REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3417/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja IV iz [adresa], 103. ulica br. 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Vesni Pušić Miličević, odvjetnici u Zagrebu, Palmotićeva 32, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. veljače 2026. godine u nazočnosti pun. stranaka, dana 12. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.425,19 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 3.210,68 EUR teku od 1.listopada 2015. godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; s time da se ukupan iznos ove dosuđene glavnice sa zakonskim zateznim kamatama umanjuje za iznos od 1.186,28 EUR (utvrđeni iznos iz tč.III. izreke ove presude), a za koji iznos je utvrđeno potraživanje tuženika spram tužitelja vezano za prigovor radi prebijanja, te je tako konačno dobiveni iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 699,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1.listopada.2015. do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Prihvaća se prigovor radi prebijanja izjavljen od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 1.186,28 EUR;

dok se prigovor radi prebijanja ne prihvaća za zakonske zatezne kamate na iznos od 1.186,28 EUR od 8.kolovoza 2017.godine do isplate; niti za iznos od 95,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8.kolovoza 2017.godine do isplate; te se utvrđuje da je u ovom dijelu prigovor radi prebijanja neosnovan odnosno da u ovom dijelu ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.175,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. godine ovom sudu podnesena je tužba u kojoj se navodi da je na temelju Ugovora o kreditu zaključenog dana 24.kolovoza 2005.godine tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 23.280,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, sa otplatom u 180 jednakih mjesečnih anuiteta. U predmetni ugovor da su ugrađene ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u tijeku pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora, te da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Sve ovo da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na kolektivni spor koji je vezano za navedenu problematiku vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 1401/12, poziva se na sve odluke i utvrđenja iz tog postupka. Tužitelj navodi da je dana 18. siječnja 2016. godine zaključen Dodatak broj 1 ugovora o kreditu, da je kredit konvertiran na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tužitelj navodi da se sklapanjem Dodatka broj 1 ugovora o kreditu ne mogu pravno osnažiti odredbe ništetnog ugovora, tužitelj da i dalje ima pravni interes tražiti da sud to utvrdi i riješi te da s tim u vezi ima pravo potraživati utuženi iznos. Navodi da sklapanjem Dodatka broj 1 ugovora o kreditu nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz ugovora o kreditu, tužitelju da nije vraćen iznos u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. Tužitelj potražuje od tuženika ukupno iznos od 30.900,69 kn na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za razdoblje od sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. godine. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev tako da potražuje od tuženika isplatu iznosa od 30.900,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 22.412,58 ovaj iznos glavnice sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

2. Svojim podneskom od dana 14.lipnja 2023.godine tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, navodi da pored već utuženog iznosa tužitelj potražuje zbog ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule i tečajnih razlika, preplaćeni iznos između iskazane nedospjele glavnice na dan 30.9.2015.g. i nedospjele glavnice na isti dan obračunate po početnom tečaju (manje priznati iznos umanjenja glavnice), u iznosu 658,71 EUR , sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.godine do isplate. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što tuženik navodi u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud da je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/18 od 12.02.2019.g., da je irelevantno u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a da je nastao novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj da nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Nadalje, tuženik navodi da kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, da se onda prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate tužitelj da je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1 da je izraz njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora da su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora da su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Prema navodima tužitelja utuženo potraživanje da se dijelom odnosi i na navodnu razliku glavnice koja je utvrđena konverzijom, što da je u svakom slučaju potpuno promašeno i zapravo znači da tužitelj ne priznaje pravne učinke konverzije kredita i sklopljenog Dodatka br. 1. Tužitelj da očito zanemaruje okolnost kako novoformirana glavnica nije nastala jednostavnim preračunavanjem iznosa glavnice iz CHF u EUR, nego je nastala izračunom po potpuno novom otplatnom planu, koji je imao potpuno nove kamatne stope za EUR- ske kredite i potpuno različite udjele u anuitetima, različite od početnog otplatnog plana po CHF-u. Konverzija da je provedena u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., kojim su određeni ciljevi i učinci konverzije, pa da je tako određeno načelo konverzije u čl. 19. b. Dakle, novoformirana glavnica da je rezultat novog otplatnog plana s novim kamatnim stopama za EUR-ske kredite, dok je glavnica iz početnog otplatnog plana rezultat drugih kamatnih stopa za CHF kredite. Različiti otplatni planovi da imaju različite iznose anuitete i različite udjele kamate i glavnice unutar anuitete, što da dovodi do različite dinamike otplate glavnice kredita, zbog čega se te dvije glavnice (po CHF i EUR kreditu) ne mogu uspoređivati. Povrh svega da treba imati na umu kako tužitelj, iako to nigdje izravno ne ističe, na ovaj način zapravo osporava pravne učinke sporazuma o konverziji kredita kojim su stranke dobrovoljno i sporazumno utvrdili ostatak glavnice, a valjanost i pravni učinci Dodatka br. 1 da su nepobitni nakon donošenja citiranog rješenja VSRH, posl. br. Gos 1/19. Iako tuženik prije svega, a kako je to već ranije obrazložio, smatra da je izvođenje dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem potpuno suvišno, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari provedena konverzija kredita, uslijed čega da je predmetno potraživanje potpuno neosnovano, pa potreba dokazivanja visine istog postaje bespredmetna, za slučaj da sud ipak prihvati prijedlog tužitelja i odluči izvesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem, s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu da treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak da bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom otplatnom planu i primijenjenom tečaju), a da to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, da se ne može banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Vještak da bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost da je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja. Tuženik ističe i obrazlaže prigovor zastare. Na posljetku, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što je tužitelj, suprotno relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima uglavničio dospjele zatezne kamate. Tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja, po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 9.654,20 kn/ 1.281,33 EUR uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 8.kolovoza 2017.godine pa do isplate. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik da ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži da bi dovelo prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem. Naime, tužitelj da postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 9.654,20 kn/ 1.281,33 EUR po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj da podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke. Pravno i logički da je neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto da dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos 9.654,20 kn/ 1.281,33 EUR, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva za kojeg tuženik drži da je u cijelosti neosnovan.

4. Svojim podneskom od dana 2.veljače 2026.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Navodi da je vještačenjem utvrđeno:

- da preplata ukupno iznosi 3.210,68 eur, od čega na ime promjene kamatne stope 841,77 eur, na ime rasta tečaja 2.368,91 eur

- da zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi rasta kamatne stope i rasta tečaja obračunate do dan konverzije ukupno iznose 1.214,51 eur.

- da razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 699,88 eur.

U nalazu vještaka da stoji da je tuženik konverzijom iskazao preplatu tužitelja u iznosu 1.186,28 eur, da navedeni iznos nije isplaćen tužitelju u trenutku konverzije, već da je konstatirano da će se koristiti za buduću podmiru kredita, te polazeći od pretpostavke da su se uplate tužitelja u kunama odnosile na podmirenje obveze po simuliranom otplatnom planu za kredit u EUR, tužitelj iskoristio tijekom otplate kredita nakon konverzije i dalje da da bi preostao iznos preplate nastao do konverzije (str. 25-26 nalaza). Vještak također napominje da logika konverzije nije potpuno obeštećenje potrošača već svođenje kredita na drugačiji ugovorni odnos. Dakle, tužitelj od tuženika potražuje iznos od 4.425,19 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 3.210,68 eur tekućim od 1.10.2015. do isplate; potražuje i iznos od 699,88 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. do isplate, postavlja ovakav glavni tužbeni zahtjev. Navodi da, ukoliko sud nađe da prvi zahtjev tužitelja nije osnovan, postavlja eventualno kumulirani zahtjev te predlaže donijeti kojom se nalaže tuženiku isplatiti mu iznos od 1.214,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate.

5. Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva isticanjem novog zahtjeva uz postojeći, učinjenoj podneskom tužitelja od 2.veljače 2026.godine, kao nedopuštenoj. Za slučaj da sud dopusti preinaku osporava i ovako postavljeni zahtjev kao neosnovan, ističe prigovor zastare proširenog zahtjeva, te ističe kako tužiteljevo potraživanje zakonske zatezne kamate, osim što se temelji na nalazu i mišljenju vještaka, svakako predstavlja nezakonito uglavničenje zakonske zatezne kamate, jer u situaciji kad glavna tražbina, bar po tvrdnji tužitelja, još postoji, zakonska zatezna kamata da je nedjeljiva od glavnog potraživanja pa se ista ne može osamostaliti i izraziti u apsolutnom iznosu.

6. Za navesti je da je, prema stavu ovog suda, tužitelj ovlašten nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev, pa i preinačiti tužbu povećanjem zahtjeva te postaviti i podredni tužbeni zahtjev koji se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Protivljenje tuženika tom raspolaganju tužitelja ne može biti uspješno, pa sud odlučuje po konačno uređenjem i preciziranom zahtjevu tužitelja iz njegovog posljednjeg podneska, a što se tiče prigovora zastare na povećani dio zahtjeva, taj prigovor nije osnovan, jer se smatra da je, vezano za početak tijeka zastare, čitav zahtjev tužitelja postavljen već u tužbi. Dakle, sve ovo je i vezano za stav sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IV-162/21 od 26.studenog 2021.godine i Su IV-123/24 od 27.svibnja 2024.godine. Naime, u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što se tiče preinake tužbe povećanjem ranijeg zahtjeva iz iste činjenične osnove koja je moguća i dopuštena, zaista treba računati da je takav zahtjev postavljen već u tužbi, tako da se tuženik ne može sa uspjehom protiviti preinaci povećanjem zahtjeva niti je prigovor zastare u ovom dijelu osnovan. Sud odlučuje po uređenom i preciziranom zahtjevu tužitelja iz njegovog posljednjeg podneska, kako je to već navedeno.

7. Predmet ovog spora zahtjev usmjeren na isplatu preplaćenih iznosa temeljem eventualno ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog dana 24.kolovoza 2005.godine, valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te razlike glavnice kod konverzije vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu.

8. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu od 24.kolovoza 2005.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka ugovora o kreditu od 19.siječnja 2016.godine sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc ĆV te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

9. Stranke su popisale parnični trošak.

10. Glavni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan, prigovor radi prebijanja je djelomično osnovan.

11. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 24.kolovoza 2005.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 23.280,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 180 mjesečnih anuiteta, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,89 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za te dvije odredbe, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare.

12. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu adaptacije svoje obiteljske kuće, da je to kuća na kojoj je njegovo prebivalište i u kojoj stanuje, 103. [adresa]. U to vrijeme da je bio zaposlen u društvu RADEŽ. Kako je trebao podići kredit za adaptaciju kuće, a bio je klijent tuženika, to da je otišao u poslovnicu, kazao koliko mu je otprilike novca potrebno i službenik da mu je ponudio kredit vezan za valutu CHF navodeći da je to najpovoljniji kredit, da je rata za njega najpovoljnija i to da ga je privuklo, a da mu je kazao kako eurski ili kunski kredit za tužitelja teže dobiti. Ovaj kredit koji mu je preporučen kao najpovoljniji da je prihvatio, da nije mogao dobiti još povoljnije uvjete ovog kredita, da nije imao nekakvih posebnih pitanja, a niti kod javnog bilježnika i navodi da je kredit dobio i početna rata da je bila 1.600,00 kn mjesečno, a da bi narasla na 2.600,00 kn. Navodi, kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da nije imao drugog izbora odnosno izlaza i da je otišao u banku, banka da je sačinila izračun konverzije koji nije mogao posebno pregovaranjem poboljšati za sebe, to da je bilo po principu "uzmi ili ostavi", konverzija da je napravljena i da ne zna je li mu prilikom konverzije priznata nekakva preplata. Navodi da ovu kuću nije nikada iznajmljivao i da se radi o nekretnini za potrebe obiteljskog stanovanja, da nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Navodi nadalje da postoji još jedan postupak koji je vezan za drugi kredit koji sam podigao, da je svoj iskaz dao o ovom kreditu, iz ovog postupka. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužitelj navodi da je prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitao tekst ugovora. Na posebno pitanje pun. tužitelja je li tužitelja službenik upozorio na nekakve rizike ovog kredita, da bi se tečaj mogao eventualno povećavati, tužitelj navodi da nije o tome bilo govora. Navodi da nije bilo priče ni o tome kako bi se kamatna stopa mogla mijenjati odnosno parametrima promjene.

13. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o kreditu za adaptaciju stambenog prostora. Sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj svakako ima status potrošača i da to proizlazi iz svih izvedenih dokaza.

14. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

15. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

16. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

17. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

19. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

20. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo držati ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

21. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,89 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,89 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju sud drži ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

22. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog i temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

23. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

24. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,89 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

25. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc ĆV (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje precizno i obrazloženo očitovanje po pitanju sastavnica predmetnog ugovora o kreditu, izračun visine potraživanja po svim stavkama, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata na sve pojedinačne iznose preplate do dana izračuna konverzije na dan 30.rujna 2015.godine, očitovanje po pitanju izračuna konverzije, mogućnosti uspostavljanja ekonomske ravnoteže i izračun konverzije.

26. Temeljem opsežnog i kvalitetnog nalaza sudski vještak ĆV daje svoje zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 3.210,68 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 841,77 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 2.368,91 EUR.

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 342,06 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 171,13 EUR te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 170,93 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 2.868,62 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 670,64 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 2.197,98 EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 1.214,51 EUR.

Ad 3)

Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 19.01.2016.g. iznosila 43.335,67 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 48.608,93 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 699,88 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope.

Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te utvrdio preplatu tužitelja u izosu 1.186,28 EUR što je na dan 30.09.2015. godine iznosilo 9.053,78 HRK.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se za iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu kamatne stope, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope iznosio 2.024,40 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 3.210,68 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 1.186,28 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

27. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka ĆV kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka ĆV sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja, u cijelosti.

28. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

29. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

30. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 12.lipnja 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu svih zatraženih iznosa. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka ĆV po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 2.368,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odredbu, do provedene konverzije. Sud je tužitelju dosudio i preplatu s naslova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 841,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Ova dva iznosa zbrojena daju ukupan iznos od 3.210,68 EUR, koliko je tužitelj nakon provedenog dokaza vještačenjem i zatražio.

31. Na dosuđeni iznos ukupne preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, tužitelj je zakonske zatezne kamate zatražio od 1.listopada 2015.godine, dan nakon konverzije, pa do isplate, kamate mu od tada i pripadaju. Sudski vještak je kamate na preplaćene iznose od plaćanja svakog iznosa preplate do konverzije, uglavničio. Sudski vještak ĆV u svom nalazu i mišljenju navodi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije, ukupno iznose 1.214,51 EUR. za navesti je da sud prihvaća i ovaj dio nalaza i mišljenja vještaka ĆV, tužitelj je ovaj iznos zatražio, a ovaj iznos mu i pripada, na ovaj iznos uglavničenih kamata do konverzije tužitelj nije ni zatražio zakonske zatezne kamate (pravilno). Dakle, za navesti je da se, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a sud drži da je tuženik nepošten stjecatelj, to je zahtjev tužitelja za zakonske zatezne kamate (pa i ove uglavničene), pravilno postavljen i osnovan, pa je i vezano za zakonske zatezne kamate valjalo odlučiti kao u izreci, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a. Dakle, iznos preplate po ništetnim odredbama pripada tužitelju (iznos od ukupno 3.210,68 EUR) sa kamatama od 1.listopada 2015.godine do isplate, a uglavničene kamate na te preplate od dospijeća odnosno plaćanja preplaćenih iznosa do konverzije također pripadaju tužitelju i na ovaj način, prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, tužitelj dobiva potpuno obeštećenje. Tužitelj jest ovlašten zatražiti uglavničene zakonske zatezne kamate iako traži i glavnicu, jer je potpuno ista situacija kada bi tražio kamate na svaki pojedini iznos preplate od stjecanja na strani tuženika do isplate, kao i ovaj da je kamate razdvojio ovako kako je tužitelj postavio zahtjev.

32. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

33. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, sud izračun vještaka prihvaća kao točan i dokazan, sve za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da tuženik u tom dijelu nije podnio niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu, pa o tome sud ovom presudom nije trebao niti odlučiti. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelji vrate primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

34. Nadalje, tužiteljima pripada pravo na isplatu iznosa razlike glavnice u iznosu od 699,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od konverzije do isplate. Sudski vještak navodi, da pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 19.siječnja 2016.godine bi bila u iznosu od 43.335,67 kn, dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 48.608,93 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja da iznosi 699,88 EUR. Ovaj iznos razlike glavnice također pripada tužitelju, zahtjev je i u ovom dijelu osnovan, razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, ista je također proizvod navedenih nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena, a ista je utvrđena u vrijeme konverzije. Dakle, u odnosu na razliku glavnice koja je posljedica i proizvod nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, smatra se da je zahtjev postavljen već u tužbi i ovaj iznos zaista pripada tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate.

35. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 1.186,28 EUR, kako to pravilno navodi vještak ĆV u svom nalazu i mišljenju, jer se sagledava tečaj u vrijeme konverzije, a ne fiksni tečaj konverzije uvođenjem valute EUR. Tuženik prigovor radi prebijanja s ovog osnova izjavljuje za veći iznos, za iznos od 1.281,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Sud ovaj iznos u EUR priznate preplate kod konverzije iskazan od strane vještaka prihvaća kod presuđenja, vezano i za primjenu tečaja i vrijeme primjene tečaja kn u EUR. Očito se ovaj priznati iznos preplate koristio za podmirenje dijela budućih anuiteta, sve dok preplata nije bila u potpunosti iskorištena. Dakle, sud drži da je preplata priznata od strane tuženika u vrijeme konverzije u iznosu od 1.186,28 EUR i u tom dijelu je prigovor radi prebijanja osnovan. Ovaj iznos kao preplatu pravilno je utvrdila vještak ĆV, a tuženik neosnovano drži da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 1.281,33 EUR. Sud je stava da je na ovaj način tužitelj djelomično obeštećen vezano za ništetnost predmetnih odredbi i da ovaj iznos u biti valja oduzeti za ono što tužitelju na ime ukupne preplate valja dosuditi sa naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dakle, iznos od 1.186,28 EUR valja oduzeti od ukupno dosuđenog iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, sa zakonskim zateznim kamatama. Ovaj iznos priznate preplate tužitelj ne može dobiti dva puta, kod presuđenja, kada sud ne bi prihvatio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, onda bi došlo do stjecanja bez osnove na strani tužitelja za ovaj iznos, iznos od 1.186,28 EUR. Dakle, tuženik je tužitelju o osnova ovih ništetnih odredbi dužan isplatiti iznos od 3.210,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata iznos od 1.214,51 EUR (ukupno iznos od 4.425,19 EUR), a kako je sud utvrdio postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja za priznatu preplatu u iznosu od 1.186,28 EUR, to će se ovi iznos u konačnici, vezano za pravomoćnost presude, uzajamno prebiti prilikom provođenja ovrhe ili kod dobrovoljnog ispunjenja u slučaju pravomoćnosti presude, u cijelosti, jer je prigovor radi prebijanja vezan za zahtjev tužitelja i taj prigovor tuženika ne može samostalno egzistirati. Tuženiku na iznos preplate kojeg je sud utvrdio nisu priznate zakonske zatezne kamate, jer je ovaj prigovor radi prebijanja vezan za tužbeni zahtjev tužitelja i nije poseban i samostalan zahtjev tuženika spram tužitelja. Radi toga tužitelj i nije u zakašnjenju za iznos preplate od 1.186,28 EUR, taj iznos će se tek u budućnosti oduzeti od dosuđene glavnice tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po dobivanju tog jedinstvenog iznosa (ukoliko ova presuda postane pravomoćna u tom dijelu) koji pripada tužitelju i radi toga tužitelj sada nije u zakašnjenju za iznos od 1.186,28 EUR. Ovaj iznos od 1.186,28 EUR priznat je tuženiku vezano za izjavljeni prigovor radi prebijanja, ali je ovaj prigovor neosnovan za iznos od 95,05 EUR i kamate na ukupan iznos za koji je izjavljen prigovor radi prebijanja. Prigovor zastare za iznos priznate preplate ne bi bio osnovan, tuženik je imao pravo izjaviti ovaj prigovor s obzirom na zahtjev tužitelja i to je napravio na vrijeme, a ovaj prigovor radi prebijanja ionako je vezan za tužbeni zahtjev radi utvrđenja i isplate, pa kako zahtjev tužitelja nije u zastari, tako ni ovaj prigovor radi prebijanja nije u zastari. Za navesti je i da ovaj iznos preplate nije tužitelju isplaćen odmah nakon konverzije, već u ratama, nakon toga, a kada je točno i za kolike iznose (do iscrpljenja ukupnog iznosa preplate) to bilo, tuženik nije dokazao. Sve i da je to tuženik dokazao, da bi bilo do 8.kolovoza 2017.godine, zakonske zatezne kamate na iznos od 1.186,28 EUR uopće ne pripadaju tuženiku.

36. Sud je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

37. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 15.travnja 2025.godine i 2.veljače 2026.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 23.travnja 2025.godine, 22.listopada 2025.goidne i 27.veljače 2026.godine; za svaku radnju po 100 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 1.200,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati trošak 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 675,00 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 2.175,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, trošak pristojbe tužbe nije dokazao da je već ranije platio, pa mu to sud nije priznao kroz parnični trošak, za ponoviti je da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi u ovom postupku.

U Splitu, 12. ožujka 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika