REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-12440/19-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u parničnom predmetu I. tužitelja KM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužitelja KMŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupani po punomoćniku Marija Grbavac odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupano po punomoćniku Domagoj Petrinović odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, a po objavi presude dana 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 346-26/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je zaključen dana 10. travnja 2006., između tužitelja KM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i KMŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i založnog dužnika s jedne strane i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kao davatelja kredita od 94.800,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 346-26/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 10. travnja 2006., a koja glasi: „…nakon promjene kamate stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta, u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom.“

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 346-26/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 10. travnja 2006., a koja glasi: „…Kamata se obračunava u CHF-u, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja.“

IV. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora o kreditu broj: 346-26/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 10. travnja 2006., a koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti 494,13 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da I. tužitelju KM, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužiteljici KMŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.106,18 eura (dvijetisućestošest eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su s tuženikom dana 10. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 346-26/2006 na iznos od 94.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti, s pripadajućim kamatama i na način utvrđen Ugovorom. Člankom 3. Ugovora određeno je da je tužitelj dužan plaćati tuženiku u anuitetima iznos kredita od 94.800,00 CHF-a i kamatu po kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje, a člankom 6. toč. 1. Ugovora je određeno kako se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, dok je točkom 2. istog čanka ugovoreno da kako korisnik kredita svojima potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženika o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom. Citirana odredba je sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ništetna, jer je činidba u ovom slučaju neodređena odnosno neodrediva.

Naime, kamatna stopa mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika koji je o tome obavijestio tužitelja samo pisanom obavijesti, bez da je tražio pisanu suglasnost tužitelja i to u više navrata i bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem. Pri tome nisu određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu te promjene te je time uzrokovan neravnopravan položaj u pravima i obvezama ugovornih strana. Time se radi o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza i to na štetu tužitelja (potrošača), što je u suprotnosti s čl. 247. Zakona o obveznim odnosima, kao i načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

Također je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta, a čime je tuženik ostvario ekstra profit na štetu tužitelja.

Stoga se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Da je tužitelj znao da će mjesečni anuiteti toliko porasti ne bi nikada preuzeo takvu obvezu. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora propustio informirati tužitelja o tri bitna elementa i to o općem riziku koji je vezan za svaku valutnu klauzulu, o riziku koji je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u te o tome da je rast tečaja CHF-a vrlo vjerojatan, gotovo izvjestan.

Tužitelji smatraju da su ništetne i ostale odredbe ugovora o kreditu. Da se radi o neravnopravnom odnosu ugovornih strana dokazuje i činjenica da tuženik za svaku neispunjenu obvezu može otkazati ugovor, dok tužitelj nema ugovorenu nikakvu vrstu zaštite. Kako su sporne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora, to tužitelj smatra da je cijeli ugovor o kreditu ništetan.

Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 i Rev-2221/18 donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Tužitelji stoga predlažu da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost ugovora o kreditu i naložiti tuženiku da naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova.

Tuženik ističe prigovor zastare, nedostatak pravnog interesa tužitelja jer je kredit konvertiran, kao i da ništetnost pojedinih odredbi dovodi do ništetnosti cijelog ugovora. Ističe da kako je sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati jer je iz valute CHF konvertiran u valutu EUR, te da su sva plaćanja obuhvaćeni novim ugovorom o kreditu. Navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Dakle, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba , a koje se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Osporava primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu (presuda Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, Pž-6632/17 i presude Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt- 249/14).

Ističe da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Navodi da je konverzija izvršena na način kako to izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuju, tj. kao da se otpočetka radilo o kreditu u valuti EUR, slijedom čega smatra da tužitelj više ne može spram njega imati nikakvih potraživanja, te isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnim pravnog odnosa koji više ne postoji , a posebice da se o odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, kao i da su navedene odredbe jasne, uočljive i lako razumljive pa stoga nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost , niti su iste dovele do znatne neravnoteže.

Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz isplatu parničnih troškova.

3. Tužitelji su u podnesku od 28. svibnja 2011. istaknuli eventualni tužbeni zahtjev, u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a, da ukoliko sud utvrdi da prvotni tužbeni zahtjev nije osnovan, predlažu utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu kojim su ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

4. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o kreditu (l. 11.-18. spisa), Sporazuma uz Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l. 45.-49. spisa), Odluke o promjeni kamatnih stopa sa prilozima, članci i praksa (l. 50.-164. spisa), kreditni prijedlog sa zahtjevom za kredit (l. 165.- 174. spisa), izjava svjedoka ŽMŠ (l. 191.-195. spisa), izračun konverzije kredita (l. 196.-198., l. 293.-295. spisa), simulirani otplatni plan u EUR (l. 199.-201., l. 297.-299. spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu sa nacrtom ugovora i informacijama o konverziji kredita (l. 202.-210., l. 301.-312. spisa), specifikacija uplata (l. 211.-214 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (l. 286. - 287. spisa), otplatni plan (l. 289. -292. spisa), otplatni plan (l. 314. -316. spisa), obavijest o provedenoj konverziji, sa obavijesti o promjeni kamatne stope, otplatnim planom, izjavom o prihvatu izračuna konverzije, specifikacijom uplata i pregledom prometa za klijenta i Sporazumom (l. 317.-364. spisa) te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, a kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 94.800,00 CHF po srednjem tečaju kreditora dan korištenja kredita, kao i da je Ugovor o kreditu konvertiran.

6. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, valjanost Ugovora o kreditu u cijelosti, kao i ugovornih odredbi kojom su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor, kao i pravni interes tužitelja.

7. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđivanje ništetnim cijelog ugovora o kreditu, valja napomenuti da utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, u smislu čl. 324. ZOO -a, kao i čl. 87. st. 2. ZZP-a kojim je propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe. Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti i riješiti kao u toč. I. izreke, te posljedično tome pristupiti odlučivanju o ništetnosti pojedinih spornih odredbi Ugovora o kreditu, sve sukladno čl. 188. st. 2. ZPP-a.

8. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Nadalje, valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.), utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP-a) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt- 249/14 od 09. travnja 2015.) utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502a st.1. ZPP -a) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

10. Nadalje, sporno je pitanje da li tužitelji, s obzirom na nespornu činjenicu da je 2. svibnja 2016., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK/15), izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, imaju pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće.

Ističe se da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 038-50-2822314 od 08. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – dalje: ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani.

Upućuje se i na stajališta suda EU u presudama C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-118/17 od 14. ožujka 2019.

11. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita sud je saslušao tužitelje.

I. tužitelj KM je iskazao da je kredit podigao jer mu je trebao za adaptaciju stana u kojem je živio sa svojom obitelji. U banci su mu ponudili kredit za mlade i kamatnu stopu od 4,4%, a kada je sljedeći dan sa suprugom došao u banku već ga je čekao spreman kredit, službenica mu je dala ugovor na kojem je pisalo kamatna stopa i to promjenjiva, o čemu ih je pitao te mu je službenica rekla da će to biti minimalno i neznatno, a ne pitanje zašto je kredit u švicarcima, rečeno mu je da druge kredite sada ne daju i da može prihvatiti ili odbiti. Nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama kredita, a kada je pročitao ugovor shvatio je koliko je mogao kao osoba sa srednjom stručnom spremom. Ništa mu nisu objašnjavali o eventualnim promjenama kamatne stope kao ni o rizicima ugovorene valute u švicarcu. Tražio je pojašnjenje nekih odredbi koje nije shvatio, ali mu isto nije dano, već je bilo kako je rekao uzmi ili ostavi. Kada je primijetio da kamatna stopa ili tečaj rastu, išao nekoliko puta u banku pokušati pregovarati. Zbog ovoga ostao je bez stana, a i dalje idu kamate na stan koji je prodan i koji mu je oduzet.

II. tužiteljica KMŠ iskazala je da su kredit podigli za isplatu stambenog kredita u Riječkoj banci od 2003. godine, a ostatak je bio za adaptaciju stana u kojem smo živjeli, radio se o stanu za koji je bio podignut kredit iz 2003. U banci su ponudili ovaj kredit, tj. nagovarali su ih jer su bili mladi obrtnici, nagovarali su ih da sve račune od obrta prenesu kod njih, imali su paket "Vaša sretna zvijezda", rekli su da je super kamata od 3,88%. Za kamatu su rekli da će to biti početna, da je to promotivno razdoblje, a da bi nakon toga mogla biti 4,4%. Nisu mogli pregovarati o tome, tako nam je bilo ponuđeno i nije im bilo rečeno da bi pored toga kamatna stopa mogla rasti. Da su znali što to točno znači ne bi ga sklopili. Njihov obrt se bavio masažom i podpolagačkom djelatnošću, obrt je bio u iznajmljenim prostorijama, na adresi [adresa].

Također, u banci im nisu objasnili na koji način će se mijenjati kamatna stopa, nisu ih upozorili na rizike koje sa sobom nosi tečaj CHF-a, već su rekli da je to super, da je to novo u ponudi, nisu objašnjavali ostale odredbe ugovora, samo su dobili ugovor, to je bilo „izvolite potpišite, odite kod javnog bilježnika, platite“. Temeljem toga bila je provedena ovrha, 2021. stan je prodan, kroz ovrhu još uvijek nije isplaćeno jer novci stoje na sudu, a zbog toga kamate i dalje teku, i dalje su dužni, kao da stan nije prodan. Ugovor je pročitala prije potpisivanja, pitala je nešto što joj nije bilo jasno, ali bi oni odgovorili na način da bi rekli ono što piše u ugovoru na isti način. Kada je mjesečna rata rasla, bili su na tjednoj bazi u banci i pokušavali nešto riješiti, ali im je rečeno da je to tako i jednostavno ne možete to promijeniti.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ih uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza nije ničim doveden u sumnju, niti je tuženik prigovarao istinitosti danih iskaza.

13. Sud nije provodio dokazne prijedloge saslušanjem svjedoka i javnog bilježnika, obzirom je od provođenja istih tuženik odustao na ročištu dana 15. travnja 2025.

14. Na pravni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti i odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

15. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP-a propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, čl. 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

17. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO-a) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Dakle, utvrđeno je kako je I. tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a s tuženikom, kao trgovcem, zaključio naprijed navedeni Ugovor o kreditu radi adaptacije stana, za osobne potrebe, da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan isplate. Nadalje, na temelju priležeće dokumentacije u spisu (preslik otplatnog plana) utvrđeno je da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao.

Pored toga, tuženik nije ničim dokazao da je prije sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao s tužiteljem i to o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, niti informirao i upozorio na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Naime, predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

19. Nadalje, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a tuženik nije dokazao suprotno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO-a. U odredbi čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa, dakle odredbe nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora.

20. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi (konačne cijene), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO -a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP-a.

21. Pored toga, neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen adaptaciji stana i refinanciranju kredita. Tužitelj je dakle isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

U slučaju kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana pretpostavka je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju u ugovoru o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog, i zbog određenih pravnih posljedica (primjerice, visina stope zatezne kamate je različita za pravne i fizičke osobe), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, a u konkretnom slučaju navedeno se nije ostvarilo. Štoviše, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kod namjene kredita navedeno: "...za adaptaciju stana i refinanciranje kredita " (čl. 2. Ugovora o kreditu), dakle izrijekom je određeno kako se radi o kreditu za adaptaciju stana. Ističe se kako ugovorne strane prilikom sklapanja pravnog posla definiraju, između ostalog, i svrhu sklapanja konkretnog pravnog posla, dakle da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio za potrebe svoje poduzetničke, poslovne djelatnosti, isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu. Odredbom čl. 320. st. 1. ZOO-a propisano je da će se u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane. Kako tijekom postupka nije sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, a koji kredit je tužitelj ishodio radi adaptacije stana u kojem je tužitelj živio sa svojom obitelji, a kako to ujedno i proizlazi iz njegovog iskaza, stoga se eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužitelja ima tumačiti u korist tužiteljice temeljem čl. 320. st. 1. ZOO-a pa se stoga zaključuje da konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja.

Iz iznijetih razloga je irelevantno što je tužitelj u vrijeme sklapanja kredita, imao otvoren obrt a kako to proizlazi iz iskaza. Naime, prema iskazu tužitelja obrt je imao sjedište na drugoj adresi.

Dakle, tužitelji su ugovor o kreditu zaključili kao fizičke osobe, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da su tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključili u svrhu koja je namijenjena poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako su tužitelji kao potrošači u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a s tuženikom, kao trgovcem, zaključili naprijed navedeni Ugovor o kreditu radi adaptacije stana i refinanciranja kredita za isti stan, za osobne potrebe.

22. Nadalje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, budući da je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu.

23. Nadalje, odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

Tužiteljima je stoga uz primjenu odredbi čl. 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 123/38, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 18. ožujka 2021. i 28. svibnja 2021. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te trošak zastupanja na ročištima dana 18. ožujka 2021., 28. svibnja 2021., 15. travnja 2025., 11. rujna 2025., 30. siječnja 2026. (svaka radnja u iznosu od 200,00 eura), uz pripadajući pdv od 25%), što ukupno iznosi 2.000,00 eura.

Trošak ročišta za objavu nije priznat jer na isto punomoćnik nije niti pristupio. Tome treba pribrojiti troškove sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura, pa je ukupno dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 2.106,18 eura.

Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 12. ožujka 2026.

Sutkinja

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. I.-II. tužitelju po punomoćniku, uz Rj. o sudskoj pristojbi na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku