REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-2365/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja ADRIA-MONT d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 317, OIB: 89264353099, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3, OIB: 36162371878, radi izdavanja dozvole za boravak i rad, 12. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-02/24-09/219226, URBROJ: 511- 09-38-25-1 od 27. kolovoza 2025. te vraćanja predmeta tuženiku na ponovan postupak.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-02/24-09/219226, URBROJ: 511-09-38-25-1 od 27. kolovoza 2025. u točki 1. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za SHAJAHAN SEKH, rođenog **.**.1987. u mjestu Berugram, Ketugram, West Bengal, Indija, državljanina Indije, u točki 2. izreke rješenja određeno je, da je navedeni stranac, nositelj putne isprave Indije broj T8417734 od 29. kolovoza 2019., dužan dragovoljno napustiti EGP u roku od 15 (slovima: petnaest) dana računajući od dana izvršnosti rješenja kojim mu prestaje zakoniti boravak, u točki 3. izreke rješenja, određeno je, da je navedeni stranac dužan prilikom napuštanja EGP-a rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP-a, dok je u točki 4. izreke rješenja određeno da ako stranac ne izvrši rješenje u roku iz točke 2. izreke rješenja državljanina treće zemlje prisilno će se udaljiti iz EGP-a sukladno članku 203. stavku 2. točki 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25, u nastavku teksta ZS-a).

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-02/24-09/219226, URBROJ: 511-09-38-25-1 od 27. kolovoza 2025., tužitelj je podnio pravovremenu tužbu, koja je kod ovoga Suda zaprimljena 24. studenog 2025. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U svezi s tim tužitelj je u tužbi u bitnome naveo, da je tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja primijenio izmjene i dopune Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 40/25, u nastavku teksta ZID ZS-a), iako da u trenutku donošenja osporavanog rješenja tuženika iste nisu stupile na snagu, a također da je odredbom članka 94. ranije važećeg Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22 i 151/22, u nastavku teksta Zakon o strancima) propisano, da postupci pokrenuti prije stupanja na snagu izmjena i dopuna navedenog Zakona, dovršavaju se po ranijim zakonom, pa kako je zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad za radnika AE, za radno mjesto monter cjevovoda, podnesen 10. rujna 2024, to da je postupak trebalo provesti po odredbama ranije važećeg Zakona o strancima. U svezi s tim navodi, da tužitelj nije nikad bio sankcioniran ni po jednoj od osnova navedenih u ranije važećem Zakonu o strancima, slijedom čega da je osporavano rješenje tuženika nezakonito.

4. Nastavno, tužitelj navodi da tuženik osporavano rješenje temelji na dopisu Državnog inspektorata koji nije pravomoćna odluka, ne predstavlja dokaz o počinjenom prekršaju i ne ispunjava zakonski standard „utvrđene činjenice“ iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta ZUP).

5. Ističe, da je tuženik neutemeljeno povezao odgovornu osobu tužitelja KE i treća društva, odnosno da tuženik obrazloženje temelji na navodnoj povezanosti odgovorne osobe tužitelja KE s drugim trgovačkim društvima, a što je potpuno pogrešno, jer je ME, odgovorna osoba kod tužitelja od 27. veljače 2020 do danas, a u društvu Gemini Global d.o.o. bio je odgovorna osoba do 17. listopada 2017., u društvo Big Bang Industries d.o.o., koje nikad nije poslovalo, bio je formalno upisan u likvidaciji društva, slijedom čega da tuženik svojim navodima stvara pogrešan dojam o povezanosti tužitelja s navodnim nepravilnostima drugih trgovačkih društva, iako ne postoji nikakav dokaz o tome niti su takve činjenice relevantne za rješavanje ove upravne stvari.

6. Istaknuo je, da je i potpuno zanemaren zakoniti rad državljanina treće zemlje DE koji je zaposlen od 1. studenog 2023. i u cijelom razdoblju nije evidentiran niti jedan incident niti prekršaj ili povreda radnog odnosa.

7. Naposljetku, tužitelj je napomenuo da odbijanjem predmetnog zahtjeva, tužitelju se onemogućava obavljanje registrirane djelatnosti, a nedostatkom kvalificirane radne snage onemogućuje se ispunjenje Ugovora s domaćim i inozemnim naručiteljima, što uzrokuje rizik od stečaja, ostavlja radnike bez posla i uzrokuje gubitak prihoda državnog proračuna, pa je tužitelj predložio da u ovom upravnom sporu odredi odgodni učinak tužbe sukladno odredbi članka 42. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, u nastavku teksta ZUS), dok je u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 27. kolovoza 2025. i predmet vrati tuženiku na ponovan postupak, uz nadoknadu troškova upravnog spora.

