Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

P-369/2022-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ZOU Doneski i dr. protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon 4. ožujka 2026. godine održane i zaključene usmene glavne rasprave u nazočnosti pun. tužitelja odvjetnika Bojana Doneski i zamjenika pun. tuženika odvjetničke vježbenice JĆ, temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 12. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103175973 zaključeno između tužitelja i tuženika dana 29. rujna 2006. godine koja glasi: "VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke", te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. navedenog Ugovora koja glasi "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke".

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. (OIB: 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3/a isplatiti tužitelju CĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.858,70 EUR (pet tisuća osamsto pedeset osam eura sedamdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama počam od 1. listopada 2015. godine pa do isplate po stopi od 1. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i iznos od 838,44 EUR (osamsto trideset osam eura četrdeset četiri centa) na ime dijela zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije, sve u roku od 15 dana.

Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati zakonsku zateznu kamatu koja teče na iznose od 5.858,70 EUR od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao neosnovanim.

III Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 203,20 EUR s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i u iznosu od 601,51 EUR s osnova početno ugovorene kamatne stope, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju CĆ naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.400,00 eura (tri tisuće četiristo eura) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj CĆ protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, podnio je tužbu, radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 29. rujna 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 24020061031262160 / 51400607-5103175973 (u daljnjem tekstu: Ugovor 0 kreditu). Tužitelju kao korisniku kredita odobren je kredit u iznosu od 57.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dakle zaključen je sa ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje: CHF), a da prije i tijekom zaključenja ugovora tužena nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu u CHF. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,750 % godišnje. Čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika. Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je jednostranim odlukama u više navrata promijenio ugovorenu redovnu kamatnu stopu iz predmetnog Ugovora o kreditu, a da prije toga nije sa tužiteljem o tome pojedinačno pregovarao. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke navedene presude, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom i drugim internim odlukama tuženika ,a da prije nisu sa korisnicima kredita pojedinačno pregovarali, pa je time tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i tijekom zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnom za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa da je time tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naprijed navedene sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene u svakom pojedinom slučaju. Vezanost ovog suda za utvrđenja iz naprijed navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. godine je utemeljeno i na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Sukladno tome, tužitelj je postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti točno određenih dijelova odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet ove tužbe, u točki 1. tužbenog zahtjeva. Tužitelj je od tuženika zaprimio dokumentaciju potrebnu za izračun razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih i naplaćenih prema naknadnim odlukama tužene o promjeni kamatnih stopa , a sve u razdoblju kada je prvotno ugovorena kamatna stopa bila manja od primijenjene kamate stope, odnosno dokumentaciju potrebnu za izračun razlike više plaćenog iznosa tuženiku temeljem Ugovora o kreditu s temelja nastalih tečajnih razlika uslijed primjene ugovorene valutne klauzule u CHF u razdoblju u kojem je ugovoreni tečaj bio manji od primijenjenog, međutim zbog kratkoće roka od dana zaprimanja potrebne dokumentacije do dana podnošenja tužbe, tužitelj nije uspio sačiniti točan izračun tražbina koje su predmet tužbe, stoga tužbeni zahtjev u točki 2. i 3. postavlja u neodređenom iznosu kojeg će precizirati nakon pribave izračuna visine tražbine, odnosno nakon provedbe financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tijekom postupka. Tužitelj je sa tuženikom dana 27. siječnja 2016. godine zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, broj: 5103175973 (dalje u tekstu: Aneks br. 1) koji je tužena zaključila sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te radi ispunjenja zakonskih obveza tužene sukladno tom Zakonu. Navedenim Aneksom ugovora stranke su ugovorile da je otplata obveza po Ugovoru o kreditu u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR (dalje u tekstu: konverzija). Međutim, sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora i provođenjem konverzije, tuženik nije vratio tužitelju niti na drugi način uzeo u obzir razliku više plaćenog iznosa s osnova redovnih kamata i tečajnih razlika iz točke 4. tužbe. S obzirom da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao bez osnove, to tužitelj podnosi ovu tužbu sukladno čl. 323. ZOO-a, sve u svezi s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046 UOO-a, a kako tuženik odbija tužitelju dobrovoljno isplatiti dužni iznos, to tužitelj po svojim punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jovan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Bojan Doneski i Antonio Mihoci iz [adresa], iskazanom priloženom punomoći podnosi ovu tužbu te predlaže da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Dana 18. srpnja 2019. zaprimljen je prigovor mjesne nenadležnosti i odgovor na tužbu tuženika. Tužitelj tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu te s osnove ništetnosti cit. Odredbi zahtijeva isplatu neodređenog iznosa. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Aneks broj I Ugovora o kreditu br: 5103175973 i to dana 27.01.2016. godine, a kojim Aneksom je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 — dalje u tekstu: ZIDZPK/15) te unatoč tome smatra da ima potraživanje prema tuženiku. Tuženik prvenstveno ističe kako potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).Citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da odredeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Tuženik nadalje u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.

O KONVERZIJI KREDITA SUKLADNO ODREDBAMA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU NN 102/2015 Kao što sam tužitelj navodi, tužitelj i tuženik su dana 27.01.2016. godine sklopili Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku l. točki 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u C HF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način:

1. utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita;

2. definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima.

3. kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima 4. iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga, tuženik u prilogu ovoga odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof.dr.sc. ŽĆ i doc.dr.sc. UĆ s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u ”Pravo i porezi” izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima.

Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog sljedećih razloga. Unatoč tome što tužitelj nije točno naznačio pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtijeva, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 230. ZOO, u vezi s čl. 138.a ZZP, a imajući u vidu tužiteljevo saznanje o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope).

O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF

a) prijedlog za prekid ovog postupka do odluke Vrhovnog suda u pogledu tuženikove revizije

U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenila udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom posl. br. Pž-6632/2017 potvrdio. Međutim, protiv navedene presude VTS-a tuženik je uložio izvanredni pravni lijek — reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takve odluke VTS-a, a o kojoj reviziji još uvijek nije odlučeno. Stoga tuženik predlaže prekid ovoga postupka do odluke Vrhovnog suda RH u pogledu tuženikove revizije, koji postupak se pred Vrhovnim sudom vodi pod posl.br. Rev-2221/2018. b) o odluci VTS-a

Tuženik naglašava da je sam VT S istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik će samo kratko navesti iz kojih razloga smatra odluku VTS-a RH posl. br. Pž-6632/2017 nepravilnom i nezakonitom i to iz više razloga: VTS nije postupio sukladno odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 575/16 od dana 03.10.2017. godine, a kojom odlukom je VSRH vratio predmet na ponovno odlučivanje te jasno naznačio da je u postupku potrebno utvrditi da li su potrošači bili u dovoljnoj mjeri informirani prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. VTS dolazi do pogrešnog zaključka da je odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu između banaka i potrošača na teret potrošača, jer su po stajalištu suda banke znale za posebni valutni rizik valute švicarski franak i to nisu iskomunicirale potrošačima. Pri tome VTS, a kao niti tužitelj, nigdje ne navodi koji bi to rizik bio, koje su karakteristike toga rizika i iz čega proizlazi da su banke znale da će doći do nepredvidih okolnosti koje su uzrokovale rast tečaja švicarskog franka. Stav VTS -a temelji se na informacijama koje on sada posjeduje odnosno sve zaključke je izveo na temelju zbivanja koja su se dogodila nekoliko godina nakon što su potrošači sklopili predmetne ugovore. Postavlja se pitanje kakvu bi odluku VTS donio kada su se prvi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku sklapali (2004., 2005. itd.). Upravo nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. c) o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

- u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

- ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

- težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

- isticao je da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

- na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada. . .) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

iii. Tuženik je u ponudi imao više vrsta kredita, koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama, te je upravo klijent odnosno u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. Ova okolnost jasno proizlazi iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe.

iv. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz ”Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.

v. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od I CHF = 4,2 kune do I CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za I Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. AĆ (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te gđe RĆ, koja je ugovarala ovaj kredit. Predloženim svjedocima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. AĆ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijesiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

d) o nepostojanju «ekstra profita» Banke

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od IO. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

- promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

- banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

- tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

e) Zaključno

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u toj odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

VI. O NIŠTETNOSTI ODREDBE O PROMJENJIVOJ KAMATNOJ STOPI a) Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti.

Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

b) Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa

1) Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je suladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

2) ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl. 11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl. 138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl. 11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske.

c) Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. l . Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,75 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva ”sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ŠĆ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

d) Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju.

Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž -7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće ”nametnuti ” Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

VII. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA

Podredno, a u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nade ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.531,97 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

kn 1,45 od 02.11.2006. godine pa do isplate

kn 3,28 od 10. 11.2006. godine pa do isplate

kn 8,29 od 02.12.2006. godine pa do isplate

kn 27,77 od 02.01.2007. godine pa do isplate

kn 40,86 od 02.02.2007. godine pa do isplate

kn 34,78 od 02.03.2007. godine pa do isplate

kn 38,33 od 02.04.2007. godine pa do isplate

kn 71,47 od 02.05.2007. godine pa do isplate

kn 79,62 od 02.06.2007. godine pa do isplate

kn 90,36 od 02.07.2007. godine pa do isplate

kn 168,35 od 02.08.2007. godine pa do isplate

kn 75,05 od 02.09.2007. godine pa do isplate

kn 96,79 od 02.10.2007. godine pa do isplate

kn 97,33 od 02.11.2007. godine pa do isplate

kn 82,07 od 02.12.2007. godine pa do isplate

kn 83,74 od 02.01.2008. godine pa do isplate

kn 53,27 od 02.02.2008. godine pa do isplate

kn 30,66 od 02.03.2008. godine pa do isplate

kn 8,32 od 02.04.2008. godine pa do isplate

kn 60,72 od 02.05.2008. godine pa do isplate

kn 75,27 od 02.06.2008. godine pa do isplate

kn 59,37 od 02.07.2008. godine pa do isplate

kn 91,06 od 02.08.2008. godine pa do isplate

kn 83,93 od 02.09.2008. godine pa do isplate

kn 52,64 od 02.10.2008. godine pa do isplate

kn 17,19 od 02.12.2008. godine pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

b) Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. Il.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 969,58 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 50,81 od 02.02.2014. do isplate,

- CHF 50,58 od 02.03.2014. do isplate,

- CHF 50,35 od 02.04.2014. do isplate,

- CHF 50,10 od 02.05.2014. do isplate,

- CHF 49,86 od 02.06.2014. do isplate,

- CHF 49,62 od 02.07.2014. do isplate,

- CHF 49,38 od 02.08.2014. do isplate,

- CHF 49,13 od 02.09.2014. do isplate,

- CHF 48,89 od 02.10.2014. do isplate,

- CHF 48,63 od 02.11.2014. do isplate,

- CHF 48,38 od 02.12.2014. do isplate,

- CHF 48,13 od 02.01.2015. do isplate,

- CHF 47,88 od 02.02.2015. do isplate,

- CHF 47,62 od 02.03.2015. do isplate,

- CHF 47,36 od 02.04.2015. do isplate,

- CHF 47,10 od 02.05.2015. do isplate,

- CHF 46,84 od 02.06.2015. do isplate,

- CHF 46,57 od 02.07.2015. do isplate,

CHF 46,31 od 02.08.2015. do isplate,

- CHF 46,04 od 02.09.2015. do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. U pogledu prigovora tuženika mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P-799/2019-7 od 2. prosinca 2019. godine (list 177-180) kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020-2 od 29. lipnja 2020. godine (list 209-211).

5. U svezi preinake odnosno povećanja tužbenog zahtjeva ista je dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a sve s obzirom da je preinaka izvršena nakon provedenog vještačenja u ovom predmetu, te ju stoga tužitelj nije mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka.

6. U podnesku od 16. lipnja 2023. godine (list 429-433) tuženik je precizirao prigovor prijeboja, te se potražuje iznos od 203,20 EUR s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i iznos od 601,51 EUR s osnova početno ugovorene kamatne stope, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

7. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, te se potražuje 725,52 EUR na ime više plaćene kamatne stope i 5.133,18 EUR na ime više plaćenih anuiteta za valutnu klauzulu, te se pri tome u svezi zatraženih iznosa potražuje zakonska zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate. Pri tome tužbeni zahtjev je preciziran podneskom tužitelja od 18. rujna 2023. godine (list 444-449).

8. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 4-12), otplatni plan za kredit (list 13-15), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope (list 16, 18, 21, 23, 25-26, 28, 30-32), otplati plan (list 17, 19, 22, 24, 27, 29, 33-34, 36-37), obavijest o kreditu (list 20, 33), obavijest o promjeni kamatne stope (list 35-36), aneks ugovora o kreditu (list 38-41), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 42-48), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 48-49, 77), nacrt aneksa (list 49- 52), letak tuženika (list 52-53, 118-130, 132-143), pregled prometa po partiji kredita (list 58-57), sudsku praksu (list 78-117, 148-149, 164-175, 184-188, 191-206, 248-264, 288-291, 310-391, 434-442), pitanja i odgovori za stambene kredite (list 131), dopis (list 144-145, 150), obrazac (list 145), priopćenje za javnost (list 146-147), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa (list 151-153), vještački nalaz (list 221-232), pisani iskaz (list 286-28), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka RĆ (list 292- 293), tužiteljice (list 293-294), uz suglasnost stranaka izvršen je uvid te je pročitan nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka (list 293-422), dopuna nalaza i mišljenja (list 455-458, 497-503).

9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je pretplaćeno po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u pogledu kamatne stope i valutne klauzule sadržanih u ugovoru o kreditu od 29. rujna 2006. godine.

11. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporan je i prijebojni zahtjev istaknut od strane tuženika.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 29. rujna 2006. godine (list 4-7) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 57.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. U točki 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima uz obračun po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa Banke, dok je točkom 8. navedenog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,750 % godišnje.

13. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

15. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

17. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu odredbe članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

21. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

22. Tužitelj saslušan kao stranka, u svom iskazu je naveo (list 293-294) da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u svezi kupnje stana za stanovanje za osobne potrebe. S prodavateljem je ugovorila cijenu stana u iznosu od 35.000,00 EUR, te je otišla kod tuženika i pitala da li može podići kredit u EUR-ima. U banci su sve to izračunali i rekli joj da njena plaća podnosi podizanje kredita u EUR-ima, no prezentirali su joj da je za nju povoljniji kredit u CHF i da će joj rata biti manja za oko 100,00 kn mjesečno. U pogledu CHF rekli su joj da je to stabilna valuta i da je za nju bolje da podigne kredit u CHF. Ona je htjela zaključiti kredit sa fiksnom kamatnom stopom, no u banci su joj rekli da to nije moguće i da mora ugovoriti kredit sa promjenljivom kamatnom stopom, ali da se ta kamatna stopa neće znatnije mijenjati i da neće biti većeg odstupanja. U trenutku ugovaranja kredita rata je iznosila oko 1.700,00 kn mjesečno, a kako se mijenjao tečaj i kamata dosezala je i iznos do 2.500,00 kn mjesečno. Napominje da je ugovor o kreditu bio sastavljen po tuženiku i ona nije mogla utjecati na odredbe istog. Iz iskaza svjedoka RĆ (list 292-293) proizlazi da je ista bila zaposlenik tuženika, te je radila na poslovima kreditiranja građana. Sjeća se da je tužitelj podizao nekakav kredit no zbog proteka vremena ne sjeća se detalja vezanih uz odobravanje i zaključivanje ugovora s tužiteljem. Svakom klijentu koji bi došao bila je prezentirana mogućnost zaključivanja ugovora o kreditu u CHF i EUR - ima i uvjeti tih zaključivanja su im bili prezentirani, te je konačna odluka o vrsti i podizanju kredita bila na klijentu. Ugovor o kreditu radio se prema "špranci" koju su zaposlenici tuženika imali u sistemu i koja se mijenjala ovisno o osobnim podacima i zaposlenju klijenta.

23. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja i svjedoka RĆ, te predmetni ugovor, proizlazi da se u pogledu spornog kredita radilo o stambenom kreditu za kupnju nekretnine koja je služila isključivo za osobne potrebe stanovanja tužitelja, a za koji nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je stoga tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužiteljice na koju je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

25. Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

27. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

28. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

29. Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

30. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 29. rujna 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (4,750 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

31. Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. (list 38- 40), kojim je utvrđena obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice nakon provedbe konverzije.

32. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

33. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

34. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Aneksu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

35. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

36. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ĆĆ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

37. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

38. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište Vrhovni sud Republike Hrvatske iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

39. Tužitelj je u ovom postupku istaknuo deklaratorni i kondemnatori zahtjev, tj. zahtjev za isplatu, te nije sporan njegov pravni interes za vođenje ovog postupka. Osim toga, o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

40. Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane temeljem članak 326. stavak 1. ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio u odluci Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

41. Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Sanji Radoš iz Bjelovara (list 393-421, 455-458 i 497-503), utvrđeno je da ukupna tečajna razlika za preplaćene anuitete za valutnu klauzulu i kamatnu stopu iznosi 5.858,70 eura (725,52 eura + 5.133,18 eura), zakonske zatezne kamate za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. iznose 2.141,36 eura (16.134,10 HRK), dok pretplata priznata konverzijom iznosi 1.302,92 eura (9.816,84 HRK).

42. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da se vještak očitovao o svim spornim okolnostima sukladno pravilima struke i znanosti, te je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s ostalim provedenim dokazima i ni na koji način nije doveden u sumnju.

43. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, radi se o iznosu koji je tužitelj preplatio zbog nepoštenih ugovornih odredbi kojima je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i kojima su se budući anuiteti vezali uz neizvjesni tečaj u CHF, no pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je pošao i od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. da korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

44. Tužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 725,52 eura na ime više plaćene kamatne stope i 5.133,18 eura na ime više plaćenih anuiteta za valutnu klauzulu, te pri tome u svezi zatraženih iznosa potražuje zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, a pri tome nije uzeo u obzir da je u pogledu navedenih iznosa zakonska zatezna kamata obračunata, da ista zaključno do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 2.141,36 eura, te da od tog iznosa treba odbiti pretplatu priznatu konverzijom u iznosu 1.302,92 eura odnosno da ima pravo samo na iznos od 838,44 eura kao dio zakonske zatezne kamate za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015.

45. Prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva, sud je uzeo u obzir ukupan iznos preplate temeljem ništetnih odredaba u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 5.858,70 eura (725,52 eura + 5.133,18 eura), obračun zatezne kamate na sve pojedine mjesečne iznose preplate računajući od dana dospijeća do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 2.141,36 eura (apsolutni iznos), kao i iznos priznat konverzijom od 1.302,92 eura. Uzimajući u obzir odredbu članka 172. ZOO kojom je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sud je kamate iskazane u apsolutnom iznosu od 2.141,36 eura prebio sa pretplatom priznatom konverzijom u iznosu od 1.302,92 eura, te je dobio iznos od 838,44 eura (razlika između novčanog iznosa od 2.141,36 eura i 1.302,92 eura).

46. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom od 5.858,70 eura (725,52 eura + 5.133,18 eura), te za iznos od 838,44 eura koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na ukupno preplaćene anuitete do 30. rujna 2025., povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te je isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

47. Tužitelju su priznate kamate koje teku od dana 1. listopada 2015., a pri tome uzimajući u obzir da je pretplatom priznatom u konverziji djelomično prebijena zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija. Tužitelju je priznato pravo na kamatu koja je djelomično prebijena iznosom priznatim u konverziji s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope od dana stjecanja. Uzimajući u obzir navedeno, odlučeno je kao u izreci u pogledu kamate te je ista priznata na iznos od 5.858,70 eura od 1. listopada 2015. godine do isplate, te je visina kamatne stope određena sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO. Naime i nakon izvršenog prijeboja pretplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na pretplaćene iznose preostala je razlika od 838,44 eura, a na koji iznos ne teče kamata.

48. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točkama I i II izreke presude. Pri tome tužitelju ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, sve uzimajući u obzir da je na dosuđene iznose zakonska zatezna kamata obračunata zaključno do konverzije 30. rujna 2015. i dijelom dosuđena u iznosu od 838,44 eura, a sve kako je ranije obrazloženo.

49. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

50. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana na sud 11. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

51. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženik radi prebijanja u iznosu od 203,20 EUR s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i u iznosu od 601,51 EUR s osnova početno ugovorene kamatne stope, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, nije osnovan.

52. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. st. 1. ZOO-a, te je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja, sud slijedom navedenog prijebojni zahtjev tuženika nije utvrdio osnovanim.

53. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

54. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uzimajući u obzir sve navedeno u pogledu prijebojnog zahtjeva tuženika, sud je odlučio kao u točki III izreke presude.

55. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku na način da je tuženik obvezan da tužitelju nadoknadi sve troškove parničnog postupka, a sve uzimajući u obzir da tužitelj nije uspio samo s razmjeno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dio zakonske zatezne kamate koju je potraživao u ovom postupku.

56. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad troškova odvjetnika tužitelju pripada pravo na nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 14. studenog 2019. godine 200,00 eura, za pristup ročištu 14. studenog 2019. godine 100,00 eura (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za sastav neobrazloženog podneska od 4. ožujka 2020. godine 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 11. prosinca 2020. godine 200,00 eura, za pristup ročištu 11. siječnja 2021. godine 100,00 eura (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za sastav obrazloženog podneska od 26. siječnja 2021. godine 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 16. prosinca 2021. godine 200,00 eura, za zastupanje na raspravi 14. rujna 2022. godine 200,00 eura, za zastupanje na raspravi 16. siječnja 2023. godine 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 18. rujna 2023. godine 100,00 eura, za pristup ročištu 18. rujna 2023. godine 100,00 eura (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za pristup ročištu 31. siječnja 2024. g. 100,00 eura (raspravljalo se samo o procesnim pitanjima), za sastav neobrazloženog podneska od 20. ožujka 2024. godine 50,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 3. travnja 2025. godine 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 19. veljače 2026. godine 100,00 eura, za zastupan je na raspravi 4. ožujka 2026. godine 200,00 eura , ukupno 2.400,00 eura, na ime PDV-a 600,00 eura, na ime troškova vještačenja 400,00 eura, sveukupno 3.400,00 eura. Tužitelju pripada pravo na nagradu za najviše četiri obrazložena podneska u punom iznosu za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka, dok za istog nisu nastale pristojbene obveze. Sukladno prethodno izloženom tuženik je obvezan da tužitelju naknadi novčani iznos od 3.400,00 eura uz odgovarajuću zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja do dana isplate, a sve na način kako je to navedeno u točki IV izreke ove presude.

57. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Daruvaru 12. ožujka 2026. godine

Sudac

Damir Palatinuš

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnik Bojan Doneski, Garešnica

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, vaš znak: EP 273