Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-258/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima Ivanu Boriću i Morani Kovač Stanić, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivan Borić i Morana Kovač Stanić iz Siska, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 29. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužiteljice osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 12. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], kamate na iznos od 9.077,21 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

- na iznos od 13,91 € od 01.10.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 28,56 € od 01.11.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 8,52 € od 01.12.2008. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 38,93 € od 01.01.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 42,46 € od 01.02.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 31,18 € od 01.03.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 33,36 € od 01.04.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 34,60 € od 01.05.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 29,83 € od 01.06.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 31,95 € od 01.07.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 51,36 € od 01.08.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 57,33 € od 01.09.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 52,30 € od 01.10.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 56,08 € od 01.11.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 54,32 € od 01.12.2009. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 65,13 € od 01.01.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 71,51 € od 01.02.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 70,16 € od 01.03.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 77,24 € od 01.04.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 87,67 € od 01.05.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 80,54 € od 01.06.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 96,33 € od 01.07.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 91,12 € od 01.08.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 114,86 € od 01.09.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 101,40 € od 01.10.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 106,07 € od 01.11.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 94,53 € od 01.12.2010. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 102,31 € od 01.01.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 89,08 € od 01.02.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 97,99 € od 01.03.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 91,09 € od 01.04.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 105,75 € od 01.05.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 132,38 € od 01.06.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 146,90 € od 01.07.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 167,94 € od 01.08.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,80 € od 01.09.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 110,19 € od 01.10.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 111,24 € od 01.11.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 112,46 € od 01.12.2011. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 125,71 € od 01.01.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 129,19 € od 01.02.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 127,84 € od 01.03.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,75 € od 01.04.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 126,58 € od 01.05.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 130,15 € od 01.06.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 125,94 € od 01.07.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 126,01 € od 01.08.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 116,48 € od 01.09.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 123,16 € od 01.10.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 127,34 € od 01.11.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 125,25 € od 01.12.2012. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 125,09 € od 01.01.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 117,03 € od 01.02.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 119,49 € od 01.03.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 127,45 € od 01.04.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 114,36 € od 01.05.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 114,56 € od 01.06.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 113,62 € od 01.07.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 113,97 € od 01.08.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 117,03 € od 01.09.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 121,10 € od 01.10.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 121,78 € od 01.11.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 126,95 € od 01.12.2013. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 207,72 € od 01.01.2014 do 30. rujna 2015.

- na iznos od 116,57 € od 01.02.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 118,77 € od 01.03.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 116,94 € od 01.04.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 112,81 € od 01.05.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 114,09 € od 01.06.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 116,25 € od 01.07.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 118,20 € od 01.08.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 118,89 € od 01.09.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 120,17 € od 01.10.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 123,72 € od 01.11.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,44 € od 01.12.2014. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,75 € od 01.01.2015 do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.02.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.03.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.04.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.05.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.06.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.07.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.08.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.09.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.10.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 124,66 € od 01.11.2015. do 30. rujna 2015

- na iznos od 124,66 € od 01.12.2015. do 30. rujna 2015.

- na iznos od 118,43 € od 01.01.2016. do 30. rujna 2015., sve u roku od 15 dana.

III. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

IV. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj VH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], (dalje tužitelj) u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 4. lipnja 2019. navodi da je 28. svibnja 2008., kao korisnik kredita sklopila s tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb OIB 92963223473 ( dalje tuženik) Ugovor o kreditu br. 3213432266 i to za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.500,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 360 mjeseci. Stranke su ugovorile i promjenjivu kamatnu stopu temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ugovora, iznosi 5,80%. Nakon sklapanja Ugovora tuženik je prvotno ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjao. Pored navedenog, ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica, koja je također ništetna jer tuženik kao trgovac prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora postupio je suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača. O odredbama Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je utvrđena valutna klauzula se nije pojedinačno pregovaralo, a isto tako nisu naznačeni niti parametri ili mjerila po kojima bi tužitelj bio upoznat s načinom promjene kamatne stope, odnosno sa valutnom klauzulom, a time i sa cijenom kredita, visinom svoje kreditne obveze. Stoga su odredbe u dijelu promjene kamatne stope i valutne klauzule nerazumljive, nepoštene i tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj. Ništetnost odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, prema jednostranoj Odluci kreditora, kao i valutna klauzula, utvrđena je ništetnom pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda RH u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banka, između ostalih i ovdje tuženika. Tužitelj potražuje preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 9.077,22 €.

2. U svom odgovoru na tužbu od 12. kolovoza 2019. tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da nisu osnovane tvrdnje tužitelja o ništetnosti promjenjive kamatne stope, jer je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno. Dakle, tuženik tvrdi da je neosnovan zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope i zahtjev za isplatu pretplaćenog iznosa s te osnove, jer je kamatnu stopu mijenjao u skladu s zakonskim ovlaštenjima. U odnosu na valutnu klauzulu ukazuje da je primjena valutne klauzule ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te su tvrdnje tužitelja vezane uz valutnu klauzulu protivne zakonom predviđenoj svrsi. Nadalje tužena ističe da su 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine o provođenju konverzije kredita iz CHF u EURO. Predmetnim Dodatkom u cijelosti je izmijenjen Ugovor o kreditu, jer je izmijenjena valuta obveze, iznos preostale neotplaćene obveze kredita, pa su time u cijelosti prestale obveze stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu. Ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 7-12 spisa), promet po kreditu ( stranica 17-25 spisa), Dodatak ugovora o kreditu stranica 26-28 spisa), izračun konverzije ( stranica 43-51 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke Lidiji Jurković, saslušan je tužitelj kao stranka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 32113432266 od 28. svibnja 2008., koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 108.500,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 1. ugovora), po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Člankom 2 Ugovora utvrđena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i Sveučilišta u Zagrebu, na dan sklapanja kredita iznosi 5,80%. Čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit odobrava na 3360 mjeseci. Člankom 6 kredita određena je namjena kredita kupnja stana.

6. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je i inače bila klijent Zagrebačke banke d.d. putem koje je primala plaću. Kada je željela kupiti stan, otišla je u svoju banku i tražila kredit. Bila je zainteresirana za kredit za Sveučilišne novake, budući da je bila Sveučilišni novak no to je tada isteklo i oni su joj ponudili kredit u CHF-u. Nije joj ponuđen niti jedan drugi kredit osim ovoga u CHF-u. Po struci je fizičar i nema posebnih ekonomskih znanja, zna da promjenjiva kamatna stopa znači da se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati ali nije znala kako i na koji način, niti ju je na to bilo tko upozoravao. U odnosu na valutnu klauzulu zna da je kredit bio vezan uz CHF, ali nitko ništa nije objašnjavao vezano uz odnos kune i eura i kune i CHF-a niti da bi CHF mogao toliko rasti. Stan je kupila za potrebe stanovanja, nije nikada iznajmljivala stan niti je u njemu imala kakav obrt niti trgovačko društvo. Kada je došla potpisati ugovor o kreditu, sve su odredbe kredita već bile napisane i ona nije mogla mijenjati niti jednu od odredbi. Kod dobivanja kredita i sklapanja ugovora dobila je otplatni plan i taj otplatni plan je za nju značio da to što je tamo napisano, da će toliko i plaćati.

7. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru, npr. u svim točkama ugovora se spominje korisnik kredita, a ne osoba imenom i prezimenom).

9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi se o kupnji stana kao fizička osoba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru 11. Nadalje, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

12. Nadalje, uvidom u e-Spis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog e-Spisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da su banke u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

14. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ŠH i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 V i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

15. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku vezanim za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovorna glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Na takva utvrđenja se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), isto tako je utvrđeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur, kao niti da bi kamatna stopa mogla i znatno rasti. .

17. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom, koje je tužitelj smatrao i konačnim jer mu isto nije objašnjeno). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

18. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 99. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ŽH od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

19. Dakle, sud smatra osnovanim utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta rate, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).

20. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 1. prosinca 2007., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

21. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 4. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

22. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Lidiji Jurković, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je tužitelj s tuženikom sklopio 28. svibnja 2008. Ugovor o kreditu broj 3213432266. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 108.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB, važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 360 mjeseci i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,80 %. Vještakinja je u priloženoj tablici, stranica 65- 66 prikazala ukupno više plaćene kamate s naslova povećane kamatne stope i više plaćene glavnice s naslova tečajne razlike te je utvrdila nastalu razliku u iznosu od 9.083,45 €. Vještakinja se očitovala i neposredno na ročištu od 15. siječnja 2020. te je u cijelosti ostala kod svog nalaz i mišljenja.

23. Između tužitelja i tuženika (kao kreditora) sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, kojim ugovorne strane utvrđuju da je nedospjela glavnica na 30. rujna 2015. iznosi 95047,32 CHF, broj preostalih rata 274, te stranke ugovaraju da nedospjela glavnica kredita u EUR iznosi 663.503,67 HRK.

24. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, bavio se i Vrhovni sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, te je odgovoreno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

25. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. U tom smislu ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

26. Problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta rješenja se razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

27. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

28. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

29. Relevantne odredbe ZID ZPK/15, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

„Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.

30. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

31. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

32. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

33. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

35. Pri ovakvoj ocjeni sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“.

36. Tako je ZID ZPK/15 u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

37. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

38. Odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

39. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Zaključenje ugovora o konverziji je ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). Ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

40. Učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF primjerice poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 VHP, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

41. Na taj je način zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u točki II. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja, a sukladno navedenom, stav je suda da tužitelju ne pripadaju iznosi razlika s osnova kamatne stope i valutne klauzule, kako je to utvrdio vještak iz gore navedenih razloga i u tom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

42. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do isplate. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP, odnosno od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., kada nastupaju posljedice provedene konverzije.

43. Na isto upućuje i pravno shvaćanje izraženom u odluci broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

44. Dakle sukladno navedenom tužitelju na utvrđene pojedinačne iznose s osnova valutne klauzule i kamatne stope (kojih se prešutno odrekao sklapanjem konverzije) pripada zatražena zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO od dospijeća svakog pojedinog iznosa, što je utvrđeno iz nalaza vještaka pa do nastupanja posljedica konverzije 30. rujna 2015. te se u preostalom dijelu zateznih kamata, tužitelj odbija.

45. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 4. ZPP-a, a vezano uz načelo pravičnosti. Ocjena je ovog suda da su stranke, djelomično uspjele u parnici pa svaka treba snositi svoje troškove postupka.

46. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Sisak, 12. ožujka 2026.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba