 8 te tč. 13. obrazloženja ove presude) ne predstavljaju opravdani razlog za poništenje rješenje po pl. 129. st. 3. ZUP-a.

Valja istaknuti da primjeni ovog pravnog instituta valja pristupiti vrlo oprezno te da je pri procjeni opravdanosti poništenja rješenja kojim je stranka stekla neko pravo nužno razmotriti posljedice koje će time za stranku nastati, uvažavajući pritom sve posebne okolnosti pojedinog slučaja, u kontekstu načela zaštite stečenih prava (čl. 13. ZUP), kao i stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog sud za ljudska prava. Naime, Ustavni sud je u nizu svojih odluka istaknuo da je ustavnopravno relevantna činjenica da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. Pritom Ustavni sud upućuje da istovjetno stajalište zauzima i Europski sud za ljudska prava koji je u presudi Gashi protiv Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes. Odnosno, drugim riječima, da bi rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država te da se propusti ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina.

17. Slijedom gora izloženog, ovaj Sud je stava da greška koju je prvostupanjsko tijelo počinilo prilikom odlučivanja o zahtjevu tužiteljice od 4. listopada 2023. ne može ići na štetu stranke pa samim time ne može predstavljati razlog za poništenje rješenja od 14. ožujka 2024., u smislu odredbe čl. 129. st. 3. ZUP-a.

18. U odnosu na podredni razlog poništenja (treći odlomak citiranog teksta u tč. 8. obrazloženja ove presude) valja navesti da, prema odredbama propisa kojim je uređeno predmetno pravno područje, pravo na stambeno zbrinjavanje žrtve obiteljskog naselja (i druge kategorije korisnika) ostvaruju davanjem u najam stambene jedinice (stana ili kuće) u državnom vlasništvu. Zakonom koji je bio na snazi u vrije donošenja rješenja od 20. travnja 2021. kao niti njegovim naknadnim izmjenama i dopunama nije predviđena mogućnost smještaja u stambenim jedinicama u privatnom vlasništvu, ni za koju kategoriju korisnika pa tako ni za žrtve nasilja u obitelji. Međutim, očito je da se u provedbi tog propisa, uslijed manjka raspoloživog državnog smještaja, stvorila "dobra" praksa na način da je korisnicima omogućen smještaj u nekretninama u privatnom vlasništvu, a što je vidljivo upravo na tužiteljičinom primjeru.

U svijetlu prethodno navedenog, Sud nalazi da je tumačenje odredbe čl. 34. st. 6. ZIDZSZPP-a od strane tuženika protivno cilju i svrsi koja se ovom mjerom želi postići te je kao takvo u potpunosti neprihvatljivo.

19. Slijedom navedenog, Sud utvrđuje da je osporavanim rješenjem tuženika povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te je stoga, na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS- a, valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i isto poništiti bez vraćanja na ponovni postupak, a čime je predmetna upravna stvar meritorno riješena te se upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.

20. Odluka o troškovima spora (tč. II. i III. izreke presude) temelji se na odredbama čl. 144.,147. i 148. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa).

Tužiteljici je priznat je trošak zastupanja po odvjetniku kojeg čini: sastav tužbe te zastupanje na ročištu održanom 12. veljače 2026. (svaka radnja u pojedinačnom iznosu 1.000,00 € – temeljem Tbr. 27. tč. 1. i tč. 2. Tarife), uvećano za pripadajući PDV (25%), odnosno sveukupno 2.500,00 €.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 17. veljače 2025. iz razloga što se po ocjeni ovog Suda ne radi o opravdanom trošku, odnosno trošku koji bi bio nužan za vođenje ovog upravnog spora.

U Rijeci 12. ožujka 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužiteljice Moreni Lekan, odvjetnici u Rijeci, Korzo 32

- tuženiku Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb,

Ulica Republike Austrije 14