8. Tužitelj je na okolnosti navedene u tužbi, uz tužbu dostavio i dokaze pobliže navedene na stranici 4 i 5. tužbe, koji prileže spisu predmeta upravnog spora predloživši da se izvede dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileže spisu predmeta upravnog spora i postupka te potom usvoji tužbeni zahtjev.

9. 2. veljače 2026. Sud je donio rješenje kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, koje je uredno dostavljeno strankama.

10. Tuženik je u dogovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 2. siječnja 2026. , odgovarajući na tužbene navode tužitelja, što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo, u bitnome naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, pa je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

11. U ovom upravnom sporu 5. ožujka 2026. održano je ročište za raspravu, u odsutnosti opunomoćenika tužitelja, a prisutnosti službene osobe tuženika na temelju članka 91. stavka 3. u svezi s člankom 89. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), čime je strankama u skladu sa odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovoga upravnog spora.

12. Na istom ročištu za raspravu, službena osoba tuženika je u cijelosti ostala kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

13. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je tužitelj 10. rujna 2024. podnio tuženiku zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za radnika AE, državljanina Indije, za radno mjesto monter cjevovoda, da je postupajući po zahtjevu tužitelja utvrđeno, da je usmenim rješenjem Državnog inspektorata temeljem utvrđenog nezakonitog rada FE AEO i RE izrečena tužitelju zabrana obavljanja djelatnosti u Rafineriji nafte Rijeka u trajanju od 30 (slovima: trideset) dana uz uvjet da u roku od 3 (slovima: tri) dana dostavi dokaz o uplati novčanog iznosa od 3.981,68 EUR (slovima: tri tisuće devetsto osamdeset i jedan euro i šezdeset i osam centi) za svakog stranca, da je tužitelj dostavio dokaz o izvršenoj uplati navedenog iznosa u roku, a protiv pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi podnesen je optužni prijedlog nadležnom Prekršajnom sudu u Rijeci te da je ME kao odgovorna osoba tužitelja, odnosno osoba ovlaštena za zapošljavanje i smještaj radnika nastavio sa praksom kršenja odredaba o boravku i zapošljavanju stranaca u Republici Hrvatskoj, jer je tužitelj za nezakoniti rad kažnjavan, jer nije prijavio podatak o početku osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje osoba (radnika) imenovanih u osporavanom rješenju, da ih nije prijavio na obvezno zdravstveno osiguranje, čime su počinjeni prekršaji iz Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. U svezi s tim utvrđeno je, da IE i GE nije prije početka rada uručena pisana potvrda o sklopljenom ugovoru o radu, čime je počinjen prekršaj iz Zakona o radu i da je zbog neprijavljenog rada pravnoj osobi, ovdje tužitelju 8. veljače 2024. doneseno rješenje kojim se nalaže da hrvatske državljane i državljane Indije prijavi nadležnom Zavodu za mirovinsko osiguranje te izvrši uplatu iznosa od 2.650,00 EUR (slovima: dvije tisuće šesto pedeset eura) za svakog neprijavljenog radnika, ukupno 15.900,00 EUR (slovima: petnaest tisuća devetsto eura) sukladno članku 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada i članku 70. stavku 1. Zakona o Državnom inspektoratu.

14. Utvrđeno je, da je Državni inspektorat Republike Hrvatske, Područni ured Rijeka, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja izvijestila dopisom od 19. veljače 2024. , da je 7. veljače 2024. izvršen inspekcijski nadzor nad primjenom zakona i drugih propisa kod poslodavca ADRIA-MONT d.o.o. za proizvodnju i usluge sa sjedištem u [adresa], (ovdje tužitelj), da je navedenom prilikom utvrđeno, da poslodavac, ovdje tužitelj, je koristio neprijavljeni rad za radnike OE, i AEO, državljanine Indije te su isti zatečeni bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, čime je počinjen prekršaj iz članka 88. stavak 1. Zakona o strancima, kažnjiv po članku 247. stavak 2. podstavak 1. i stavak 5. Zakona o strancima.

15. Također, je utvrđeno, da za radnike IE i SE, državljane Republike Hrvatske te za ČE, KEO, MEO i RE, državljana Indije, poslodavac nije prijavio podatak o početku osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje najranije 8 (osam) dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada, te da ih nije prijavio na obvezno zdravstveno osiguranje s prvim danom početka rada u roku od 8 (osam) dana, čime da su počinjeni prekršaji iz članka 112. stavak 1. točka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju i članka 120. stavka 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te da IE i GE nisu prije početka rada 16. siječnja 2024., odnosno 17. siječnja 2024. uručili pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, budući da nisu sklopljeni ugovori o radu u pisanom obliku prije početka rada, čime je počinjen prekršaj iz članka 14. stavka 3. Zakona po radu, pa je zbog neprijavljenog rada tužitelju po službenoj dužnosti 8. veljače 2024. doneseno rješenje kojim se nalaže pravnoj osobi da za imenovane hrvatske državljane i državljane Indije prijavi nadležnom Zavodu za mirovinsko osiguranje i izvrši uplatu iznosa od 2.650,00 EUR (slovima: dvije tisuće petsto šezdeset eura) za svakog neprijavljenog radnika, odnosno ukupno 15.900,00 EUR (slovima: petnaest tisuća devetsto eura), sukladno članku 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada i članku 70. stavku 1. Zakona o državnom inspektoratu.

16. Također, tužitelju je temeljem utvrđenog nezakonitog rada MEO i RE, državljana Indije **.**.2024. doneseno usmeno rješenje o zabrani obavljanje djelatnosti u Rafineriji nafte Rijeka u trajanju 30 dana uz uvjet da u roku 3 (tri) dana dostavi dokaz o uplati novčanog iznosa od 3.981,68 EUR (slovima: tri tisuće devetsto osamdeset i jedan euro i šezdeset i osam centi) za svakog stranca, u kojem slučaju se mjera zabrane obavljanja djelatnosti neće izvršiti, a kako je poslodavac dostavio dokaz o izvršenoj uplati navedenog iznosa u roku te je doneseno rješenje o ukidanju usmeno izrečenog rješenja od 8. veljače 2024. te protiv pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi podnesen je optužni prijedlog nadležnom Prekršajnom sudu u Rijeci.

17. Utvrđeno je, da je zbog gore utvrđenih činjenica, odgovornoj osobi tužitelja upućen poziv radi saslušanja, međutim svi su pozivi uredno uručeni zakonskom zastupniku tužitelja i na svaki poziv se nije odazvao, opravdavajući svoj nedolazak, a svoje očitovanje dostavio je u spis predmeta upravnog postupka 6. veljače 2025. tražeći da se pozitivno riješi svi njegovi zahtjevi za izdavanje dozvole za boravak i rad stranih radnika, a nakon čega je osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad za državljanina treće zemlje AE, pozivom na odredbu članka 93. stavak 1. točka 1. ZS-a, a koje rješenje je predmetom ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.

18. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

19. Nisu osnovani navodi tužitelj iz tužbe kojima ističe da je tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja, odnosno prilikom donošenja osporavanog rješenja primijenio izmjene i dopune Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 40/25) koje nisu bile na snazi u vrijeme donošenja osporavanog rješenja, a da je u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o strancima, jer je upravo iz obrazloženja osporavanog rješenja razvidno, da je tužitelj primijenio odredbe ranije važećeg Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22 i 151/22.) koji je i bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja 10. rujna 2024. za izdavanje dozvole za boravak i rad za gore navedenog stranca, a dokaz o navedenom, su odredbe ranijeg važećeg zakona koje su citirane u samom obrazloženju osporavanog rješenja, na stranicama 4. i 5.,dok je pri dnu 6. stranice obrazloženja osporavanog rješenja citirana odredba članka 90. ZID ZS-a, koji je stupio na snagu 15. ožujka 2025. a u kojem je propisano da će se postupci započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, dovršiti prema odredbama Zakona o strancima („Narodne novine“ broj 133/20, 114/22 i 151/22), što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

