REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6435/2025-10

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 04. ožujka 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja RŠ odvjetničkog vježbenika, te punomoćnika tuženika Silviju Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 12. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3210399451/07 od 30.07.2007. godine, sklopljenog između tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koja:

u dijelu čl. 2. glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 232,74 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 09. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužitelju PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s osnova uglavničenih kamata iznos od 394,98 eura, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 678,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 12. ožujka 2026. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim se potražuju zatezne kamate na dosuđeni iznos uglavničenih kamata, od donošenja presude do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 30. srpnja 2007.g. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 26.712,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je u dijelu članka 2. Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, između ostalog je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojom postotku se tužitelj tereti, što je obvezu tužitelja kao potrošača učinilo u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično nepoštenom i ništetnom. Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe, kako je definirana čl. 81.st. 1.i st. 2. i čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, već mu je nametnuta obveza sa čijim sadržajem tužitelj nije bio upoznat. Tužitelj navodi da mu je tuženik odobrio jedan kredit a faktički mu je isplatio manji iznos, umanjen za troškove kredita, jer ga je prilikom isplate kredita teretio za iznos od 232,74 eura (1.753,64 kn). Osim toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koje je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, tuženik je obračunavao i zaračunavao tužitelju kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama trgovca i potrošača, na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kredita u kojem je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 232,74 eura sa zateznom kamatom od 09.10.2025.g. do isplate, te s osnova uglavničenih zateznih kamata potražuje iznos od 394,98 eura, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje: vps) kako je naznačio tužitelj u tužbi. Navodi da tužitelj potražuje isplatu iznosa od 232,74 eura s osnova glavnice potraživanja, pa da je vps od 1.400,00 eura, suviše visoko naznačena. Poziva se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Revr 474/08-2 od 27.10.2008.g. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, jasna, razumljiva i uočljiva. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade i s točno određenim iznosom. Tuženik smatra da predmetna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 02. kolovoza 2007.g. a tužba je podnesena 2025. godine, dakle nakon 18 godina. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 394,98 eura na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata i na taj iznos traži isplatu procesnih kamata tekućih od utuženja, tuženik ističe kako je sporna osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Navodi da je to i dalje nesamostalno, sporedno potraživanje, izraženo u apsolutnom iznosu, te da zakonske zatezne kamate nisu postale nova glavnica. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. Naknadno na pripremnom ročištu 02. veljače 2026.g. tuženik čini nespornom visinu plaćene naknade za obradu kredita u utuženom iznosu, kao i visinu uglavničenih kamata koje tužitelj potražuje ovom tužbom. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva kojih se traži isplata iznosa s osnove naknade za obradu kredita i uglavničene kamate.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, obračuna zateznih kamata, potvrde tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan , osim u dijelu zatraženih zateznih kamata na uglavničene kamate.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 30. srpnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 26.712,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. Nije sporno da je dana 02. kolovoza 2007.g. tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 1.753,64 kn, odnosno 232,64 eura, dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata uglavničenih zateznih kamata.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio ovaj ugovor kao potrošač. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za obradu kredita i za isplatu uglavničenih kamata.

10. Tužitelj je saslušan na ročištu dana 04. ožujka 2026.g., te je izjavio da je 2007. godine sklopio s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu. Izjavio je da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila koje mu je trebalo za privatne potrebe. Naveo je da tada nije imao u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo i da mu automobil nije trebao za profesionalno korištenje, odnosno za poslovnu djelatnost, već isključivo za privatne potrebe. Tada je radio u školi i auto nije koristio za potrebe tog radnog mjesta. Tužitelj je naveo da je i prije toga dizao kredite u bankama i da mu je bilo poznato da se plaća neka naknada bankama. U konkretnom slučaju je znao da je plaćanje naknade uvjet bez kojeg ne može dobiti kredit. Tužitelj je naveo da mu je rečeno da tom naknadom plaća određene troškove banke, ali da mu zaposlenici banke nisu detaljnije rekli na što se konkretno odnose troškovi banke. Nije se sjetio koliko je bio iznos naknade. Naveo je da nije tražio od bankara na uvid Odluku o tarifi naknada i da nije ništa znao o tome.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju automobila koji je tužitelj koristio isključivo za privatne potrebe, a ne za potrebe svog radnog mjesta niti za bilo kakvu poslovnu djelatnost.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 232,74 eura (1.753,64 kn) plaćena dana 02. kolovoza 2007. godine, o čemu nema spora među strankama, a što je razvidno iz potvrde tuženika (list 6 spisa).

