P-4568/2022-24
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split, Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice: CKI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik iz Split, Zvonimirova 75, protiv tuženika:
Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Alena Đapića, odvjetnika iz Splita, 12. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:
- članak 2. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5101916765 od 13. svibnja 2004., zaključenog između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 50.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj
- članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica u anuitetskoj otplati vraća u 144 mjesečnih anuiteta u iznosu od 474,83 CHF, u dijelu u kojem je ugovoreno da će se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunat po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:
- članak 8. Ugovora o kreditu br. br. 2402006-1031262160/51400607- 5101916765 od 13. svibnja 2004., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos 4.894,23 eura sa zateznom kamatom koja teče:
– 0,17 eura od 1. srpnja 2004.
– 2,24 eura od 9. srpnja 2004.
– 4,45 eura od 1. listopada 2004.
– 3,92 eura od 1. studenoga 2004.
– 11,04 eura od 1. prosinca 2004.
– 7,95 eura od 1. siječnja 2005.
– 1,02 eura od 1. veljače 2005.
– 3,22 eura od 1. ožujka 2005.
– 4,29 eura od 1. studenoga 2008.
– 7,60 eura od 1. siječnja 2009.
– 8,95 eura od 1. veljače 2009.
– 10,31 eura od 1. ožujka 2009.
– 6,25 eura od 1. travnja 2009.
– 6,04 eura od 1. svibnja 2009.
– 2,27 eura od 1. rujna 2009.
– 6,15 eura od 1. siječnja 2010.
– 10,78 eura od 1. veljače 2010.
– 9,66 eura od 1. ožujka 2010.
– 17,63 eura od 1. travnja 2010.
– 15,02 eura od 1. svibnja 2010.
– 17,79 eura od 1. lipnja 2010.
– 36,81 eura od 13. srpnja 2010.
– 27,11 eura od 10. kolovoza 2010.
– 51,56 eura od 1. rujna 2010.
– 44,34 eura od 13. listopada 2010.
– 43,71 eura od 15. studenog .2010.
– 57,29 eura od 1. prosinca 2010.
– 68,46 eura od 1. siječnja 2011.
– 60,10 eura od 1. veljače 2011.
– 62,68 eura od 1. ožujka 2011.
– 55,67 eura od 1. travnja 2011.
– 56,45 eura od 1. svibnja 2011.
– 78,66 eura od 1. lipnja 2011.
– 82,33 eura od 1. srpnja 2011.
– 107,62 eura od 1. kolovoza 2011.
– 104,04 eura od 1. rujna 2011.
– 84,19 eura od 1. listopada 2011.
– 3.716,46 eura od 20. listopada 2011.
po stopi koja teče do 31. prosinca 2007., a koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužiteljice s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 679,44 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose od:
- 1,82 eura od 2. kolovoza 2004. do isplate
- 2,67 eura od 2. rujna 2004. do isplate
- 3,95 eura od 2. travnja 2005. do isplate
- 3,24 eura od 2. svibnja 2005. do isplate
- 4,00 eura od 2. lipnja 2005. do isplate
- 8,96 eura od 2. srpnja 2005. do isplate
- 10,17 eura od 2. kolovoza 2005. do isplate
- 2,94 eura od 2. rujna 2005. do isplate
- 4,25 eura od 2. listopada 2005. do isplate
- 4,70 eura od 2. studenoga 2005. do isplate
- 4,97 eura od 2. prosinca 2005. do isplate
- 4,72 eura od 2. siječnja 2006. do isplate
- 6,97 eura od 2. veljače 2006. do isplate
- 10,75 eura od 2. ožujka 2006. do isplate
- 12,65 eura od 2. travnja 2006. do isplate
- 11,93 eura od 2. svibnja 2006. do isplate
- 11,23 eura od 2. lipnja 2006. do isplate
- 12,62 eura od 2. srpnja 2006. do isplate
- 13,05 eura od 2. kolovoza 2006. do isplate
- 10,61 eura od 2. rujna 2006. do isplate
- 11,41 eura od 2. listopada 2006. do isplate
- 11,27 eura od 2. studenoga 2006. do isplate
- 12,40 eura od 2. prosinca 2006. do isplate
- 15,61 eura od 2. siječnja 2007. do isplate
- 17,77 eura od 2. veljače 2007. do isplate
- 16,77 eura od 2. ožujka 2007. do isplate
- 17,35 eura od 2. travnja 2007. do isplate
- 22,82 eura od 2. svibnja 2007. do isplate
- 24,16 eura od 2. lipnja 2007. do isplate
- 25,93 eura od 2. srpnja 2007. do isplate
- 25,92 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate
- 23,49 eura od 2. rujna 2007. do isplate
- 27,10 eura od 2. listopada 2007. do isplate
- 27,19 eura od 2. studenoga 2007. do isplate
- 24,66 eura od 2. prosinca 2007. do isplate
- 24,93 eura od 2. siječnja 2008. do isplate
- 19,55 eura od 2. veljače 2008. do isplate
- 15,95 eura od 2. ožujka 2008. do isplate
- 12,38 eura od 2. travnja 2008. do isplate
- 20,74 eura od 2. svibnja 2008. do isplate
- 23,06 eura od 2. lipnja 2008. do isplate
- 20,53 eura od 2. srpnja 2008. do isplate
- 25,58 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate
- 24,44 eura od 2. rujna 2008. do isplate
- 19,45 eura od 2. listopada 2008. do isplate
- 13,80 eura od 2. prosinca 2008. do isplate
- 3,83 eura od 2. srpnja 2009. do isplate
- 1,66 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate
- 1,56 eura od 2. listopada 2009. do isplate
- 1,93 eura od 2. studenoga 2009. do isplate
i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.
II. Dopušta se objektivna preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 26. ožujka 2025.
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.509,84 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 12. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 257,72 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. U tužbi, zaprimljenoj 16. prosinca 2022., se navodi da su 13. svibnja 2004. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5101916765 (dalje: Ugovor), a temeljem kojeg Ugovora je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit iskazan kao 50.000,00 CFH, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru i to u članku 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 7. je otplatu kredita vezao uz ovu valutu te je u članku 8. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,490% godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...u skladu s važećim odlukama Banke.“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/2013.-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012., kojom se utvrđuje da je tuženik Erste&steiermärkische bank d.d. (u tom postupku kao trećetuženik) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Erste&steiermärkische bank d.d. (u tom postupku kao trećetuženik)u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP ("Narodne novine" broj: 96/2013.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članka 96. i članka 97. tada važećeg ZZP (''Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) te suprotno odredbama ZOO.
Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je preplatio osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan puštanja kredita u tečaj(isplate)kredita. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 36.344,48 kuna / 4.823,74 eura. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.
2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 19. siječnja 2023., tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari skreću pažnju da je člankom 14. Ugovora o kreditu broj 5101916765 od 13. svibnja 2004., (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011, 25/2013., 89/2014., dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
Podredno i opreza radi tuženik navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od 4.823,74 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 19. prosinca 2022., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 4. travnja 2012., a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet 14. lipnja 2019., odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe 19. prosinca 2022. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.
Članak 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., poslovni broj: Rev 2221/2018., a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/2019. u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/2020. u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom članka 2. stavak 1. Direktive Vijeća 93/2013./EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/2020. pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/2019. Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/2019. i C-243/2020. isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:
- u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF)
- ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude
- težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca
- isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan
- na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi 739,54 kuna za 100,00 eura, a slijedeći mjesec 753,36 kuna za 100,00 eura, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj eura bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Nadalje i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je bio nadređen financijskim zastupnicima u poslovnici u kojoj je tužitelj ugovarao ovaj kredit. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (''Narodne novine'' broj: 38/2010. i 62/2011.) u članku 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Kao što se navodi u gornjem tekstu, tužitelj je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma.
Tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/2012. i 143/2013.) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, ''Narodne novine'' broj: 84/2002., 141/2006.), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. ''Narodne novine'' broj: 117/2008.) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Točka 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije .
Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati”.
Deklaratorni tužbeni zahtjev se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Naime, članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" broj: 53/1991., 73/91991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.), a koja odredba je istovjetna članku 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 679,44 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Sijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 679,44 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 1,82 eura od 2. kolovoza 2004. do isplate
- 2,67 eura od 2. rujna 2004. do isplate
- 3,95 eura od 2. travnja 2005. do isplate
- 3,24 eura od 2. svibnja 2005. do isplate
- 4,00 eura od 2. lipnja 2005. do isplate
- 8,96 eura od 2. srpnja 2005. do isplate
- 10,17 eura od 2. kolovoza 2005. do isplate
- 2,94 eura od 2. rujna 2005. do isplate
- 4,25 eura od 2. listopada 2005. do isplate
- 4,70 eura od 2. studenoga 2005. do isplate
- 4,97 eura od 2. prosinca 2005. do isplate
- 4,72 eura od 2. siječnja 2006. do isplate
- 6,97 eura od 2. veljače 2006. do isplate
- 10,75 eura od 2. ožujka 2006. do isplate
- 12,65 eura od 2. travnja 2006. do isplate
- 11,93 eura od 2. svibnja 2006. do isplate
- 11,23 eura od 2. lipnja 2006. do isplate
- 12,62 eura od 2. srpnja 2006. do isplate
- 13,05 eura od 2. kolovoza 2006. do isplate
- 10,61 eura od 2. rujna 2006. do isplate
- 11,41 eura od 2. listopada 2006. do isplate
- 11,27 eura od 2. studenoga 2006. do isplate
- 12,40 eura od 2. prosinca 2006. do isplate
- 15,61 eura od 2. siječnja 2007. do isplate
- 17,77 eura od 2. veljače 2007. do isplate
- 16,77 eura od 2. ožujka 2007. do isplate
- 17,35 eura od 2. travnja 2007. do isplate
- 22,82 eura od 2. svibnja 2007. do isplate
- 24,16 eura od 2. lipnja 2007. do isplate
- 25,93 eura od 2. srpnja 2007. do isplate
- 25,92 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate
- 23,49 eura od 2. rujna 2007. do isplate
- 27,10 eura od 2. listopada 2007. do isplate
- 27,19 eura od 2. studenoga 2007. do isplate
- 24,66 eura od 2. prosinca 2007. do isplate
- 24,93 eura od 2. siječnja 2008. do isplate
- 19,55 eura od 2. veljače 2008. do isplate
- 15,95 eura od 2. ožujka 2008. do isplate
- 12,38 eura od 2. travnja 2008. do isplate
- 20,74 eura od 2. svibnja 2008. do isplate
- 23,06 eura od 2. lipnja 2008. do isplate
- 20,53 eura od 2. srpnja 2008. do isplate
- 25,58 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate
- 24,44 eura od 2. rujna 2008. do isplate
- 19,45 eura od 2. listopada 2008. do isplate
- 13,80 eura od 2. prosinca 2008. do isplate
- 3,83 eura od 2. srpnja 2009. do isplate
- 1,66 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate
- 1,56 eura od 2. listopada 2009. do isplate
- 1,93 eura od 2. studenoga 2009. do isplate
i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
3. Podneskom od 26. ožujka 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.
4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101916765 od 13. svibnja 2004., otplatnog plana za kredit, obavijesti o povećanju kamatne stope, obavijesti o promjeni kamatne stope, pregleda prometa po partiji kredita 510916765 za razdoblje od 22. svibnja 2004. do 27. listopada 2011., izračuna tečajnih razlika po kreditu iz prosinca 2022., vještačenjem po sudskom vještaku Marijana Jovića, saslušanjem tužiteljice CKI.
5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet ove parnice je zahtjev:
– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli
– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule
8. Među strankama nije sporno:
– da je između parničnih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101916765 od 13. svibnja 2004., na temelju kojeg je odobrena isplata 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 144 mjeseca
– da je člankom 8. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,490 % godišnje i da je ista promjenjiva
– da je početni anuitet iznosio 474,83 CHF
– da je ugovor o kreditu zatvoren 20. listopada 2011.
9. Sporno je:
- je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.
10. Istaknut je i prigovor zastare.
11. Čitanjem ugovora o sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101916765 od 13. svibnja 2004. utvrđeno je:
– da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika kao korisnika kredita i kreditora
– da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 50.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita
– da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom
– da je rok otplate 144 mjeseca
– da je kamatna stopa promjenjiva, a na dan zaključenja iznosi 5,490 % godišnje
– da početni anuitet iznosi 474,83 CHF.
– da je namjena kredita izgradnja i adaptacija stambenog prostora
12. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića od 23. ožujka 2025. proizlazi su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 5101916765 . Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 4.894,23 eura.
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 691,29 eura.
13. Iz iskaza tužiteljice CKI od 15. rujna 2025. proizlazi da je 2004. kod tuženika sklopila ugovor o kreditu na iznos od 50.000,00 CHF, a sve kako bi mogla adaptirati svoju obiteljsku kuću. Kredit je iskorišten za tu namjenu, uz dodatna sredstva koja je već imala. Od strane djelatnika banke joj je predloženo i savjetovano da podigne kredit u CHF jer su to bili najpovoljniji krediti tada, sa povoljnom kamatnom stopom. Od strane djelatnika banke nije upozorena na moguće rizike podizanja takvog kredita niti joj je objašnjena narav, pojam, značenje valutne klauzule, promjenjiva kamatna stopa. Nije joj ni objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Također, nije mogla utjecati na niti jednu stavku ugovora. Pročitala je ugovor, ono što je mogla, ali s obzirom da je cijeli život nastavnica, ne razumije se u pravne niti ekonomske pojmove.
14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.
15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/2014.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane.
Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.
15.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013. ; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
15.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/2014.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
15.3. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
15.4. Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022.).
Slijedom iznesenog, sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice.
15.4.1. Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP- a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sama tužiteljica tvrdi da nije dobila odgovarajuće obavijesti.
16. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.
17. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/2013. EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.
18. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu sa propisom članka 1111. ZOO-a.
18.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Marijanu Joviću, sudskom vještaku, koji je izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imali primjedbi na isti te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.
18.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.894,23 eura pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.
19. Prigovor zastare nije osnovan.
19.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.
Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018. (tužitelj potražuje isplatu samo po ovoj osnovi) Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 13. svibnja 2004.
19.2. U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (Revd-1038/2023. od 5. lipnja 2024.)
Navedeno znači da bi i po ovoj osnovi prigovor zastare bio neosnovan.
20. Prema članku 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).
Dakle, tužiteljici pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.
21. Tuženik se poziva na članak 14. ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101916765 od 13. svibnja 2004. kojim su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Sjedište tuženika je nesporno u Rijeci. U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/2003.; kao i članak 49. i 50. alineja 19. te članak 51. i 55. ZZP/2014.). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njenih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], Grad u Splitsko-dalmatinskoj županiji, pored Splita, dok je sjedište kreditora u Rijeci.
Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98. do C- 244/1998.) i Penzugyi Lizing (C-137/2008.) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/2008., Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4. lipnja 2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.
Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/2018. od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016.-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018.-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019. -2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/201.7-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018.-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019.-2 od 28. siječnja 2019.).
Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/2013. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003.; dalje ZZP/2003.) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014. i 110/2015.; dalje: ZZP/2014.).
22. Sud je dopustio objektivnu preinaku iz podneska tužiteljice od 26. ožujka 2025. Prema odredbi članka 190. stavak 2. ZPP/2019. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Člankom 117. ZID ZPP/2019. propisano je da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku. Iako se tuženik nije očitovao na podnesak kojim je preinačen tužbeni zahtjev, sud u svakom slučaju smatra da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, preinaka je učinjena nakon provedenih vještačenja te je na temelju članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.
23. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja treba navesti kako tuženik potražuje ukupan iznos od 679,44 eura sa zateznim kamatama s osnova pretplaćenih i povlaštenih anuiteta.
23.1 Cijeneći sadržaj članka 323. stavak 1. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i utvrđeno činjenično stanje da je tužitelj u ovom postupku zahtijevao samo tzv. „pozitivu razliku“ preplaćenog osnovom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i da je svoju ugovornu obvezu redovito ispunjavao prema pravilima i uvjetima tuženika, to u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj primjenom ove zakonske odredbe nije ništa dužan vratiti tuženiku, a niti je to dužan po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO) budući od tuženika ništa, pa ni tzv. „negativnu razliku“ nije stekao pa bi za slučaj umanjenja tužiteljevog zahtjeva za tzv. „negativnu razliku“ (osnovanosti prigovora prijeboja) zapravo došlo do nepravičnog umanjenja njegove imovine, a što je u suprotnosti sa člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/1997-13/2017).
23.2 Kod takvog stava, ovaj sud je utvrdio nepostojanje tuženikovog potraživanja sukladno odredbi članka 333. stavak 3. ZPP-a pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.
24. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski stambeni kredit, a kako to proizlazi iz ugovora o kreditu te je ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/2003.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg, kako je već navedeno, jasno slijedi da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, da se radi o stambenom kreditu, odnosno da je namijenjen rješavanju stambenog pitanja, nego i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit utrošila za adaptaciju obiteljske kuće.
24.1 Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude CK i ĐK, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i C, C- 537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).
24.2 Kod činjenice da su stranke sklopile ugovor o kreditu radi izgradnje i adaptacije stambenog prostora, da je cilj i svrha ugovora razvidna iz sklopljenog ugovora, samo osporavanja svojstva potrošača tužitelja u ovoj pravnoj stvari je neprimjerena i nelogična. Naime, po stavu ovog suda tuženik nije doveo u sumnju svrhu, odnosno cilj sklopljenog ugovora samim svojim navodima pa da bi time ovaj sud posumnjao je li ispunjen i drugi uvjet iz citirane zakonske odredbe da bi se moglo raditi o potrošačkom ugovoru – da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u osobne nekomercijalne svrhe. Pri tome treba ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju.
25. Pisani iskaz IK, na koji se poziva tuženik, sud nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja u smislu članka 221. a) Zakona o parničnom postupku. Radi se o osobi koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za provođenje nadzora rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu. Navedena izjava po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora. Radi se o izjavi koju je dao zaposlenik banke koji nije potpisnik spornog ugovora. Po mišljenju ovog suda neuzimanjem u obzir navedene izjave nije povrijeđeno načelo jednake vrijednosti oružja.
26. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 17. veljače 2025., 15. rujna 2025. i 9. veljače 2026. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 24. siječnja 2023., 15. veljače 2023., 26. ožujka 2025. i 16. rujna 2025. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 4. ožujka 2025. 25 bodova, odnosno ukupno 825 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.650,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 412,50 eura pa se dolazi do iznosa od 2.062,50 eura. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura i trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 47,34 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 2.509,84 eura koji je dosuđen tužiteljici na ime troškova postupka.
Nije priznat trošak privatnog vještačenja jer se radi o trošku koji je tužiteljica odlučila sama snositi te taj trošak ne može ići na teret tuženika. Tužitelj je ugovorna strana, imao je otplatnu tablicu i mogao je postaviti tužbeni zahtjev na određeni iznos pa je navedeni trošak trebalo odbiti pozivom na odredbu članka 155. ZPP-a. Nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer nije pristupio punomoćnik tužitelja.
Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 257,72 eura zahtjev je odbijen kao neosnovan.
27. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022. ; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).
28. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 12. ožujka 2026.
SUTKINJA
JELENA LONČAR
PRAVNA POUKA:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