20. Nisu osnovani niti navodi tužitelja iz tužbe, kojim ističe da Zakon o strancima dopušta odbijanje zahtjeva isključivo ako je poslodavac pravomoćno osuđen za kaznena djela iz radnih odnosa ili sankcioniran zbog neprijavljenog rada, nezakonitog zapošljavanja, a da tužitelj nikad nije pravomoćno sankcioniran ni po jednoj od navedenih osnova, ukazuje se tužitelju da je osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad, za gore navedenog stranca, državljanina Indije pozivom na odredbu članka 93. stavak 1. točka 1. i 8. ranije važećeg ZS-a, kojim je propisano da se zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad može odbiti između ostalog, ako poslodavac, odnosno subjekt ne ispunjava obveze u odnosu na socijalnu sigurnost, prava radnika, uvjeta rada i zapošljavanje te ako je poslodavac sankcioniran zbog neprijavljenog rada ili nezakonitog zapošljavanja, a tek je Zakonom o izmjenama dopunama ZS-a („Narodne novine“ broj 40/25) evidentna razlika u članku 93. stavku 1. točka 8. ZS-a kojom je kao razlog odbijanja zahtjeva navedeno slijedeće: „ako je poslodavac, odnosno subjekt domaćin na popisu poslodavca kod kojeg je utvrđeno postojanje neprijavljenog rada sukladno posebnom propisu kojim se uređuje suzbijanje neprijavljenog rada i/ili je pravomoćno sankcioniran zbog nezakonitog zapošljavanja.“

Točkom 1. citiranog članka Zakona na identičan način je propisan razlog odbijanja zahtjeva u osnovnom zakonu i izmjenama zakona.

21. Stoga je upravo iz citirane odredbe ZID ZS razvidno, je da je u konkretnom slučaju tuženik primijenio odredbe Zakona o strancima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva tužitelja, a to je Zakon o strancima „(Narodne novine“ broj 133/20, 114/22 i 151/22).

22. Također, nisu osnovani niti navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da nikad nije sankcioniran, jer upravo suprotno proizlazi iz navoda tuženika navedenih na stranici 2. i 3. obrazloženja osporavanog rješenja tuženika, iz kojih je razvidno da je poslodavac, ovdje tužitelj, zaposlio državljane trećih zemalja, znajući da nemaju izdanu dozvolu za boravak i rad, a sam tužitelj je u podnesku od 6. veljače 2025 naveo, da je Državni inspektorat zatekao u nezakonitom radu radnike trećih zemalja koji su za tužitelja radili bez izdanih dozvola, opravdavajući nezakoniti rad izvršavanjem ugovorenih obveza, a po priznanju tužitelja i pravomoćno mu je izrečena novčana kazna za utvrđeni nezakoniti rad radnika, kako je to obrazloženo u osporavanom rješenju i ovoj presudi, te je usmenim rješenjem Državnog inspektorat izrečena tužitelju zabrana obavljanja djelatnosti u Rafineriji nafte Rijeka u trajanju od 30 (trideset) dana, uz uvjet da u roku od 3 (tri) dana dostavi dokaz uplate novčanih iznosa od 3.981,68 EUR (slovima: tri tisuće devetsto osamdeset i jedan euro i šezdeset i osam centi) za svakog stranca, a također je iz osporavanog rješenja razvidno, da je tužitelj uz nezakoniti rad i kažnjavan jer nije prijavio podatak o početku osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje radnike imenovane u obrazloženju osporavanog rješenja, nije ih prijavio na obvezno zdravstveno osiguranje, da IE i GE nisu prije početka rada uručili pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, a u konačnici je zbog neprijavljenog rada tužitelju, 8. veljače 2024. izdano rješenje kojim se nalaže da hrvatske državljane i državljane Indije prijavi nadležnom Zavodu za mirovinsko osiguranje te izvrši uplatu uplatu iznosa od 2.650,00 EUR (slovima: dvije tisuće petsto šezdeset eura) za svakog neprijavljenog radnika, odnosno ukupno 15.900,00 EUR (slovima: petnaest tisuća devetsto eura), sukladno članku 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada i članku 70. stavku 1. Zakona o državnom inspektoratu.

23. Stoga, imajući u vidu da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 93. stavak 1. točka 1. i 8 ZS-a, to je pravilno osporavanim rješenjem tuženika odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje dozvole za boravak i rad za gore navedenog državljanina Indije, odnosno da je navedeno osporavano rješenje tuženika posljedica neispunjavanja obveze poslodavca, ovdje tužitelja, u odnosu na socijalnu sigurnost, prava radnika uvjete rada i zapošljavanja i poreznih obveza te neprijavljenog nezakonitog rada pa ostali tužbeni navodi nisu od utjecaja na drukčije rješenje ovog upravnog spora, iako se u svezi istih tuženik detaljno očitovao u odgovoru na tužbu i u obrazloženju osporavanog rješenja, a s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj Sud pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje tužitelja na isto.

24. Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 12. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Tužitelju ADRIA-MONT d.o.o., Kukuljanovo, Kukuljanovo 317,

- Tuženom Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj,

Sektoru za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Žrtava fašizma 3