13. Iz rezultata provedenih dokaza, utvrđeno je da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke nisu objasnili na koje troškove se odnosi naknada za obradu kredita.

14. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve je troškove banka imala, koje je potrošač bio dužan posebno platiti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

15. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu. Osim toga, naknada za obradu kredita po svojoj visini ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, pa je i radi toga nepoštena. Naime, nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija (banka), pa je odobravanje kredita jedna od usluga koje banka pruža svojim klijentima u okviru svog temeljnog poslovanja , a banka se naplaćuje kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.

16. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na obvezu plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

17. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove

18. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

20. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u dijelu čl. 2. koja glasi: " Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o

Tarifi naknada za usluge Kreditora"

Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanja bez osnove, iznos od 232,74 eura, sa zateznom kamatom tekućom od utuženja, odnosno od 09. listopada 2025. godine do isplate.

21. U pogledu tužbenog zahtjeva pod točkom III. kojom tužitelj traži isplatu uglavničenog iznosa zakonskih zateznim kamata na glavnicu, u iznosu u od 394,98 eura, navodi se da se radi o osnovanom zahtjevu. Naime, neovisno o tome što glavnica nije plaćena tužitelju, to ne sprječava tužitelja da traži isplatu uglavničenih zateznih kamata. Naime, tužitelj je obračunao zatezne kamate na iznos glavnice od 1.753,64 kn, za razdoblje od 02. kolovoza 2007.g. do podnošenja tužbe tj. do 09. listopada 2025.g., te je izračunato da kamate iznose ukupno 394,98 eura, koji iznos tuženik ne osporava.

22. Tužitelj ima pravo na traženje obračunatih zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu (uz glavni dug), pa je s tog osnova, dosuđen tužitelju iznos od 394,98 eura.

23. Međutim, u pravu je tuženik kada osporava tužitelju pravo na zatezne kamate (procesne kamate) počevši od utuženja do isplate. Primjenjuje se odredba čl. 31. st. 1. ZOO/05, koja propisuje da na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.

24. Naime, tužitelj nema pravo na takve kamate, jer zatezne kamate i dal je teku na glavno potraživanje. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjena tj. plaćena, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od nje i cjelina su s glavnim dugom, pa se sve dok postoji glavna obveza, ne mogu osnovano zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata . Tek nakon podmirenja glavnog duga, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate se može podnijeti tužba radi tzv. procesnih kamata.

25. Prema tome, kako je tužitelju dosuđen iznos od 362,60 eura, koji se odnosi na zatezne kamate za razdoblje od sljedećeg dana nakon plaćanja naknade za obradu kredita pa do podnošenja ove tužbe, to su tužitelju dosuđene zatezne kamate na iznos glavnice od 232,74 eura počevši od dana podnošenja tužbe tj. od 09. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Kako je već navedeno, nije osnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos uglavničenih kamata od 394,98 eura, koje kamate je tužitelj zatražio počevši od donošenja presude do isplate, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

27. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.400,00 eura. Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen i da VPS treba biti određen u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 232,74 eura.

28. U ovom slučaju, tužitelj je u tužbi postavio tri tužbena zahtjeva, prvim zahtjevom koji je deklaratorne naravi, traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2., dok drugim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode , traži isplatu utuženog iznosa. Trećim zahtjevom traži isplatu uglavničenih zateznih kamata. U recentnoj sudskoj praksi, zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 627,72 eura, što odgovara zbroju iznosa koji su zatraženi kondemnatornim tužbenim zahtjevima.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

30. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 50 bodova, sastav podneska od dana 12.01.2026.g. - 50 bodova, pristup na ročište 02.02.2026.g. - 50 bodova, pristup na ročište 04.03.2026.g. - 50 bodova, ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 250 bodova, odnosno 500,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 125,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 26,54 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 678,00 eura.

31. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 12. ožujka 2026. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

32. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 12. ožujka 2026. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka , a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku